Govor najdrevnijih ljudi na našoj planeti (koji su bili božanstveni ljudi)…

Također mi je bilo dozvoljeno doznati o postojanju ove vrste govora među najdrevnijim ljudima na našoj planeti posredstvom mojeg druženja sa nekima od njih, u svezi čega vidi 607, 608. Da bi ovu stvar razjasnio dozvolite mi ponoviti što mi je bilo dozvoljeno doznati putem iskustva u svezi govora najdrevnijih ljudi koji pripadaju našoj planeti, naime sljedeće je rečeno u 1118. Posredstvom izvjesnog upliva kojeg sam nesposoban opisati bila mi je ukazana vrsta govora kojeg su ti ljudi koji su pripadali Najdrevnijoj Crkvi (Adam) upošljavali. On nije bio artikuliran, poput vokalnog govora naših vlastitih dana, već je bio bez-glasan, proizveden ne pomoću izvanjskog disanja već posredstvom unutarnjeg disanja. Bilo mi je također dozvoljeno utvrditi prirodu njihovog unutarnjeg disanja. Ono je dolazilo između pupka i srca i tako kroz usne bez zvuka kada su govorili.

[2] Nije ulazilo u uši nekog drugog izvanjskom putanjom, udarajući u ono što se naziva bubnjićem, već izvjesnom unutarnjom putanjom, i u stvari putem onog djela koji se u današnje vrijeme naziva Eustahijevom trubom. Bilo mi je ukazano kako su oni posredstvom ove vrste govora bili u stanju izraziti u potpunijoj mjeri osjećaje koji su bili prisutni u umu i ideje koje sačinjavaju njihovu misao nego to na ijedan mogući način može biti učinjeno pomoću artikuliranih zvukova ili izgovorenih riječi, koje su slično dostavljene posredstvom daha, koji je međutim izvanjski. Jer ni jedna riječ ili čak dio riječi nije dostavljen bez korištenja daha. Ali sa ovim ljudima Najdrevnije Crkve on je bio dostavljen na daleko savršeniji način budući je to bilo učinjeno posredstvom unutarnjeg disanja. A budući je ovo unutarnje disanje također daleko savršenije, ono je više primjenjivo i prikladno stvarnim idejama koje sačinjavaju misao. Kao dodatak tome oni su čak komunicirali pomicanjem usana i pomoću korespondentnih promjena izraza na licu. Jer, budući su bili božanstveni ljudi, štogod su razmišljali je sjajilo iz njihova lica i očiju koji su se korespondentno tome mijenjali; oblik lica i život izražen na njemu bi se promijenio, i svjetlo koje bi se vidjelo u njihovim očima bi se promijenilo. Oni su bili prilično nesposobni prisvojiti izraze lica koji se nisu slagali sa onime što su razmišljali. Pretvaranje, a još više obmana, je za njih bilo nešto sasvim nečuveno. Budući je takva vrsta govora postojala kod njih, i budući su oni imali unutarnje disanje, oni su prema tome bili u stanju živjeti u društvu sa anđelima.