III

U ONOJ MJERI U KOJOJ ČOVJEK ODBACUJE OD SEBE ZLA ZATO ŠTO SU GRIJESI, U ISTOJ TOJ MJERI ON ČINI DOBRO, ALI NE OD SEBE VEĆ OD GOSPODA

18. Tko ne zna, ili ne može znati, da zla stoje na putu Gospodnjeg sjedinjenja* sa čovjekom? Jer zlo je pakao, a Gospod je nebo, a nebo i pakao su suprotnosti. Stoga, u onoj mjeri u kojoj je čovjek dio jednog (u jednome), u istoj toj mjeri on ne može biti dio drugog (nije u drugome), jer jedno djeluje protiv drugog i uništava ga.

*Isto tako u sljedećem smislu: zla ometaju Gospodu pristup i ulazak u čovjeka.

19. Sve dok čovjek živi u ovom svijetu, on se nalazi između pakla i neba; pakao je ispod njega dok je nebo iznad njega, a on se održava u sredini između neba i pakla te ima slobodu okrenuti se ili prema jednome ili prema drugome; ako se okreće prema paklu onda se on okreće od neba, a ako se okrene prema neba onda se pak okreće od pakla. Ili, što je isto, sve  dok je čovjek u ovom svijetu on stoji između Gospoda i vraga, te je u slobodi okrenuti se ili jednome ili drugome; ako se okrene prema vragu, tj. ako čini ono što je vražje, on se istovremeno okreće od Gospoda; ako se okrene prema Gospodu, on se okreće od vraga. Ili, što je isto, dok je čovjek u ovom svijetu on se nalazi između dobra i zla, te se održava na slobodi da se okrene ili prema jednom ili prema drugom. Ako se okrene prema zlu, on se okreće od dobra, a ako se okrene prema dobru, onda se on okreće od zla.

20. Rečeno je kako se čovjek održava u slobodi da se može okrenuti na ovu ili na onu stranu. Tu slobodu posjeduje svaki čovjek, ne od sebe već od Gospoda; i baš zato se kaže da se čovjek održava u slobodi. U svezi ravnovjesja između neba i pakla, te da je čovjek u tom ravnovjesju i dosljedno tome u slobodi, vidi knjigu ‘Nebo i Pakao – 589-603’. Da se svaki čovjek drži u slobodi, i da ta sloboda nije nikome oduzeta, će biti objašnjeno na prikladnom mjestu.

21. Iz ovih razmatranja (zaključaka) se jasno ukazuje da u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje od sebe zlo, u istoj toj mjeri je on sa Gospodom i u Gospodu; a u onoj mjeri u kojoj je on u Gospodu, u istoj toj mjeri on čini dobro, ne od sebe već od Gospoda. Iz toga proizlazi generalni zakon; U ONOJ MJERI U KOJOJ ČOVJEK ODBACUJE ZLO, U TOJ ISTOJ MJERI ON ČINI ONO ŠTO JE STVARNO DOBRO (SPASAVAJUĆE DOBRO).

22. Ovdje se, međutim, potražuju dvije stvari; prva je, da čovjek treba odbacivati zla zato što su grijesi, što će reći, zato što su paklena i vražja, i posljedično tome protivna Gospodu i Božanskim zakonima; drugo je, čovjek mora odbacivati zla zato što su grijesi, KAO SAM OD SEBE, ali on mora znati i vjerovati da je to od Gospoda. Ali ove dvije neophodnosti će biti obrađene u poglavljima koja slijede.

23. Iz ovog što je do sada bilo rečeno slijede ove tri stvari;

1. Ako čovjek želi i čini dobro prije nego od sebe odbaci zla zato što su grijesi, dobre stvari koje priželjkuje i čini  nisu u sebi stvarno dobre (njegovo dobro nije istinsko dobro).

2. Ako čovjek misli i govori pobožne stvari a istovremeno nije od sebe odbacio zla zato što su grijesi, pobožne riječi koje govori u sebi nisu pobožne.

3. Ako čovjek ima veliko znanje te je mudar u mnogim stvarima, ali ne odbacuje zla od sebe zato što su grijesi, on ipak nije mudar.

24. (1) Ako čovjek želi i čini dobro prije nego od sebe odbaci zla zato što su grijesi, dobre stvari koje priželjkuje i čini u sebi nisu stvarno dobre. To je zbog toga, kao što je već rečeno, što on prije takvog djelovanja nije u Gospodu. Na primjer; ako čovjek daje novac siromasima, pomaže onima koji su u nevolji, odlazi na mjesta gdje se obožava Bog te posjećuje bolnice, dobro služi Crkvi, svojoj zemlji, svojim sugrađanima, podučava druge Evanđelju te obraća ljude, pravedno sudi, djeluje pošteno u poslovima, te je čestit u svojim djelima, a ipak ne smatra da su zla u sebi grijesi, zla poput prevare, preljuba, mržnje, bogohuljenja, i tome sličnog, onda on može činiti jedino onakvo dobro koje je iznutra zlo, pošto on onda čini ta djela od sebe samog a ne od Gospoda. Posljedično tome, on sam (vlastito ja) je unutar takvih djela a ne Gospod, a dobra u kojima je sâm čovjek su onečišcena sa njegovom zloćom, te za svoj cilj imaju sebe i stvari od ovog svijeta. A ipak ta ista, gore nabrojena djela, su u sebi (iznutra) dobra ako čovjek odbacuje zla od sebe zato što su grijesi; poput prevare, preljuba, mržnje, bogohuljenja, i ostalih sličnih zala, pošto bi on u tom slučaju činio ta djela od Gospoda, a za takva djela se kaže kako su ‘učinjena u Bogu’ (Ivan 3:19-21).

25. (2) Ako čovjek misli i govori pobožne stvari a istovremeno nije od sebe odbacio zla zato što su grijesi, pobožne riječi o kojima misli i govori u sebi nisu pobožne. To je zbog toga što on nije u Gospodu. Na primjer; ako čovjek često posjećuje mjesta gdje se obožava Bog, predano sluša propovijedi, čita Riječ i ostale knjige o Bogu, prisutan je na sakramentu Večere, moli se svakog dana, zaista, čak i ako neprestano misli o Bogu i spasenju, no istovremeno ne obraća pažnju na zla (u sebi samome) koja su grijeh, poput prevare, preljuba, mržnje, bogohuljenja i tome sličnog, onda on ne može drugačije no misliti i govoriti pobožne stvari koje u sebi nisu pobožne, pošto je sâm čovjek u njima sa svim svojim zloćama. On, zaista, u vremenu dok ih čini toga nije svjestan, no one su ipak prisutne, ali su skrivene od njegova pogleda; on je kao izvor vode koja je prljava od svoga izvora. Njegove pobožne djelatnosti su ili običajne ili navika, ili pak teže vlastitom dobitku, ili su licemjerne: one se uistinu uzdižu do neba, ali se na svom putu vrate nazad prije nego stignu do gore, poput dima u atmosferi.

26. Bilo mi je dozvoljeno vidjeti i čuti mnoge koji su nakon svoje smrti obračunavali svoja dobra djela kao i pobožne djelatnosti, poput onih upravo spomenutih u poglavljima 24, 25, i mnoge druge. Među njima sam također vidio neke koji su imali svjetiljke u kojima nije bilo ulja. No kada se sprovelo istraživanje da li su oni za života odbacivali zla zato što su grijesi, ustanovilo se da nisu. Njima je onda bilo rečeno kako su zli. Nakon toga sam ih vidio kako odlaze prema pećinama gdje žive njima slični zli duhovi.

27. (3) Ako čovjek ima veliko znanje i ako je mudar u mnogim stvarima, ali ne odbacuje od sebe zla zato što su grijesi, on ipak nije mudar. To je zbog već ukazanog razloga, naime on je mudar od sebe a ne od Gospoda. Na primjer: ako on poznaje doktrinu svoje crkve i sve stvari koje imaju veze sa njom, i to savršeno; ako istu zna potvrditi iz Riječi i razumskim putem (rasuđivanjima); ako zna doktrine svih crkava u povijesti, zajedno sa svim odredbama crkvenih vijeća; zaista, ako zna sve istine, te ih ujedno percipira i razumije; ako, na primjer, on zna što je vjera, što dobročinstvo, pobožnost, pokajanje i oproštenje grijeha, regeneracija, krštenje i Sveti Duh, Gospod, iskupljenje i spasenje, on i dalje nije mudar ako od sebe ne odbacuje zla zato što su grijesi. Jer njegova znanja su lišena života, te kao takva pripadaju samo razumijevanju a ne istovremeno i volji (ljubavi); a pošto je njegovo znanje takve prirode, ono nestaje vremenom, iz razloga spomenutog u 15 poglavlju. Stoviše, nakon smrti sam čovjek odbacuje ta znanja, pošto ona nisu u skladu sa ljubavlju njegove volje. Ipak, bilo kako bilo, saznanja* (cognitiones) su u najvećoj mjeri potrebna, pošto naučavaju na koji način bi čovjek trebao djelovati; kada on ta znanja primjeni u životu, onda ona žive u njemu, prije ne.

*Latinski izraz kojeg Swedenborg koristi na ovom mjestu, a kojeg sam preveo kao ’saznanje’, je izraz ‘cognitiones’, i u njegovim djelima se razlikuje od onog što obuhvaća Latinski izraz ’scientifica’, kojeg prevodim kao ‘znanje’ (kao niže u poglavlju 30:2). Ovaj potonji se odnosi na naučne istine koje su pohranjene u prirodnoj memoriji, dok su dva značenja koja se najčešće povezuju sa izrazom ‘cognitiones’ sljedeća, (1) osobita vrsta znanja, kao što je znanje o Riječi, o dobrima i istinama, ili o duhovnim stvarima (kao u ’Nebeskim Tajnama – 24, 3665, 9945; ’Novom Jeruzalemu i njegovoj nebeskoj doktrini – 51’; ’Nebu i Paklu – 111, 351, 469, 474, 517, 518); i (2) viša vrsta znanja koja proizlazi iz razumijevanja i percepcije (kao u ’Nebeskim Tajnama – 1486-7; ’Nebu i Paklu – 353’). 

28. Sve što je do sada bilo rečeno Riječ naučava na više mjesta od kojih ćemo mi ovdje predočiti samo sljedeće. Riječ uči da nitko ne može biti istovremeno i u dobru i u zlu, ili, što je isto, da nitko ne može biti na nebu te istovremeno i u paklu. To Riječ uči u ovim odlomcima:

‘Ni jedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednog voljeti a drugog mrziti, ili će pak prionuti uz jednog a prezirati drugog. Ne možete služiti istovremeno Boga i ovaj svijet (bogatstvu).’     Matej 6:24.

‘Kako vi, kad ste zli, možete govoriti dobre stvari? Jer iz onog čega je u srcu usta govore. Dobar čovjek iz dobre riznice svoga srca donosi (vadi) dobre stvari a zao čovjek iz svoje riznice zla vadi zle stvari.’    Matej 12:34, 35.

‘Dobro stablo ne rađa pokvarenim plodovima, niti pokvareno stablo daje dobre plodove. Svako stablo se poznaje po svojim plodovima; jer sa trnja nećete ubrati smokve, niti ćete sa kupine ubrati grožđe.’  Luka 6:43, 44.

29. Riječ također naučava da nitko ne može činiti dobro sam od sebe, već od Gospoda:

‘Isus reče, Ja Sam prava loza, a Moj Otac je vinogradar. Svaku grančicu u Meni koja ne daje ploda On odreže; a svaku grančicu koja daje ploda, On pročišćava da bi mogla dati još više ploda… Ostanite u Meni, i Ja u vama. Kao što grančica ne može nositi ploda sama od sebe, osim ako ne ostane pričvrsćena za lozu, tako ni vi ne možete davati ploda ako ne ostanete u Meni. Ja Sam vinova loza, a vi ste grančice; onaj koji ostane u Meni, i Ja u njemu, taj daje mnogo ploda; jer bez Mene ne možete učiniti ništa. Ako čovjek ne ostane u Meni, on se odbacuje poput grančica, i osuši se; a takve onda ljudi skupe te ih bace u vatru da izgore.’   Ivan 15:1, 2, 4-6.

30. Riječ također uči da, u onoj mjeri u kojoj čovjek nije očišćen od zla, njegova dobra djela nisu uistinu dobra, niti su njegova pobožna djela pobožna, a niti je on mudar. Riječ također uči i što se događa u obrnutom slučaju:

‘Jao si ga vama, pisari zakona i Farizeji, licemjeri! Jer vi ste kao okrečeni grobovi, koji se izvani uistinu pričinjavaju lijepi, no iznutra su prepuni mrtvih ljudskih kostiju i razne nečistoće. Tako se i vi izvani pričinjavate pravednima, no iznutra ste prepuni nepravde i licemjerstva. Jao si ga vama, jer očististe vanjštinu čaše i tanjura, no iznutra ste prepuni otimačine i razuzdanosti. Ti slijepi Farizeju, prvo očisti unutrašnjost čaše i tanjura tako da onda i vanjština može postati čista.’   Matej 23:25-28.

Također i u ovim riječima iz Izaije:

‘Čujte riječ Gospodnju, vi prinčevi Sodome, poslušajte zakon vašeg Boga, vi ljudi Gomore. Od kakve su Mi koristi vaše silne žrtve, reče Gospod? Prepun Sam vaših žrtava paljenica, od ovaca i najboljih dijelova utovljene stoke; krv volova, ili jagnjadi, te jarčeva krv Me ne zadovoljavaju. Kada se pojavljujete preda Mnom, tko je od vas to tražio, da gazite po Mojim dvorima. Ne donosite Mi više isprazne žrtve, tamjan je u Mojim očima bogohuljenje; Ja ne podnosim vaše mlade mjesece, Šabat i sakupljanja, čak i sveta sakupljanja; vaše mlade mjesece i određene svetkovine Moja duša mrzi, oni su Mi odvratni; stoga kada pružate vaše ruke prema Meni Ja skrivam oči od vas; da, ako se neprestano molite (ako molite mnoge molitve), Ja vas ne čujem; jer vaše su ruke prepune krvi. Operite se, očistite se, odbacite vaša zla djela pred Mojim očima; prestanite činiti zlo; ako vaši grijesi budu grimizni, biti će bijeli kao snijeg; ako bi bili crveni, biti će kao vuna.’  Izaija 1:10-18.

Te riječi ukratko govore ovo; ako čovjek ne odbaci zla od sebe zato što su grijesi, ništa od njegovog obožavanja nije dobro, jer kako reče prorok Izaija, ‘Ne podnosim nepravdu, očistite se, odbacite svoja zla djela, prestanite činiti zlo.’

Tako u Jeremiji:

‘Vratite se svaki sa svoga zloga puta, učinite vaša djela dobrima.’  Jeremija 35:15.

[2]        Da takvi ljudi nisu u sebi mudri se naučava u Izaiji:

‘Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom.’ Izaija 5:21.

U istom proroku:

‘Mudrost mudrih i inteligencija inteligentnih će nestati; jao si ga onima koji su duboko-umni, a čija djela su učinjena u mraku.’  Izaija 29:14, 15.

I na drugom mjestu u istom proroku:

‘Jao si ga onima koji idu u Egipat po pomoć; koji ostaju na konjima, koji se uzdaju u svoje kočije, pošto ih je mnogo, i u konjanike, pošto su izuzetno snažni; ali ne gledaju u Sveca Izraelova, niti traže Jehovu! No On je također mudar, i zlo donosi, i neće povući Svojih riječi, već će ustati protiv kuće zločinaca i protiv onih koji pomažu zlikovce. Jer Egipat je čovjek, a ne Bog; a njegovi konji su meso a ne duh.’  Izaija 31:1-3.

Tako je opisana čovjekova vlastita inteligencija. ‘Egipat’ predstavlja njegovo prirodno znanje (scientifica) pohranjeno u memoriji; ‘konj’ njegovo razumijevanje koje odatle proizlazi; ‘kočija’ njegovu doktrinu (iz toga izvedenu filozofiju); a ‘konjanici’ inteligenciju iz ista izvora. O svima njima je rečeno: ‘Jao si ga njima koji ne gledaju u Sveca Izraelova, niti traže Jehovu.’ Uništenje (kraj) takvih ljudi kroz posljedične zloće je predstavljen ovim riječima: ‘On će se ustati protiv kuće zločinačke i protiv onih što pomažu zločince’. Da su te stvari od samog čovjeka (čovjekovog propriuma), te da dosljedno tome u njima nema života, je rečeno na kraju ovim riječima, ‘Egipat je čovjek a ne Bog’, te ‘njegovi konji su meso a ne duh’. ‘Čovjek’ i ‘meso’ ovdje predstavljaju ono što je čovjekovo vlastito; ‘Bog’ i ‘duh’ predstavljaju ono što je od Gospoda; a ‘konji Egipatski’ predstavljaju vlastitu inteligenciju. U Riječi postoji jako puno sličnih stvari koje se tiču čovjekove ‘vlastite inteligencije’, i inteligencije koja proizlazi od Gospoda, no to je jedino moguće vidjeti uz pomoć duhovnog unutarnjeg smisla Riječi.

[3]        Da nitko neće biti spašen kroz dobra koja čini od sebe samog, jer takva dobra u sebi nisu dobra, očigledno je iz sljedećeg:

‘Neće svi oni koji Mi budu govorili, Gospode, Gospode, ući u kraljevstvo nebesko, već oni koji budu činili volju Moga Oca Nebeskoga: mnogi će Mi reći u taj dan, Gospode, Gospode, zar nismo propovijedali u Tvoje ime, zar nismo u Tvoje ime tjerali zle duhove, te u Tvoje ime činili raznorazne velike stvari? Ali Ja ću im tad prorokovati, Ne poznajem vas, odlazite od Mene, vi što činite zlodjela.’  Matej 7:21-23.

I na drugom mjestu:

‘Ako ostanete vani počet ćete kucati na vrata govoreći, Gospode, otvori nam; govorit ćete, Mi smo jeli i pili u Tvom prisustvu, a Ti si učio po našim ulicama. Ali On će odgovoriti, Ja vam govorim, ne poznajem vas i ne znam odakle dolazite, odlazite od Mene vi zločinci (vi što činite zlo, tj. vi koji ne činite dobra djela).’        Luka 13:25-27.

Jer takvi ljudi su poput Farizeja:

‘Koji stoje u hramu i mole se, govoreći da nisu kao drugi ljudi, nepravedni, preljubnici i iznuđivači, koji dva puta tjedno poste, daju prinos od svega što posjeduju.’   Luka 17:11-14.

Oni su također oni za koje se kaže kako su:

‘Nekorisne sluge.’  Luka 17:10.

31. Istina je da ni jedan čovjek ne može činiti sam od sebe istinsko tj. spasavajuće dobro. No koristiti (primjeniti) tu istinu da bi se odbacilo (uništilo) svako dobro dobročinstva koje čini čovjek koji od sebe odbacuje zla zato što su grijesi je velika nepravda (opakost), pošto je to u potpunoj suprotnosti sa Riječju, koja zapovijeda da čovjek MORA ČINITI DOBRO. To je također protiv zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu na kojima cijeli Zakon i svi proroci vise; na taj način (takvom primjenom te istine) se potkopava i obara sve što ima veze sa religijom. Jer svatko zna kako je suština religije da čovjek čini dobro, te da će svatko biti suđen prema svojim djelima. Svaki je čovjek stoga napravljen (po svojoj prirodi takav) da može kao sam od sebe, od Gospodnje sile (moći), ako preklinje za nju, odbaciti od sebe zla zato što su grijesi; a ono što on čini nakon toga je DOBRO KOJE JE GOSPODNJE, tj. dobro koje je od Gospoda.