‘Zajednički (ponovni) susret u Velikom Onostranom Svijetu’

Jakob Lorber 31 Svibanj 1852

Mnogi ljudi, koji inače imaju svoju glavu i srce na pravom mjestu (ili ‘čija glava i srce su inače na pravom mjestu’), su, ako su donekle slabi u vjeri, uznemireni značajnim pitanjem (ili ‘brine ih značajno pitanje’) da li postoji drugi život nakon ovog kratkog zemaljskog života, kakav je to život (ako ga ima) i da li će čovjek (tamo) prepoznati sebe onakvog kakav je bio ovdje (ili ‘za života na zemlji’)? Nadalje, da li će zadržati svoju zemaljsku svijest (ili ‘da li će mu biti ostavljena njegova zemaljska svijest’) i potpuno sjećanje na sve ono što mu se događalo na zemlji (full remembrance of all his earthly conditions), ili su pak njegova svjesnost a također i njegovo pamćenje (u onom životu) više nalik snu, u kojem osoba što sanja prepoznaje sebe kao sasvim istog kakav je bio kada je živio svoj svjestan (conscious) zemaljski život, potpuno svjestan (aware) svoje vlastite subjektivnosti, jedino u sasvim drugim uvjetima; pri čemu svi aspekti njegova objektivnog zemaljskog života, osim par utisaka/impresija koji su duboko usađeni u njegovu svijest – poput najbližih rođaka i ljudi koje često viđa, dragih lokacija o kojima je živo pričao/raspravljao, a čak i oni/e skoro uvijek pod drugim uvjetima i drugačijim formama – gube skoro svo postojanje (ili drugim riječima, ‘da li je čovjekov život nakon smrti poput sna?’). I da li se tamo u velikom/prostranom onostranom životu u (ili ‘među’) takvim jednim duhovnim uvjetima života, koji naliče proročkom snu, prijatelji ponovno susreću i prepoznaju jedni druge?

A Ja, Gospodin (Isus Krist Jehova Jedini Bog Stvoritelj i naš Vječni Otac) na to sveobuhvatno pitanje odgovaram: Da, na takav i onakav način (such and such way)! Ovisno o tome da li je čovjek za vrijeme ovog (ili ‘kroz ovaj’) ovozemaljskog ‘probnog’ života živio više ili manje savršeno u skladu sa Mojim redom, koji je objavljen cijelom čovječanstvu.

Tko god je već ovdje (na zemlji) postigao/ostvario istinsko i potpuno ponovno rođenje svoga duha, što svatko može postići jako lako, (taj u onome svijetu) živi kao potpuno preporođena osoba na takav način da mu je duhovni svijet sa svim njegovim uvjetima a također i u svojim efektima, kojima snažno utječe na materijalni svijet (in its effect exerted on the material world), potpuno vidljiv, (baš) kao i (sada) materijalni svijet. Odbacivanje njegovog fizičkog tijela, koje je (samo po sebi) ionako nesposobno za živu svjesnost i memoriju/pamćenje, nikako ne može prouzročiti bilo kakve promjene u njegovom razmišljanju, htijenju, memoriji i njegovoj subjektivnoj i objektivnoj svijesti/svjesnosti.

Pošto je život zajedno sa svim njegovim međusobnim utjecajima/efektima (ili ‘međusobnim/općim djelovanjem’) već ovdje prešao u duh, koji je uvijek i zauvijek u najvišoj i najčišćoj samo-svjesnosti i (kao takav) zauvijek nadmoćan svoj materiji, koja se jedino pojavljuje/manifestira kao misao ili ideja fiksirana/učvršćena na jedno određeno vrijeme, Ja kažem: Svakome koji je iole sposoban jasno razmišljati bi trebalo biti poprilično očigledno – posebice zato što mu je dostupno na tisuće dokaza iz života mjesečara i mnogih vidjeoca i proroka – da čisti duhovni život u onom svijetu mora biti znatno jasniji život u potpunoj svjesnosti o sebi kao i o svim subjektivnim i objektivnim događajima, uvjetima i aranžmanima života, u skladu sa superiornošću koju duh ima nad materijom – koja (materija), kako je već ukazano, nije ništa drugo nego fiksirani izražaj njegovih misli i ideja – te (kao takav) zauvijek stoji (misli se na duhovni život) kao svjetlo, život, energija i potpuna svjesnost.

Bilo kako bilo, pošto ne samo jedno, već sva ljudska bića koja žive u skladu sa Mojim redom prelaze u (taj) isti najsavršeniji život, pitanje o konačnom ponovnom ujedinjenju (ili ‘zajedničkom susretu ljudi’) u onom svijetu je isprazno (idle), jer, ako ljudi već u ovom nesavršenom materijalnom životu imaju mogućnost međusobnog prepoznavanja i prirodnog zajedničkog susretanja, (as pupa = koja je poput faze u kojoj gusjenica prelazi u leptira; misli se na mogućnost) koju nikako ne mogu negirati ili dvojbiti, onda će oni u još većoj mjeri posjedovati tu mogućnost u najsavršenijem, čistom-duhovnom životu, u kojem je njihova cijela priroda neuništiv izražaj i osnovni princip sveg života kao i svih njegovih uvjeta i situacija! Da budemo sigurni, na/u ovom svijetu (je) duša (ona koja) kroz tijelo a putem svoga duha prepoznaje poznanike i rodbinu, (i koja) može sklapati prijateljstva i ostvariti intimne veze te ih kao takve, što se tiče njihove forme/oblika i karaktera, može uvijek prepoznati.

Ako duša i duh ovo mogu učiniti kroz tisuće zatvorskih zidova tog kao takvog mrtvog tijela, kako li će tek onda oni to biti u stanju postignuti u svom potpuno neograničenom stanju, o čemu svjedoče nebrojena iskustva mnogih mjesečara, koji su jako često sa potpuno zatvorenim očima brzo i jako precizno prepoznali ne samo one koji ih okružuju, i to do same srži njihova bića, već također i ljude u udaljenim predjelima zemlje o kojima su im postavljali pitanja, i koje su oni brzo i pouzdano prepoznali! A ipak duša jednog naj-naprednijeg mjesečara očigledno nije ni blizu slobodnom stanju jedne još nesavršene duše nakon što je (ova) odbacila svoje tijelo!

Razlog zbog kojeg nesavršene ljudske duše nakon oslobađanja od tijela postaju uskoro sve više i više mračne, počiva u njihovoj zloj volji. Naravno, takve duše više ne vide ništa od ovog svijeta, što je poprilična nužnost, jer kad bi oni mogli vidjeti što se događa na zemlji onda bi mogli zadati/nanijeti značajne štete (ljudima) u svijetu, a posebice onima koje smatraju svojim neprijateljima. Takve duše i pojedinačni duhovi onda vide samo ono što se razvije iz njihove fantazije/maštarije, (nešto) poput najnižeg oblika sna (‘najniži oblik sna’ = duša projicira na mentalni ekran svoje vlastite sadržaje tako da je njezina stvarnost u stvari sasvim subjektivna). U takvom zamišljenom/nestvarnom svijetu (ili ‘u takvoj maštariji’) takve duše često ostaju i do nekoliko stotina godina, te su zaboravljive u odnosu na duše koje neprestano pristižu, čak i iako su to njihovi rođaci koji ih (kao takve) odmah prepoznaju. Oni vide jedino svoju dugotrajnu fantaziju/maštariju pa su stoga, u svrhu instrukcije, dostupni samo anđelima, i to putem korespodencija koje su anđeli sposobni ‘ubaciti’ u subjektivan iluzoran svijet takve slijepe duše.

Ako prihvate instrukciju i na taj način poboljšanje njihove volje (ili ‘njihova htijenja’) njihov iluzoran svijet  polako/postepeno nestaje, a oni sve više i više dolaze na istinsko svjetlo i u mogućnosti su vidjeti sve oko njih, a također i njihove rođake i prijatelje. Oni ih ubrzo prepoznaju kao takve te su jako sretni što su (ili ‘što mogu biti’) sa njima.

No ako nema promjene na bolje/poboljšanja, oni ostaju u svom sve-gorem-i-gorem (continually worsening) iluzornom snu-nalik svijetu jedno jako jako (immensely) dugo vrijeme. U tom slučaju nema ni govora o sretnom ponovnom/zajedničkom su-sretanju i prepoznavanju. Jer baš kao što fizičko/tjelesno ljudsko biće u jako stvarnom snu nije u stanju/mogućnosti zapamtiti svoj život u svim detaljima, i vidi samo ono što mu njegova mašta ukazuje da je istinito, tako malo, a čak i manje, mračna duša u onom svijetu može zapamtiti ili pak prepoznati nešto unutar sfere svojega sna. Jer ona (duša) tada nikad nije u aktivnom već uvijek jedino u pasivnom stanju, iz kojeg se spontano može izvući jedino nakon, ako govorimo po zemaljsku (ili ‘u zemaljskim terminima’), skoro beskrajnog vremenskog perioda.

Ako se čovjek ovdje (ili ‘na zemlji’) bar na pola ne pre-porodi (ili ‘duhovno obnovi’), on u duhovnom svijetu dosegne/ostvari u većoj ili manjoj mjeri gore opisano stanje, u svezi kojega ne može sam od sebe učiniti ništa, baš poput embrija u majčinoj utrobi čiji pokreti iz nužnosti ovise o majčinim izvanjskim uvjetima (ili ‘majčinom vanjskom stanju’). Bilo kako bilo, stvar je sa takvim dušama ipak sasvim drugačija, i ne naliči stanju jednog embrija u majčinoj utrobi. Razlika je u tome, jednostavno rečeno, što je embrijo u utrobi, kao stvorenje koje se tek razvija (ili ‘nastaje’), sasvim pasivan, dok je mračna duša sasvim spontano i u potpunosti aktivna te istovremeno pati, i ne može (ili ‘nije u stanju’) biti pasivna pošto, u pokušajima da se oslobodi patnje, tu pasivnost odbija.

Zašto je to tako? Ako je ljudsko biće u (ili ‘za života na’) ovom svijetu učinilo jako malo ili često ništa da bi oživjelo ili razvilo ono što skriveno leži u srcu duše; ako upošljava sve svoje sposobnosti u izvanjski intelekt, kojeg pak koristi da bi postignulo svakojaka svjetovna blaga uz pomoć kojih si omogućava (thereby offering) najveći luksuz, najukusnija jela i najugodnije senzacije. Kada takva duša pristigne u duhovni svijet, njezina Božanska svjetlosna soba/odaja je čvrsto zatvorena i (kao takva) nepristupačna. Ali kada osoba umre onda svjetlo razuma, koje je u stvari/stvarno samo kombinacija zemaljskih materijalnih fotografija, koje su duši vidljive (ili ‘koje se odražavaju’) na više milijunskim moždanim pločicama odakle duša uvijek, po uzoru na blesave astrologe (ili ‘poput blesavih astrologa’), pravi svoje obračune/kalkulacije, te u svojom praznovjerju osjeća obavezu (ili ‘se osjeća obaveznom’) da djeluje u skladu sa tim proračunima, ostaje u svijetu, poput galerije slika jednog ljubitelja umjetnosti. Posljedica toga je da takva duša mora pristići u duhovni svijet kako potpuno mračna, jedino sa svjesnošću ili manifestacijom života i sjećajući se samo svojih zemaljskih uvjeta i okolnosti u onoj mjeri u kojoj su oni zabilježeni u moždanim odajama duše (koje korespondiraju sa fizičkim mozgom) u korespodentnom obliku (ili ‘korespodentnim oznakama’), koje osjetljiva duša osjeća te ih postaje svijesna, iako ih ne može jasno vidjeti zahvaljujući svom vlastitom mraku.

Lako je shvatiti i osjetiti da takvo jedno stanje ubrzo postaje nepodnošljivo za dušu koja je stvorena (ili ‘koja je određena’) za sve ugodne senzacije života. Uskoro takvu dušu spopada veliki strah i briga i, konačno, veliki bijes (anger) i gnjev (rage), putem čega se u njoj razvija određen sjaj/glow (ili ‘određena vrsta uzbuđenja’).

Jer gdje god u materijalnom svijetu, koji je pod sudom (materija = duh pod sudom), čovjek vidi veliku aktivnost – poput recimo jake bure, snažnih oceanskih valova, snažne frikcije/trenja među objektima slične ili različite vrste, silnog pritiska kojeg dva tvrda objekta vrše jedan na drugog i tako dalje, on će, posebice noću, promatrati/primjetiti kako se iz toga razvija (ili ‘nastaje’) vatra ili svjetlo, ili bar svjetlucanje/bljeskanje (glow). Ova pojava je od strane naučnika nazvana generalnim, no ne uvijek i prikladnim nazivom, – elektricitet. To je u stvari i u potpunoj istini ništa drugo nego poticanje (incitement) prirodnih duhova koji su više ili manje zarobljeni u materiji. Što je tvrđi njihov zatvor to se oni lakše potaknu (ili ‘to ih je lakše potaknuti/uzbuditi’). Ako su lakše zarobljeni, kao recimo u zraku, u vodi, u glini i u drugim tekućim i mekim tijelima, onda to (poticanje na aktivnost/uznemiravanje) zahtjeva relativno snažnije pokrete, tako da se prirodni duhovi, koji se ne mogu izmaknuti tako brzo, mogu uzbuditi te da, kroz njihove brze kretnje unutar svojih laganih i prozirnih ovojnica, mogu postati vidljivi kao svjetlo ili bljesak. 

Svaki gorljivi promatrač može zaključiti/ustvrditi i prepoznati iz tisuće manifestacija u prirodi da se uzbuđenje/nemir prirodnih duhova sastoji od vibracije. Kad god je neko ljudsko biće ili pak životinja jako uzbuđeno u svojoj prirodi, u njemu se može primjetiti drhtanje (trembling) koje proizlazi/izvire samo/jedino iz uzbuđenja/poticaja prirodnih duhova koji su zarobljeni u mesu i krvi (tog čovjeka ili te životinje). Žica na muzičkom instrumentu vibrira kada je pomaknuta ili udarena (ili ‘kada se u nju udari’) pošto su duhovi koji su zarobljeni u materiji (ili ‘materijalnom od’) žice bili uznemireni/uzbuđeni/potstaknuti udarcem. Postoji tisuće i tisuće manifestacija gdje se isti proces može promatrati.

Bilo je rečeno kako duša, kada gubi svoje svjetovno svjetlo i sva zadovoljstva koja proizlaze iz njega, najprije ulazi u veliki strah i nemir i, konačno, u veliki bijes i gnjev (anger and rage), čime se u njoj izaziva određeni sjaj/bljesak/vatra/uzbuđenje (glow). Taj sjaj/bljesak/vatra/uzbuđenje se onda razvija u prirodi duše na isti način kao i u prirodnom svijetu.

Prvi poticaj (ili ‘ono što najprije potiče’) nebrojenih duhovnih duševnih sastavnica (specifics) koje su prisutne u svakoj duši je strah. Kako sve te sastavnice prijeđu u stalno-rastuću vibraciju, prostor koji im je određen u njihovoj formi uskoro postaje ne-dovoljan/ne-adekvatan. Pošto vanjska forma unutar koje su sve nebrojene sastavnice ujedinjene u jedan život uskoro postaje pretijesna, jer ne može i ne smije tako lako/rado/spremno biti uvećana, prirodna posljedica toga (ili ‘te aktivnosti’) je sve više rastući pritisak u svim pravcima, koji izaziva/prouzrokuje u stvarnom ili radije pojedinačnom životu osjećaj straha.

Ako se navaljivanje i guranje povećava te traje neko određeno vrijeme, iz toga se razvija duhovna fermentacija/uzbuđenje zvana/o bijes. Kako je već u prirodi rezultat takve stalno rastuće fermentacije (ili ‘stalno rastućeg uzbuđenja’) potpuna upaljivost/zapaljivost, konačni rezultat velikog uzbuđenja/fermentacije duševnih sastavnica je potpuno zapaljenje/uspaljenje, a to se naziva gnjev (rage). Takav gnjev je onda uzrokom sjaja/bljeska/vatre (glow) koji/a se, u slučaju da se povećava, naposlijetku pretvara u potpuni požar, koji se kao najgora manifestacija života naziva gnjev i de facto (stvarno) se zove, i jeste, pakao.

E sad, ako se umrla duša na taj način počinje sjajiti/bljeskati, onda ona, doduše blijedo, prepoznaje duhovnu stigmu koja je prisutna u njezinu umu/mozgu te uskoro shvaća kako u njezinoj prirodi ima puno zla a jako malo onog što je dobro. U ovom sumraku ona često zamjeni slona za komarca i komarca za slona. Takve kontemplacije/promatranja onda proizvode raznorazne živahne/vjetrenjaste (airy) i prozirne, mogli bi reći bezoblične, forme, poput dvoraca u zraku jednog mladića koji je zaljubljen u svijet, čija se živa mašta nerijetko iznenada materijalizira, da bi sa slijedećim uzbuđenjem ponovno prešla u ništavilo.

Kako je duša u ovom stanju nesposobna postići išta trajno (of a lasting reality), pošto ju te kratkotrajne promičuće slike, koje su u sebi više karikature nego dobro uređene slike, sve više uzbuđuju/uznemiravaju i razbješnjuju, što afektira čak i njezine najunutarnije dijelove, ta unutrašnjost (ili ‘unutarnja priroda duše’) razvija aktivnost koja je, bilo kako bilo, poprilično drugačije prirode.

Kroz ovu aktivnost (svoga praiskonskog Božjeg duha) je pogrešna aktivnost duše umirena, tako da na kraju duša ulazi tako reći u stanje sna, i stoga odmora, i u tom odmoru, više ujedinjena sa Mojim praiskonskim duhom, ona ulazi u snu nalik stanje u kojem ostaje, jer u njemu se osjeća poprilično udobno, što je stanje koje su drevni duševni i životni filozofi običavali nazivati san duše. Praiskonski duh, koji je sada aktivan suprotno od duševnih želja, onda stvara sve više i više takvih slika, koje u jednu ruku uvijek sadržavaju ono u čemu sebična, okrutna i uživanja željna duša pronalazi zadovoljstva. Ali čim to ona lakomo pokuša uhvatiti u snu, kojeg naravno smatra stvarnošću, te slike ili bježe ili se izgube. Na drugu stranu, duši je također dano i ono što je za nju dobro, i ako ona za time posegne te isto iskoristi za svoje stvarno dobro, onda to traje, pa se stoga iz sna počne razvijati (za dušu) čvrst i trajan/postojan svijet.

Što duša u većoj mjeri zahvati/ščepa to što joj je ponuđeno od strane praiskonskog duha, to se ona više sjedinjuje sa njime i tako iznenada prelazi u svoj praiskonski duh spajajući/stapajući se zajedno sa njime i sa svom istinom koja izvire iz njega. Ubrzo nakon toga u potpunosti prepoznaje sebe kao i sve svoje poznanike i rodbinu te je obično uz njihovu pomoć usmjerena/okrenuta osobno ka Meni, gdje joj je onda u skladu sa stupnjem njezina savršenstva i sjedinjenja sa njezinim duhom dano sve više i više svjetla i mudrosti kao i potpuna sposobnost da vidi u prirodne svjetove i da u njima bude blagotvorno/dobrotvorno aktivna. U ovom slučaju nisu potrebni daljnji dokazi kako je generalno ponovno ujedinjenje (ili ‘ponovni susret’) sasvim prirodna posljedica njezina duhovnog savršenstva.

Ali što se kasnije događa sa onim dušama, čiji se sebični, uživanja željan um, u onom svijetu ne može uz pomoć dobrih prikaza/pojava riješiti svojih iluzornih slika i manifestacija njihova snu-nalik-života? Ja vas pitam, što se događa sa takvom dušom, koja sve više i više bijesni/divlja, pošto ne može dohvatiti i zadržati te čarolijom stvorene objekte? Da li i u takvim slučajevima dolazi do ponovnog sjedinjenja/susreta? Ja kažem Ne, u tom slučaju nema ponovnog susreta/sjedinjenja!

Takvim dušama će onda njihov vlastiti duh postati neumoljiv sudac. On na kraju dozvoljava duši da ščepa iluzorne stvari i objekte i da u njima pronađe svoja zla zadovoljstva, ali takvo zadovoljstvo uvijek rezultira u za dušu povećavajućem i izgarajućem bolu koji ju opet i za dugo vremena poprilično zamračuje.

Duh tada dozvoljava na takav način zamračenoj duši, koja je u najvećem bijesu koji sjaji kroz nju, dajući joj tako zlo svjetlo uz čiju pomoć ona postaje svjesna svoje vlastite vrste, da se uistinu sretne sa takvim (sebi sličnim) dušama.

Ovo odmah rezultira u savezima i grupiranju onih koji međusobno pričaju o svome bijesu. U njihovu snu-nalik-životu, kojeg takve duše sa greškom smatraju za stvarnost, se oni utvrđuju protiv neprijatelja, sa kojima se susreću protivno svojoj volji te se, sjajeći/goreći od bijesa, zaklinju kako će se radije ubiti nego sebe i najmanje podrediti Božanskom redu.

U takvoj utvrdi, za čiju su izgradnju koristili materijal iz svoje mašte – naravno ako su uopće u stanju zamišljati u svome gorućem gnjevu – oni jako često ostaju jako dugo vrijeme, te tako postaju još više bijesni i gnjevni, probijaju se kroz svoje vlastite utvrde te, formirani u horde, započinju potragu za neprijateljima, pošto ni jedan od njih nije pokušao prodrijeti kroz njihove utvrde tako da bi na njemu mogli utažiti svoju osvetu. No njihova potraga je uzaludna. Oni jedino nailaze na druge takve horde koje su u potrazi za neprijateljima te, ubrzo se udružujući sa njima, u velikoj žurbi traže nekog neprijatelja kojeg, naravno, ne pronalaze.

Jednom kada se nekoliko tisuća takvih jadnih duša nađe na jednom mjestu, što se od strane čistih duhova u duhovnom svijetu vidi slično poput plamena (glow) u zraku kojeg uzrokuje požar neke kuće koja gori na zemlji – oni odabiru kao svoga vođu onog koji daje najviše, smatrajući ga za najhrabrijeg i najmudrijeg (među njima). On ih onda vodi po terenu koji obično korespondira fantaziji takvih duša – koji je (teren) ili u formi mračnog pješčanog travnjaka ili pak ogromne ravnice na kojoj se ne može vidjeti ništa osim suhe mahovine. Nakon dugotrajnog lutanja po takvom terenu, gonjeni velikom glađu i žeđu, oni obično ne pronalaze ništa osim druge slične takve horde koju isto tako predvodi vođa koji gori od bijesa. Onda se dogodi da oni, u njihovoj velikoj žeđi za osvetom, ili napadnu, sakate ili rastrgnu jedni druge na dijelove, ili se pak ujedine pod dvojicom lidera. To (ujedinjenje) trenutno dovodi do trenja, pošto svaki od dvojice lidera želi biti prvi, što nakon nešto vremena rezultira u ratu između te dvije horde.

Kada se u takvim ratovima te najnesretnije duše rastrgnu skoro u sitne komadiće – naravno samo u njihovoj mašti – oni se opet, tako reći, umire, a njihov im duh ukaže, kao u jasnom snu, uzaludnost njihovih budalastih i slijepih nastojanja te im ukaže bolji put, imenom, promjenu (njihova) srca.

Povremeno neki od njih slijede ta upustva (ili ‘taj smjer’), i obrate se. Ali u većini slučajeva oni bijesne još i više te ponovno padaju (fall back) u svoje čisto i sasvim lišeno duha (spiritless) duševno stanje, koje je tada znatno gore nego što je bilo prije. A takva stanja su onda već pakao, iz kojega je jako teško umaći. Tko god ne krene uskim putem svoga vlastitog srca nikad neće uspijeti (izvući se iz takvog pakla) i može u takvom paklu ostati trilijunima zemaljskih godina.

Time je bilo ukazano kako se život duše u onom svijetu razvija u dva dijametralno suprotna (glavna) pravca, ili prema gore ili prema dolje. Sve ovo nema namjeru obuhvatiti sve manifestacije u duhovnom svijetu, već, kako je bilo rečeno, samo dva glavna pravca (ili ‘dvije glavne težnje/nastojanja’), stoga (onaj koji je) najviše ‘za’ i (onaj koji je) najviše ‘protiv’.

Na pola puta između ova dva stanja postoji još ogroman broj manifestacija, o kojima se na ovom mjestu ne mora raspravljati (ili ‘koje ovdje ne moramo raspravljati’), pošto se o njima u dovoljnoj mjeri raspravljalo u djelima ‘Duhovno Sunce’,  ‘Zemlja i Mjesec’ i ‘Scene iz Duhovnog Svijeta’, a može ih se naći raštrkane (misli se na rasprave) i među drugim spisima i otkrovenjima o prirodi. Bilo kako bilo, sve tamo opisane manifestacije imaju kao svoj temelj glavno pravilo kojeg smo ovdje ukazali, a glavne ceste, bilo prema gore (nebu) ili prema dolje (paklu), kao takve ostaju iste.

Stvarni i istinski ponovni susret (ili ‘sjedinjenje’) se događa jedino u Božanskom carstvu, tj. na/u nebu, koje ispunjava cijeli beskonačni prostor i koje je stoga sveprisutno, ali koje svako ljudsko biće može dosegnuti jedino kroz svoje srce.

Međutim, kako na svijetu ima mnogo ljudi, koji toliko naginju prema materijalnom tako da o duhovnom uređenju stvari ne znaju ništa, a koji ovdje čitaju o ‘prirodnim duhovima’ bez da u svezi tih duhova išta razumiju, ovome će biti priloženo slijedeće dodatno objašnjenje:

Cijelo materijalno (stvaranje) baš kao i čisto duhovno stvaranje je u sebi ništa drugo nego ideja fiksirana svemogućom Božanskom voljom te je, pošto proizlazi iz srca ili života Samog Božanstva tj.  – pošto je iz Boga proizašlo – u stvari (ili ‘u sebi isto tako’) duhovno. Sada, ako cijelo tzv. materijalno stvaranje ne bi više bilo fiksirano (ili ‘učvršćeno svemogućom Božanskom voljom’), što bi Bogu bilo lako moguće/izvodljivo (ili ‘što je za Boga lako ostvarivo’), ono bi se ponovno duhovno ukorijenilo (it would again take root spiritually) u Božjem srcu, kao velika i jedino Božanstvu vidljiva ideja, i neovisnost nebrojenih bića bi završila (ili ‘čime bi završila neovisnost nebrojenih bića’).

Ali Bog zauvijek želi da Njegove velike misli i ideje budu vječno ostvarene u najslobodnijoj neovisnosti. I zato je Bog krenuo ovim jedino efektivnim putem (ili ‘zato se Bog odvažio na ovaj, jedino efektivan put’), osiguravajući stoga nepromjenjivu čvrstinu (fixation) svih Božanskih misli i ideja.

Bezbrojne misli i ideje se moraju postepeno učiniti sve slobodnijima i slobodnijima u tako reći najmanjim duhovnim česticama, dok ih istovremeno privlači i na duže vrijeme fiksira neka principjelna/temeljna Božja ideja, koja poput vidljive zemljine kugle (ili ‘vidljivog svijeta’) lebdi u beskrajnom svijetu misli i ideja. Homogene čestice se onda ujedinjuju sve više i više i na taj način, sve do čovjeka, prelaze u (ili ‘postaju’) sve savršenija bića.

Takve sve više i više od potpune osnovne/principjelne ideje (planete) oslobođene čestice, a također i još ne oslobođene čestice, koje su i dalje fiksirane u usnovnoj/principjelnoj ideji, se sve do čovjeka nazivaju ‘prirodni duhovi’. Ti slobodniji prirodni duhovi – ili prirodne sile kako ih svjetovni naučnici nazivaju – su prisutni u aktivno neovisnom obliku ili u zraku, ili u vodi ili u mekšoj (more pliable) zemlji. Tamo oni manevriraju oslobađajući duhove koji su i dalje čvrsto zarobljeni, ujedinjujući se sa njima te, oblačeći se u neslobodnije duhove, stvaraju svakojake životne forme; najprije biljke, a iz njih onda životinjice veće i najveće vrste. To se tako nastavlja sve do čovjeka, gdje su one, kao duša a također i, što se tiče neslobodnijeg, i dalje grubog dijela, kao njegovo tijelo, u dovoljnoj mjeri zrele za potpuno slobodnu neovisnost, dohvaćene od Božjeg praiskonskog Bića te su doslovno – u početku i dalje kao izvani – školovane i trenirane za kasnije čisto duhovno, vječno stanje.

Oni koji se podrede takvom školovanju/obrazovanju i dobrovoljno prihvate red unutar kojeg je njihov zauvijek neovisan, najslobodniji život jedino moguć, postignu veliko ponovno sjedinjenje sa Onim, iz Kojeg su proizašli. Oni će spoznati/shvatiti kako i odakle, i kroz Čiju moć i mudrost i bezuvjetnu odlučnost su prešli iz nepostojanja u potpuno, najslobodnije i neovisno postojanje i spoznaju/saznanje.

Istovremeno, pošto su iste prirode kao i njihov Prvi Uzrok, oni će spontano, iz svoje sada prirođene mudrosti, koja je istoznačna/jednaka Božanskoj mudrosti, uzrokovati/efektirati nova stvaranja i stoga, potpuno unutar Moga reda, biti stvoritelji svojih vlastitih nebesa, u kojima će postići stvarno ponovno sjedinjenje (ili ‘u kojima će se uistinu ponovno susresti’) sa svim svojim mislima i idejama.

Sve to će onda biti veliko, vječno, i stvarno ponovno sjedinjenje (ili ‘susretanje’) u beskrajnoj punini svega onoga što Božanski duh sadržava u svojem vječnom izobilju. I jedino to/ovo je onda savršeno, veliko ponovno sjedinjenje (ili ‘savršen i velik ponovni susret’).

Pretpostavljam/računam, da će svaki onaj koji ima oči da vidi i uši da čuje (ili ‘kome su oči i uši otvorene’), izvući iz ovoga neopisivo puno za svoju vlastitu vječnu korist i za potpuno prepoznavanje/spoznavanje duhovnog života.

Ali onaj koji će ovo čitati samo iz znatiželje, aplicirajući tome datoteku svoga svjetovnog intelekta, će proći onako kako se može pročitati u ovom prikazu. Jer Moja milost ne može nikad i neće dosezati iza granica Mojeg nepromjenjivog reda koji vam je u cjelosti (ili ‘od temelja’) ukazan. A taj red je već Moja vječna milost.

Tko god prekorači/prestupi granice ovoga reda će moći jedino sebe kriviti za svoje izuzetno bolno/jadno stanje u onom svijetu koje će jako dugo trajati. Jer svatko mora učiniti/dati svoj dio, ako želi postati ono što bi trebao biti. Tko god se(be) želi poštedjeti muke, taj mora ostati u vječnom (i sasvim) nužnom sudu sve do vremena kada će se početi mijenjati, a to će za (njegovu) dušu biti jako teška borba!

Stoga, neka se svatko od vas čuva sebičnih žudnji za stvarima od ovoga svijeta, bogatstva, raskoši i ugleda/statusa, i neka (radije) svim (raspoloživim) silama bude milosrdan/darežljiv prema svojoj siromašnoj braći i sestrama, pa će njegova borba sa mrakom/tamom biti izuzetno laka. Amen

Ovo vam govori Gospodar sveg života. Amen. Amen. Amen.