NASTAVAK U SVEZI PAKLOVA
938. Ovdje, u svezi pakla pohlepnih; zatim prljavog Jeruzalema i pljačkaša u pustinji. Također u svezi smrdljivih paklova onih koji su (na Zemlji) živjeli potpuno apsorbirani potragom za užicima.
Pohlepni ljudi su najodvratniji/najnečistiji od svih, pridaju manje pažnje (ili ‘razmišljaju manje’) od bilo kog drugog životu poslije smrti, (životu) duše i unutrašnjem duhovnom čovjeku. Oni čak ne znaju ni što je nebo, pošto je njihov nivo razmišljanja niži od onog u svih drugih ljudi. Oni svoje misli potpuno zaranjaju i utapaju u tjelesne i ovosvjetske interese/stvari. Dosljedno tome kad uđu u drugi život oni su jako dugo vremena nesvjesni činjenice kako su duhovi, već zamišljaju kako su i dalje potpuno u fizičkom tijelu. Ideje od kojih nastaju njihove misli, koje su od njihove pohlepe postale tako reći tjelesne i ovosvjetske, su okrenute u stravične obmane. Što je nevjerojatno no ipak istinito, odvratno pohlepni u drugom zivotu se sebi priviđaju kako rade u ćelijama gdje se nalazi njihov novac, koje su prepune miševa. No bez obzira koliko tamo bilo miševa oni ne napuštaju svoje ćelije sa novcem sve dok nisu otjerani, i tako se naposlijetku iskotrljaju iz tih grobnica.
939. Ideje koje sačinjavaju misli ljudi koji su bili odvratno pohlepni su promijenjene u odvratne iluzije. Kako odvratne je jasno iz njihovih paklova, koji se nalaze duboko dolje ispod stopala. Iz njih izbijaju isparenja pare kakva se obično vide kad se svinja polije vrelom vodom nakon što su joj čekinje bile obrijane. Na tom mjestu pohlepni imaju svoja prebivališta. Na prvi pogled onih koji ulaze na to mjesto sve je posve crno, ali brijanjem njihove dlake, kao u slučaju svinja, oni se sebi priviđaju sjajno bijeli. Tako se oni sebi priviđaju, no znamen je ipak ostavljen nakon brijanja da bi naznačavao njihov karakter (ili ‘da bi bili prepoznatljivi’) gdje god išli. Jedan crni duh koji još nije bio odveden dolje u svoj vlastiti pakao, pošto se od njega zahtjevalo da još ostane u svijetu duhova, je bio poslat dolje gdje su se oni nalazili (iako on nije bio toliko pohlepan ali je za života ipak zavisno i sa zlim namjerama zurio u bogatstvo drugih ljudi). Kako se približio svi pohlepni ljudi su pobjegli od njega, govoreći kako on, pošto je crn, mora da je pljačkaš koji će ih, kao takav, umoriti. Jer pohlepni bježe od takvih duhova, jako uplašeni za svoje živote. Naposlijetku su naučili da on nije bio takav pljačkaš i onda su mu rekli da, ako želi postati sjajno bijeli poput njih, samo mora obrijati dlaku što ga prekriva, kao svinje koje su se odatle odlično vidjele. No on to nije htio stoga je bio uzdignut među duhove.
E. Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 938, 939’