6997. ‘Razljuti se Jehova (ili ‘zapalio se gnjev Jehovin’)  na Mojsija’ (Izlazak 4:14) predstavlja milostivost (mercy), što se vidi (ili ‘što je očigledno’) iz onog što predstavlja ‘Jehovin bijes’, naime ne bijes već suprotno od bijesa, prema tome milostivost (mercy), a ovdje milosrđe (clemency). Odsustvo bilo kakvog bijesa u Jehovi je očigledno ako se uzme u obzir da je On sama ljubav, i sama milost, dok je bijes tome suprotan a također je i mana/slabost, što se nikako ne može pripisati Bogu (= takva mana/slabost se Bogu nikako ne može pripisati); i stoga, kada se u Riječi Božjoj ‘bijes’ pripisuje Jehovi ili Gospodinu Bogu, anđeli (dok to čitaju) ne percipiraju ‘bijes’, već ili milost ili uklanjanje zla (u čovjeku koje dolazi) sa nebesa. Ovdje oni razaznaju milosrđe jer je rečeno upućeno Mojsiju, koji reprezentira Gospodina kada je bio na svijetu s obziron na Božansku Istinu.

[2] To što se u Riječi ‘bijes’ pripisuje Jehovi ili Gospodinu Bogu je zato što je naj-generalnija istina da sve stvari dolaze od Boga, stoga zle baš kao i dobre stvari. Ali ova naj-generalnija istina, kojom se naučavaju (ili ‘kojom se moraju naučavati’) djeca, mladići, i prosti/jednostavni ljudi, mora poslije toga biti ilustrirana/objašnjena, što će reći, mora se ukazati/objasniti da je zlo od čovjeka (ili ‘zlo je čovjekovo’), iako se čini da je od Boga, ali da ljudi ne bi bili uništeni vlastitom zloćom, kaže se da je Zlo Božje, tako da bi se oni najprije naučili plašiti Boga, pa ga onda nakon toga voljeti. Jer strah mora prethoditi ljubavi sa ciljem da bi se razvio Sveti Strah. Jer kada se strah ulije/ubrizga u ljubav, onda on postaje svet od/zbog (ili ‘zahvaljujući’) svetosti ljubavi; i onda više nije strah da je Gospodin ljut/bijesan i da kažnjava, već strah da se ne djeluje protiv samog dobra, pošto bi takvo djelovanje mučilo čovjekovu savjest.

[3] Štoviše, Izraelci i Židovi su uz pomoć kazni bili natjerani da izvršavaju odredbe i statute u njihovoj izvanjskoj formi; i zbog toga su oni vjerovali kako je Jehova bijesan/ljut i kako kažnjava, dok su u stvari oni sami, u svom idolopoklonstvu, navukli te stvari na sebe, odvojivši se tako od nebesa; nakon čega dolaze kazne; što također ukazuje i Izaija 59:2:

‘Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice Njegovo zastrli, i On vas više ne sluša.’

A kako su Izraelci i Židovi bili jedino u izvanjskim (prirodnim) stvarima bez unutarnjih (duhovnih), oni su se stoga držali u uvjerenju da je Jehova bio bijesan i da kažnjava; jer oni koji su u izvanjskim stvarima bez unutarnjih čine sve stvari iz straha, a ništa iz ljubavi.

[4] Iz svega ovoga se može vidjeti što se u Riječi Božjoj podrazumijeva pod ‘bijesom i gnjevom Jehovinim’, naime, kazne; kao u ovim stavcima:

‘Gle, ime Jahvino izdaleka dolazi, gnjev Njegov gori, dim je neizdrživ. Usne su mu pune jarosti, jezik mu oganj što proždire.’   Izaija 30:27; gdje ‘bijes’ predstavlja ‘ukor’ i ‘upozorenje’ da ne bi bili zatrti zlom. I opet:

‘U provali srdžbe sakrih načas od tebe lice svoje.’ Izaija 54:8; ‘provala srdžbe’ označava kušnje, u kojima zlo dosađuje i muči čovjeka. U Jeremiji:

I Sam ću se boriti protiv vas ispruženom rukom i snažnom mišicom, u srdžbi i gnjevu i velikoj  jarosti. Dome Davidov! Ovako govori Jahve: “Svako jutro sudite pravedno, izbavite potlačene iz ruku tlačitelja, ili će Moj gnjev planut’ poput vatre, raspalit’ se neugasivo zbog vaših opačina.’   Jeremija 21:5,12. I opet:

‘Da napune svoje kuće tjelesima ljudi koje pobih u srdžbi i jarosti Svojoj, i odvratih lice Svoje od ovoga grada zbog njihove opakosti.’  Jeremija 33:5; Također:

‘Zato Mene čekajte – riječ je Jahvina – do dana kad ustanem kao tužilac; jer ja sam odredio da se sakupe narodi, da se saberu kraljevstva, da na vas gnjev Svoj izlijem, svu gorčinu Svoje srdžbe: u vatri Moje ljubomore bit će sva zemlja sažgana.’  Sefanija 3:8

‘Obori na njih svu žestinu gnjeva Svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće.’   Psalam 78:49

[5] Uz mnoge druge stavke, u kojima se, baš kao i iznad, pod ‘bijesom’, ‘gnjevom’, ‘jarošću’, ‘vatrom’ misli na kazne i prokletstva, u koja se čovjek sam baci kada je u zlu; jer Božanski je red da se dobro nagrađuje, i stoga da se zlo kažnjava, jer oni su sjedinjeni (ili ‘jer oni čine jedno’). Kaznu i prokletstvo također predstavlja i ‘dan Jahvinog bijesa’ (Izaija 13:9,13; Tužaljke 2:1; Sefanija 2:3; Otkrovenje 6:17; 11:18); također i ‘vino bijesa Božjeg’, i ‘pehar bijesa Božjeg’ (Jeremija 25:15,28; Otkrovenje 14:10; 16:19); a isto tako i ‘kaca bijesa i jarosti Božje’ (Otkrovenje 14:19; 19:15).

[6] Da su kazna i prokletstvo predstavljeni sa ‘bijesom’ se također vidi i u slijedećim stavcima:

‘Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio  da bježite od skore srdžbe?’  Matej 3:7

‘Tko vjeruje u Sina, ima vjecni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.’   Ivan 3:36

‘Jao trudnicama i dojiljama u one dane jer bit će jad  velik na zemlji i gnjev nad ovim narodom.’  Luka 21:23

Iz ovih stavaka se jasno vidi da se pod ‘bijesom Božjim’ podrazumijevaju kazne i prokletstva. Da ‘bijes’ podrazumijeva milosrđe i milost je zbog toga što sve kazne nad zlima (ili ‘zlu’) izviru iz Gospodinove milosti prema dobrima (ili ‘dobru’), da oni/ono ne bi bili/o ozlijeđeni od strane zlih/zla; a ipak ih Gospodin ne kažnjava već si oni sami to čine, jer u drugom životu su zloće i kazne sjedinjeni zajedno. Zli se posebice samo-kažnjavaju kada Gospodin ukazuje milost dobrima, jer se onda njihovo zlo uvećava, a posljedično tome i kazna. Zbog toga anđeli, umjesto ‘bijesa Jahvina’ koji predstavlja kazne nad zlom, razumiju milost.

[7] Iz svega ovoga se može vidjeti kakve je prirode Riječ Božja u njezinom prirodnom smislu slova, a također i kakva je Božanska istina u svojoj naj-generalnijoj formi, naime, da je ona u skladu sa pričinama; i to iz razloga što je (prirodni) čovjek takav da ono što vidi i razumije svojim čulima (ili ‘iz svoga čulnog’), on vjeruje; a ono što ne vidi niti razumije svojim čulima, on ne vjeruje, i stoga ne prima. Iz toga razloga je Riječ u literalnom smislu prema stvarima kakve se pričinjavaju; a ipak u svojim unutrašnjostima ima pohranjene prave istine; a u svojoj najdubljoj unutrašnjosti, samu Božansku istinu koja proizlazi direktno iz Gospodina; stoga i Božansko dobro, to jest, Samog Gospodina.’