Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

Emanuel Swedenborg

‘Gospod mi je dozvolio istovremeno biti u duhovnom i prirodnom svijetu, i sa anđelima razgovarati kao sa ljudima, i na taj način se upoznati sa stanjima onih koji nakon smrti prijeđu u taj do sada nepoznat svijet. Razgovarao sam sa svim svojim rođacima i prijateljima, također sa kraljevima, vojvodama, i učenim ljudima nakon njihovog odlaska iz ovog života, i to neprestano u trajanju od dvadeset i sedam godina. Ja sam stoga u stanju, iz stvarnog iskustva, opisati stanja ljudi nakon smrti, i to onih koji su živjeli dobrim životima, kao i onih koji su živjeli opakim životima.’

1001 (‘Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, tj. njegova krv)

Print Friendly, PDF & Email

1001. ‘Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.’  Postanak 9:4

Da ‘krv’ predstavlja dobročinstvo (charity), je očigledno iz mnogih stvari. Stoga ona predstavlja novi voljni dio koji preporođeni duhovni čovjek prima od Gospoda, i koji je identičan sa dobročinstvom, jer nova je volja formirana od dobročinstva. Dobročinstvo ili ljubav je sama suština ili život volje, jer nitko ne može reći kako išta želi, osim ako to ne odabere (ili ‘u tome ima užitak’) ili ljubi. Reći kako netko razmišlja o nekoj stvari nije htjeti tu stvar, ukoliko htjenje nije u misli/razmišljanju. Ova nova volja koja je od dobročinstva je ovdje ‘krv’ i ova volja nije čovjekova nego je od Gospoda u čovjeku. I budući je Gospodnja, ona se nikada ne smije miješati sa stvarima čovjekove volje, i koje su tako prljave/smrdljive, kao što je bilo ukazano. Iz ovog razloga je bilo zapovjeđeno u reprezentativnoj (Židovskoj) crkvi da oni ne smiju jesti meso sa njegovom dušom, što će reći, ne jesti krv, to jest, da oni to dvoje ne smiju miješati.

[2] ‘Krv’ budući je predstavljala dobročinstvo, predstavlja što je sveto; a ‘tijelo’ budući je ono predstavljalo čovjekovu volju, je predstavljalo što je profano/oskvrnuto. I budući su ove stvari razdvojene, kako su protivne jedna drugoj, njima je bilo zabranjeno jesti krv; jer jedenjem mesa sa krvlju je tada na nebu bilo reprezentirano oskvrnuće, ili miješanje onog što je sveto sa onim što je profano; i ova reprezentacija na nebu nije onda mogla nego pogoditi anđele sa užasom; jer u to vrijeme sve stvari koje su postojale sa čovjekom crkve su bile okrenute, među anđelima, u korespondentne duhovne stvarnosti, u skladu sa značenjem stvari u unutarnjem značenju. Kako je priroda svih stvari određena onom od čovjeka kojem su one pripisane, tako je također i sa značenjem ‘krvi’. Relativno preporođenom duhovnom čovjeku, ‘krv’ predstavlja dobročinstvo, ili ljubav spram bližnjega; relativno preporođenom božanstvenom čovjeku ona predstavlja ljubav spram Gospoda; ali relativno Gospodu  ona predstavlja svu Njegovu Ljudsku suštinu, posljedično tome samu Ljubav, to jest, Njegovo milosrđe spram ljudske rase. Otud ‘krv’ općenito, budući predstavlja Ljubav i što je od ljubavi, predstavlja božanstvene stvari, koje su od Gospoda jedino; i time relativno čovjeku božanstvene stvari koje on prima od Gospoda. Božanstvene stvari koje preporođeni duhovni čovjek prima od Gospoda, jesu božanstveno duhovno-o kojem, Božanskim milosrđem Gospoda, na drugom mjestu.

[3] Da ‘krv’ predstavlja što je božanstveno, a u najuzvišenijem smislu predstavlja Ljudsku suštinu Gospoda, time samu Ljubav, ili Njegovo milosrđe spram ljudske rase, je očigledno naračun svetosti koja se u Židovskoj reprezentativnoj Crkvi morala pripisivati krvi. Iz tog razloga je krv bila zvana krv saveza, i bila je poškropljena na ljude, i također na Arona i njegove sinove, zajedno sa uljem pomazanja; i krv svake paljenice i žrtve je bila poškropljena na i oko oltara (vidi Izlazak 12:7, 13, 22-23; 24:6, 8; Levitski Zakonik 1:5, 11, 15; 4:6-7, 17-18, 25, 30, 34; 5:9, 16:14-15, 18-19; Brojevi 18:17; Ponovljeni Zakonik 12:27).

[4] A budući je krv bila smatrana tako svetom a čovjekova volja tako profanom, jedenje krvi je bilo oštro zabranjeno, naračun ove reprezentacije oskvrnuća onog što je sveto. Kao u Mojsiju:

‘Neka ovo bude zakon  za sva vremena svim vašim naraštajima u kojem god mjestu budete  boravili: nipošto ne smijete jesti ni loja/salo ni krvi.”  Levitski Zakonik 3:17.

‘Loj’ ovdje naznačava božanstveni život (= ljubav spram Isusa Krista), a ‘krv’ božanstveni duhovni život (= vjera ili mudrost koja otud proizlazi). Božanstveno duhovno je duhovno koje je od božanstvenog; kako je u Najdrevnijoj Crkvi ljubav spram Gospoda bila njihovo božanstveno, budući je bila usađena u njihovu volju; njihovo je božanstveno duhovno bila vjera otud, o kojoj vidi iznad (br. 30-38, 337, 393, 398). Kod duhovnog čovjeka, međutim, božanstveno ne postoji, nego božanstveno duhovno, budući je dobročinstvo bilo usađeno u njegov intelektualni dio. Opet u Mojsiju:

“Nadalje, protiv svakoga pojedinca od Izraelova doma, a tako i protiv svakoga pridošlice među vama koji bi blagovao bilo kakvu krv, Ja ću se okrenuti protiv svakoga tko blaguje krv i odstranit ću ga iz njegova naroda, jer je duša tijela u krvi; i dao Sam ju vama da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje duše. Jer sama krv je ono što ispašta za dušu. Jer duša svakoga tijela jest njegova krv. Tko god je bude jeo, biti će odstranjen.’ Levitski Zakonik 17:10, 11, 14

Ovdje je jasno ukazano kako je duša tijela u krvi, i da je duša (svakog) tijela krv, ili božanstveno, to jest, sveto, koje je Gospodnje.

[5] Opet:

‘Samo, pazi da ne jedeš krvi! Ta krv je duša. Ne smiješ jesti dušu s mesom.’  Ponovljeni Zakon 12:23-25.

Iz ovog odlomka također je očigledno da se krv naziva dušom, to jest, božanstvenim životom, ili božanstvenim, koje je bilo reprezentirano paljenicama i žrtvama te crkve. I na isti način, ono što je božanstveno, koje je Gospodnje Vlastito – koje je jedino božanstveno i sveto – što se nije trebalo miješati sa onime što je čovjekovo vlastito – koje je profano –  je također bilo reprezentirano zapovjeđu da oni ne smiju žrtvovati ili prinositi krv žrtava na ono što je bilo ukvašeno (Izlazak 23:18; 34:25). Što je bilo ukvašeno je predstavljalo ono što je iskvareno i onečišćeno. Da se krv naziva dušom i predstavlja sveto od dobročinstva, i da je sveto ljubavi bilo reprezentirano u Židovskoj Crkvi sa krvlju, je budući se život tijela sastoji u krvi. I kako se život tijela sastoji u krvi, ovo je njegova konačna duša, tako da se za krv može reći kako je tjelesna duša, ili to u čemu je tjelesni život čovjeka; i utoliko što su u reprezentativnim crkvama unutarnje stvari bile reprezentirane pomoću izvanjskih, duša ili božanstveni život je bio reprezentiran krvlju.

Spread the Truth