Obmanjujuće vjerovanje o Tri Božanske Osobe od vječnosti je u Kršćansku Crkvu bilo uvedeno nakon Sabora u Nikeji… taj događaj je označio ‘početak kraja’ prve Kršćanske Crkve…
VJERA KOJA PRIPISUJE ZASLUGU I PRAVEDNOST KRISTA ISKUPITELJA, JE NAJPRIJE POTEKLA IZ ODREDBI SABORA U NIKEJI U VEZI SA TRI BOŽANSKE OSOBE OD VJEČNOSTI; I OD TOG VREMENA DO DANAS JE TA VJERA BILA PRIMLJENA OD STRANE CIJELOG KRŠĆANSKOG SVIJETA.
632. Sabor u Nikeji je bio sazvan od strane Cara Konstantina Velikog, na savjet Aleksandra, biskupa Aleksandrije. Na ovom Saboru su se sastali svi biskupi Azije, Afrike i Evrope u Carevoj palači u Nikeji, gradu u Bitniji. Njegov cilj je bilo pobiti i osuditi na osnovu Svetih Pisama krivovjerje Arija, Aleksandrijskog crkvenog starješine, koji je negirao Božanstvo Isusa Krista. Ovo se dogodilo u 325 godini poslije Krista. Članovi ovog Sabora su došli do zaključka kako su od vječnosti postojale tri Božanske Osobe, Otac, Sin i Duh Sveti, kao što se vrlo jasno vidi iz dva vjerovanja, koja se nazivaju Nikejsko i Atanasijevo. U Nikejskom Vjerovanju je zapisano:
‘Ja vjerujem u jednog Boga, Oca Svemogućeg, Tvorca neba i zemlje; … i u jednog Gospoda Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenog od Oca, rođenog prije svih svjetova, Boga od Boga… koji je iste suštine kao i Otac…. koji je sišao sa neba, i bio utjelovljen po Svetom Duhu u djevici Mariji; … i u Svetog Duha, Gospoda i Davatelja života, koji proizlazi iz Oca i Sina, koji je zajedno sa Ocem i Sinom obožavan i slavljen.’
U Atanasijevom Vjerovanju je rečeno:
‘Ovo je katolička vjera, da mi obožavamo jednog Boga u Trojstvu, i Trojstvo u Jedinstvu, niti miješajući Osobe, niti razdvajajući suštinu… Ali budući da smo prisiljeni Kršćanskom istinom priznati svaku Osobu pona-Osob kao Boga i Gospoda, tako nam je zabranjeno Katoličkom religijom reći da postoje tri Boga, ili tri Gospoda.’
To jest, dozvoljeno je priznati tri Boga i Gospoda, ali ne i izreći to, pošto religija zabranjuje potonje, dok istina diktira prijašnje. Ovo Atanasijevo Vjerovanje bilo sastavljeno odmah nakon Sabora u Nikeji od strane jednog ili više onih koji su bili prisutni na Saboru; i bilo je primljeno kao Ekumensko ili Katoličko. Očigledno je kako je tada bilo određeno da trebaju biti priznate tri Božanske Osobe od vječnosti; i da iako je svaka Osoba sama po Sebi zaseban Bog, ipak usprkos tome, oni ne smiju biti imenovani kao tri Boga i Gospoda, već jedan.
633. Dobro je poznato u Kršćanskom svijetu kako je vjerovanje u tri Božanske Osobe bilo opće prihvaćeno od tog vremena, te bilo potvrđeno i propovijedano od strane svih biskupa, crkvenih velikaša, vladara Crkve i crkvenih starješina čak do današnjih dana. Budući da je ovo rezultiralo u mentalnom uvjerenju kako postoje tri Boga, ni jedna druga vjera nije mogla biti izumljena od one koja je primjenjiva na ovo troje u njihovom pravilnom (raspo)redu, poput vjere koja naučava kako treba pristupati Bogu Ocu i upućivati Mu molitve da pripiše pravednost Njegovog Sina, ili da bude milosrdan poradi muke na križu koju je podnio Njegov Sin, i da pošalje Svetog Duha da ostvari posredne i konačne korisne učinke spasenja.
[2] Ova vjera se porodila iz Nikejskog i Atanasijevog Vjerovanja; ali kada su joj svučene njezine pelene, ne pojavljuje se jedna već tri Osobe, najprije sjedinjene zajedno, tako reći, u čvrstom zagrljaju, ali smjesta razdvojene. Jer rečeno je kako su oni sjedinjeni u suštini, ali razdvojeni u njihovim pojedinačnim funkcijama stvaranja, iskupljenja i djelovanja; ili pripisivanja, pripisane pravednosti, i djelotvorne primjene. Prema tome, iako su oni napravili jednog Boga od tri, ipak oni nisu napravili jednu Osobu od tri, kako ideja o trojici ne bi bila izbrisana. Ona nije izbrisana sve dok se vjeruje kako je svaka Osoba zasebno Bog, kako je rečeno u Vjerovanju; ali ako bi tri Osobe bile napravljene jednom, cijela zgrada, izgrađena na troje kao potpornim stupovima, bi se srušila u gomilu ruševina.
[3] Nikejski je Sabor uveo dogmu o tri Božanske Osobe od vječnosti zbog toga što nisu ispravno istražili Riječ, i posljedično tome nisu pronašli ni jedno drugo utočište protiv Arijevaca. Oni su nakon toga te tri Osobe formirali u jednog Boga, od kojih je svaki zasebno Bog, pošto su se bojali kako će biti cenzurirani i prekoreni od svakog razumnog religijskog čovjeka diljem svijeta zbog potvrđivanja vjere u tri Boga. Oni su naučavali vjeru u skladu sa idejom o tri Osobe u pravilnom slijedu, pošto nijedna druga vjera nije proizašla iz tog principa. Štoviše, ako bi jedan od tri bio izostavljen, treći ne bi mogao biti poslan, i na taj način bi cijelo djelovanje Božanske milosti bilo anulirano.
634. Istina o ovom predmetu će, međutim, sada biti obznanjena. Kada je vjera u tri Boga bila uvedena u Kršćanske Crkve, što je bilo učinjeno u vrijeme Sabora u Nikeji, oni su protjerali svo dobro dobročinstva i svu istinu vjere. Ove dvije su u potpunosti nesložne sa mentalnim obožavanjem tri Boga i usmenim obožavanjem jednog Boga u isto vrijeme; jer onda um negira što usta govore, tako da na kraju ne postoji vjera niti u tri Boga niti u jednog. Otud je očigledno da Kršćanski hram, od tog vremena, nije samo napuknuo, već se pretvorio u ruševine; i od tog vremena se otvorila rupa bezdana bez dna, iz kojeg se izdizao dim poput onog iz velike peći, zamračujući sunce i zrak, i odakle su skakavci nadošli na Zemlju, Apokalipsa 9:2, 3. Objašnjenje ovih stvari se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj. Zaista, od tog vremena je opustošenje kojeg je predskazao Danijel započelo i povećalo se, Matej 24:15; i k toj vjeri, i njezinom pripisivanju, su se skupljali strvinari, stih 28 istog poglavlja. Strvinari u tom poglavlju naznačavaju oštrovidne vođe Crkve.
Može se reći kako je Nikejski Sabor, koji je bio sastavljen od toliko puno biskupa i uvaženih učenjaka, donio svoj proglas jednoglasnim izglasavanjem; ali kakvo se povjerenje može postaviti u sabore kada su Rimokatolički Sabori, također jednoglasnim izglasavanjem, ustanovili Papino vikarstvo, zazivanje svetaca, obožavanje kipova i kostiju, podjelu Svete Euharistije, čistilište, oproštenja, i tako dalje? Kakvo se povjerenje može postaviti u sabore kada je Sabor u Dortu, također jednoglasnim izglasavanjem, proglasio odvratnu doktrinu o predodređenju, i uznio je kao paladij religije? Ali, čitatelju moj, ne postavljaj svoje povjerenje u sabore, već u Svetu Riječ, i idi k Gospodu, i biti ćeš prosvjetljen, jer On je Riječ, to jest, sâma Božanska Istina u njoj.
635. Konačno, sljedeća unutarnja istina će sada biti otkrivena. Dokončanje sadašnje Crkve je opisano u sedam poglavlja u Apokalipsi, puno toga je opisano u Knjizi Izlaska kao ‘opustošenje Egipta’; a obadvoje sa sličnim pošastima, od kojih svaka duhovno predstavlja neku neistinu koja je donijela njezino pustošenje čak do potpunog uništenja. Prema tome, sadašnja Crkva, koja je u današnje vrijeme uništena, duhovno shvaćeno se naziva ‘Egipat’, Apokalipsa 11:8. Pošasti u Egiptu su bile slijedeće:
‘Vode su bile pretvorene u krv, tako da su sve ribe pomrle, a rijeke su se usmrdjele,’ Izlazak 7;
Slična izjava je pronađena u Apokalipsi 8:8; 16:3.
‘Krv’ predstavlja Božansku krivotvorenu istinu, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 379, 404, 681, 687, 688; a ‘ribe’ koje su onda pomrle, predstavljaju istine u prirodnom čovjeku, uništene na sličan način, br. 290, 405.
‘Žabe su prekrile zemlju Egipatsku,’ Izlazak 8; a žabe se također spominju u Apokalipsi 16:13.
Žabe predstavljaju rasuđivanja iz žudnje za krivotvorenjem istina, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj 702.
‘Škodljive otekline sa čirevima su prekrile ljude i životinje,’ Izlazak 9;
a isto je rečeno i u Apokalipsi, 16:2.
‘Otekline sa čirevima’ predstavljaju unutarnja zla i neistine koje uništavaju dobra i istine u Crkvi, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 678.
‘U Egiptu je bila tuča pomiješana sa ognjem,’ Izlazak 9; a isto je rečeno u Apokalipsi 8:7; 16:21.
‘Tuča’ predstavlja unutarnju neistinu, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 399, 714.
‘Na Egipat su bili poslati skakavci,’ Izlazak 10; a isto je rečeno i u Apokalipsi, 9:1-11.
‘Skakavci’ predstavljaju neistine u onome što je najizvanjskije, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 424, 430.
‘Zemlja Egipatska je bila prekrivena gustom tamom,’ Izlazak 10; a isto je rečeno i u Apokalipsi, 8:12.
‘Tama’ predstavlja neistine koje nastaju ili iz neznanja, ili iz neistinitosti religije, ili iz zala života, kao što se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 110, 413, 695.
‘Konačno, Egipćani su bili potopljeni te su pomrli u Crvenom Moru,’ Izlazak 14; a u Apokalipsi su zmaj i lažni prorok bili bačeni u ognjeno jezero što gori sumporom, Apokalipsa 19:20; 20:10.
Obadvoje, i ‘Crveno More’ i ‘jezero’ predstavljaju pakao. Slične stvari su rečene o Egiptu i o Crkvi čije je dokončanje ili kraj opisano u Apokalipsi, pošto ‘Egipat’ naznačava Crkvu, koja je na svojem početku nadmašivala u savršenstvu. Prema tome je Egipat, prije nego je Crkva koju predstavlja bila opustošena, uspoređen sa Vrtom Edenskim, i sa Vrtom Jehovinim, Postanak 13:10; Ezekijel 31:8. On se također naziva ‘plemenskim zaglavnim kamenom’, ‘sinom mudraca i drevnih kraljeva,’ Izaija 19:11, 13. Još puno više što je rečeno o Egiptu u njegovom iskonskom stanju, i u stanju njegovog opustošenja, se može vidjeti u Apokalipsi Otkritoj, br. 503.
E.Swedenborg ‘Isinska Kršćanska Religija – 632-635’