V

PRIPISIVANJE GOSPODNJE ZASLUGE NIJE NIŠTA DRUGO
NEGO OPROST GRIJEHA NAKON POKAJANJA

18. U Crkvi se vjeruje kako je Gospod od strane Oca bio poslan izvršiTI izmirenje (okajanje) za ljudsku rasu, i da je to bilo ostvareno Njegovim ispunjavanjem Zakona, i putem muke križa; i da je On na taj način uzeo na Sebe prokletstvo, i pružio zadovoljenje. Štoviše, da bi bez ovog izmirenja (okajanja), zadovoljenja i pomirbene žrtve, ljudska rasa bila propala u vječnoj smrti; i to poradi pravde, koja se od strane nekih također naziva osvetnička Pravda. Istina je da bi, ukoliko Gospod nije došao na svijet, svo čovječanstvo bilo propalo. Ali kako treba biti shvaćeno da je Gospod ispunio sve stvari od Zakona, i također zašto je dozvolio (istrpio) križ se može vidjeti iznad u pojedinačnim poglavljima. Iz ovih se može vidjeti kako to nije bilo poradi nikakve osvetničke pravde (na Božjoj strani), pošto to nije Božanska osobina. Pravda, ljubav, milosrđe i dobro su Božanske osobine; a Bog je sâma Pravda, sâma Ljubav, sâmo Milosrđe i sâmo Dobro; a gdje su ovi, tamo nema ničeg osvetničkog, i posljedično tome nikakve osvetničke pravde.

[2]        Ispunjavanje Zakona i muka križa su do sada od strane mnogih bili shvaćeni jedino kako naznačavaju da je posredstvom ove dvije stvari Gospod dao zadovoljenje za ljudsku rasu, i odnio (uklonio) od čovjeka prokletstvo koje je bilo predviđeno i predodređeno. Sukladno tome, iz međusobnog povezivanja ove dvije stvari i istovremeno iz principa da je čovjek spašen jedino posredstvom vjere (ako vjeruje) da to jeste tako, slijedila je dogma o pripisivanju (uračunavanju) Gospodnje zasluge (našim) prihvaćanjem ove dvije stvari, u pogledu zadovoljenja, koje su  pripadale Gospodnjoj zasluzi. Ali ova dogma je međutim opovrgnuta onime što je bilo rečeno u vezi s Gospodnjim ispunjavanjem Zakona, i Njegovom mukom na križu. Štoviše, sada se može vidjeti kako je pripisivanje (uračunavanje) zasluge jedan izraz koji nema nikakvog značenja, ukoliko se pod njime ne razumije oprost grijeha nakon pokajanja. Jer ništa Gospodnje ne može biti pripisano (uračunato) čovjeku; ali spasenjem ga Gospod može nagraditi nakon što je on izvršio pokajnička djela, to jest, nakon što je uvidio i priznao svoje grijehe, i onda odustao (suzdržao se) od njih; i to od Gospoda. Na taj način je on nagrađen spasenjem: ne da je čovjek spašen svojom vlastitom zaslugom ili svojom vlastitom pravednošću, već od Gospoda, Koji se Sam borio i pobijedio paklove, i Koji se i dalje jedini bori za čovjeka i za njega pobjeđuje paklove.

[3]        Ove stvari su Gospodnja zasluga i pravednost, koji se ni na koji način ne mogu pripisati (uračunati) čovjeku; jer ako bi bili pripisani (uračunati), Gospodnja zasluga i pravednost bi bili dodijeljeni čovjeku kao njegovi vlastiti; a to nikad nije i nikad ne može biti učinjeno. Ako bi pripisivanje (uračunavanje) bilo moguće, nepopravljiv (bestidan) i opak čovjek bi sebi mogao pripisati (uračunati) Gospodnju zaslugu, i mogao bi stoga sebe smatrati opravdanim. To bi, međutim, bilo onečistiti ono što je sveto sa profanim, i oskvrnuti ime Gospodnje; jer bilo bi to imati njegove misli usmjerene ka Gospodu, a volju ka paklu: dok je pak volja cijeli čovjek. Postoji vjera koja je od Boga, i vjera koja je od čovjeka. Oni koji se pokaju imaju vjeru koja je od Boga; ali oni koji se ne pokaju, a ipak misle o pripisivanju (uračunavanju), imaju vjeru koja je od čovjeka; a vjera koja je od Boga je živa vjera, ali vjera koja je od čovjeka je mrtva vjera.

[4]        Da su Gospod Osobno i Njegovi učenici propovijedali pokajanje i oprost grijeha, je očigledno iz sljedećih odlomaka:

 ‘Isus je počeo propovijedati, govoreći, Pokajte se jer približilo se kraljevstvo nebesko!’ Matej 4:17.

‘Ivan je rekao, Donesite plodove dostojne pokajanja… I sada je sjekira položena na korijen stablima: svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca.’  Luka 3:8, 9.

‘Isus je rekao, ako se ne pokajete, svi ćete… propasti.’  Luka 13:3, 5.

‘Isus je došao propovijedajući Evanđelje kraljevstva Božjeg, i govorio je, Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje: pokajte se i vjerujte Evanđelju!’   Marko 1:14, 15.

‘Isus je poslao učenike, koji su otišli propovijedati da se ljudi trebaju pokajati.’  Marko 6:12.

‘Isus je rekao Apostolima, da u Njegovo ime trebaju propovijedati pokajanje i opraštanje grijeha među svim narodima, počevši od Jeruzalema.’  Luka 24:47.

‘Ivan je propovijedao pokajničko krštenje za opraštanje grijeha.’  Luka 3:3; Marko 1:4.

[5]        Krštenjem je naznačeno duhovno pranje, koje je čišćenje od grijeha, i naziva se regeneracija.

Pokajanje i opraštanje grijeha su od strane Gospoda tako opisani u Ivanu:

‘K Svojima dođe i njegovi Ga vlastiti ne primiše. A svima onima koji Ga primiše podade moć da postanu sinovi Božji: onima koji vjeruju u Njegovo ime: Koji su bili rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.’     Ivan 1:11-13.

‘Njegovim vlastitima’ se naznačavaju oni koji su onda bili od Crkve gdje je bila Riječ; ‘sinovima Božjim’, i onima ‘koji vjeruju u Njegovo ime’, su naznačeni oni koji vjeruju u Gospoda, i koji vjeruju Riječi. ‘Krvlju’ je naznačeno krivotvorenje Riječi, i potvrđivanje neistine posredstvom Riječi. ‘Volja tjelesna’ je čovjekov voljni proprium, koji je u sebi zlo; ‘volja muževljeva’ intelektualni čovjekov proprium, koji je u sebi neistina; a oni koji su ‘rođeni od Boga’ su oni koji su regenerirani od strane Gospoda.

Iz svega ovoga je očigledno da su spašeni oni koji su u dobru ljubavi i u istinama vjere od Gospoda, ali ne oni koji su u njihovom vlastitom propriumu.