10038. (2) U čovjeku postoje dvije vatre života; jedna je ljubav prema sebi, druga je ljubav prema Bogu. Oni koji su u ljubavi prema sebi ne mogu biti u ljubavi prema Bogu (ili ‘oni u kojima prevladava ljubav prema sebi ne mogu biti vođeni ljubavlju prema Bogu’), jer te ljubavi su na-suprotne/oprečne. One su na-suprotne/oprečne zbog toga što ljubav prema sebi uzrokuje/stvara (give rise) sva zla (= ljubav prema sebi je izvor/uzrok svih zala), a ta zla su prezir prema drugima u usporedbi sa sobom, neprijateljstvo prema onima koji se ne umiljavaju čovjeku (= koji ne pokazuju naklonost), i na kraju mržnja, osveta, brutalnost i okrutnost; a ta zla djeluju u potpunoj suprotnosti sa Božanskim uplivom (ili ‘što su zla koja u potpunosti odbijaju Božanski upliv’), i posljedično uništavaju istine i oblike dobra vjere i ljubavi prema bližnjem, a to su stvari koje (u čovjeka) utječu iz Gospodina. Svatko tko stane da bi razmislio (ili ‘tko reflektira’) može znati kako je svačija ljubav vatra njegova života – jer bez ljubavi nema života, i karakter ljubavi određuje karakter života (= kakva ljubav takav je i život) – iz čega se može vidjeti/znati da ljubav prema sebi uzrokuje/stvara zla svakakve vrste, čineći to (= stvara zla) u mjeri u kojoj čovjek, u tome što čini, ima sebe u vidu, što će reći, u onoj mjeri u kojoj ljubav prema sebi vlada u njemu. Najgora vrsta samo-ljublja je ljubav prema dominiranju/vlašću nad drugima iz sebičnih razloga, što će reći, jedino sa ciljem postizavanja ugleda ili zarade. Oni u kojima ta(kva) ljubav prevladava uistinu mogu otvoreno (= pred drugima) priznavati vjeru i ljubav prema bližnjem, ali oni to čine sa svojim ustima/usnama, ne (i) sa svojim srcem; zaista, najgori među njima gledaju na stvari od vjere i ljubavi prema bližnjem, stoga na svete stvari Crkve, kao na sredstva do (ili ‘za postizavanje’) svoga cilja.