Moć Vjere

‘Reci bolesnima, ne trebaju tugovati zbog svojih bolesti (ili ‘ne treba ih pomutiti njihova bolest’), nego neka se u svoj ozbiljnosti okrenu prema Meni i neka Mi u potpunosti vjeruju. Ja ću ih utješiti, i potok najdragocjenijeg balzama će se izliti u njihovo srce, i izvor vječnog života će se nepresušno manifestirati u njima. Oni će se oporaviti i biti će osvježeni poput trave nakon pljuska/kiše.‘     Gospod Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Božje Domaćinstvo – 1/1:3’ J. Lorber

Sigurno ste do sada svi na-čuli/svi ste već upoznati sa time kako se članovi ‘Akademije’ za vrijeme noći ‘odmaraju’ (u sjedećem tj. ‘ne ležećem’ položaju) na stolicama ili ti ga foteljama/resting chairs. Razlog tome je, ili možda čak bolje reći, primjer za/uzor jednog takvog ponašanja je nitko drugi nego Gospodova Riječ/Gospod sâm Koji je za vrijeme Svoje prijateljske ‘posjete’ našoj planeti također spavao, tj. odmarao (ukazao svojim primjerom da je za čovjeka najbolje ako odmara) svoje tijelo na stolicama.

O tome kako je ‘sjedinjenje’ sa jednom takvom aktivnošću, za čovjeka koji je većinu svog života ‘spavao’ u horizontali, povezano sa raznim ‘tehničkim’ problemima, smo već govorili, no čini se da ovo ‘novo’ iskustvo neće odmoći onima koji su ‘žedni’ Riječi Gospodnje, stoga, onaj tko ima uši neka čuje.

(slijedeća zgoda se zbila u Grčkoj, za mojeg boravka na otoku Krfu, u ljeto 2004 godine)

Moja Gazdarica Adriana, draga i mila žena, je (misleći najbolje) prije nekih 5-6 dana zajedno sa posteljinom promjenila/izmjenila i moja tri jastuka (znači ne samo jastučnice već i jastuke), ne znajući [treba reći kako je Adriana u to vrijeme već bila upoznata sa mojim načinom ‘odmaranja/spavanja’; u takvim slučajevima, što će reći, kada ljudi najprije u nevjerici slušaju (o tome kako spavam) pa onda nakon toga komentiraju ‘zar ti nije tako ne-udobno ili tvrdo’ (= a u krevetu meko i fino!!), mi uvijek padne na pamet Božji prorok Muhamed koji jednom reče onima koji su se brinuli o njegovoj udobnosti (on je naime često spavao na podu), onima koji su mu na putovanjima nudili ‘meke’ krevete: ‘Što ja imam sa stvarima od ovog svijeta. Moja povezanost sa svijetom/njima je slična onoj koju ima putnik koji je na kratko zastao pod sjenom drveta te odmah zatim nastavio dalje.’ Athar Husain ‘Muhamedova poruka’] kako su ti jastuci bili raspoređeni prema svojoj ‘kvaliteti’, tj. kako su imali svoju ‘čvrsto’ omeđenu poziciju, naime, jedan pod stražnjicu, da ne bi u toku noći utrnula, jedan pod vrat za naslon, tako da mi vrat ne bude iskrivljen (= da se ne ukoči), i jedan pod noge, da mi noge ne budu previše spuštene, što je položaj kojim se izbjegava ‘rezanje’ cirkulacije od strane ruba te ne baš ‘najbolje/najprikladnije’ stolice. Adriana nije, a nikako nije ni mogla znati da će mi tako jedan dobronamjeran čin stvoriti ne male ‘probleme’. Kako nisu svi jastuci iste debljine ili ti ga mekoće lako se shvati da je baš njihova ‘kvaliteta’ određivala koji je pod stražnjicom (taj je pak najvažniji pošto, iskustva su me naučila, pri tvrdoj podlozi stražnjica jako brzo utrne, zatim počne boljeti, a sve to me onda probudi u toku noći ili (pre)rano ujutro), koji pod glavom a koji pak pod nogama.

Naravno da je pri ponovnom odabiru/rasporedu ‘prvi’ pokušaj bio ‘čisti’ promašaj J, slava Onome koji to sve skupa uređuje, pa se tako te noći probudim još po mraku zbog boli u stražnjici proizašloj od utrnuća. Prvo što mi je palo na pamet je bilo da se legnem na krevet do jutra čime bi se na ‘najednostavniji’ način otklonila oba problema, prvi ‘potreban odmor/san’, a drugi ‘utrnuće’ ili ‘bol’ u stražnjici, no to (= spuštanje u vodoravan položaj) je vrlo brzo bilo odbačeno kao ‘bogohulno’, tj. taj način (= linija manjeg otpora) rješavanja ovog i sličnih problema smo već davno prevazišli pa odlučih, a to je prvi puta da sam tako nešto izveo, ostati na istoj ‘fotelji/stolici’, no na strani/okrenut skroz/cijelim tijelom na stranu (obično tu istu fotelju, koja ima takvu mogućnost, polegnem još više, u polu-ležeći stav). Prvo mi je bilo čudno (ili ‘onako u polusnu sam se čudio’) da se tako nešto u tom položaju uopće i može izvesti, no izgledalo je da sam se namjestio kako treba. Nakon toga je ponovo usljedio spavanac te uobičajeno ‘rano’ buđenje (kao da se ništa nije dogodilo).

Toga jutra, nakon što sam proveo nekih dva sata nad Božjom Riječi, a prije nego što se prebacih na ‘drugu’ aktivnost, imenom ‘pisanje’, odem na plažicu na jutarnje trčanje ili ti ga jogging. No kako sam krenuo u ‘kas’ primjetim da me gore lijevo na leđima/pod rebrima, nešto boli, u stvari cijelo disanje mi je time bilo otežano, što je osjećaj sasvim sličan onome koji se čovjeku pojavi kada ima napuknuto ili pak slomljeno rebro. No, mislih se, bit će da sam malo krivo ‘uležao’ stare kosti, sve će to doći na svoje sa ‘trčanjem’.

Ali ipak nije, štoviše bol se povećala.

Drugog dana, iako sam i dalje osjećao ‘podmukle’ bolove (bez obzira što sam se te večeri ‘namjestio’ u stolicu odabravši ovaj put ‘pravi’ raspored jastuka), naravno nešto pojačane, ponovo odem na trčanje gdje me je dočekala potpuno ista stvar, no ovaj put je bol bila još jača, tako reći nisam mogao ni disati normalno (za vrijeme trčanja), pa sam bio prisiljen samo ‘brzo’ hodati, sve dok na kraju nisam i to morao obustaviti zbog ‘tehničkih problema’. Kad sam poslije došao na posao nisam se mogao ni nasloniti na leđa i recimo podignuti/ispružiti obje ruke pošto me je tako naslonjenog ‘rezalo’ dok dišem, a nisam se mogao ni naginjati naprijed, recimo kao kada se laktovima naslanjaš na koljena, jer se tada cijela težina gornjeg dijela tijela prebacivala na leđa pa bi pri uzdizanju osjećao bol, ponavljam, jako nezgodan osjećaj sasvim sličan osjećaju pri slomljenom ili napuknutom rebru, kojeg usput rečeno poznajem iz iskustva.

Sljedećeg dana nisam otišao na trčanje, tj. nisam se ujutro bavio nikakvom ‘fizičkom’ aktivnošću, odmarajući ‘bolno’ mjesto, no na poslu, gdje se hoćeš nećeš moraš naslanjati na stolicu, me je opet dočekala ista situacija. Jučer sam pak otišao na plivanje i moram reći da sam pri svakom zamahu osjećao bol a isto mi se događalo i kad se legnem na tvrdi i neravan pijesak, a pogotovo ako bi se htio okrenuti ili podignuti na noge, tada me je opasno ‘rezalo’ u predjelu leđa, gore lijevo kako rekoh, malo iznad pola od pola leđa.

Kako je već poznata stvar da se duša ne osjeća dobro u ‘tijelu’ koje je bolesno, pošto joj ono služi ne bi li kroz njega u materijalnom svijetu obavljala stvari od neobične vaznosti za svoj napredak/razvitak, normalno je bilo da sam počeo razmišljati, a kako se situacija nije smirivala taj je osjećaj i razmišljanje proizašlo iz njega preuzelo većinu mojih misli, o tome kako taj problem riješiti i, naravno, što je i kako bilo uzrokom/uzrokovalo taj problem?! Prirodno je i posljedično da sam razmišljao i o tome da li je takva stolica dobra za moju kičmu i što ću napraviti dalje ako ta bol ne prestane, tj. ako ju takvo spavanje samo pogorša (= da li će mi generalno gledano, a to je ono što obično ‘brine’ ljude, takvo spavanje oštetiti/da li mi može trajno oštetiti/iskriviti kičmu?; napomena: u to vrijeme sam imao jedva jednu godinu ‘staža’ spavanja u stolici). Duša tada/u takvim slučajevima po prirođenom obrambenom sistemu traži načina da se ‘samo-izlječi’, tj. da si pomogne/da se izvuče iz za sebe nezadovoljavajućeg stanja. U tim mislima i sa tim problemima sam proveo sat i pol (ležeći) na plaži.

Kako se već pri-bližilo vrijeme u kojem čovjek ‘u znoju lica svog mora zarađivati svoj dnevni kruh’, vratio sam se u stan krenuvši sa odlaganjem stvari i pripremanjem za posao. Cijelo to vrijeme, uostalom kao i ostatak vremena sam u svezi datog problema razgovarao/komunicirao sa ‘višim dijelom uma/unutrašnjim čovjekom’ (= unutarnji razgovor), čak bi rekao ‘živo’ razgovarao/raspravljao o aktuelnoj temi. Ta ‘raspra’ je trajala sve do onog trenutka dok/u kojem sa potpunom sigurnošću i mirnoćom nisam izgovorio slijedeće riječi: ‘Dosta! Čak i da mi se kičma potpuno iskrivi, čak i da mi se cijelo tijelo bude raspadalo od bolova, ja ću i dalje činiti onako kako mi Gospod savjetuje/ukazuje, živjet ću po Njegovom primjeru i Njegovoj Riječi, jer znam da, čak i ako bi ostao nepomičan, Gospod može samo sa jednom Svojom Riječju povratiti moje zdravlje isto kao što znam da je više blagoslova za dušu u izvršavanju Njegove Riječi nego u svim hirovima/pogodnostima tijela/da je razvoj duše uvjetovan činjenjem Njegove Riječi najvažnija stvar, tj. stvar koju ni jedna tjelesna ili pak ovosvjetska briga/problem/zapreka ne smije omesti!!!’

Kako/kad sam to izrekao (riječ više ili manje), ili još preciznije, kako je taj osjećaj ljubavi prema Gospodu i proizlazeće sigurnosti (= vjere i povjerenja) proizveo misao koja je ‘prošla’ kroz mene, osjetih istovremeno kao (upliv) neku ‘struju’ kroz cijelo svoje tijelo, ‘toplinsku’ energiju mogao bi reći, kao da je u tom trenutku neka ‘druga’ krv prostrujala kroz mene (= vidi uvodni citat iz Božjeg Domaćinstva – 1/1:3) i znah, znah u tom trenutku (= bilo mi je dano da znam) da sam ‘izlječen’, da mi je bol nestala, da je ‘problem’ otklonjen, znao sam to prije nego sam krenuo činiti pokrete i savijati se u kičmi (stavljajući se u one pozicije koje su mi u tih par dana stvarale bol) ne bi li to provjerio, tj. ne bi li se u to i fizički/činjenično uvjerio (za bolje razumijevanje ovog ‘događaja/fenomena’, tj. osjećaja o kojem ovdje govorim, može poslužiti svima poznato iskustvo sa gripom; naime, čovjek točno zna/osjeća kad je bolestan/kada se razbolio, onda točno osjeća/zna kada se u njegovom organizmu vrši borba između virusa i obrambenog sistema koji stvara anti-tijela, te skoro sa matematičkom preciznošću može odrediti moment u kojem zna/osjeća da je od tog trenutka zdrav ili ti ga ‘ozdravio’; ovdje govorim/je riječ baš o tom/takvom ‘prijelomnom’ trenutku).

Prvo što mi je prošlo kroz glavu tog trenutka, osim Gospodova obećanja kako ‘ni jedan od onih koji čvrsto vjeruje u Njegovu riječ neće biti razočaran’ (Gospod Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Gospodove propovijedi – 39’ G.Mayerhofer), je bila životna priča Ingea Schneuinga koju sam nedavno pročitao, naime on je, već raspadnutog tijela od raka, tako reći na vratima groba, bio potpuno ozdravljen od strane Gospoda (sa njime sam, usput rečeno, sada u kontaktu, tj. ‘udružujemo’ naše snage za rad u Gospodovom vinogradu). Naravno prošle su mi kroz glavu (ta se ‘životna’ priča nadovezuje na) sve ostale priče koje su članovi Akademije mogli čitati u ‘Gospodovoj knjizi o životu i zdravlju’, kao i priče o iscjeljenjima o kojima možemo čitati u Djelima Apostolskim (vidi Djela Apostolska 3:7; 5:16; 9:34; 14:10; 16:18; 19:12; 28:8) koje, ovim putem, svima toplo preporučam pročitati.

‘Kada je riječ o izlječenju ljudi/onome što pomaže izlječenju ljudi i doktorima, povjerenje je najvažnija opruga za efektivnost datog lijeka/pomoći. Stoga bolesnik također/istovremeno mora pokazati potpuno povjerenje u Mene/mora svoje povjerenje potpuno predati u Moje ruke, jer Ja sam prvi/najbolji Liječnik na svijetu. On mora predati svoju sudbinu u Moje ruke sa iskrenim molitvama te strpljivo čekati kada ću i kako Ja dopustiti da se očekivano olakšanje dogodi. Kada bolesnik stoji tako skrušen, kada prepusti sve Mojoj milosti i dobroj volji, Ja ću onda dopustiti da novi život upliva u njegovu dušu, prostruji kroz njegovu dušu i kroz nju u njegovo tijelo.’ 

Gospod Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Gospodova knjiga o životu i zdravlju – 3:6-8’ G.Mayerhofer

A tog dana na poslu mi pak (na dnevnom poslu sam 5 sati) nisu dale ‘mira’ slijedeće Gospodove riječi:

‘U Galileji je bio jedan plemić čiji sin je bio bolestan u Kafernaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu te Ga zamoli da siđe i ozdravi njegova sina; jer sin mu bijaše na samrti. Isus mu reče na to: ‘Sve dok ne vidite čuda i znake nećete vjerovati!’ Plemić Mu na to reče: ‘Gospode, siđi dolje inače će moj sin umrijeti!’ Isus mu reče: ‘Idi! Tvoj sin živi/je živ!’ I čovjek je uzvjerovao u Riječ koju izgovori Isus, te ode svojoj kući. Dok je još silazio izađu mu u susret sluge te mu javiše: ‘Tvoje je dijete živo!’ Onda ih on zapita za sat u kojem je dijete ozdravilo/u kojem se počelo osjećati bolje. A oni na to rekoše: ‘Juče u sedmi sat ga je groznica napustila.’ Tako je otac znao da je to bilo u isti sat/u onaj sat u koji je Isus izrekao Riječi, ‘tvoj sin živi’, i on uzvjeruje kao i cijela njegova kuća.’      Ivan 4:47-53

Gospod Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac tumači ‘tadašnja’ zbivanja na slijedeći način:

‘Ovo poglavlje govori kako Sam umirućem djetetu povratio zdravlje (ili ‘kako sam ozdravio umiruće dijete’), samo kroz Riječ. Ono vam dokazuje silu/snagu Riječi i kako ona, popraćena nepokolebljivom/čvrstom voljom, može postići stvari koje bi običnoj/normalnoj (average) osobi izgledale (u potpunosti) nemoguće.

Ovaj plemić je to (= silu/snagu takve Riječi) također iskusio kada su mu, na povratku kući, njegove sluge, koje su mu hitale u susret, rekle kako se njegovo dijete povratilo u život/kako je bilo vraćeno u život (= ozdravilo) u onom trenutku kada sam Ja izgovorio značajnu Riječ.

Sa ovim činom Sam imao tri namjere (ili ‘htio postići tri različite stvari’). Prvo, htio sam ukazati Svojim učenicima/apostolima i sljedbenicima da je ovdje bio jedan visoki kraljev službenik, da je on također bio pogan/neznabožac i, naposlijetku, da je ovo testiranje njegove čvrste vjere (= koliko je on čvrst u vjeri) trebalo svima otvoriti oči za ono čega (= čvrstine vjere/takve vjere) im je i dalje nedostajalo iznad svega drugoga.

U drugoj prilici sam Ja već rekao Židovima kako će im sve biti oduzeto i dato poganima/neznabošcima pošto su oni, prvi odabranici, bili dovoljno tvrdoglavi da ne prihvate ni Mene a ni Moju misiju. Prema tome, ta milost bi im bila oduzeta i dana poganima/neznabošcima kod kojih će Moje učenje pronaći bolje/plodnije tlo.

Želio sam ukazati/demonstrirati da k Meni neće dolaziti/utjecati samo jednostavni ljudi iz najniže klase (društva), već da se također i ljudi visokog položaja/plemići, ljudi sa visokim naučnim obrazovanjem, nisu sramili pohitati/požuriti k Meni i zamoliti/preklinjati Me za pomoć u riječi i djelu.

U ovom slučaju, nije to bila samo vjera u Moju snagu/moć, već je radije ljubav prema njegovom djetetu dovela (ili ‘bilo ono što je dovelo’) ovog Rimljanina k Meni; jer za njega je (istinsko) uvjerenje prosljedilo tek nakon izlječenja (= njega je tek izlječenje djeteta uvjerilo u Gospodovu snagu/moć). Zbog toga sam mu rekao: ‘Dok ne vidite znake i čuda, nećete vjerovati!’ Rekoh to znajući vrlo dobro da nakon izlječenja njegovog (vlastitog) djeteta ovaj čovjek neće moći drugo nego (uz)vjerovati. Bio je suočen sa opipljivom činjenicom: (Ispred sebe je imao) ozdravljeno dijete umjesto umrlog djeteta.

Najvažnija točka je međutim bila treća. Želio sam primjerima ukazati Svojim učenicima i ostalim štovateljima Moje Riječi kako je kod svih Mojih djela glavni faktor/činbenik, tj. ono što se najviše potražuje od onih koji zamoljevaju, bila nepokolebljiva vjera u Moju Riječ (vidi tome u suprotnosti Matej 13:53-58), koja je njima često nedostajala. Stoga je ovaj događaj bio zgodan/prigodan da im se ukaže kako onaj koji čvrsto vjeruje i ima povjerenja u Moju Riječ nikad neće biti razočaran (ovdje ‘vjerovati’ ne znači reći ‘vjerujem’ a i dalje živjeti svoj život po ‘starom’, to nikako, ovdje ‘vjerovati’ znači ‘živjeti u skladu sa tom Riječju’, ako treba ‘izgubiti sve i svakog zbog te Riječi i obećanja koje ona nosi u sebi’, čak i svoj ‘prirodni’ život).

Plemić, koji je do svoje kuće morao prevaliti popriličnu udaljenost, Me – zbog Mojih Riječi: ‘Tvoj sin živi!’ – napustio sa čvrstom uvjerenošću da će njegov sin živjeti. Ovakvo povjerenje i čvrsta vjera u Moje Riječi, koja može i koja bi trebala cijelo vrijeme biti prisutna (u čovjeku), je ono što sam želio demonstrirati Svojim učenicima i slušateljima (= to je ono što se ‘potražuje’, što Gospoda zadovoljava).

Na taj način je ovaj čin bio koristan za one koji su bili oko Mene, jer sam se Ja postarao da im objasnim sva tri (ovdje spomenuta) razloga kao i Moju svrhu/namjeru koja se krila iza njih.

Bilo je također i skeptika; čak je i plemić bio skeptik, bez obzira na njegovu vjeru u Mene. On je doznao od svojih slugu u koji sat se zdravlje njegova sina popravilo, i jedino kada je doznao da se to dogodilo u onom trenutku kad sam mu Ja to rekao (= da će njegov sin ozdraviti), je on postao čvrsto uvjeren u Moje Božanstvo (= Moju Božanstvenost), i on i cijela njegova kuća su uzvjerovali u Mene i Moju misiju.

E sad, ovaj primjer – kao jedna od karika u velikom lancu sa kojim sam htio učvrstiti i trajno ustanoviti Moje učenje na zemlji – vam ukazuje kako se dobar uspjeh postiže (= moguće postići) jedino sa čvrstom voljom onog koji zamoljeva/preklinje. Sada vas, također, želim podsjetiti da ne možete očekivati željene/zadovoljavajuće rezultate bez čvrstog povjerenja u Mene i vjere u obećanja koja Sam vam često davao. Baš kao što pri liječenju tijela nije samo doktor jedini koji liječi tijelo, već je vjera u njega i u efektivnost njegovih lijekova činbenik/faktor, često GLAVNI činbenik/factor, koji (na kraju) donosi ozdravljenje. Tako je (i) sa svakom (drugom) zamolbom koja je upućena Meni – bila ona duhovne ili pak materijalne prirode – povjerenje i vjera u Mene je najmoćnija/najsilnija opruga/poluga uz pomoć koje ispunjenje može biti odaslano i ostvareno. Takva čvrsta vjera/takvo povjerenje Me u stvari prisiljava da ostvarim želje svoje djece. Jer gdje bi se drugdje Očeva ljubav mogla manifestirati ako ne u ostvarivanju? Zasigurno ne u odbijanju!

Već sam vam ranije govorio o ‘povjerenju’ a nedavno također i o ‘vjeri’; a sada ću govoriti o njima zajedno, ali u drugačijem smislu. Ovdje će ‘povjerenje/trust’ biti protumačeno kao ‘pouzdanost/povjerenje/confidence’ u Mene a ‘vjera’ – ne kao najmoćnija opruga/poluga vlastitog djelovanja, već kao čvrsto uvjerenje/conviction u težinu Mojih riječi i obećanja (uvjerenje kako se ono što je obećano u Riječi mora i hoće dogoditi).

Onaj plemić iz Evanđelja je imao takvo povjerenje i snažno uvjerenje/conviction da Moje riječi ne mogu omanuti, tako da je otišao svojoj kući utješen/umiren/comforted. On je bio uvjeren da će (tamo) pronaći svoje dijete ozdravljeno/izlječeno.

Da li možete zamisliti/pojmiti ovu vjeru, toliko silnu u srcu oca da on nije inzistirao na Mom prisustvu/dolasku u svoju kuću, već je (uz)vjerovao u Moje riječi i obećanje/jamstvo, iako je život njegovog jedinog djeteta bio u opasnosti (doslovan prijevod ovdje je ‘na lomači’).

Gdje ste vi pokazali takvog povjerenja, vi, koje sam obasuo sa toliko milosnih riječi, često vam zaista dokazujući koliko Sam neprestano sa vama? – Priznajte pošteno i slobodno da ste još jako daleko iza ovog čovjeka u Evanđelju što se tiče vjere i povjerenja!

Na najmanju nesreću gubite vjeru/srce, te trčite Mom pisaru pitajući ga za direktne objave/poruke s Moje strane, pošto ste vi (sami) još toliko gluhi na Moj glas u vašem srcu koji vas tako često želi utješiti. Takvi ste eto vi koji bi htjeli pripadati odabranima!

Kroz ovaj primjer sam vas želio povratiti pravoj mjeri samo-poštovanja, tako da možete spoznati čega u vama još nedostaje i koliko ste i dalje udaljeni od postignuća stvarnog ‘ponovnog rođenja’.

Ako ste vi, (koji ste) privilegirani (‘privilegirani’ su ovdje oni koji su došli u doticaj sa ovom Novom objavom, sa ‘živom’ i ‘direktnom’ Riječju Božjom), takvi, što mogu očekivati od onih koji nemaju ove riječi milosti, koji su razbacani unaokolo u vrtlogu svijeta i koji, bez obzira na Moja upozorenja i patnje koje dozvolim da ih spopadnu, ne mogu doći k pameti?

U ovoj objavi/poruci vam želim ukazati gdje je (ili ‘gdje mora biti’) međa za pitanja koja Mi upućujete, tako da i dalje ne tražite Moj savjet u svakoj prilici.

Svako od vaših pitanja Meni dokazuje vaš nedostatak vjere, povjerenja, pouzdanja, vaš nedostatak razumijevanja Mojih riječi i nedostatak razumijevanja toga što u stvari znači želja da se nešto potražuje od Mene (ili ‘da Me se nešto pita’). Ako bi imali ispravan koncept/ideju/zamisao o Mojoj veličini i Mojoj svetosti, onda bi u Evanđeljima mogli pronaći ustanovljene istine sa kojima sam vam unaprijed odgovorio na vaša jako često glupava/blesava pitanja. Moja namjera/svrha je bila objasniti vam sve tajne u svezi Moje prirode, vaših srdaca, Mog dolaska na zemlju i Mog ponovnog povratka u vremenu koje dolazi.

Međutim, kako ste vi još daleko od shvaćanja onog što Stvoritelj i Gospodar nad Svemirom u stvari jeste, vi Mi jako često postavljate blesava/besmislena pitanja na koja Ja, naravno, ne odgovaram kao Gospod, već kao strpljiv i drag Otac. Bilo kako bilo, trebali bi uistinu zrelije i dublje razmisliti zašto/čemu sve ove silne poruke/objave (= što one u sebi znače/predstavljaju) koje sam vam dao kroz Svog pisara. Vi ih ne bi smjeli samo čitati, kopirati i uvezivati; ne, vi bi trebali žudjeti/težiti (sa svim srcem) da one postanu (= da ih učinite) dio vašeg vlastitog bića. Kroz njih bi trebali naučiti sve više i više kako razumjeti Moje cijelo materijalno carstvo/stvaranje, istinsku vrijednost svjetovnih stvari i vašu misiju i poziciju (= vaše mjesto) u svemiru. U najmanjem atomu i mušici koja leti u zraku pa sve do najveće i najudaljenije zvijezde, koja vam kao centralno sunce šalje svoje svjetlo kroz milijune i milijune milja, svugdje bi trebali prepoznati vašeg Oca Koji se, bez obzira na Njegovu veličinu, pojavljuje najsilniji u najmanjim i najponiznijim stvarima (ili ‘Koji se pojavljuje najmoćniji u najmanjem i najponiznijem’).

Takva kontemplacija bi vam trebala dokazati kako su Njegove riječi istinite i efektivne baš kao i jezik Njegovog stvaranja, i kako velik, beskrajan, nježan i dobar On jest. U Njegova obećanja treba bezuvjetno vjerovati, jer ona nisu riječi konačnog, već jednog beskonačnog Najuzvišenijeg Bića Koje je, u poniznoj ljudskoj formi (ili ‘unutar ponizne ljudske forme’) sišlo da vam pruži dokaz najveće poniznosti i samo-odricanja.

Naučite od plemića iz Evanđelja što znači vjerovati u Moju riječ! U njegovoj neizmjernoj boli pred neizbježnim gubitkom vlastitog djeteta, on je postavio Moje Riječi iznad svoje žalosti/tuge (!!!), vjerovao Mi je u potpunosti i (na kraju) nije bio razočaran u svojim očekivanjima.

Iskoristio sam ovu parabolu iz Ivanovog Evanđelja da postavim mjerilo, (ali) ne za sve buduće čovječanstvo, već za Svoje odabranike, kako razumjeti i vjerovati (= ukazujući im način na koji bi trebali razumijeti i vjerovati) u Moju Riječ; Jer jedino ako oni (sami) imaju istinskog pouzdanja u Mene, mogu očekivati da će probuditi isto povjerenje u drugih. Inače će biti (ili ‘bi bili’) poput većine vaših svećenika koji propovijedaju nešto u što ni sami ne vjeruju. Na taj način se Moje kraljevstvo ne može uspostaviti/utvrditi na zemlji.

Ako želite da vas ljudi slijede, vi kao i svi ostali odabranici u budućnosti morate prije svega (ili ‘najprije’) ukazati dobar primjer (= potvrditi svojim životom ono što govorite), kao što su to jednom učinili Moji učenici!

Uzmite primjer ovog plemića! Postanite snažni u vjeri i pouzdanju, onda ćete pronaći/imati svoj mir i mirnoću, koje ćete onda moći dati/proširiti svuda oko vas! Amen.

    Gospod Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Gospodove propovijedi – 46’ G.Mayerhofer

Lorens N. izvadak iz učenja Akademije ‘Moć Vjere’