1594. [3]  Mnogi ljudi pretpostavljaju da se vječna sreća sastoji u tome da čovjek, nakon života u tijelu, postane velik i da ga svi drugi služe, čak i anđeli, dok oni sami nisu voljni (= nemaju želju) služiti nikome, osim zbog sebe samih, sa pritajenim/skrivenim motivom da drugi služe njima. Njihova izjava/izreka kako žele služiti samo Gospodinu je dvolična/lažna, jer oni (ljudi) kojima vlada ljubav (ili ‘koji su u ljubavi prema sebi’) žele da ih čak i (ili ‘da im i sam’) Gospodin služi. I u mjeri u kojoj se to ne dogodi (= u kojoj to nije slučaj) oni odlaze (= se povlače). Stoga, oni u svojem srcu nose želju da sami postanu gospodari, i da vladaju cijelim svemirom. Lako je zamisliti kakva bi to vrsta uprave bila, kada bi mnogi (ili ‘ne, kada bi svi’), bili ovakvi. Zar to ne bi bila uprava poput one u paklu gdje svatko voli sebe više nego bilo kog drugog. To je ono što leži skriveno/pritajeno u samo-ljubavi. Iz ovoga se može jasno vidjeti kakva je priroda samo-ljubavi, i (ili ‘a to se vidi’) također iz činjenice da ona u sebi skriva mržnju prema svima koji joj se ne podređuju poput robova. A pošto skriva mržnju, ona također skriva forme/oblike osvete, okrutnosti, lukavstva/obmane, i mnoge druge pokvarene/zle stvari.