RIJEČI RACIONALISTU 1
22. Rujna 1870.
Tvoj brat M. te je zamolio za odgovor u ime jednog od svojih prijatelja koji, jedino obdaren svjetlom razuma, pokušava objasniti cjelokupno Stvaranje, uključujući i ono „Što“ i „Zašto“ nakon što je odbacio život emocija ili srca, unutarnji duhovni život, on stoga nije u stanju doći do nekog zadovoljavajućeg odgovora na sva svoja traženja i razmišljanja.
Dobro. Pokušat ću ponuditi prikladnu hranu i lijekove (palijative) za dušu koja, iako gladna i žedna, još ne zna koja bi hrana ili piće zaista mogla utažiti njezinu glad i žeđ. Hoće li ih ova duša prihvatiti i kako će ih duhovno probaviti, vidjet ćemo u nastavku.
Tvoj brat M. vrlo dobro uočava da su ljudske pretpostavke neodgovarajuće da bi donijele istinsku utjehu i mir njegovom prijatelju. Jer to može biti samo sustav sastavljen od racionalnih argumenata pa suprotstavljen drugome gdje nakon svega, gledano s Moje točke gledišta, jedan ima jednako malo pouzdanosti i čvrstoće kao drugi. Stoga, on Mi se obratio s najljubaznijim zahtjevom kako bi se i ovom prijatelju mogao dati spokoj i mir koji on sam uživa u tako bogatoj mjeri kroz čitanje i vršenje Moje (nove) Riječi.
Pa ću pokušati, poput majke koja nudi svoje grudi svom tek rođenom djetetu, ponuditi i njemu, zabludjeloj, ali ne zloj duši, prvu duhovnu hranu. Novorođena djeca također često odbijaju majčine dojke. Sada ćemo vidjeti kako će se vašem prijatelju svidjeti ova nova hrana koja, štoviše, dolazi iz njemu sasvim nepoznatih ruku.
U početku se neće uklopiti u razmišljanje ovog prijatelja vašeg brata da se Bog, Stvoritelj i Otac svih stvorenih bića, kroz drugog čovjeka treba objaviti ljudskom biću, nastojeći ga duhovno obrazovati i poboljšati. Jer vjerojatno će odgovoriti: „Ovo je nemoguće! Kako se Bog, pod uvjetom da ga ima, u svojoj beskrajnoj moći može i hoće gnjaviti s nama crvima? Kako bi On, Svemogući, trebao biti zabrinut za to kako jedan ili drugi čovjek razmišlja i ima li duhovnu budućnost ili je zauvijek izgubljen? Cjelokupno Stvaranje i sve vidljivo u svakom trenutku dokazuje da Njemu nije važno uništenje jednog jedinog života, dapače tisuća!
„I ovaj Bog, kojega vi bezumni i lakovjerni štujete, trebao bi se udostojiti poučavati na ovom sićušnom zrnu pijeska, Zemlji, tisuću puta tisuća još manjeg vegetirajućeg malog crva – čovjeka! Ne, ovo graniči s užasnom besmislicom!“
Tako, drago dijete, tvoj prijatelj sigurno misli, i gledaj, sa svog sadašnjeg stajališta on je u pravu. On tako može i mora razmišljati, u skladu s onim što je upio dijelom iz svojih iskustava i iz svog pogleda na cjelokupno Stvaranje, a dijelom iz knjiga koje su mu došle u ruke i u koje je jedino u potpunosti vjerovao.
Stoga, prije nego što se mogu pozabaviti i jednom od njegovih sumnji, moram mu pokušati objasniti da su takva izvanredna otkrivenja moguća. Pojavljivala su se od najranijih vremena, još uvijek se mogu dogoditi i sada su više nego ikada prije dodijeljena čovječanstvu.
Prijatelj tvog brata dijeli svoj život na emocionalni i racionalni život, praveći veliku razliku između njih dvoje. Sada ga samo želim pitati: Je li ikada želio doći do jasnog razumijevanja što je zapravo emocionalni život, a što racionalni život i odakle potječu jedno i drugo? Pomnijim ispitivanjem teško da će moći dati zadovoljavajući odgovor kojim će pobiti bilo kakav prigovor. Pa onda, prvo ću postaviti pitanja, a zatim sam odgovoriti na ta pitanja. Jer Meni je bitno da Ja obrazložim Svoja mišljenja ne prihvaćajući njegova, koja odavno znam.
Što zapravo znači emocija, ili emocionalni život? Odakle potječe i kamo vodi? I gdje se to razlikuje od racionalnog života?“
Sva su pitanja dovoljno teška da zaslužuju objašnjenja ako netko želi graditi na takvim pitanjima i njihovim odgovarajućim odgovorima, u najmanju ruku, čak i strukturu cjeline beskonačnosti, čvrsto i trajno, tako da ju nikakav dašak vjetra koji dolazi od novonastalih ideja od takozvanih znanstvenika ne može srušiti. Sada prijeđimo na stvar.
Što to znači: emocija? Ovo je bilo prvo pitanje. I tako odgovaram: „Emocija je nešto što čovjek osjeća.“ Ali što to znači: osjećati? Ovdje je poteškoća, jer se razmišljanje i osjećaj uvelike razlikuju.
Svojim vanjskim osjetilima čovjek osjeća sve dojmove koji dolaze iz prirode koja ga okružuje. Svojom unutarnjom sposobnošću osjećanja on opaža utjecaje duhovne prirode, koji su, ma koliko ih on poricao, ipak prisutni.
U tu kategoriju spada i glas savjesti koji je prema vašem jeziku (njemačkom) nešto izvjesno. Nešto što, usprkos svim filozofskim i znanstvenim sporovima među znanstvenicima i laicima, vlastitim rezoniranjem (zaključcima) slijedi ideju koja se često ne uklapa u ono što znanstvenici pokušavaju nametnuti drugima, dok se i sami oko toga ne mogu složiti.
Ova emocija, odnosno emocionalni život, dakle, nije materijalnog nego duhovnog podrijetla. To jest, dovodi do pretpostavke da, osim svih vidljivih i nevidljivih elemenata, postoji i viša razina duhovnih stvari, koje su nevidljive i nemjerljive našim osjetilima, kao što ih je nemoguće kemijski analizirati. U cjelini oni su tu i mogu se osjetiti, ali se ne mogu ni vidjeti, ni čuti, pa čak ni zamisliti, kao na primjer osjećaj koji obuzme svakoga tko sluša uzvišenu glazbu. Što vi ljudska bića možete učiniti onda; možete li smisliti jedan akord, ili čak osjetiti dojam istog na svojoj duši?
Utvrdivši činjenicu da osjećaj i osjećajni život postoje, prirodno se mora javiti misao: Odakle dolazi taj tok najblaženijih emocija za koje je ljudsko srce sposobno? Gdje mu je početak, a gdje krajnji cilj ili vrhunac? Upravo očitovano duhovno carstvo, koje je prije svega elementarna materija, prirodno mora više ili manje biti prisutno u svoj materiji kako bi se osigurala njezina trajnost.
Kada ljudi ruše drvo ili iščupaju biljku, znaju li da drvo ili biljka nešto osjećaju tijekom tog nasilnog čina? Oni ne znaju! Ali nedostatak njihove svijesti nije dokaz da stablo ili biljka fizički ne osjećaju bol i, duhovno, smrt. Jer ono što vaša osjetila trenutno ne uspijevaju opaziti ne dokazuje njeno nepostojanje. Taj emocionalni život je vjerovatno više ili manje prisutan u svemu stvorenom, u skladu s njegovom individualnošću (prirodom). Sada je sigurno prirodno zapitati se: ako, prema nekim zakonima, osjećaj postoji, tko je uspostavio te zakone, tko im je pokazao njihove uspostavljene granice preko kojih ne mogu ići?
Gdje postoje zakoni, mora postojati i zakonodavac, jer se elementi i prirodne sile ne razvijaju spontano. Stoga, budući da zakoni prirodno podrazumijevaju zakonodavca, podrazumijeva se da uz najmudrije zakone mora postojati i najmudriji zakonodavac koji je suština svake mudrosti.
Koliko god ste vi ljudi do sada naučili u prirodi, posvuda ste, u velikom i u malom omjeru, uspjeli prepoznati isto savršenstvo. Nigdje niste primijetili bijedan tretman; središnje sunce savršeno je poput čestice trave.
Što slijedi iz ovih otkrića? Pojavljuje se veliki temeljni zakon da zakonodavcu i održavatelju svemira, počevši od najudaljenijeg zvjezdanog sazviježđa do najmanjeg infuzorija, niti jedan nije važniji od drugoga, već je sve na svojoj razini uređeno, održivo, te se dalje razvija s istom brigom radi svog napretka.
Budući da to morate zaključiti samo iz svojih istraživanja, prirodno slijedi da, ako je čestica važna Stvoritelju, mora biti važan i ljudski duh sa svim svojim kvalitetama i da, budući da Stvoritelj ne dopušta ni jednom atomu da propadne ili nestane, još će manje ljudsku dušu ili cijele narode smatrati izgubljenima.
Sada kada su ljudi sa svojim dobrim ili lošim osobinama i svojom potpuno slobodnom voljom do sada odstupili od stvarnog cilja za koji ih je Stvoritelj stvorio, zar bi bilo nemoguće da taj isti Bog ili Stvoritelj donese posebne mjere i svojim uplivom u srca pojedinog proroka ili medija (kako sada kažete) koje je On izabrao, pokuša vratiti na pravi put ostale izgubljene duhove i duše? Ovdje smo konačno došli do točke gdje bi se naš prijatelj možda mogao uvjeriti u mogućnost (iako samo u izvanrednim slučajevima) takvog upliva.
Međutim, ovaj upliv se može dogoditi samo u organu koji odgovara duhovnom Darovatelju, a taj organ je razumijevanje srca, ili srce, ili emocija. Samo je ono, kao najvažniji, najdragocjeniji organ, pogodno za najuzvišeniji uzlet, božanski duhovni zanos.
Razum pripada svijetu, njegovim zahtjevima i njegovim materijalnim interesima. Emocija je organ duhovnog života, koji se u ovom svijetu samo letimično može okusiti, ovdje nije dugotrajan i za sobom ostavlja u najboljem slučaju blijedo predznanje duhovnog, višeg svijeta.
Morao sam ići tako daleko u prošlost kako bih dao barem malo ovom prijatelju, ali i kako bi mu dao neku ideju o tome kakvu li milost naznačava što netko poput njega može biti poučen od Mene, Gospodara svega stvorenog.
Ljubim ga, kao svu Svoju djecu, kao sve stvoreno. Ne želim ništa izgubiti, a to se odnosi i na njega, koji nipošto nije među najplemenitijim dušama koje su bile postavljene na ovu Zemlju za svoj kratki probni vijek.
Vaš se prijatelj u svom pismu tvome bratu žali na razne nedosljednosti koje opaža u Stvaranju, u ljudskom životu, zapravo kamo god se okrene, spominjajući citate znanstvenika koji Me osuđuju i govore o Mojim uređenjima poput slijepca. Dragi moj prijatelju, već sam ti prije rekao: RRazum služi za prosuđivanje svjetovnih stvari, za izmišljanje strojeva i otkrivanje kako bi svoj život učinio udobnijim ili kako bi jednome ili drugome dao više moći da vlada, itd. Ali što god planirate s razumom, time ne možete dokučiti Moju tvorevinu, njezino „zašto tako, a ne drugačije“. Međutim, s emocijama to možete naslutiti, a da to ne razumijete. Tek kad se Ja založim i dopustim vam da zavirite u Moje operacije imat ćete malo svjetla. Ali tada ćete također naći radije Oca punog Ljubavi nego neumoljivog (nemilosrdnog) Boga u Meni, Koji nikada ne želi uništiti, već uvijek izgrađivati i spašavati!
Vaš prijatelj je dalje u svom pismu rekao da je mnogo utrošeno na obrazovanje razumijevanja srca, zapravo više nego na razvoj razuma.
Na ovo moram napomenuti da sam Ja upravo suprotnog mišljenja. U gotovo svim obrazovnim ustanovama razumijevanje srca, srca sa svojim plemenitim karakteristikama, gotovo je potpuno zanemareno, a obrazovan je samo svjetovni razum. Zbog toga postoji toliko zla među ljudskim bićima jer imaju samo mozak, a nemaju srce. Upravo zbog toga dopuštam bijedu i nesreću u ljudskom društvu, kako bih probudio unutarnji osjećaj, zanemaren ili zaveden u ranom životu, i učiniti da se unutarnji glas ponovno čuje, tako da čovjek može ponovno naučiti pretpostavljati duhovno blagostanje i napredak svjetovnom uspjehu.
Kroz bijedu i nevolje budim uspavana srca; u svojoj bijedi oni tada traže Mene, Kojega su u svom životu užitka sasvim zaboravili i često čak potpuno zanijekali.
S ovog stajališta vaš prijatelj mora promatrati zemaljski život samo kao razdoblje prijelaza i u istom smislu promatrati sve patnje koje često pobuđuju njegovo sažaljenje, i on će (kao Moji anđeli i čisti duhovi) dati blagoslov gdje sada želi prokleti.
Što bi čovjek bio, kada na kraju ne bi imao svoje srce, svoj unutarnji život, kao krajnje utočište protiv svake nesreće?
Razum sa svim svojim znanjem je hladan; a gdje je hladno, nema života!
Unutarnji osjećaj grije. Gdje duhovne sunčeve zrake, simboli Vječne Ljubavi, prodiru kroz ispaćeno srce, razbuktava se plamen entuzijazma. Tada čovjek uživa u višoj inicijaciji u predznanju svjetla uzvišenijeg i ljepšeg svijeta daleko iznad ovozemaljskog života, slabo vidljivog kao kroz poklopac lijesa.
Tko nikada nije proživio takve sate koje mu je ponudila kontemplacija prirode ili djela pravih pjesnika i skladatelja ~
A kamo zapravo vode svi ti uzvišeni osjećaji? Svakako ne destruktivnom Bogu koji strogo osuđuje, već Ocu punom Ljubavi i uzdržavatelju svih njegovih stvorenih bića.
I u prirodi pojave su varljive, ako ljudsko oko prosuđuje uništavanje jedne životinje od strane druge samo ljudskim razumom, ovo klanje i ubojstvo svjetovnim razumnim predodžbama.
Vi ljudska bića ovdje ili tamo sudite suosjećajnim srcem o uništenju u prirodi koje vidite i koje sam iz mudrih razloga odredio ovako, a ne drugačije. No, što se tiče vaše zabave ili ubijanja vremena koje ne možete provesti ničim boljim (ili barem tako zamišljate), propuštate uzeti u obzir da u lovu iz dosade oduzimate život nedužnim životinjama kako bi se zadovoljila vaša želja za ubijanjem.
Osuđujete pticu koja nemilosrdno jede kukce, što čini samo radi očuvanja vlastitog života; tamo vidite nepravednog Boga. Međutim, što se tiče vaše proždrljivosti, gdje sve postoji samo za vaš želudac i vi ubijate daleko više od mnogih životinja, ne iz nužde, već iz razvrata i dosade, vi slaba stvorenja smatrate svoje postupke opravdanim, čak i pohvalnim, dok optužujete ljubavnog Stvoritelja za nešto što vam je potrebnije za postojanje nego što vi možete zamisliti.
Stoga, Moj dragi prijatelju, nauči najprije kako ljubiti i poštovati Njega, koji te sa svakim otkucajem srca obasipa tisućama milosti. Nauči razumjeti jezik prirode i više nećeš u njoj vidjeti toliko nesklada kao do sada.
Budi uvjeren, svijet je uvijek isti; srce koji ljubi vidi samo ljubav, tamo gdje ogorčeno nalazi mržnju i neslogu, u svom srcu ne vidiš svijet, nego samo njegov odraz; očisti ogledalo i odraz Moje prirode, koja je uvijek ista, uskoro će ti se pokazati u većoj čistoći.
Čitaj Moje stare i Moje nove Riječi; one sadrže mir i spokoj, koji ćeš uzalud tražiti u knjigama učenjaka.
Većina učenjaka piše svoje knjige kako bi stekli smirenost koja im samima nedostaje ili nastoje drugima prenijeti jasno uvjerenje o svijetu koje im je nedostajalo u svim sferama.
Iskoristi svoj razum za svoju svjetovnu karijeru, ali također kombiniraj svoj razum s Ljubavlju. Tada ćeš dobiti više mira, naučit ćeš više upoznati i ljubiti Boga, Stvoritelja i Oca i više nećeš morati žaliti ili zavidjeti drugima.
Slijedi Moj savjet i uskoro ćeš čuti ovaj glas, koji ti sada govori kroz drugog čovjeka, u sebi i dat će ti mir, utjehu i pravu sliku svijeta i njegovog životnog procesa.
Ovo ti je dano za tvoju utjehu. Cijenim te jer poznajem tvoje srce; treba samo pravog vodiča koji će ga dovesti na pravi put. Za sada ću Ja osobno biti ovaj Vodič. I zato slijedi Moj savjet i sigurno nikada nećeš požaliti. Sve ti ovo govorim Ja, tvoj najmilostiviji Otac. Amen.
