II

NITKO NE MOŽE ČINITI DOBRO SAM OD SEBE, A DA JE TO DOBRO STVARNO DOBRO

9. U današnje vrijeme jedva da netko zna da li je dobro koje čini od njega samoga ili od Boga (da li izvire u njemu ili u Bogu), pošto je Crkva razdvojila vjeru od dobročinstva, a dobro se odnosi prema dobročinstvu. Čovjek daje siromasima, pomaže onima koji su u nevolji, poklanja crkvama i bolnicama, promiče dobrobit Crkve, svoje zemlje i svojih sugrađana, ustrajno prisustvuje mjestima gdje se obožava Bog gdje onda pobožno sluša i moli, čita Riječ i pobožne knjige, te razmišlja o spasenju; a ipak on ne zna da li on čini te stvari od sebe samoga ili od Boga. Sasvim je moguće da on te iste stvari može činiti od Boga, a također ih može činiti i od sebe samoga. Ako su učinjene od Boga onda su dobre; ako od njega onda nisu dobre. Uistinu, postoje dobra djela takve vrste koja su učinjena od čovjekovog vlastitog ja koja su očigledno zla, poput licemjernih dobrih djela koja su prijetvorna i obmanjujuća.

10. Dobra djela koja su učinjena od Boga, i odsebe, se mogu usporediti sa zlatom. Zlato koje je zlato i u svojoj unutrašnjosti i koje se naziva čistim zlatom, je dobro zlato; zlato koje je izmiješano sa srebrom je također zlato, ali je dobro u skladu sa količinom primjese; dok je zlato koje je izmiješano sa bakrom manje dobro zlato. Međutim, zlato koje je napravljeno umjetnim putem te kao takvo naliči zlatu samo bojom, nije dobro, pošto u njemu nema zlatne supstance. Postoje također i pozlaćeni materijali; kao pozlaćeno srebro, bakar, željezo, kositar, olovo, a također i pozlaćeno drvo i kamen, koji na površini mogu izgledati kao zlato; ali pošto u sebi nisu zlato oni se cijene ili prema umješnosti izrade, ili prema cijeni pozlaćenog materijala, ili prema vrijednosti zlata koje može biti ostrugano. Ti predmeti se razlikuju u kvaliteti i vrijednosti od stvarnog zlata kao što se odjeća razlikuje od čovjeka. Moguće je također i da trulo drvo, šljaka ili čak balega budu presvučeni sa zlatom; takvo zlato se može usporediti sa Farizejskim dobrom.

11. Čovjeka će nauka naučiti da li je zlato dobro u svojoj suštini, da li je izmiješano i lažno, ili je pak pozlata; ali on uz pomoć nauke ne može doznati da li je dobro koje čini u sebi uistinu dobro. On jedino zna da je dobro koje je od Boga istinsko dobro, te da dobro koje je od čovjeka u sebi nije dobro. Stoga, pošto je znanje o tome, da li je dobro koje čini od Boga, ili pak nije odBoga, od izuzetne važnosti za njegovo spasenje, to mora biti otkriveno i objavljeno. No prije nego se to otkrije i objavi, nešto treba biti rečeno u svezi različitih vrsta dobara.

12. Postoji civilno dobro, moralno dobro, i duhovno dobro. Civilno dobro je ono dobro koje čovjek čini kada djeluje u skladu sa civilnim zakonom; uz pomoć tog dobra i u skladu sa njime je čovjek građanin prirodnog svijeta. Moralno dobro je ono dobro koje čovjek čini kada djeluje sukladno sa zakonom svoga razuma; uz pomoć i u skladu sa tim dobrom on jeste čovjek. Duhovno dobro je ono dobro koje čovjek čini u skladu sa duhovnim zakonom; uz pomoć i u skladu sa tim dobrom je čovjek građanin duhovnog svijeta. Ova dobra se nastavljaju jedno iza drugog ovakvim redom; duhovno dobro je najviše, moralno dobro je u sredini a civilno dobro je najniže.

13. Čovjek koji posjeduje duhovno dobro je također i moralan čovjek a i civilan čovjek; ali čovjek koji ne posjeduje duhovno dobro može doduše izgledati pred drugima kao moralan i civilan, dok on to u stvarnosti nije. Razlog zbog kojeg je čovjek koji posjeduje duhovno dobro u sebi ujedno i moralan i civilan čovjek je da duhovno dobro u svojoj suštini nosi istinsko dobro, dok moralno dobro i civilno dobro imaju tu suštinu od duhovnog dobra. Suština dobra ne može imati nikakvog drugog izvora do Njega Koji je dobro u Sebi Samome. Razmislite o ovome sa svih strana pa pokušajte naći zbog čega je neko dobro uistinu dobro, i vidjet ćete da je ono dobro po vrlini svoga najunutarnijeg bića, i da je dobro ono čija je suština dobra, te dosljedno tome da je to ta suština ona koja je od JEDINOG DOBRA ILI DOBRA U SEBI SAMOME, znači od Boga; nakon čega slijedi zaključak kako dobro koje nije od Boga, već od čovjeka, nije u sebi istinsko dobro.

14. Prema onome što je bilo objavljeno/rečeno u knjizi ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – 27, 28, 38’ se  može vidjeti da ono što je najviše, što je najunutarnije, i što je najniže, čine jedno, kao krajnji cilj, uzrok i posljedica; i da se zbog toga što čine jedno, krajnji cilj sam po sebi zove ‘prvi kraj’, posredni uzrok se zove ‘srednji kraj’ dok se posljedica zove ‘posljednji kraj’. Iz svega ovoga će biti jasno kako u čovjeku koji u sebi ima duhovno dobro, moralno duhovno sačinjava srednje duhovno, dok je civilno dobro njegovo najniže duhovno dobro. Otud proizlazi, kako je bilo rečeno iznad, kako je čovjek koji u sebi posjeduje duhovno dobro također i moralan i civilan čovjek; a onaj koji u sebi ne posjeduje duhovno dobro nije ni moralan ni civilan iako se tako može činiti i njemu samom a i drugima.

15. Čovjek koji u sebi nije duhovan može također misliti te posljedično racionalno govoriti poput duhovnog čovjeka, pošto se čovjekovo razumijevanje može uzdignuti do nebeskog svjetla, koje je istina, te može sagledavati stvari uz pomoć tog svjetla; no njegova volja ne može biti na isti taj način uzdignuta do nebeske topline, što je ljubav, te istovremeno djelovati iz te topline. Otud proizlazi da istina i ljubav ne čine jedno u čovjeku sve dok on nije duhovan. A ovdje također leži razlog što čovjek može govoriti, što ga pak razlikuje od životinje. Baš zbog te mogućnosti razumijevanja, koje se može uzdignuti do neba, je čovjeku omogućeno da se obnovi i da postane duhovan; no on ne započinje svoju obnovu i produhovljavanje sve dok se i njegova volja ne uzdigne. I baš zbog te nadmoćne mogućnosti razumijevanja nad voljom, kakve god da je njegova volja kvalitete, čak i ako je neobično zla, je čovjek u mogućnosti misliti i stoga govoriti racionalno, kao da je duhovan. No bez obzira na sve to takav čovjek u sebi ipak nije racionalan, pošto razumijevanje ne vodi čovjeka, već volja vodi razumijevanje. Razumijevanje samo naučava i ukazuje put; kako je ukazano u knjizi ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – 115’. Stoga, sve dok i volja nije na nebu zajedno sa razumijevanjem, čovjek nije duhovan, a dosljedno tome ni racionalan; jer kad je prepušten svojoj volji, ili vlastitoj ljubavi, on onda odbacuje od sebe racionalne ideje svoga razumijevanja koje se tiču Boga, neba i vječnog života, te umjesto njih prihvaća takve ideje koje su u skladu sa njegovom voljom, koje onda zove racionalnima. No ove stvari će biti više obrađene u raspravi na temu Anđeoske Mudrosti.

16. U nastavku ove rasprave će se oni koji čine dobro od sebe nazivati prirodnim ljudima, jer je kod njih moralno i civilno dobro prirodno, dok će se oni koji čine dobro od Gospoda nazivati duhovnim ljudima, jer je moralno i civilno dobro koje čine u svojoj suštini duhovno.

17. Da nitko ne može sam od sebe činiti dobro koje je stvarno dobro, Gospod naučava u Ivanu:

‘Čovjek ne može primiti ništa, a da mu nije dano sa neba.’   Ivan 3:27.

‘Onaj koji ostane u Meni, i Ja u njemu, taj će dati mnogo ploda; jer bez Mene ne možete učiniti ništa.’ Ivan   15:5.

‘Onaj koji ostane u Meni, i Ja u njemu, taj daje mnogo ploda’, predstavlja kako je svo dobro od Gospoda. ‘Plodovi’ predstavljaju djela ljubavi ili ono što je dobro. ‘Bez Mene ne možete učiniti ništa’, predstavlja da čovjek sam od sebe ne može učiniti nikakvo dobro, tj. da je svako dobro koje se začinje u čovjeku zlo. Oni koji vjeruju u Gospoda i čine dobro od Njega se nazivaju:

Sinovima Svjetla (Ivan 12:36; Luka 16:8);

Sinovima vjenčanja (Marko 2:19);

Sinovima uskrsnuća (Luka 20:36);

Sinovima Božjim (Luka 20:36; Ivan 1:12);

Rođenima od Boga (Ivan 1:13);

za njih je rečeno kako će:

Vidjeti Boga (Matej 5:8);

kako će se Gospod nastaniti kod njih (Ivan 14:23);

kako imaju vjeru u Boga (Marko 11:22);

kako su njihova djela učinjena u Bogu/od Boga (Ivan 3:21).

Sve ovo do sad rečeno je sadržano (sumirano) u ovim riječima: 

‘A svima koji su Ga primili (Isusa) je dao moć da postanu Sinovi Božji, onima koji vjeruju u Njegovo ime; koji su rođeni, ne od krvi, niti od volje mesa, niti od volje čovjekove, već od Boga.’   Ivan 1:12, 13.

‘Vjerovati u ime Sina Božjega’ je vjerovati u Riječ i živjeti u skladu sa njome; ‘volja mesa’, je ono što je svojstveno čovjekovoj volji, koja je u sebi zla; ‘volja čovjekova’, je ono što je svojstveno čovjekovom razumijevanju, koje je sastavljeno od neistina koje su proizašle iz čovjekove zle volje; oni su ‘rođeni od to dvoje’ koji žude i djeluju, razmišljaju i govore od onog što je njima svojstveno (iz njihovog propriuma); dok su ‘rođeni od Boga’ oni koji to sve čine od Gospoda. Ukratko, ono što je čovjekovo i od (proizašlo iz) čovjeka nije dobro, a ono što je doista dobro je od Gospoda.