Gospodin Isus Krist je Bog neba i zemlje
(Nebo i Pakao – 2-6)
2. GOSPODIN (ISUS KRIST) JE BOG NEBA (I ZEMLJE)
Prvo i glavno/osnovno, mi moramo znati tko je Bog neba (ili ‘to je Bog na nebu’) pošto o tome ovise sve druge stvari. Kroz cijelo nebo, nitko drugi nije priznat kao Bog neba doli Gospodin (Isus Krist). Anđeli kažu/govore ono što je On Osobno naučavao, naime
Da je On jedno sa (Jehovom) Ocem; da je (Jehova) Otac u Njemu, i da je On u (Jehovi) Ocu; da onaj koji vidi Njega vidi (Jehovu) Oca; i da sve što je sveto proizlazi iz Njega (Ivan 10:30, 35; 14:9-11; 16:13-15).
Ja sam sa anđelima često razgovarao o ovom subjektu, i oni su nepromjenjivo/stalno izjavljivali (ili ‘njihovo dosljedno svjedočanstvo je bilo’) kako su oni na nebu u nemogućnosti podijeliti Božanstvo na tri, pošto oni i znaju i percipiraju da je Božanstvo jedno i da je to ‘jedno’ u Gospodinu (Isusu Kristu). Oni su mi također rekli da ljudi, kada iz ovog svijeta dođu sa idejom o tri Božanska bića, ne mogu biti primljeni u nebo. To je zbog toga što njihova misao (u tom slučaju) luta od jednog Božanskog bića do drugog (ili ‘se koleba između jednog ili drugog mišljenja’), a tamo (na nebu) njima nije dozvoljeno misliti ‘tri’ a govoriti ‘jedan’.
Na nebu ljudi u stvari govore direktno iz svojih misli, tako da tamo imamo određenu vrstu misaonog govora (thoughtful speech) ili zvučne/glasne misli (audible thought). To znači da, ako su ljudi za života u svijetu podijelili Božanstvo na tri, istovremeno imajući odvojenu sliku svakoga od njih, bez da su ta tri sakupili i centrirali/fokusirali u jedno, tj. u Gospodinu (Isusu Kristu), oni ne mogu biti primljeni u nebo, pošto na nebu postoji izmjena (ili ‘međusobno dijeljenje’) svih misli, i stoga ako bilo tko dođe te razmišlja (tj. ima u svojoj glavi ideju) o ‘tri’ (Boga) a govori jedan (ili o jednom) on bi odmah bio raskrinkan i odbačen/otjeran.
Ali neka se zna da svi oni koji (za života na zemlji) nisu odvojili ono što je istinito od onoga što je dobro, tj. koji nisu rastavili vjeru od ljubavi, u drugom životu prihvaćaju, jednom kada ih se poduči, nebesku ideju (ili ‘nebeski koncept’) o Gospodinu (Isusu Kristu), da je On jedini Bog u svemiru (ili ‘Bog svemira’). Stvari stoje drugačije sa onim ljudima koji su (za života na zemlji) razdvojili vjeru (ili ‘ono u što vjeruju’) od života (tj. od onog kako žive/djela ljubavi prema bližnjem).
3. Oni unutar crkve koji su negirali Gospodina (kao jedinog trojedinog Boga) na način da su priznali (tj. priznajući) samo Oca, ustvrdivši svoj život u takvoj vjeri (and have confirmed themselves in that belief), nisu u nebu/raju. Pošto ne primaju (ili ‘nisu u mogućnosti primiti’ ili pak ‘pošto do njih ne dopire’) nikakav nebeski upliv/influx (svjetla) sa nebesa, gdje se JEDINO GOSPODIN (ISUS KRIST) OBOŽAVA/ŠTUJE, oni postepeno izgube svaku mogućnost da misle/procjenjuju ono što je istinito o bilo kojem subjektu. Oni eventualno (ili ‘na poslijetku’) postanu ili glupi/ne-inteligentni, ili pak govore glupavo/ne-inteligentno, te tumaraju unaokolo ispuštajući neartikulirane zvukove dok im ruke mlataraju unaokolo kao da je sva snaga otišla iz njihovih zglobova.
A drugi, koji su, poput Socinjana, negirali Božanstvo Gospodina (Isusa Krista; tj. koji nisu priznavali Isusa Krista kao utjelovljenog Jehovu i stoga JEDINOG BOGA i na nebu i na zemlji) priznavajući samo Njegovu ljudsku prirodu, također žive izvan (ili ‘su također isključeni/odstranjeni iz’) neba. Oni su dovučeni nešto naprijed i u desno, te su pušteni dolje duboko gdje su u potpunosti odvojeni od drugih iz Kršćanskog svijeta koji dolazi na nebo (ili ‘što ih u potpunosti odvaja od Kršćanskog carstva’). Onda (na nebu) postoje i oni koji govore/tvrde da vjeruju u nevidljivo Božanstvo, kojeg zovu Duša Svemira, iz kojeg sve stvari potiču, i koji odbijaju bilo kakvu vjeru u Gospoda. Kada ih se ispita, ispostavlja se da oni ne vjeruju u nikakvog boga; pošto je to njihovo nevidljivo Božanstvo u stvari poput prirode u njezinim prvim principima, a to (priroda u svojim prvim principima) ne može biti objekt vjere i ljubavi, pošto kao takvo/a nije objekt misli. Sudbina takvih je među onima koji se zovu Naturalisti. Stvari stoje drugačije sa onim ljudima koji su rođeni izvan crkve (misli na Kršćansku crkvu u kojoj postoji znanje o Gospodinu), onima koje zovemo ne-Kršćani, o njima će biti govora kasnije.
4. Sva mala djeca, koja čine treći dio neba, su najprije inicirana/potaknuta u spoznaju i vjeru da je Gospodin (Isus Krist) njihov Otac, a nakon toga da je On Gospodin nad svima, stoga/što znači Bog neba i zemlje. Da djeca na nebu rastu te da se usavršavaju putem znanja/saznanja, i to čak do anđeoske inteligencije i mudrosti, će se vidjeti na stranicama koje slijede.
5. Među pripadnicima crkve ne može biti/postojati nikakva sumnja da je Gospodin (Isus Krist) Bog na nebu, pošto je On sam naučavao ‘da je Njegovo sve ono što pripada Ocu’ (Matej 11:27; Ivan 16:15; 17:2), te ‘da Mu je dana sva moć/vlast na nebu i na zemlji (Matej 28:18).’
On kaže ‘na nebu i na zemlji’ pošto Onaj koji vlada na nebu vlada također i na zemlji, jer jedno je ovisno o drugome. Njegova vladavina na nebu i na zemlji predstavlja, to što mi od Njega primamo/priihvaćamo svakog dobro koje pripada ljubavi i svaku istinu koja pripada vjeri, stoga svu inteligenciju i mudrost a također i svu sreću, ukratko, život vječni. Gospodin je i ovo također naučavao kada je rekao,
‘Onaj koji vjeruje u Sina ima vječni život; ali onaj koji ne vjeruje Sinu neće vidjeti života.’ Ivan 3:36
Ili opet, kada kaže:
‘Ja sam uskrsnuće i život; onaj koji vjeruje u Mene, ako i umre, živjet će; i tko god živi i vjeruje u Mene taj nikad neće umrijeti.’ Ivan 11:25, 26
I opet:
‘Ja sam put, istina i život.’ Ivan 14:6
6. Bili su neki duhovi koji su za života na svijetu govorili kako vjeruju u (ili ‘koji su priznavali’) Oca, ali su o Gospodinu imali istu ideju kao i o bilo kojem drugom čovjeku. To znači da nisu vjerovali za Njega da je On Bog neba. Iz toga razloga im je bilo dozvoljeno da lutaju unaokolo i da istraže gdje god to žele da li igdje postoji drugo nebo doli nebo Gospodinovo (ili ‘da li igdje postoji nebo koje ne pripada Gospodinu’). Oni su tražili (ili ‘su se raspitivali unaokolo’) nekoliko dana, ali nisu nigdje pronašli takvoga.
Ti duhovi su bili od onih koji su mislili kako je sreća u slavi i vladanju/kontroli nad drugima (glory and dominion), a kako nisu bili u stanju dobiti ono što su htjeli (ili ‘za čime su žudjeli’), te im je bilo rečeno da se nebo (nebeska sreća) ne sastoji od takvih stvari (ili ‘da takvi osjećaji ne sačinjavaju nebo’), oni postadoše ozlojađeni (ili ‘osjećali su se uvrijeđeni’), te počnu žudjeti za nebom u kojem bi mogli gospodariti nad drugima i biti istaknuti i slavni (ili ‘istaknuti u slavi’) kao na zemlji.
E. Swedenborg ‘Nebo i Pakao – 2-6’
