Nevidljivi Bog

‘Jer ono sto se moze doznati o Bogu se u njima (ili ‘među njima’) očituje; Bog im je to u stvari objavio/otkrio. Jer Njegova se nevidljiva/duhovna svojstva jasno opazaju/vide (u materijalnoj dimenziji) sve od početka svijeta (pa na ovamo), i razumljiva/spoznatljiva su uz pomoć stvorenih stvari, čak & Njegova vječna moć i Bozanstvo; tako da (ljudi) nemaju isprike (za svoje sramotno/ne-bogo-bojazno ponasanje). Jer iako su upoznali Boga, nisu Mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim & njihovo je nerazumno srce potamnjelo umisljajući da su mudri postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronozaca & gmazova. Zato ih je Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obesčasćuju svoja tjelesa; Njih koji su istinu Bozju zamijenili lazju te se klanjali & iskazivali stovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, Koji je slavljen zauvijek. Amen. Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima; zene njihove zamijenise naravno općenje protunaravnim; Jednako muskarci, ostavivsi prirodno općenje sa zenom, usplamtjese pohotom jedan za drugim,  vrseći – muskarci s muskarcima – sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude. I kako nisu smatrali vrijednim čuvati pravu spoznaju Boga, Bog ih je predao pokvarenom shvaćanju da bi činili sto ne dolikuje: Puni su svakovrsne nepravednosti, pokvarenosti, lakomosti, zloće; Obuzeti su zavisću, ubojstvom, svađom, lukavstinom, podmuklosću; Ogovarači su, klevetnici, mrzitelji Boga, nasilnici, oholice, umisljenici, izmisljači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bez ljubavi & bez milosrđa. Oni, iako poznaju odredbu Bozju prema kojoj vrsioci toga zasluzuju smrt, Ne samo da to čine već & odobravaju onima koji to čine.’    Rimljanima 1:19-32

Moja draga A.! Odsustvu ‘percepcije’ o postojanju Boga, sto je pak ‘anomalija duse’ ne tako rijetka u danasnjem svijetu (taj ‘gubitak’ ili pak ‘odsustvo’ percepcije/sigurnog uvjerenja o postojanju Boga je posljedica ‘događaja’ kojeg u teologiji nazivaju ‘Adamov/čovjekov pad’, tj. bas to čovjekovo ‘degradirano’ stanje, stanje ‘odvojenosti’ od Izvora, je predstavljeno sa ‘padom’ ili ‘pro-padanjem’; stanja koja takav čovjek iskusava, a koja ti uistinu ne bi trebalo biti tesko locirati ‘u’ i ‘izvan/oko’ sebe, su pak posljedica onog sto se u tim krugovima naziva ‘izgnanstvo iz raja’; ‘raj’ kao takav nije nista drugo nego ‘tome-suprotno-stanje’ blazenstva, tj. stanje u kojem čovjek zivi ‘u’ vjeri & ljubavi prema Bogu i u kojem, kao takvome, zivi Bog), posebice kod vrste ljudi koji se po mastovitosti riječnika zovu ‘ateisti’, nekad ‘naturalisti’, ‘racionalisti’ ili čak ‘skeptici’, kojoj si ti i sama subjekt, ćemo pristupiti ‘klasičnim’ putem (vidi ‘Kod Urara – 1’) & u fazama, tj. prvo ću ti ukazati u sto gledam, tj. dokle se proteze moja briga za tvoju ‘budućnost’ (to nastojanje je lako shvatljivo na primjeru ‘prirodnih’ roditelja, oni se naime također brinu za svoju djecu i to ponajvise na način da se brinu za njihovu blizu ili dalju budućnost; ovdje je ista stvar samo sto je moja ideja o ‘budućnosti’ nesto ‘vremenitija’ od one uobičajene J), zatim ću te upozoriti (‘Jer zadatak je Bozjeg glasnika da u sto čistijem obliku preda Bozju poruku/da sto jasnije upozori.’ Koran 5:92, 99), naravno ‘racionalno’ ili ‘tebi-razumljivo’, na ‘ispraznost’ takvog pogleda na svijet (u kojem zivis; naravno, ovo se odnosi na tvoju dusu ili duhovno ‘ja’) kao & na ono sto te ‘čeka’ (znači posljedice/efekte takve jedne kvalitete zivota) kada, znas & sama, jednog dana na taj način (čitaj: ‘zadrzavajući tu kvalitetu vizije & osjećaja’) ‘odes’ iz njega (opet je subjekt tvoje duhovno ja ili emotivno misaoni čovjek), i na kraju ćemo istome (pogledu na svjetove’) dati i alternativu, tj. ‘bogo-liku’ viziju o nebeskom svijetu svjetla & ushićenja koja je kao takva sasvim suprotna već spomenutoj ispraznoj i bez-smislenoj ideji prirodnog & od Boga odvojenog čovjeka (svaki ateista/skeptik se u sebi misli kako nakon prirodne ‘smrti’ sve prestaje, tako reći postaje ‘TAMA’, i prelazi u jedno veliko ‘NISTA’), tako da sebe mozes, samo svojom slobodnom voljom i vlastitim razumijevanjem, locirati/smjestiti negdje između te dvije krajnosti.

Ovo moje nastojanje, lako je shvatljivo, proizlazi iz ničeg drugog do iz moje ljubavi prema tebi [koja je sasvim ista kao & prema svakom drugom čovjeku u takvoj poziciji; ta ljubav se zove ‘Očeva ljubav’ ili ‘ljubav po uzoru na naseg Nebeskog Oca, Gospodina Isusa Krista Jehovu’; vidi Matej 5:48; kada na ovakvim mjestima dajem navode iz Riječi, njih bi obavezno trebalo ‘pogledati’ te nakon toga ‘dobro razmisliti’ o njima, i to iz razloga sto ti isti navodi, koji su u sebi ‘istine vjere’, otkrivaju zakone Kraljevstva Bozjeg, Kraljevstva kojem je nase dusevno ustrojstvo (‘ja volim & ja mislim’), subjekt, i koji, u slučaju da ih zanemarimo/omalovazavamo ili, sto je isto, ne postujemo/djelujemo sa njima u suprotnosti, u sebi nose kaznu ili penale za počinjeno bez-zakonje], tj. iz zabrinutosti (‘zabrinutost’ ovdje ne predstavlja samo ‘zabrinutost’ u klasičnom smislu te riječi već & zelju da se kvaliteta tvoga emotivno-intelektualnog zivota, znači tvoga duhovnoga zivota, poboljsa) za tvoju dusu (jedan od razloga Gospodinove inkarnacije ili utjelovljenja je bila bas ta briga, briga za stanje dusa ne samo ‘ondasnje’ već & svih ‘prijasnjih’ & ‘budućih’ generacija; drugim riječima, glavna emocija u takvom jednom nastojanju je ‘suosjećanje’ a glavni motiv ‘spasenje duse’; moja ‘sluzba’, emotivno gledano, je u ovom slučaju ‘svećenička’; kazem to imajući u vidu da ‘svećenik’ u sebi jeste ona kvaliteta čovjeka koja reprezentira & predstavlja/svojim djelima objavljuje Gospodinovo djelo spasenja čovjekove duse; Malahija 2:7). Ovo ti naglasavam iz razloga sto, iskustva pokazuju, velika većina ljudi, sudeći prema vlastitoj kvaliteti, tj. vlastitim razlozima & motivima, ne smatra takvo jedno nastojanje ‘dobrobitno’ & za njih ‘korisno’, već stovise ‘zlonamjerno’ & za njih ‘stetno’ (kako ovo moje ‘nastojanje’ u stvari predstavlja/utjelovljuje takav jedan ‘navod’, tj. ‘istinu vjere’ ili ‘zakon’, a samim time i sâmog Gospodina, koji je sâma Istina & sâm Zakon, čovjek koji takvim jednim ‘negativnim’ stavom ‘odbija’ ili ‘ne-poštuje’ mene kao ‘onog-koji-predstavlja-Gospodina/donosi Istinu-Zakon’, u stvari ne poštuje ni samu Istinu ili Zakon, tj. Gospodina, o čemu, tj. o posljedicama istog, pak Riječ naučava u Luki 10:16).

Ako se takva ’emocija’, znači ‘negativna u odnosu na ovo ‘brizno’ nastojanje’, pojavi i kod tebe, tj. ako se kod tebe ne bude primjećivala ‘kooperacija’ po pitanju ‘duhovne naobrazbe’, ovakva nastojanja sa moje strane će odmah prestati, posto bi to značilo da ti za sada Gospodin nije dovoljno otvorio srce & um, sto je pak preduvjet da bi ti mogla izvanjskim putem, znači kroz mene, primiti daljnje instrukcije, te bi u tom slučaju svako takvo/daljnje nastojanje samo stetilo tvojoj dusi, sto meni u nikojem slučaju nije & nikad neće biti namjera.

Dakle (da krenemo), ono u sto ja gledam dok ti ovo sve skupa govorim/pisem, tj. ono sto me ponajvise brine kada ispred mene stoji tebi slična kvaliteta duse je [a ista briga je prisutna i dok ti vadim/prevodim ‘priče-za-laku-noć’ iz knjige ‘Prikaz scena sa kreveta umirućih‘; naravno, isto je već bilo ‘utjelovljeno’ u spisu ‘Kod Urara 1‘, tj. emocija iz koje se odnosim prema tebi se ni u čemu ne razlikuje od one iz koje sam se ondah obratio I. H. upozoravajući je na ne tako ‘bajnu’ budućnost u koju će ‘ući’ ako se za vrijeme ‘pripremnog perioda’, sto je zivot na ovoj zemlji, i dalje bude ponasala poput bića na animalnom & nikako ‘Čovjeku-nalik-nivou’, unistavajući iz dana u dan sve vise & vise sve duhovno & zivotodajno u sebi propadajući sve vise u smrt & tamu materije i ovog svijeta; ovoj misli se vrati poslije dok budes čitala o tome kako se rimski papa (‘Prikaz scena sa kreveta umirućih – 7’) misli isto ono sto se mislio na zemlji, nista se ‘u’ njemu nije promijenilo osim sto svijet oko njega, svijet kojeg vidi, vise nije stvoren od strane nekog drugog, znači Boga, već je njegova vlastita kreacija (bas kao & u snovima), otud (će) on, posto je (bio) bez iskrene ljubavi za druge, zivi (zivjeti) sam tisućama godina, a posto nije (bio) u posjedu istinske mudrosti/svjetla, zivi (će zivjeti) to izuzetno dugo vrijeme u tami; odakle će čovjek izgraditi svoj ‘duhovni’ svijet ako za zivota koji mu je dan da ‘sakupi’ material za ‘izgradnju’ svoga duhovnog svijeta, on potrosi čak & sve svoje duhovne zalihe potpuno se predajući pozudama, materijalnosti & raznoraznim uzivancijama koje sve, u većoj ili manjoj mjeri, unistavaju ili trose čovjekove vitalne duhovne supstance pretvarajući ih u najgrublju & najtvrđu materiju?!] divno izrečeno u Swedenborgovoj ‘Istinskoj Krsćanskoj Religiji – 14’, (kako je ova tema ni vise ni manje nego od ‘zivota’ bitna, ja ti predlazem da u nasim knjiznicama, recimo u Teslinoj gdje sam jednom istu vidio, potrazis te kupis najpopularnije djelo Emanuela Swedenborga, ‘Nebo & Pakao’ (‘Heaven & Hell’), u kojem ti čovjek (Emanuel Swedenborg), koji je na jedan jedinstven način u povijesti čovječanstva imao mogućnost da istovremeno, za zivota, bude sa ljudima na zemlji & sa umrlim ljudima koji sada zive bilo u rajevima ili paklovima, lako razumljivim racionalnim jezikom objasnjava ne samo proces umiranja i prelaska u onaj svijet, već i same strukture toga svijeta kao i aktuelna zbivanja/međurelacije s ‘onu stranu’ stvarnosti, sto bi ne samo tebe, već svakog čovjeka koji ima imalo zdravog razuma trebalo itekako zanimati; ovaj princip ‘zdravog razuma’ sam ti već objasnio i on je, tako reći, i tebi samoj, iako o tome ne reflektiras, ‘prirodna’ svakodnevnica, naime, ti isto tako radis & planiras svoje aktivnosti ne bi li si ‘osigurala’ sto bolje uvjete za ‘prirodan’ zivot; itekako si svjesna da će ti uvjeti u budućnosti/penziji/starosti biti bas onakvi kakvima ćes ih sama, u vremenu dok si ‘radno sposobna’, napraviti, tj. da ćes u starosti/penziji ‘uživati’ (biti mirna, spokojna & zdrava) u onoj mjeri (vise) koliko si to svojim ‘radom’ zasluzila (ako si se vise potrudila); ako uzmemo u obzir činjenicu da smrti ili prestanka/nestanka zivota nema, tj. da postoje samo gradacije ili evolucije dusevnih stanja/zivota, onda ti ova ‘mehanika’ ne bi trebala biti strana, ni emotivno a bogme ni intelektualno, zar ne?!; inače, ovo razmisljanje se zove ‘analogno razmisljanje’ ili ti ga ‘kako gore/u duhovnom svijetu tako & dole/prirodnom svijetu’ razmisljanje) gdje nalazimo ove riječi:

14. (7) SVAKI ČOVJEK KOJI NE SPOZNA/PRIZNAJE BOGA JE IZBAČEN/ISKLJUČEN/IZOPĆEN IZ CRKVE I (STOGA) PROKLET.

Razlog zbog kojeg je (svaki) čovjek koji ne priznaje/spozna Boga izbačen/isključen/izopćen (excommunicated) iz crkve leži u tome što je Bog za crkvu SVE (On je sve u svemu od Crkve, ON sačinjava crkvu) a Božanske istine (Božanske istine/zrake svjetla su ono što proizlazi iz Njega koji je sâma Istina/Duhovno Sunce), koje mi zovemo teologija, su ono što sačinjava crkvu. Dosljedno tome, negirati Boga je isto kao i negirati sve što ima veze sa crkvom; i točno to negiranje je ono što izopćuje čovjeka, tako da nije Bog koji izopćuje već to čovjek sam čini (svojom slobodnom voljom). Razlog zbog kojeg je takav čovjek proklet počiva u tome što biti izopćen iz crkve znači istovremeno biti izopćen iz neba. Jer crkva na zemlji i anđeosko nebo djeluju kao jedno, kao unutarnje i vanjsko, ili duhovno i prirodno u slučaju/ako govorimo o pojedinačnoj osobi. Bog je stvorio čovjeka tako da ima svoje unutarnje biće u duhovnom svijetu a svoje vanjsko u prirodnom svijetu. Stoga je on bio stvoren kao stanovnik oba svijeta sa ciljem da duhovno, što je nebesko, bude (tako reći) usađeno u prirodno, što je ovosvjetsko, na posve isti način kako je sjeme posađeno u zemlju, te da na taj način može postati postojan/nepokolebljiv i izdržati do vječnosti.

[2] Čovjek koji je negirajući Boga sebe izopćio iz crkve, i stoga iz neba, je zatvorio svog unutarnjeg (duhovnog) čovjeka u respektu prema volji, i stoga u respektu ljubavi koja mu daje/pruža zadovoljstvo (toliko o tome tko je osobi kriv ako se hoće samo-ubiti, naravno od ‘pre-zadovoljstva’ i ‘pre-velike’ sreće sa samim sobom i svime što ju okružuje). Jer čovjekova volja je primatelj njegove ljubavi i postaje njezino obitavalište. Ali on ne može zatvoriti svoga unutarnjeg čovjeka u svezi razumijevanja, jer ako bi to bio u stanju učiniti onda bi prestao biti ljudsko biće. No ljubav u njegovoj volji čini da viši predjeli razumijevanja (duhovni i Božanski) postanu blesavi/glupavi time što ih ispunjava sa krivim predstavama tako da razumijevanje postaje, u neku ruku, zatvoreno za istine (odvojeno od upliva nebeskog svjetla) koje imaju veze sa vjerom (jer vjera nije ništa drugo, praktično gledano, nego uvjerenje da je Božanska istina STVARNA istina) i dobra koja se tiču ljubavi prema bližnjem; tako on postaje sve više & više neprijateljski nastrojen (opposed) prema Bogu i istovremeno prema duhovnoj strani crkve. Na taj način je njegova veza sa anđelima odrezana, a on se tim isključivanjem stavlja u kontakt sa sotonama paklenim, te razmišlja sasvim poput njih (jer čovjek, kao organ života, u sebe prima, via rajevi ili paklovi, sve senzacije, ovdje osjećaje & misli; tu ti se ujedno objašnjava uzrok negativnih osjećaja i misli kojima si više ili manje u prošlosti bila & dan danas ostala subjekt). Sve sotone negiraju Boga i imaju glupave ideje o duhovnoj strani crkve, a svaki čovjek koji je sa njima povezan čini istu stvar.

[3] Kada je taj/takav čovjek pod rukovodstvom svoga duha, što se događa kada je ostavljen nasamo sa sobom kod kuće, on onda dozvoli da mu misli budu rukovođene sa zadovoljstvima zloće & neistine koje je on sam začeo & porodio u sebi. On onda misli da Bog ne postoji, ili da je On ništa više do riječ koja odzvanja iz govornice, sa ciljem da obaveže/prinudi prost narod da (ili ‘kojom se prost narod obavezuje/prisiljava da’) poštuje/izvršava državne zakone, na kojima je zajednica zasnovana (o kojima zajednica ovisi). On također misli da je Riječ, koja uzrokuje da Božji službenici ne prestaju ‘trubiti’ (harping) o Bogu, ništa drugo nego kolekcija vizija ili kompilacija, čiju su svetost ustvrdili (ljudski) autoriteti. Takva osoba smatra 10 zapovijedi ili katekizam za knjigu, koja nakon što je bila istrošena povlačenjem kroz dječje ruke, može biti odbačena. Jer ona naučava da roditelji moraju biti poštovani, da čovjek ne smije ubijati ili se kurvati, da ne smije krasti ili svjedočiti lažno; a zar ima netko tko iste zakone ne zna iz civilnog koda ili zakona? Takva osoba misli o crkvi kao običnoj skupini prostih ljudi, lakovjernika & ljudi slabog-uma (što su ljudi koje je lako zavesti), koji umišljaju da vide nešto čega nema. On smatra da su ljudska bića, baš kao i on sam, poput životinja; te smatra da se njegov život poslije smrti u ničemu ne razlikuje od onog životinjskog.

[4] Ovo je način na koji razmišlja njegov unutarnji/duhovni čovjek, bez obzira u kojoj mjeri njegov vanjski čovjek (on se na taj način ne predstavlja pred drugim ljudima) govorio drugačije. Kako je već bilo rečeno prije, svaki čovjek ima unutarnje & vanjsko; unutarnje, koje se još zove duh, je ono što ga čini čovjekom, i to nastavlja živjeti nakon smrti (kao potpuni čovjek), dok vanjski, koji mu omogućava da se ponaša kao licemjer tako što se (pred drugim ljudima) pretvara moralnim, bude zakopan (zajedno sa tijelom). Nakon toga (znači nakon odbacivanja materijalnog tijela; što se događa u akciji ‘oslobađanja’ duše od materijalnog ‘ovitka’, zvanoj od milja ‘smrt’) je takav čovjek proklet pošto je negirao Boga. Svatko se u svom duhu druži sa sebi sličnim ljudima u duhovnom svijetu, te je tako reći ‘jedno’ sa njima. Meni je često bilo dozvoljeno da vidim duhove još živih ljudi, neke od njih u anđeoskim zajednicama a neke pak u paklenim zajednicama. Meni je bilo dozvoljeno i pričati sa njima, i to danima, i ono što me je zapanjivalo je da osoba, koja je i dalje bila živa u svome tijelu, o tome nije znala ništa (nije imala percepciju o tome/nije znala da se to događa). Putem tog iskustva sam jasno spoznao kako su oni ljudi koji negiraju Boga već/za života na ovoj zemlji među prokletima/u paklu, te da su nakon smrti u zajednici sa njima/sa sebi sličnima (they are gathered to their own kind).’

Svaki čovjek, koji ima mogućnost racionalnog razmisljanja (povezivanja činjenica u zaključke), bi razmisljajući o ovoj ne tako nevaznoj temi/gledajući u prirodni svijet koji ga okruzuje mogao sebe uvjeriti u postojanje Bozanstva samo ako se zapita da li je moguće da je stvoreni svijet dosao u postojanje sam od sebe, tj. ‘da li je ikako moguće, kako to neki tvrde, da iz ničega postane nesto (ili ‘da postoji efekt bez uzroka’)’?!! Nakon sto je na to pitanje zadovoljavajuće odgovorio (zadovoljavajući odgovor je ‘NE! Naime, nije moguće da iz NIČEGA nastane NESTO!’), isti čovjek bi se dalje trebao zapitati, ‘da li matematički točno/precizno i nadasve mudro uređenje svemira’, koje mi mozemo razmatrati recimo na primjeru udaljenosti i vrtnje nase zemlje oko sunca [u drugoj knjizi Duhovnog Doma, ‘Bilo jednom u Americi – 26’ čitamo: ‘Naučnici su izračunali kako se zemlja vrti oko Sunca 1600 km/h, i to na filigranski točnoj udaljenosti od sunca i mjeseca, koji bas postavljeni na tim udaljenostima daju mogućnost zivota na zemlji, prvo izmjenom godisnjih doba (zbog nagiba zemlje od 23 stupnja, bez kojeg bi isparenja iz oceana prouzročila zaleđenja juga & sjevera koja bi onda prekrila cijelu zemlju), te drugo ‘pulsiranjem’ oceana (ako bi mjesec bio umjesto 384.000 km, udaljen recimo 80.000 km od zemlje oceani bi tako bili podignuti da bi dva puta u 24 h najvise planine bile pod vodom). Ako bi zemlja malo zakasnila, kazu naučnici 160 km/h, onda bi nasi dani & noći bili oko deset puta duzi pa bi se preko dana sve zelenilo zapalilo a preko noći smrznulo. Ako bi se zemlja samo malo vise priblizila suncu, čija temperatura je 5000 Celzija, onda bi ona skupa sa svim sto je na njoj sagorila, sto bi vjerujem poprilično onemogućilo ‘skladnost’ zivota kakav je nama (bio) poznat na zemlji. Ako bi sunce slučajno isijavalo polovicu svoje topline mi bi umrli od zime, a ako bi jače grijalo onda bi se ‘zapalili’. Za mene (laika), ako netko pita (mada sam se zbog potreba ovog učenja ‘popričao’ sa nekim ljudima kojima se pak to tako ne čini) je to ‘matematički’ (naučni/svima dostupni ili ‘oku vidljivi’; Rimljani 1:19,20) dokaz kako se iza svega toga krije ogromna mudrost Bozja, tj. bilo bi potpuno ‘van pameti’ reći da se zemlja sama/slučajno ‘navila’ na taj tempo, i to nakon ‘velikog praska’ koji je bio jednom davno…..pradavno.’], ili pak na primjerima iz vegetativnog i zivotinjskog carstva (‘Oni koji vjeruju u to da Božanstvo djeluje u svakom dijeliću prirode su u mogućnosti, iz jako mnogo stvari koje im priroda ukazuje (Job 12:7), skupiti dokaze u prilog Božanstva. Recimo iz reprodukcije biljaka i razmnožavanja životinja; iz reprodukcije biljaka; oni vide kako iz malog sjemena koje je bačeno u zemlju izrasta korijen, iz njega stabljika, zatim grane, lišće, cvjetovi i plod, i tako sve do novog sjemena, baš kao da je sjeme znalo taj red napredovanja/napretka ili procesa uz pomoć kojeg će se obnoviti (renewed = produžiti svoje postojanje); zatim iz razmnožavanja životinja; ova činjenica je dovoljno fantastična ako uzmemo u obzir životinjsko jaje; skriveno u ‘sjemenu’ ili u potencijalu/mogućnosti unutar jajeta se nalazi maleno pile, koje ima sve što mu treba da bi se izleglo, a također i sve što mu treba za rast nakon izlijeganja, dok ne postane ptica, leteće stvorenje oblika istog kao i roditelj; ako bi ljudi pažljivo promatrali prirodu te žive forme, te duboko/dobro razmislili o njoj, oni bi morali biti zapanjeni/zadivljeni (ili ‘ne bi se moglo dogoditi da ne budu zapanjeni/zadivljeni’); oni vide, na primjer, kako u najmanjim/najsitnijim baš kao i u najvećim stvorenjima, u vidljivim baš kao i u nevidljivim, postoje senzorski organi vida, sluha, mirisa, okusa i dodira; a također i organi kretanja zvani mišići -, ta stvorenja u stvari lete i hodaju, i imaju organe oko svojih pluća i srca, koji su pokrenuti/aktivirani njihovim mozgovima; bili smo obavješteni od strane ljudi koji su pisali o njihovoj anatomiji (Swammerdam ‘Biblija Prirode’) da čak i najobičniji insekti (ili ‘insekti najniže vrste’) imaju ove organe (ili ‘uživaju ove darove’); oni koji pripisuju sve prirodi zasigurno vide ove stvari, ali oni jednostavno misle kako se te stvari ‘događaju’ te izjavljuju kako ih priroda stvara sama od sebe (ili ‘kako ih priroda uzrokuje’); a oni tako govore iz razloga što su svoj um okrenuli/odvratili od razmišljanja o Bogu; a ako su ljudi odvratili/okrenuli svoje umove od razmišljanja o Bogu, onda kada vide čudesa u prirodi ne mogu (o njima) razmišljati racionalno, a pogotovo ne duhovno; oni razmišljaju na tjelesan i čulan način, a čineći tako oni o prirodi razmišljaju od onog unutar prirode a ne od onog što je iznad nje; na posve isti način razmišljaju ljudi (koji su) u paklu. Jedina razlika između njih i životinja je ta što oni imaju mogućnost racionalnog razmišljanja, što će reći, oni mogu razumijeti i misliti drugačije samo ako to žele; svatko se može uvjeriti u postojanje Božanstva iz dokaza koje mu pruža materijalni svijet samo ako pogleda na ptice u zraku, kako svaka vrsta zna svoju vlastitu hranu i gdje ju može pronaći, kako prepoznaje svoju vrstu po zvuku i izgledu, i kako zna koji su među ostalim vrstama (ili ‘među njima’) njeni prijatelji a koji su neprijatelji. Oni se sjedinjuju u vjenčanju, znaju se pariti i kako vješto izgraditi svoja gnijezda. U njih oni polažu svoja jaja, zatim sjede na njima, poznavajući period inkubacije; a kada to vrijeme istekne oni onda liježu svoje mlade, vole ih nježno, štite/zakriljuju ih svojim krilima, donose im hranu u njihove kljunove kojom ih hrane, i to sve do onog trenutka dok mlade ptice ne postanu sposobne da se brinu same za sebe, i dok ne počnu činiti te iste stvari, osnivajući vlastite porodice, osiguravajući tako produžetak svoje vrste; svatko tko je voljan reflektirati na Božanski upliv (ili ‘misliti o Božanskom uplivu’) kroz duhovni svijet u prirodni, može vidjeti taj upliv u ovim stvarima. Svatko, ako hoće, može reći iz svoga srca, ‘Takva znanja ne mogu uplivavati/utjecati u te stvorove iz prirodnog sunca kroz njegove zrake svjetla. Mi stoga dolazimo do zaključka (ili ‘možemo izvući zaključak’) da takva čuda (ili ‘ovakve stvari’) dolaze od upliva Božanske Mudrosti u najisturenije/najizvanjskije dijelove prirode; svatko se može uvjeriti u postojanje Božanstva (ili ‘svatko se može odlučiti za Božanstvo’), na osnovu stvari koje se vide u prirodi, samo ako uzme u obzir ono što znamo u svezi pčela; pčele znaju kako sakupljati vosak i kako sisati med iz biljaka i cvijeća, i kako graditi ćelije poput malih kućica, te ih organizirati u formu/obliku jednoga grada sa ulicama kroz koje onda ili ulaze unutra ili pak izlaze vani; one osjećaju na jako velikoj udaljenosti cvijeće i biljke iz kojih sakupljaju vosak za svoje kuće, i med za svoju hranu, te natovareni sa njima lete nazad u direktnoj liniji prema košnici iz koje su poletjeli; na taj način one osiguravaju za sebe hranu i nastambu/skrovište za nadolazeću zimu, koju kao da su vidjeli unaprijed, tj. kao da su znali da ona dolazi (ili ‘o kojoj kao da su unaprijed imali znanje’); oni također postavljaju nad sobom gospodaricu kao kraljicu, koja će rađati (ili ‘iz koje će nastati’) buduće generacije, grade joj kraljevski dvor iznad nje, te ju okružuju sa čuvarima koji patroliraju tamo i amo; a kada se približi vrijeme rađanja, onda ona odlazi sa svojom pratnjom (ili ‘svojim slugama’) od ćelije do ćelije, polažući svoja jaja u ćelije, koje od strane pratioca budu zapečaćene da bi se jaja zaštitila od zraka; iz tih jaja će se izleći buduće generacije; kasnije, kada to potomstvo sazrije u dovoljnoj mjeri da može činiti to isto, ono bude otjerano iz košnice; otjerani roj se najprije sakupi u jednu grupu, pa onda u tijelo, tako da se zajednica ne bi raspršila, te leti unaokolo u potrazi za vlastitim domom; štoviše, u jesen su beskorisni trutovi/neradnici izbačeni napolje te im se otkidaju krilca, tako da se ne bi mogli vratiti u košnicu i konzumirati hranu za koju nisu radili; ima još puno toga što nam omogućava slijedeći zaključak, zbog korisne funkcije koju izvršavaju za ljudsku rasu i iz/od upliva iz duhovnog svijeta pčele imaju određenu formu vlade/uprave poput one kakva postoji na zemlji među ljudima, i čak poput one među anđelima nebeskim; da li ima itko tko je obdaren/opskrbljen sa razumijevanjem a da ne vidi kako njihove metode/vještine (ili ‘stvari poput ovih’) ne dolaze iz prirodnoga svijeta (ili ‘da ne mogu biti posljedica slučajnosti’)?; što sunce, izvor prirode (ili ‘iz kojeg priroda postoji/nastaje’), ima zajedničko sa upravom/upravljanjem koje se može takmičiti i kojeg možemo usporediti sa nebeskom upravom (ili ‘nebeskim upravljanjem’)?; iz sveg ovog, baš kao i iz mnoštva drugih čudesa među jednostavnim životinjama, se ljudi koji priznaju i obožavaju prirodu odlučuju u korist prirode, dok ljudi koji priznaju i obožavaju Boga, na osnovu istih tih stvari, potvrđuju sebe (ili ‘nalaze dokaze’ ili pak ‘odlučuju se’) u korist Božanstva; jer duhovni čovjek vidi u njima duhovne sile/stvari a prirodan čovjek prirodne sile/stvari, stoga svatko prema njegovom vlastitom karakteru (ili ‘jer mi vidimo odraz naše vlastite prirode).’ E.Swedenborg ‘Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi & mudrosti – 349-357’; sve knjige E.Swedenborga su dostupne/mogu se čitati na internetu na adresi www.theheavenlydoctrines.org), ‘moze biti proizvod neke slijepe sile, tj. slučajnosti, ili iza svega toga stoji jedna inteligencija, jedan ‘Uzviseni um’ ili ti ga ‘Uzviseno biće’ (U knjizi ‘Pobijanje Evolucije – 1’ J.D.Sarfatija, u pod-poglavlju ‘Kako iza svega stvorenoga mozemo otkriti inteligentnu namjeru?’, autor argumentira: ‘Ljudi uvijek & u svemu mogu otkriti inteligentnu namjeru. Na primjer, ako pronađemo strijelu na usamljenom otoku, mi mozemo pretpostaviti da ju je netko napravio, čak ako tu osobu i ne mozemo vidjeti. Postoji očigledna razlika između tekstova koje pise inteligentna osoba, uzmimo za primjer Sekspirova djela, te slučajno sastavljenih kombinacija riječi poput WDLMNLTDTJBKWIRZREZLMQCOP. Postoji također očigledna razlika između Sekspira te ponavljajuće sekvence ABCDABCDABCD. Ovo potonje je primjer reda te mora biti razlikovano od Sekspira, čija djela su primjer specifične kompleksnosti. Mi također mozemo razlikovati između poruka koje su napisane u pijesku te rezultata akcije vala ili vjetra (tragova koje val & vjetar ostavljaju u pijesku). Klesane stijene američkih predsjednika na Rushmore planini su jasno drugačije od erozivnih karakteristika (na tim stijenama). I opet je to specifična kompleksnost (misli se na klesani dio). Erozija stvara ili iregularne ili jako organizirane oblike poput recimo pjesčanih dina, ali ne predsjedničke glave ili romane.’ Knjige ‘Pobijanje Evolucije – 1 & 2’, J.D.Sarfatija možete pronaći na www.onlinebible.org) koje je u svemu sto čini ne samo rukovođeno mudrosću već i sa briznom ljubavlju & posvemasnjom paznjom?!’

A to Vrhovno Biće nije nitko drugi nego Gospodin Bog (Isus Krist Jehova), nas Nebeski Otac i Stvoritelj svega stvorenog.

Čovjek, kao biće koje stoji između dva svijeta (u kojem su prisutna/se sreću dva svijeta), duhovni & prirodni, nema samo prirodne potrebe (hranjenje, razmnozavanje itd.) već & duhovne koje ga, bas kao i prirodne, recimo glad i zeđ, nagone da se kreće i da bude ‘aktivan’ sudionik svijeta koji ga okruzuje i kojeg je, uostalom, i sam neodvojivi dio. Na taj način on, kako to Gospodin divno naučava, ‘izrazava kroz materijalno ono sto je duhovno u njemu (ovdje ‘duhovnu potrebu/glad & zeđ’). Sa takvim pristupom/načinom razmisljanja, čak & o materijalnom svijetu, moraju se pojaviti misli koje su obučene u pitanja tipa: ‘Ja vidim stvari oko sebe, vidim njihove različitosti, često im se uz pomoć nauke divim, njihovom redu & odredbama, njihovim prekrasnim duhovnim formama, i u meni se spontano pojavljuje pitanje: ‘Tko je sve ovo uredio?’

Takav mislioc (čovjek koji je na tom nivou da se pita takve stvari, da o njima razmislja) nije zadovoljan sa materijalističkim teorijama, posto vidi da su one neodrzive kada dođe do stvorenih bića. I tako on napreduje korak po korak & istrazuje svoje vlastito srce, gdje pronalazi točku koja mu daje predznanje da se nalazi na pravom putu. Jer on tamo često pronalazi impulse koji ga pokusavaju uzdignuti iznad materijalnog zivota.

Počevsi (tako) od sebe, čovjek postepeno napreduje prema razumijevanju/shvaćanju vanjskog svijeta koji ga okruzuje.

Prvo primjećuje fizički, spontani zivot svojih organa, postaje svijestan svoga razmisljanja, prosudbe & izvlačenja ispravnih zaključaka, on često primjećuje uzdignuta stanja svoga uma koja ne izviru iz pulsiranja srca a jos manje iz hladnog proračunljivog intelekta, posto su uzvisenija i intenzivnija nego ona prijasnja.

Naposlijetku, ti sentimenti ili duhovni impulsi ga navode da ih prebaci također i na svijet koji ga okruzuje. I tako je on vođen od stvorenoga do Stvoritelja, sto se onda moze izraziti sa riječima: ‘Ovaj čovjek ima religiju’, jer on za sebe stvara duhovni kult, sto znači, ‘racionalnu religiju’ posto je ista bila nagrađena na percepciji. Na ovaj način su nastale sve religije, sve kasnije religijske tradicije koje će, i koje bi trebale, simbolično izraziti ono sto se nije moglo izraziti u riječima.

Na ovaj način je nastala religija divljaka o Velikom Duhu, Indijski Budizam & religije drugih paganskih naroda zajedno sa ogromnim brojem njihovih bogova.

Jednom kada je duhovni zivot u čovjeku probuđen, prirodna posljedica je bila da se čovjek posvećivao jos vise toj refleksiji. Na taj način je on prodirao sve dublje u duhovni zivot te je osluskivao sve vise tajne prirode. Čineći tako on je dobio perspektivu o materiji, koja se protezala daleko iza materijalnog i koja je u sebi uključivala i duhovnu aktivnost.

Ti ljudi su onda osjećali poriv/bili su prisiljeni tim porivom saopćiti/podijeliti ono sto su vidjeli & osjetili sa drugima, te su isto zapisali, postajući na taj način proroci, vizionari ili mudraci nad narodima.

Poslije je od tih prosvjetljenih ljudi bilo formirano svećenstvo kojemu su se mnogi pridruzili, posto su pored duhovnog zivota vidjeli također & izvor materijalnog boljitka/blagostanja.

Sto se nakon toga dogodilo sa religijskim vjerovanjem & kako su individualne istine bile krivo koristene, mozete i sami čitati u kronikama.

Ja sam vam jedino htio ukazati da duhovni zivot u čovjeku raste spontano, i to nevezano o duhovnoj naobrazbi, iz čovjekove vlastite prirode i ne moze, bez obzira na sve materijalističke teorije/spekulacije, biti unisten.’   Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Tajne Zivota – 33’ G.Mayerhofer

Na ovom mjestu bi se pitanje: ‘Ali sto se dogodi sa čovjekom ako on ignorira/zanemari taj svoj ‘prirođeni’ duhovni impuls, sto se događa sa čovjekom ako on inzistira samo na materijalnom, ako sebe, tako reći, lisava duhovnog?’, trebalo nametnuti samo od sebe. Pa, draga moja A., onda se događa ovo sto svakodnevno vidis oko sebe, imenom, patnja (raznorazne bolesti), bol (unisteni brakovi, unistena djeca), nezadovoljstvo, samoubistva, po-lagana samoubijanja (droge, alkohol, cigarete, tablete, prezderavanje), jedan sveopći nesklad, jad, mrznja & očajanje.

Bog je stvorio ovaj svijet & čovjeka u njemu sa svetim ciljem, sa uzvisenim ciljem, sa idejom da od njega postane potpuno neovisno & slobodno postojanje koje će u svemu, bas kao & svako drugo dijete u bilo kojeg roditelja, bilo biljne bilo zivotinjske vrste, biti potpuno nalik svome Ocu, tj. postati & sâmo Bog (Psalam 82:6).

Isti taj sve-dobri Bog, koji je stvorio čovjeka iz ljubavi (sa idejom da mu da/preda sve Svoje, znači vječni zivot, savrsenstvo, mogućnost stvaranja i u tome stalno povećavajuća stanja ekstaze, sto je odlika/priroda ljubavi) je, zahvaljujući Svojoj svemogućoj mudrosti, organizirao i uvjete u kojima će se ta ‘akcija’ moći na zadovoljavajući način ostvariti (ti uvjeti su nista drugo nego stvoreni svemir & u njemu planeta na kojoj zivimo), postavljajući ujedno & vječne zakone (‘Gdje god da oko vrluda po prirodi čovjek posmatra samo striktne zakone. Oni također postoje & u intelektualnom zivotu, posto ispravni zaključci u serijama ne dozvoljavaju drugačije objasnjenje. To isto vazi & za duhovni zivot gdje postoje bezuvjetni/nepromjenjivi zakoni koji kaznjavaju svakoga koji ih pokusa narusiti.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Tajne Zivota – 33’ G.Mayerhofer) koji će taj svijet odrzavati, tj. osiguravati njegov integritet (sto je vise nego logično; zakoni su naravno i duhovni i materijalni; ‘U Mom velikom Domaćinstvu je sve dobro izračunato, a svako uplitanje/mijesanje sa čovjekove strane sa sobom moze donijeti samo kaznu, posto je tada čovjek vrednovao vise svoje proračune od Mojih. Ja se moram brinuti o nuznom ravnovjesju/ravnotezi na velikoj skali, stoga Sam tako organizirao Moje zakone da se oni, kad god negdje dođe do čovjekovog uplitanja/kad su ‘uznemireni’, spontano obnavljaju, bez obzira da li će u tom slučaju pojedinačna osoba biti ozlijeđena, ne bi li se sačuvala cjelina. Vi također vrlo često započinjete ratove u kojima bez ikakve milosti unistavate imovinu neduznih ljudi te zemlje, pustoseći njihove oranice, njihove zitnice, njihovu stoku, sireći katastrofu & mizeriju svuda oko sebe, i koje isprike čujete na sve to od vasih vladara? Oni kazu: ‘Visi ciljevi su zahtjevali borbu za domovinu, za veliku zajednicu, a u takvom slučaju se sreća ili nesreća pojedinaca ne moze uzimati u obzir!’ I vi u vasoj maloj zemlji smatrate ovakvo objasnjenje sasvim pravedno. Ipak, kada Ja u Svom velikom Domaćinstvu, sa ciljem očuvanja generalnih principa nuznih za odrzavanje svega stvorenoga, procijenim kako su mnogi elementarni događaji nuzni, Ja sam, prema vasem ograničenom sudu, počinio nepravdu & sagrijesio protiv Mojih atributa jednoga Oca i ambasadora ljubavi!’  Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Tajne Zivota – 32’ G.Mayerhofer).

Ne samo to, On je Svoje namjere kao i zakone koji omogućavaju da se te namjere ostvare, i otkrio ljudima, objavljujući im ujedno sto im je za činiti, kako & zasto [Bozja objava zvana Riječ ili Biblija, kao i sva ‘Novija’ otkrovenja (= E.Swedenborg, J.Lorber, G.Mayerhofer, B.Dudde), ne govore o ničem drugom], ako hoće ‘ući’ u tu veliku milost i ako hoće do u vječnost uzivati u svemu onome sto je za njih pripremio Nebeski Otac.

No čovjek, kojem je bas zbog te svete namjere morala biti ostavljena potpuno nedodirljiva slobodna volja, tj. ostavljeno mu je na volju da sa stvorenim svijetom & sa samim sobom čini sto ga je volja (sto je osnovni preduvjet da čovjek postane neovisno o Stvoritelju bogoliko postojanje, zvano Dijete Bozje), je imao drugu ideju o svemu tome, tj. on je pak za-zelio & za sebe stvorio drugačiji svijet, svijet u kojem je umjesto sveopće ljubavi među svim stvorenjima zavladala mrznja, svijet u kojem je umjesto bljestavog svjetla najčisće spoznaje prevladala najcrnja tama potpunog mentalnog ludila. Čovjek je zazelio svijet u kojem je on okrutni & sebični vladar kontrirajući/suprotstavljajući se na taj način Bozjoj namjeri/volji, dolazeći u direktni konflikt sa postojećim zakonima (‘Zelja da se djeluje u suprotnosti sa duhovnim zakonima lezi na dnu svake nesreće, sve patnje & sve iluzije u zemaljskom ljudskom zivotu. Tome u suprotnosti, razmisljanje, djelovanje & harmonično pokoravanje ovim zakonima znači radost, utjehu & zadovoljstvo/ispunjenje, sto su duhovni ishodi ispunjavanja čovjekove duznosti kao jednog duhovnog bića. Oni ljudi, koji ne vjeruju u duhovni zivot, u Boga, su nesretni. Jer sve ostalo, sto ne izvire iz duhovnog izvora, nije u stanju zamijeniti, kao utjeha kada se dogode nesreće ili pak iznenadi neuspjesi, ono sto je čovjek time izgubio. A to je ujedno & razlog čovjekova pogresnog suda i o bliznjem i o svijetu koji ga okruzuje. Svijet je jednostavan u svojoj strukturi. Ono sto izgleda kao materija u sebi krije duhovno. Onaj koji to negira zavarava sebe & očekuje nesto čega nema/sto se neće dogoditi. Jer tko god pokusa slijediti svoja materijalna očekivanja otkriva kako mu je najveći neprijatelj bas njegov vlastiti zivot, iako on nastoji prigusiti svoj razum & emocije. Stoga, sve sto ne voli vječni Bozanski red samo sebe kaznjava. Iz toga razloga je sva mizerija koja prati čovjeka, zagorčavajući mu cijeli zivot, djelo njegovih vlastitih ruku prije nego krivnja drugih ljudi ili čak, kako mnogi vjeruju, ‘Moja Volja”! Uistinu, nije Moja greska sto je zapovijed/zakon ljubavi: ‘Voli svoga bliznjeg kao samog sebe’ nestala iz sfere ljudske aktivnosti te svatko voli samo sebe. Stoga sve patnje, koje proizlaze iz nepostivanja ovog zakona, nisu Moje djelo vec djelo ljudskih bića.’ Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Tajne Zivota – 33’ G.Mayerhofer) navlačeći tako na sebe zasluzenu kaznu (‘kazna’, kako rekosmo, u sebi nije nista drugo nego ‘re-akcija’ Bozanskog zakona koji, po svojoj prirodi, ima za cilj ‘odrzavanje & obnavljanje onog sto je stvoreno/spriječavanje da se isto unisti’, sto čovjek, posto isto odstupa od njegove ideje o tome sto je dobro za njega, percipira kao kaznu).

I eto ispred nas čovjeka danasnjice, čovjeka koji gledajući u svoj zivot & zivot ljudi koji ga okruzuju govori sam sebi: ‘Sto je drugo zivot na ovoj zemlji nego dolina suza gdje čovjeku – koji ne poznaje bolje – pune glavu sa religijskim dogmama & drugim otkrovenjima uvijek govoreći o drugom zivotu nakon smrti, kao nagradi ili kazni za patnje koje je izdrzavao dok se na ovoj zemlji borio sa svakojakim nesrećama. Zasto bi se ja trebao brinuti za drugi svijet iza ovoga, o kojem u stvari ne znam nista zasigurno i u kojega bi trebao vjerovati na slijepo!

Posto ja vidim na svoje oči da je svijet koji me okruzuje vise nego jadan, tko će mi garantirati da budući svijet isto tako nije kontradiktoran kao i ovaj ovdje svijet, stvaran svijet, te da će me tamo umjesto radosti, dočekati jedino fizičke & duhovne patnje (literalno: ‘te da će fizičke & duhovne patnje slijediti jedna iza druge’), gdje čak ni ono sto je postignuto sa trudom ne osigurava uzivanje kakvo je čovjek očekivao!’

(Gospodin) Tako, i u tisuće drugih oblika, sam Ja optuzivan da sam ljudima davao obećanja od kojih ni jedno nikad nisam namjeravao ispuniti.

Čovjek koji jedino uzima u obzir ono sto je ovdje, njemu vidljivo, ne zeleći priznati ikakav duhovni zivot osim racionalnog zivota, je sudio ispravno. Posto se njegova briga za budućnost proteze samo do onog sto kao postojeće moze uhvatiti ili sa svojim rukama ili pak sa ostalim čulima koje ima. To je pak istinska teorija svih materijalista koji kazu da je cijeli vidljivi svemir nastao kroz puku slučajnost, tj. kroz slučajno kombiniranje svih elemenata, & koji smatraju čak i mentalne teznje njihova mozga kao čisti proizvod takvih kombinacija.

Bez sumnje je da ovakva teorija pronalazi jako puno sljedbenika, posto ne ograničava čovjeka (jako vazno, otkriva ‘zasto’ se svakom prirodnom čovjeku ne sviđa ‘istinska religija’!!), koji onda moze nesmetano zadovoljavati svoje pozude sve dok mu to civilni zakon dozvoljava, posto se on razmislja: ‘Nakon ovog zemaljskog zivota sve ionako zavrsava; zato zivimo (prema njegovom konceptu) najbolje sto mozemo!’

Stoga on vidi tamnu stranu ljudskog zivota jedino u obliku materijalnog gubitka, bolesti te nesloge & razočarenja svakojake vrste (zar ne?!).’   Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Tajne Zivota – 33’ G.Mayerhofer

I sada nas ovo ponovno vraća na sam početak ovog spisa/nastojanja, na onu ‘brigu/emociju’ o kojoj je bilo riječi u samom uvodu, na Gospodinovu inkarnaciju ili ‘prilazenje’ bas ovakvim, sasvim materijalnim, propalim u uzivanja & ispraznosti ovoga svijeta ljudima, kojima nista nije sveto, koji nista duhovno ne priznaju, koji zive & umiru kao zivotinje. Da, evo nas opet na početku, na razlogu moje zabrinutosti, na osjećaju suosjećanja sa takvim postojanjem, jer ja ne mogu a da ne uzdahnem nad stravičnom sudbinom koja će dočekati takvo postojanje kada pri akciji koja se od milja naziva ‘smrt’ odbaci svoje materijalno tijelo & kada, tako reći, ‘uđe’ u drugi svijet. Tamo će taj svijet biti projekcija njegovih vlastitih stanja, tamo će svijet biti vjerna replika dusevne kvalitete te osobe, a kakav li će samo biti svijet onih ljudi koji su za zivota u ovome svijetu u sebi unistili sve duhovne supstance od kojih se jedino (i samo od njih) nesto svjetlo & dobro moze na(d)graditi (o tome ćes pak, ako si das truda, pročitati u već spomenutoj knjizi, imenom ‘Nebo & Pakao’, u kojoj E.Swedenborg, među ostalim, daje i dokumentarno izvjesće sa lica mjesta, tj. iz samih paklova).

Sto onda Gospodin radi, sto onda On čini kada vidi da takva postojanja naglavačke srljaju u najgore moguće patnje, sto on čini kada vidi da Njegova djeca, Njegovi izdanci, trunu & propadaju, pa On onda koristi jedino preostalo oruzje, on im se obraća na njima jedinom razumljivom jeziku, on im oduzima ono sto im je najdraze, materijalno bogatstvo, materijalnu sigurnost, njihove najblize, vlastito zdravlje i na kraju, ako je dusa toliko ‘zaglibila’, i sam ‘prirodni’ zivot (jer bolje je da dusa uđe u duhovni svijet nerazvijena nego da uđe potpuno ‘mrtva/materijalizirana’!!!).

A to nas sve skupa sada ponovno dovodi do ‘nase’ I. H. (slijedeće se nadovezuje na ono sto je rečeno u spisu ‘Itus et reditus’, dodatak 1 – ‘O bolesti materijalnog tijela duse’).

Takva će osoba jedino u takvim trenucima, kada joj se na silu oduzme ono sto najvise voli, bar na trenutak (kazem ‘na trenutak’ zato sto se na taj način, znači ‘na silu’ ili ‘iz-vani’, tj. ‘intervencijom nekog drugog’, osobi u stvari ne moze pomoći, jer se tako unistava čovjekova slobodna volja), biti osvijetljena sa nebeskim svjetlom, naravno u količni za koju samo Gospodin ima mjerilo, sto će joj, opet prema njezinoj kvaliteti, omogućiti da uznapreduje bar malo na (za nju) trnovitoj stazi reformacije, pokajanja & duhovne obnove.

‘Postoje dvije tako-zvane ljubavi (ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu) koje sa svojim požudama ometaju/spriječavaju upliv/utjecaj nebeske ljubavi od/iz (ili ‘koja izvire iz’) Gospodina. Kada te dvije ljubavi vladaju u unutrašnjem čovjeku i u vanjskom čovjeku, kada je čovjek (tako reći) u njihovu vlasništvu (and take possesion thereof), onda one ili odbacuju ili prigušuju, a također degradiraju i onečišćavaju nebesku ljubav koja uplivava/utječe, pošto su te dvije ljubavi po svojoj prirodi u potpunosti/sasvim suprotne/protivne nebeskoj ljubavi. U onoj mjeri u kojoj su te zle ljubavi ‘odstranjene’, u toj istoj mjeri se počinje pojavljivati nebeska ljubav koja uplivava/utječe iz/od strane Gospodina, i tada u stvari počinje ‘zoriti’ u njegovom unutrašnjem čovjeku; i u toj mjeri (u kojoj on odstrani te dvije ljubavi) on počinje primjećivati najprije da je pod utjecajem zloće i neistine, zatim da je pod utjecajem onog što je nečisto i prljavo, i na kraju da je sve to bilo njemu ‘vlastito’ (that it has been his proprium).

Ove ljubavi su otklonjene/odstranjene (samo) kod onih koji su ponovno rođeni. To otklanjanje/odstranjivanje se također može spoznati/raspoznati na osnovu onog što se događa u/sa onima koji nisu ponovno rođeni, kada požude koje pripadaju tim ljubavima postanu mirne/nepokretne, što se ponekad događa kada meditiraju o svetim stvarima ili kada su onemoćali/malaksali, što je kod njih slučaj pri raznim nesrećama, bolestima, oboljenjima, a prije svega kada im se bliži smrt. U takvim slučajevima, pošto su tjelesni i ovosvjetski interesi oslabili, te su tako reći ‘mrtvi’, takvi ljudi postanu svjesni jednog dijela nebeskog svjetla i utjehe koju im ono donosi. No kod takvih ljudi to nije otklanjanje/odstranjivanje tih požuda/strasti, već samo njihovo ‘slabljenje’, jer oni istog onog trenutka kad im se zdravlje popravi (ili ‘kad se vrate u svoje staro stanje’) ponovno utonu u te iste požude/strasti.

Treba spoznati/uvidjeti da kod čovjeka Božanska ljubav uplivava/utječe neprestano/neprekidno, i da joj ništa ne stoji na putu, niti joj štogod spriječava ili pak ometa recepciju doli požude koje pripadaju ljubavi prema sebi i svijetu, te neistine i laži proizašle iz njih.’ E. Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 2041:2-4

To, A. draga, objasnjava riječi I. H. iz bolnice (koje su u sebi bile istinte & vjerne posto je ona, u tom trenutku, kada joj je ‘umjetnim’ putem oduzeto ‘tijelo zajedno sa njezinim apetitima’, govorila iz svoga duha, onog istog duha kojem se ja obraćam & koji, u slučaju I. H., uistinu ima izuzetno veliki potencijal), tj. ovime ti odgovaram na ovaj dio tvoga pisma:

‘Sa I. H. ti je situacija nepromjenjena, sto vjerojatno i sam znas.. Od kad je izasla iz bolnice ne viđam je bas često, stalno je u nekakvim ‘akcijama’. Dok je lezala u bolnici pričala mi je o “daru sa neba”, “prosvjetljenju” itd. al’ sad mi se čini da ju je totalno ‘prebacilo’ i kao da hoće saznati gdje su joj krajnje granice izdrzljivosti u ‘ruzionama’ (izlascima).’ 

No da bi te (skroz) ‘umirili’, kao & sve ostale kojima dok gledaju u sve te nevolje oko sebe u usima odzvanjaju ne samo moje ‘prijetnje’ o kaznama u svijetu koji dolazi, tj. da ne bi ‘izgubili svu nadu u spasenje’, kako ti to ‘optimistično’ kazes J, ‘prorokovat’ ćemo na ovom mjestu ‘Bozanski scenario’ kojeg je za sebe odabrala I. H., scenario koji će ti ujedno otkriti, ako pravim očima pogledas na tu situaciju, tj. ako koristis pravilnu mentalnu ‘alatku’ (analogno razmisljanje), koliko je velika & silna Gospodinova ljubav & kako On, bez obzira na ljudske nepravde & zloću/bezobzirnosti, nikad ne odustaje već strpljivo, uz neprestano oprastanje, uređuje okolnosti ili situacije ne bi li oni, prije ili poslije (to vazi & za onaj svijet bas kao & za ovaj, naime isti je Bog, ista namjera ili cilj, jedino se kvaliteta uvjeta mijenja), ipak stigli na to sveto & uzviseno odrediste:

‘(Gospodin) Pogledaj na ljudsko biće ovoga svijeta koje je potpuno zdravo. Kada je on u takvom zdravom stanju, on će to zdravlje zloupotrebiti samo da bi razonodio svoja čula sa svakojakim ekstravagantnim uzicima & sasvim nepotrebnim fizičkim naporima.

Vrlo iskusna osoba će mu doći govoreći, ‘Prijatelju, ne zloupotrebljavaj svoje zdravlje u tolikoj mjeri, jer nećes moći jos dugo uzivati svoj način zivota ako nastavis sa takvim neprirodnim & bezosjećajnim/raspamećenim načinom zivota. Jednom kada tvoje zdravlje ode, ni jedan doktor & ni jedan lijek ga neće biti u stanju potpuno obnoviti, a ti ćes ostati do kraja svoga zivota bolesno & ispaćeno ljudsko biće!’ Zdrav čovjek se, bilo kako bilo, ne zamara sa time, umjesto toga, on nastavlja činiti sto je činio & do tada.

Nakon nekoliko godina, on zapada u jako tesko fizičko oboljenje. U početku, on biva poprilično bijesan nad svojom bolesničkom nevoljom, te posalje po doktore. Oni ga uspiju izliječiti, ne sasvim, no u granicama podnosljivosti. Nakon izliječenja, doktor ga ozbiljno upozori govoreći: ‘Budi razuman, prijatelju, i ne vraćaj se na svoj stari način zivota, ili ćes u protivnom oboljeti od bolesti koja će biti puno strasnija od tvoje zadnje bolesti!’

Izliječeni čovjek će paziti na taj savjet/pridrzavat će se savjeta jedno određeno vrijeme, no nakon toga će mu njegova stara zelja ponovno doći poslije čega će on nanovo započeti zivjeti po svom starom neurednom načinu zivota. Iako ga značajno upozoravaju kako bi ponovno mogao postati jako ozbiljno bolestan, on na to ne obraća paznju, te nastavlja grijesiti protiv svoje ionako već slabe prirode.

Nakon toga on oboli, iz nuznosti, od znatno strasnije & opasnije bolesti sto mu uzrokuje neopisive bolove & patnju. I sada opet dolaze doktori te ga pokusavaju izliječiti. Ali ovaj puta, oni ne uspijevaju odmah. Savjetuju/opominju ga da ima strpljenja. Posto nije poslusao njihov savjet on sada moze samo sebe kriviti zato sto je ponovno postao zrtva jos opasnijeg & dugotrajnijeg zla, samo svojom bezobzirnosću.

Ovaj puta to ljudsko stvorenje mora istinski propatiti (must suffer throughout) & vise od godine, te postaje slab & jako bojazljiv. No nakon jedne godine, njegov oporavak započinje, te se u tom trenutku zaklinje, sa svime sto mu je sveto, da vise nikad neće zanemariti savjete doktora ili ostalih iskusnih ljudi.

Da, to drugo, gorko iskustvo ga je učinilo opreznijim & osjetno razboritijim, te je on povratio svoju snagu. Ali, jednom kada se iznova osjećao potpuno zdrav, on se misli u sebi: ‘Dobro, ako dozvolim sebi jos samo jednu uzivanciju u svojim starim zadovoljstvima, to me sigurno neće posebice afektirati/neće posebice utjecati na moje zdravlje!’ On to misli učiniti samo jednom te ostati nepovrijeđen. A posto se izvukao nakon toga jednog puta, misao mu uđe u um: ‘Posto mi ovaj jedan put nije naskodilo, onda sigurno ni drugi ili treći puta ne bi trebali praviti neke velike razlike!’ I on nakon toga grijesi i drugi i treći a također i četvrti puta.

I pazi sad, za nekoliko godina, stara bolest ga ponovno prikuje uz krevet, ali sada ga od nje ne moze spasiti ni jedan doktor, ne kako su to mogli učiniti prije! Nakon četiri duge godine gorke patnje, on se počinje osjećati malo bolje, ali ne zbog/kroz lijekove, već zato sto se navikao na svoju patnju (!!).

On sada shvaća da je sva ta velika patnja bila milost Bozja, kroz koju je on bio izliječen od svoje bezobzirnosti te da su kroz nju & on i njegova dusa, postali, tako reći, puno čisći & puno drazi/miliji Bogu. Jer, kroz patnju tijela, dusa ljudskoga bića postaje poniznija, strpljivija, ozbiljnija, te postize duhovnu snagu uz pomoć koje onda postaje gospodar nad svojim tjelesnim čulima.’

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 10/112:1-9’ J.Lorber