Duhovi koji su sa čovjekom nikad ne utječu u čovjeka iz njihovog vlastitog pamćenja…
298. Duhovi koji su sa čovjekom, i oni koji su sjedinjeni sa nebom i oni koji su sjedinjeni sa paklom, nikad ne utječu u čovjeka iz njihovog vlastitog pamćenja i od tamo izvedene (po)misli/razmišljanja, jer ako bi oni utjecali iz njihove vlastite misli, čovjek ne bi imao drugačiji osjećaj nego (= u smislu, ‘izgledalo bi mu’) da štogod pripada njima u stvari pripada njemu (vidi iznad br. 256). Usprkos tome u čovjeka utječe kroz njih iz neba osjećaj koji pripada ljubavi prema dobru i istini, a iz pakla osjećaj koji pripada ljubavi prema zlu i neistini. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj se čovjekov osjećaj slaže sa osjećajem koji utječe, u toj mjeri je taj osjećaj primljen s njegove strane u njegovu misao, pošto je čovjekova unutrašnja misao u potpunosti u skladu sa njegovim osjećajem ljubavi; ali u onoj mjeri u kojoj se čovjekov osjećaj ne slaže sa tim osjećajem on nije primljen. Očigledno je, onda, pošto misao nije umetnuta u čovjeka kroz duhove, već jedino osjećaj za dobro i osjećaj za zlo, da čovjek ima izbor, pošto ima slobodu; i tako je sposoban putem svoje (po)misli/razmišljanja primiti dobro a odbaciti zlo, jer on iz Riječi zna što je dobro a što je zlo. Štoviše, štogod prima putem misli iz osjećaja mu se pripija/dodjeljuje; ali štogod on ne prima putem misli iz osjećaja mu se ne prima/dodjeljuje. Ova razmatranja jasno ukazuju kakva je narav upliva dobra iz neba u slučaju čovjeka, i narav upliva zla iz pakla.