Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Postoji istinska vjera, lażna/prividna vjera i licemjerna vjera (E. Swedenborg)

Print Friendly, PDF & Email

378.  IX           POSTOJI ISTINSKA VJERA, LAŽNA/PRIVIDNA VJERA I LICEMJERNA VJERA

Kršćansku crkvu su (još) od njezine kolijevke (= od samih početaka) počeli napadati/uznemiravati (a ondah) i razdvajati/rascjepljivati (raznorazna) sektaštva (schisms) i krivovjerja (heresies), da bi u procesu vremena bila rastrgnuta i zaklana, skoro/slično onome što (u Riječi) čitamo (ili ‘što je u Riječi rečeno’), ‘O  čovjeku (= hoće reći da se Kršćanskoj crkvi zbilo slično kao i čovjeku) koji je silazeći iz Jeruzalema na svom putu u Jeriho, bio okružen pljačkašima koji su ga skinuli i pretukli te zatim tako polu-mrtvog ostavili  (da leži na cesti; Luka 10:39).’ Iz toga (= tih podjela i rascjepa) je proizašlo ono što je o toj crkvi zapisano u Danijelu:

‘Odvratno opustošenje, (koje će trajati) sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne (a svršetak će biti kada se određeno pustošenje) obori na pustošnika.”   Danijel 9:27

O čemu Gospodin govori u Mateju:

‘Onda će doći kraj, kada vidite ‘odvratno opustošenje’ kojeg je predskazao prorok Danijel.’  Matej 24:14, 15

Njezina sudbina (= Kršćanske crkve) se može usporediti sa brodom na kojeg je natovaren jako vrijedan teret/kargo, kojeg su odmah nakon napuštanja luke zahvatile oluje da bi ubrzo nakon toga doživio brodolom i potonuo, tako da je njegov teret/kargo dijelom (bio) oštećen vodom a dijelom su ga pojele ribe.

[2] Da je Kršćanska crkva od svojeg ranog djetinstva zaista bila tako razbacana i uništena/razdvojena je očigledno (= se jasno vidi) iz crkvene povijesti, na primjer, čak i u Apostolskim vremenima, od strane Simona, koji je bio Samarićanin i bavio se čarobnjaštvom, o čemu čitamo u Djelima Apostolskim (8:9-20). Također od strane Himeneja i Fileta, koje Pavle spominje u svojoj Poslanici Timoteju (2 Timotej 2:17); a također i od strane Nikolasa, koji je dao ime Nikolaićanima (ili ‘po kojem se nazvaše Nikolaićani’; što se spominje u Otkrovenju 2:6 i Djelima Apostolskim 6:5), a isto tako i od strane Serintusa (Cerinthus). Nakon Apostolskih vremena se pojavilo još mnogo krivovjernih sekti, poput Marcionita, Noetičana, Valentinijanaca, Enkratita, Katafrigijanaca, Kvartodecimana, Alogijanaca, Katara, Origenista ili Adamantinaca, Sabelijanista, Samosatena, Manihejaca, Meletijanaca i naposlijetku Arijanaca. Nakon njihovih vremena je cijelo mnoštvo krivovjernih vođa napalo crkvu, poput Donatista, Fotinjana, Akatinjana ili Semiarijanaca, Eunomijanaca, Makedonaca, Nestorijanaca, Predestinarijanaca (Predestinarians), Papista, Cvinglijanaca, Anabaptista, Švenkfeldijanista, Sinergista, Socinijanista, Antitrinitarijanca, Kvakera, Herenhutera (Herrenhuters), i još puno drugih. Naposlijetku su svi oni podlegnuli Luteru, Melanchthonu i Kalvinu, čije dogme i dan danas vladaju.

[3] Postoje tri glavna razloga tolikih podjela i separatističkih pokreta u crkvi; prvi, pogrešno razumijevanje Božanskog Trojstva (ili ‘neuspjeh pri pokušajima da razumiju Božansko Trojstvo’ ili pak ‘Božansko Trojstvo nije bilo shvaćeno’); drugi, potpuni nedostatak ispravnog/pravilnog znanja o Gospodinu; (i) treće, pretpostavka da je pasija na križu (passion on the cross) bila stvarni/aktuelni process iskupljenja (= smatralo se a i dalje se smatra da je tim činom čovjek iskupljen/očišćen od grijeha u smislu da mu nakon toga više ništa ne valja po tom pitanju činiti). Sve dok se ove tri stvari, koje su (i)pak sama suština vjere (ili ‘koje su ono što je suštinsko u vjeri’), na kojima je crkva bazirana/zasnovana i na osnovu kojih se (uostalom i) naziva crkvom, ne razumiju/shvate, sve što ima veze sa crkvom (ili ‘što pripada crkvi’) se iz nužnosti mora ozbiljno izvrnuti te, naposlijetku, sa svog istinskog pravca odvući u suprotnom smjeru, dok crkva i dalje vjeruje (= iako je u njoj sve izvrnuto i iskrivljeno, tj. iako u njoj nema stvarne istine i proizlazećeg dobra) da u tim okolnostima ima (vjernici u takvim crkvama vjeruju kako posjeduju) istinsku vjeru u Boga i da vjeruje u (ili ‘i da su njihove dogme’) Božanske istine. U takvom stanju su oni poput ljudi koji su zavezali svoje oči i onda, dok zamišljaju kako hodaju po pravoj crti, ipak korak po korak zastranjuju od nje, sve dok ne krenu u suprotnom pravcu, gdje su provalije u koje upadaju. Ali osoba koja pripada crkvi može sa svojih lutanja biti vraćena (izvedena) na put istine jedino ako zna/nauči što je istinska vjera, što je lažna/prividna vjera, i što licemjerna vjera. Stoga će slijedeće pretpostavke biti dokazane (ili ‘stoga će biti ukazano kako’):

(1) Postoji samo jedna istinska vjera, a to je vjera u Gospodina Boga Spasitelja Isusa Krista, koju posjeduju oni (ili ‘a tu vjeru posjeduju/imaju oni’) koji vjeruju kako je On Sin Božji, Bog neba i zemlje, i jedno sa Ocem.

(2) Prividna/lažna vjera je bilo koja vjera koja napušta istinsku vjeru (= jer istinska vjera može biti samo jedna jedina), i u posjedu je onih (ili ‘a tu/takvu vjeru posjeduju oni’) koji se penju drugim putem i ne gledaju u Gospodina kao u Boga (ili ‘koji ne smatraju da je Gospodin Isus Krist Jedini Bog), već samo/jedino kao u (ili ‘kao da je’) ljudsko biće.

(3) Licemjerna vjera uopće nije vjera.

379. (1) Postoji samo jedna jedina istinska vjera, a to je vjera u Gospodina Boga Spasitelja Isusa Krista, koju posjeduju oni koji vjeruju kako je On Sin Božji (= tjelesna i nama vidljiva manifestacija Jehove Oca = Bog sa/među nama ili Emanuel; vidi Izaija 7:14), Bog neba i zemlje, i jedno sa Ocem.

Postoji samo jedna jedina istinska vjera, jer vjera je istina, a istina ne može biti razbijena/slomljena izrezana u dijelove (broken or cut into fragments), tako da jedan (odlomljeni/izrezani) dio naginje (= verges = ide na jednu stranu, prema kraju/ivici) na lijevo a drugi dio na desno, a da pri tome zadrži svoju istinitost. U generalnom smislu se vjera (ili ‘kako je generalno shvaćeno, vjera se’) sastoji od bezbroj istina, jer ona je kolekcija istina (= njihov kompleks = složena od istina). Ali (sve) te bezbrojne istine sačinjavaju, tako reći, jedno/jedinstveno tijelo, kojem istine kao njegovi dijelovi pripadaju (ili ‘a u tom tijelu postoje istine koje formiraju njegove organe’). Neke (od njih) sačinjavaju dijelove/organe koji su priljubljeni grudima, poput ruku i šaka (arms and hands), neke (pak sačinjavaju) one (dijelove) koji su pričvršćeni kukovima, poput stopala i potplata; dok unutarnije istine čine glavu, a istine koje prve iz njih proizlaze sačinjavaju čulne/senzorske organe locirane na licu. Razlog zašto unutarnije istine čine/formiraju glavu je slijedeći, kada se spomene ono što je ‘unutarnje’, to znači isto kao i (ili ‘pri tome se razumije također i’) ‘više’; jer u duhovnom svijetu sve što je unutarnje je također i više. Tako je tamo (= u duhovnom svijetu) i sa tri neba. Duša i život tog tijela kao i svih njegovih dijelova je Gospodin Bog Spasitelj; i zbog toga je Pavle nazvao crkvu ‘tijelom Kristovim’, ljudi koji pripadaju crkvi, već u ovisnosti o njihovim stanjima/kvaliteti ljubavi prema bližnjem i vjere, čine dijelove tog tijela. Da postoji samo jedna jedina vjera Pavle također naučava u ovim riječima:

‘Postoji jedno tijelo i jedan duh, jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog. On je dao zadatak služenja za izgradnju tijela Kristova, dok svi ne postignemo jedinstvo vjere i spoznaje Sina Božjega, i čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine (ili ‘k mjeri punine veličine’) Kristove.’  Efežanima 4:4-6, 12, 13

Gore (337-339) je bilo u potpunosti ukazano da je jedina istinska vjera (, vjera) u Gospodina Boga Spasitelja Isusa Krista.

[2] Međutim, razlog zašto istinsku vjeru posjeduju oni koji vjeruju kako je Gospodin Sin Božji, leži u tome da oni također vjeruju kako je On Bog, a vjera koja nije vjera u Boga uopće nije vjera. To je vodeći princip (ili ‘vodeća doktrina/glavna istina’) svih istina koje ulaze u/sačinjavaju vjeru i formiraju je, kako se jasno vidi iz Gospodinovih riječi Petru:

‘Petar je rekao: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.’ A Isus je odgovorio: Blagoslovljen ti si Šimune; a Ja tebi također kažem: na toj stijeni ću sagradit Crkvu Svoju i vrata paklena neće je nadvladati.’   Matej 16:16-18

‘Stijena’ ovdje, kao i na drugim mjestima u Riječi, predstavlja Gospodina u odnosu na Božansku istinu, i također Božansku istinu primljenu (ili ‘koju je čovjek primio’) od Gospodina (= iz Gospodina proizlazeću Božansku istinu). Da je ta istina naj-istaknutija/naj-eminentnija (= prva/glavna istina), i da je poput krune na glavi i žezla u ruci Kristova tijela, se jasno vidi (ili ‘je očigledno’) iz Gospodinovih riječi, ‘Da će On na toj stijeni (znači ‘na toj ISTINI’) izgraditi Svoju crkvu i da ju vrata paklena neće nadvladati.’ Slijedeći odlomak iz Ivana također dokazuje da je takva priroda ovog temeljnog principa (= temeljne istine) vjere (ili ‘da je to prva/glavna istina vjere je također očigledno/jasno iz slijedećih riječi u Ivanu’):

‘Tko ispovijeda/priznaje da je Isus Sin Božji, Bog živi u njemu, i on u Bogu.’    1 Ivan 4:15

[3] Pored ove karakteristike da su u posjedu istinite vjere, što je jedna jedina vjera, postoji i druga, njihovo vjerovanje da je Gospodin Bôg neba i zemlje; to slijedi iz prijašnje točke/naznake, da je On Sin Božji, i iz ovih/slijedećih odlomaka:

‘U Njemu živi sva punina Božanstva.’  Kološani 2:9

‘On je Bog neba i zemlje.’  Matej 28:18

‘Sve Očeve stvari su Njegove.’  Ivan 3:35; 16:15

Treća naznaka (= stvar koja ukazuje; ili pak ‘treći dokaz’) da su oni koji vjeruju u Gospodina iznutra (= u svojim unutrašnjostima’) u posjedu vjere u Njega, i prema tome (u posjedu) jedine istinske vjere, je njihovo vjerovanje da je Gospodin jedno sa Bogom Ocem. Da je On jedno sa Bogom Ocem i jeste Otac Osobno (predstavljen) u Ljudskom (= da je Isus Krist ljudska ili tjelesna manifestacija Jehove Oca, što će reći ‘Emanuel’ = Jehova među nama; vidi Izaija 7:14), je bilo u potpunosti ukazano u poglavlju o Gospodinu i Iskupljenju, i sasvim je očigledno (plainly evident) iz Gospodinovih vlastitih riječi (, naime):

‘Da su On i Otac jedno.’  Ivan 10:30

‘Da je Otac u Njemu, i da je On u Ocu.’  Ivan 10:38; 14:10, 11

I kad je rekao Svojim učenicima, ‘Da odsada vidješe i upoznaše Oca’; i dok je gledajući u Filipa rekao, ‘Da je on onda vidio i upoznao Oca.’  Ivan 14:7-10

[4] Razlog zašto su ovo troje (ili ‘ove tri stvari’) razlikujući dokazi (ili ‘karakteristične evidencije’) o posjedovanju vjere u Gospodina (= po tome se vidi da li ljudi imaju vjeru u Gospodina’), i stoga (dokazi o posjedovanju) jedine istinske vjere, je taj da nemaju svi ljudi koji prilaze Gospodinu vjeru u Njega; jer istinska vjera je istovremeno unutarnja i vanjska. Oni koji posjeduju ova tri bogatstva vjere su u posjedu oboje, njezina unutarnjeg i vanjskog, tako da ona nije samo bogatstvo u njihovu srcu već i dragulj u njihovim ustima. Slučaj je drugačiji sa onima koji ne priznaju/spoznaju Gospodina kao Boga neba i zemlje, i to da je On jedno sa Ocem. Ti ljudi iznutra (= u svom duhu) smatraju kako i drugi bogovi (Otac i Sveti Duh) isto tako posjeduju sličnu silu, koja, međutim, treba biti primjenjivana/vršena od strane Sina, na kojeg se gleda ili kao na zamjenika/vikara ili kao (na) onog koji je na osnovu Svojeg iskupljujućeg djela zaslužio vladavinu (ili ‘dostojan vladati’) nad onima koje je iskupio. Ali ti ljudi razbijaju istinsku vjeru na dijelove razdvajajući/razbijajući jedinstvo Boga; a kada je (ta vjera) razbijena onda (ona) više (i) nije vjera, već samo utvara (prave/istinite) vjere, koja prirodnom oku može biti (= izgledati kao) neka određena slika vjere, ali je duhovnom pogledu/oku ništa drugo nego himera (= čudovište sa lavljom glavom, tijelom od koze i zmijinim repom). Da li itko može negirati da se istinska vjera sastoji od vjere u jednog Boga, koji je Bog neba i zemlje, i posljedično tome u Boga Oca unutar ljudske forme, tj. u Gospodina?

[5] Te tri karakteristike, svjedoka i indikatora/pokazatelja, da je vjera u Gospodina sâma vjera, su poput kamena (touchstone) kojim se identificiraju zlato i srebro (riječ je o određenom crnom kamenu uz čiju pomoću su ljudi nekad testirali zlato i srebro tako što bi ih trljali od njega); ili poput kamenja ili oznaka na cesti koje ukazuju put do crkve, u kojoj se obožava/štuje jedan, istinski Bog; ili poput svjetionikâ na stijenama u moru, koji dozvoljavaju mornarima da odrede svoju poziciju u noći, kao i pravac kojim će usmjeriti svoje brodove. Prvo obilježje/karakteristika vjere, da je Gospodin Sin Boga živoga, je kao jutarnja zvijezda svima koji dolaze/ulaze u Njegovu crkvu.

380. (2) Prividna/lažna vjera je sva(ka) vjera koja se udaljava od istinske i jedine vjere (ili ‘koja napušta istinsku i jedinu vjeru’), i u posjedu je onih koji se penju nekim drugim putem i ne gledaju u Gospodina kao u Boga, već jedino kao u (ili ‘i ne smatraju da je Gospodin Isus Krist, Bog, već samo’) ljudsko biće.

Da je lažna/prividna vjera svaka vjera koja se udaljava od istinske i jedine vjere, je vidljivo/očigledno samo po sebi; jer kada/ako je jedna jedina vjera istina (= ako postoji jedna i jedina istinita vjera), slijedi da ono/išta što se udaljava od nje nije istina/istinito. Svako dobro i svaka istina u crkvi proizlazi/izvire (ili ‘se umnožava’) iz vjenčanja između Gospodina i crkve. Prema tome, sve što je u suštini ljubav prema bližnjem i što je u suštini vjera, je proizvod (ili ‘proizlazi iz’) tog vjenčanja; a na drugu stranu, sve što u ljubavi prema bližnjem i vjeri nije proizvod tog vjenčanja, (to) nije iz legitimne/zakonite veze već iz nelegitimne/nezakonite, stoga iz poligamijskog vjenčanja ili veze, ili preljuba. Sva vjera (ili ‘svako vjerovanje’) koja priznaje/spoznaje Gospodina a vjenčava se sa neistinama sadržanim (ili ‘prihvaća neistine koje su sadržane’) u krivovjerjima, proizlazi iz poligamijskog vjenčanja/veze, a vjera (ili ‘a svako vjerovanje’) koja priznaje/spoznaje tri Gospodina u jednoj crkvi, proizlazi iz preljuba. Jer takva vjera je poput prostitutke, ili poput žene koja je udata za jednog čovjeka, ali svoje noći provodi sa dvojicom drugih (ili ‘a sebe noću prodaje dvojici drugih’), i svakog od njih naziva svojim mužem kada spava sa njim. To je razlog zašto se njihove/takve vjere nazivaju lažnim/patvorenim/prividnim (vjerama).

Gospodin u mnogim odlomcima (= na mnogim mjestima u Riječi) naziva takve ljude (= ljude koji imaju takvu vjeru) ‘preljubnicima’, a oni su također ‘lopovi i pljačkaši’ o kojima čitamo u Ivanu:

“Zaista, zaista, kažem vam: onaj koji u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače (ili ‘već se penje nekim drugim putem’), kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata: ako bilo tko uđe kroz Mene, spasit će se.’  Ivan 10:1, 9

Ulaziti u ovčinjak je ulaziti u crkvu, a također i u nebo. To (= ulazak u crkvu) povlači sa sobom (ili ‘to je također’) i ulazak u nebo jer oni (crkva na zemlji i nebo) čine jedno, i nebo ne sačinjava ništa drugo nego prisustvo crkve (ili ‘osim crkve koja je’) u njemu. Stoga, baš kao što (ili ‘kako’) je Gospodin ženik i muž crkvi, isto tako je On ženik i muž nebu.

[2] Moguće je istražiti i prepoznati/saznati da li je (nečija) vjera zakonit ili nezakonit potomak uz pomoć gore opisana tri indikatora/pokazatelja, naime (ili ‘a ti indikatori/pokazatelji su’), spoznavanje/priznavanje Gospodina kao Sina Božjega, spoznavanje/priznavanje kako je On Bog neba i zemlje, i spoznavanje/priznavanje da je On jedno sa Ocem. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj bilo koja vjera napušta (ili ‘se udaljava od’) ove tri suštinske stvari, utoliko je lažna/prividna vjera. Vjera je i lažna i preljubnička kod/u onih koji gledaju (ili ‘kada gleda’) u Gospodina ne kao u Boga, već prosto/samo kao u čovjeka. Istinitost ove izjave/tvrdnje je jasno vidljiva/očigledna iz dva užasna/neopisiva/odvratna krivovjerja, Arijevog i Socinijevog, koji su bili prokleti i isključeni iz Kršćanske crkve zbog toga jer su negirali Gospodinovo Božanstvo i penjali se drugim putem. Ali, bojim se da ove odvratnosti danas čuče skrivene u generalnom stavu/duhu ljudi u crkvi. Zapanjujuća je činjenica da je čovjek, što više vjeruje kako nadilazi druge u učenosti i prosuđivanju, sve više sklon ščepati i prisvojiti ideju kako je Gospodin ljudsko biće a ne Bog, raspravljajući/argumentirajući (to riječima) da On (= Gospodin), pošto je ljudsko biće, ne može (ujedno) biti (i) Bog. Svatko tko te ideje učini vlastitim idejama (ili ‘tko sebi prisvoji te ideje’) se pridružuje društvu Arijana i Socinijevaca, koji su u duhovnom svijetu u paklu.

[3] Takav je generalni stav ljudi u današnjoj crkvi, pošto svaka osoba ima duha pratioca (= duha koji mu je pripojen, sa kojim je povezan). Bez njega (= bez toga, tj. bez jedne takve ‘veze’ sa nebom) čovjek ne bi mogao razmišljati analitički, racionalno i duhovno, tako da (ili ‘i stoga’) on ne bi bio ljudsko biće već ne-čovjek/životinja. Štoviše, svaka osoba privlači (ili ‘sebi pripija’) duha koji je u harmoniji sa (= čiji osjećaji su slični) osjećajima njegove volje i posljedično sa percepcijom njegova razumijevanja. Čovjeku koji se putem istina koje su uzete iz Riječi i životom u skladu sa njima upoznao (introduced) sa dobrim osjećajima (ili ‘uveo u dobre osjećaje’), je kao pratioc/su-drug određen/dodjeljen anđeo nebeski; dok se onome koji se upoznao/uveo u zle osjećaje tako što je, potvrdivši/priznavajući neistine (‘potvrditi/priznavati neistinu’ = biti uvjeren kako je nešto istinito što je u sebi neistina), živio zao/pokvaren/griješan život, (za pratioca/su-druga) dodjeljuje/određuje pakleni duh. A kada se to dogodi, onda čovjek tako reći ulazi sve više i više u bratstvo sa sotonama, potvrđujući/utvrđujući sebe sve više i više u neistinama koje su suprotne istinama iz/u Riječi, i Arijevim i Socinijevim odvratnostima protiv Gospodina. Razlog tome je da sve sotone ne mogu podnijeti čuti ni jednu istinu iz Riječi, ili čak ime Isusovo; ali ako ih čuju, onda postanu poput furija, trče unaokolo i kleveću/hule Boga. Ako se nakon toga pojavi nebesko svjetlo (= ako nebesko svjetlo nakon toga utječe), oni se naglavačke bacaju u pećine i u vlastitu gustu tamu, tamu u kojoj za njih ima određenog svjetla, kao što ga i za sove ima u mraku, ili za mačke koje u podrumima vrebaju na miševe. To je sudbina nakon smrti svih onih (ili ‘takvi nakon smrti postanu svi oni’) koji u svom srcu i vjeri negiraju Gospodinovu Božanstvenost i svetost Riječi. Njihov unutarnji čovjek je takve prirode, bez obzira u kojoj mjeri njihov vanjski čovjek glumio i igrao ulogu Kršćanina (ili ‘i pretvarao se kako je Kršćanin’). Da je to tako (ili ‘da je to istina’) ja znam jer sam to vidio i čuo (= u duhovnom svijetu među anđelima, duhovima, vragovima i sotonama)

[4] Za sve one (ili ‘o svima onima’) koji slave Gospodina kao Iskupitelja i Spasitelja samo sa svojim ustima i usnama, dok u svome srcu i duhu gledaju na Njega čisto kao (= smatraju) da je ljudsko biće, se, dok govore o ovim stvarima ili ih pak naučavaju, može reći da su njihovi obrazi poput vreće/kese meda (ili ‘da su im usta puna meda’), a njihovo srce kao vreća/kesa žuči (ili ‘a srce puno žuči’). Njihove riječi su poput šećernih kolačića, dok su njihove misli kao zatrovani gutljaji vina; oni su također poput pužić-kolačića koji u sebi sadrže (leteće) zmije. Ako su takve osobe svećenici, oni su poput gusara na moru koji na svoj jarbol izvise zastavu neke ne-nasilne/miroljubive zemlje, ali kada im brod koji prolazi priđe kao prijatelj, oni umjesto prijašnje (zastave) podižu na svoj jarbol gusarsku zastavu, i ščepaju/otimaju brod zarobljavajući njegovu posadu. Oni su također poput zmija sa stabla poznanja dobra i zla koje, prerušene u anđele svjetla, pristupaju čovjeku držeći u svojim rukama jabuke sa tog stabla obojane zlatnom bojom kao da su bile ubrane sa stabla života, nudeći ih sa riječima:

‘Bog zna da će se u dan kada ih pojedete, vaše oči otvoriti, i bit ćete kao Bogovi, poznavajući dobro i zlo.’ Postanak 3:5

I kada ljudi pojedu te jabuke, oni onda slijede zmiju dolje u podzemni svijet i tamo žive sa njom. Oko tog podzemlja se nalaze sotone koje su pojele Arijeve i Socinijeve jabuke. To su oni, također, na koje se (ili ‘na takve ljude se također’) misli pod ‘čovjekom koji je došao na svadbu bez vjenčanog odijela, i koji je bio izbačen van u tamu’ (Matej 22:11-13). ‘Vjenčano odijelo’ je vjera (ili ‘predstavlja vjeru’) u Gospodina kao Sina Božjeg, Boga neba i zemlje, Koji je jedno sa Ocem. Oni koji Gospodina slave/štuju samo na/sa svojim ustima i usnama, ali u svom srcu i duhu gledaju na Njega prosto/samo kao na ljudsko biće, ako otkriju svoje misli i uvjeravaju druge, su duhovne ubojice, dok su najgori među njima duhovni ljudožderi. Jer čovjekov život proizlazi iz njegove ljubavi prema Gospodinu i vjere u Njega; ali ako je ovaj suštinski element vjere i ljubavi, (naime) da je Gospodin Bogo-Čovjek i Čovjek-Bog, oduzet, njegov život je okrenut u (ili ‘čovjekov život postaje’) smrt. Time je i na taj način čovjek ubijen i rastrgnut poput jagnjeta kojeg ubija i rastrgne vuk.

381. (3) Licemjerna vjera uopće nije vjera.

Čovjek postaje licemjer kada o sebi ima visoko mišljenje i postavlja sebe iznad/ispred drugih, jer na taj način on usmjerava/koncentrira misli i osjećaje svojeg uma ka svojem tijelu, uranja/potapa ih u njega i povezuje sa njegovim (tjelesnim) čulima. Kao rezultat toga on (ili ‘on tako’) postaje prirodan, senzualan i tjelesan čovjek, i onda se njegov um  ne može odvojiti od (ili ‘povući iz’) mesa uz koje prijanja, i uzdignuti do Boga, i ne može vidjeti ništa od Boga na nebeskom svjetlu, što će reći, ništa duhovno. A pošto je on tjelesna osoba, duhovne ideje koje uđu u njegov um (što će reći, kroz njegovo uho/slušanjem u razumijevanje) mu izgledaju kao ništa drugo do utvare ili mušice u zraku, ili radije kao muhe oko glave konja koji je u trku i znoji se. Posljedično/prema tome im se on u svom srcu podsmjehuje; jer dobro je poznato da prirodan čovjek gleda na ono što pripada duhu (ili ‘što je povezano sa duhom’), što će reći, na duhovne stvari, kao na halucinacije.

[2] Među prirodnim ljudima, licemjer je najniže prirodno (stvorenje) jer on je čulan/senzualan/osjetilan, pošto je njegov um usko povezan/svezan uz njegova tjelesna čula, tako da on ne voli vidjeti ništa osim onog što mu sugeriraju njegova čula/osjetila. Pošto se čula/osjetila nalaze u carstvu prirode, ona prisiljavaju um da o svakom subjektu (ili ‘o svemu’) razmišlja na prirodan način, koji (= um) tako/na taj način također razmišlja i o svim stvarima koje su vezane uz vjeru. Ako taj licemjer postane propovjednik, on u svojoj memoriji zadržava one stvari koje je o vjeri čuo dok je bio dječak ili mladić (ili ‘za vrijeme svog dječaštva i mladosti’). Ali pošto one u sebi/iznutra ne sadržavaju ništa duhovno, već jedino ono što je sasvim prirodno, kada ih izgovara ispred publike (ili ‘kada ih predstavlja skupu vjernika’), one nisu ništa drugo nego beživotni zvukovi (= riječi bez života u njima, tj. prazne riječi). One (= njegove riječi) zvuče kao da u njima ima života zbog ljubavi prema sebi i prema svijetu (u njima) koje uzrokuju (ili ‘koje su ono što uzrokuje’) da (te riječi) zvuče ubjedljivo i šarmiraju uši, skoro poput harmonične pjesme.

[3] Licemjerni propovjednik se na/pri povratku kući nakon svoje propovijedi smije svemu što je rekao i iz Riječi izložio/obrazložio svojim slušateljima po pitanju vjere; i on možda sebi govori (ovako): ‘Bacio sam mrežu u jezero, i uhvatio list-ribu (= riječ ‘flat-fish’ u stvari označava svaku ‘ravnu’ ribu koja svoja oba oka ima na jednoj strani tijela) i raka (= riječ ‘shell-fish’ u stvari označava svakog vodenog stanovnika sa ‘ljuskom/kućicom’ = školjkaša).’ Jer takvim ljudima, u njihovoj obmani/iluziji, tako izgledaju svi oni koji imaju istinsku vjeru. Licemjer je poput klesanog/izrezbarenog lika sa dvostrukom glavom, jednom unutar druge; unutarnja glava je pričvršćena na trup ili tijelo, dok vanjska, koja se okreće oko unutarnje, ima svoju prednju stranu obojanu pravim bojama poput ljudskog lica, jako nalik drvenim glavama kakve se mogu vidjeti u izlozima izrađivača perika. Licemjer je također poput broda kojeg mornar, pravilnim podešavanjem jedra, može usmjeriti kamo god želi, bilo uz vjetar bilo protiv njega. Takvo jedrenje (= podešavanje jedra) predstavlja/označava naklonost prema svima koji pridonose njegovu odavanju tjelesnim i čulnim/osjetilnim užicima.

[4] Licemjerni ministri (= političari) su savršeni/besprijekorni komedijaši, mimičari i glumci, koji mogu glumiti/igrati kraljeve, vojvode, nadbiskupe i biskupe, ali čim skinu svoje kostime, oni odlaze u bordele/javne kuće i provode svoje vrijeme sa kurvama. Oni su također poput pokretnih vrata koja se mogu otvarati na obje strane (= i prema unutra i prema vani); njihov um je takav pošto se može otvoriti i prema raju i prema paklu (ili ‘i na stranu raja i na stranu pakla’), i kada je otvoren u jednom smjeru, onda je zatvoren u drugom (ili ‘a kada je otvoren jednome, onda je drugome zatvoren’). Jer, što je uistinu izvanredno/fantastično, dok su angažirani u svojim (ili ‘dok služe svojim’) svetim obavezama i naučavaju istine iz Riječi, oni su poprilično ne-svjesni bilo čega drugog osim (ili ‘oni ne znaju drugo nego’) da vjeruju u njih; jer tada su vrata zatvorena za pakao (ili ‘jer tada su vrata prema paklu zatvorena’). Ali onog trenutka kada se vrate svojoj kući, oni ne vjeruju u ništa, pošto su tada vrata zatvorena za nebo (ili ‘jer tada su vrata prema raju zatvorena’).

[5] Najgori licemjeri imaju nepomirljivu mržnju prema uistinu duhovnim ljudima, koja naliči mržnji koju sotone imaju prema anđelima nebeskim. Oni ne osjećaju da je to tako (ili ‘oni toga nisu svjesni’), sve dok žive na ovom svijetu, ali se to ukaže/manifestira nakon (njihove) smrti, kada im njihova vanjština (= vanjski čovjek), koja im je omogućavala da se pretvaraju (ili ‘uz čiju pomoć su se pretvarali’) kako su duhovni ljudi, bude oduzeta, pošto je njihov unutarnji čovjek koji je ovakva vrsta Sotone (ili ‘Sotonski na taj način’). Ali ja ću reći/navesti/objasniti kako duhovni licemjeri, koji su oni koji unaokolo idu ‘u ovčjem runu dok su iznutra bijesni vuci’ (Matej 7:15), izgledaju anđelima nebeskim (= kako ih vide anđeli nebeski) Oni izgledaju poput vračeva (= latinska riječ koju Swedenborg koristi je ‘harioli’ i obično ukazuje na onog koji ‘baca čini’ ili ‘čara’ = enchanter) koji hodaju na dlanovima svojih ruku i mole se; usnama svojim iz svog srca molbe upućuju demonima koje grle/ljube, ali dok to čine oni lupkanjem/udaranjem svojih cipela u zraku stvaraju Bogu buku. Ali kada stoje na svojim nogama, njihove oči izgledaju kao oči leoparda, njihov hod je poput vučjeg, njihova usta su kao lisičja, njihovi zubi poput krokodilskih; a po pitanju vjere su poput lešinara.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 378-381’ 

Spread the Truth