2 POGLAVLJE 

GOSPODIN ISKUPITELJ 

81. U prethodnom poglavlju smo obrađivali Boga Stvoritelja i također stvaranje; ali u ovom poglavlju ćemo obrađivati Gospodina Iskupitelja i također iskupljenje; a u poglavlju koje slijedi ćemo obrađivati Svetog Duha i također Božansko Djelovanje. Pod Gospodinom Iskupiteljem mi mislimo na Jehovu u Ljudskom (tijelu); jer na stranicama koje slijede će biti ukazano kako je Jehova Osobno sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo) kako bi ostvario naše iskupljenje. On se naziva Gospodinom a ne Jehovom, pošto se Jehova iz Starog Testamenta naziva Gospodinom u Novom, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka. U Mojsiju je rečeno:

‘Čuj, Izraele! Jehova Bog naš je jedan Jehova! Zato ljubi Jehovu Boga sa svim srcem svojim, i svom dušom svojom!’  Ponovljeni Zakon 6:4, 5

Ali u Marku je rečeno:

‘Gospodin Bog naš Gospodin je jedan Gospodin. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje!”  Marko 12:29, 30

Zatim, u Izaiji je rečeno:

‘Pripravite Jehovi put, poravnajte u pustinji stazu Bogu našemu.’  Izaija 40:3

Ali u Luki je rečeno:

‘Ići ćeš pred licem Gospodinovim da Mu pripraviš putove.’  Luka 1:76

U drugim odlomcima je učinjena ista razlika. Gospodin je također zapovijedio Svojim učenicima da Ga nazivaju Gospodinom, i prema tome se On tako i naziva od strane Apostola u njihovim Poslanicama, i nakon toga od strane Apostolske Crkve, kao što je očigledno iz njihovog Vjerovanja, koje se naziva Apostolsko Vjerovanje. To je bilo poradi toga što se Židovi nisu usuđivali izgovoriti ime ‘Jehova’ na račun njegove svetosti; i također zato što se pod Jehovom misli na Božanski Bitak, koji je bio od vječnosti; a Ljudsko, koje je On prisvojio u vremenu, nije bilo taj Bitak. Što predstavlja Božanski Bitak, ili Jehova, je bilo ukazano u prethodnom poglavlju, brojevi 18-26, i brojevi 27-35. Iz tog razloga ovdje, a i na stranicama koje slijede, pod Gospodinom mi podrazumjevamo Jehovu u Njegovom Ljudskom (tijelu); a pošto znanje o Gospodinu svojom kvalitetom nadmašuje svo drugo znanje u Crkvi, i čak na nebu, sada će u vezi s njime biti dano izvjesno otkrovenje razvrstano u sljedeću seriju članaka:

(1)   Jehova Stvoritelj svemira je sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo), kako bi iskupio i spasio čovječanstvo.

(2)   On je sišao kao Božanska Istina, što je Riječ; pa ipak On nije razdvojio Božansko Dobro.

(3)   On je prisvojio Ljudsko u skladu sa Svojim vlastitim Božanskim redom.

(4)   Ljudsko, pomoću kojeg je On Sebe poslao u svijet, je ono što se naziva Sinom Božjim.

(5)   Gospodin je, djelima iskupljenja, Sebe učinio Pravednošću.

(6)   Istim djelima je On Sebe ujedinio sa Ocem, i Otac je Sebe ujedinio sa Njime, također u skladu sa Božanskim redom.

(7)   Tako je Bog postao Čovjek, a Čovjek Bog, u jednoj Osobi.

(8)   Napredak k ujedinjenju je bilo Njegovo stanje poniženja, a samo ujedinjenje je Njegovo proslavljeno stanje.

(9)   Ubuduće ni jedan Kršćanin ne može ući u nebo ukoliko ne vjeruje u Gospodina Boga Spasitelja, i Njemu jedino(m) pristupa.

Svaki od ovih članaka će sada biti obrađen zasebno.

82. (1) JEHOVA BOG JE SIŠAO I PRISVOJIO LJUDSKO (TIJELO), KAKO BI ISKUPIO I SPASIO ČOVJEČANSTVO.

U današnje vrijeme se u Kršćanskim Crkvama vjeruje kako je Bog, Stvoritelj svemira, začeo Sina od vječnosti, koji je sišao i prisvojio ljudsko kako bi iskupio i spasio čovječanstvo. To je, međutim, pogrešno, i ne može se održati kada se uzme u obzir kako je Bog jedan (jedini), i da je u potpunosti protivno razumu reći kako je (taj) jedan (jedini) Bog začeo Sina od vječnosti, i da je Bog Otac, zajedno sa Sinom i Svetim Duhom, od kojih je svaki pojedinačno Bog, jedan Bog. Ovo apsurdno vjerovanje se u potpunosti rasipa, poput meteora u zraku, kada se iz Riječi ukaže kako je Jehova Bog Osobno sišao i postao Čovjek i [2] također Iskupitelj. Prva točka, da je Jehova Bog Osobno sišao i postao Čovjek, je očigledna iz sljedećih odlomaka:

‘Gledajte, začet će djevica i roditi Sina, koji će se zvati ‘Bog (je) sa nama’ (Emanuel)’    Izaija 7:14; Matej 1:22, 23.

‘Jer, Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; Na Njegovim ramenima će biti vlast. A Njegovo ime će biti: Prekrasni… Bog Silni, Otac vječni, Knez Mira.’   Izaija 9:6.

‘I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, na Njega smo čekali, On će nas spasiti; ovo je Jehova; Njega smo čekali, radovat ćemo se i veseliti spasenju Njegovu.’   Izaija 25:9.

‘Glas onog koji viče u divljini: Pripravite Jehovi put, poravnajte u pustinji stazu Bogu našemu… i svako će je tijelo vidjeti.’     Izaija 40:3, 5.

Gle, Gospodin Jehova će doći u moći, za Njega će ruka Njegova vladati… evo s njim naplata Njegova… On će ovce svoje pasti poput pastira.’        Izaija 40:10, 11.

‘Pjevaj i raduj se, kćeri Sionska, jer evo, Ja dolazim, i sred tebe ću prebivati: onda će se mnogi narodi Jehovi pridružit’ u onaj dan.’     Zaharija 2:10, 11.

‘Ja, Jehova, u pravednosti Te pozvah… i postavit ću Te za Savez narodu… Ja sam Jehova, to Mi je ime, Svoje slave drugome neću dati.’   Izaija 42:6-8.

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu Granu pravednu, i Kralj će vladati… i sprovodit će na zemlji prosudbu i pravdu… I evo imena kojim će Ga nazivati: Jehova, Pravednost naša.’    Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16.

Pored ovih ima i drugih odlomaka gdje se Gospodinov Dolazak naziva Jehovinim Danom, kao u Izaiji 13:6, 9, 13; Ezekijelu 31:15; Joelu 1:15; 2:1, 11; 3:1, 14, 18; Amosu 5:13, 18, 20; Sefaniji 1:7-18; Zahariji 14:1, 4-21; i drugim mjestima.

[3]        Da je Jehova Osobno sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo) je očigledno u Luci, gdje je zapisano:

‘Nato će Marija anđelu, Kako će to biti kad ja čovjeka ne poznajem? Anđeo joj odgovori, Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti. Zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.’  Luka 1:34, 35.

I u Mateju:

‘Anđeo reče Josipu, mužu Marijinom, u snu, kako je ono što je u njoj začeto od Svetog Duha. I Josip je ne upozna dok ne rodi sina. I nadjenu Mu ime Isus.’  Matej 1:20-25.

Vidjet će se u trećem poglavlju ovog djela da Sveti Duh naznačava Božansko koje proizlazi iz Jehove Boga. Svatko zna da dijete prima svoju dušu i život od svoga oca, i da je tijelo od duše. Što je onda jasnije rečeno nego da je Gospodin primio Svoju dušu i život od Jehove Boga? A pošto Božansko ne može biti podijeljeno, što je očiglednije nego da je sâmo Božansko Oca bilo Njegova duša i život? Iz tog razloga je Gospodin tako često nazivao Jehovu Boga Svojim Ocem, a Jehova Bog je Njega nazivao Svojim vlastitim Sinom. Što, onda, čovjek može nerazumnije čuti nego da je duša našeg Gospodina proistekla od Marije, Njegove majke, kao što obadvoje, i Rimokatolici i Protestanti u današnje vrijeme potvrđuju, kao u nekom snu, kako još nisu probuđeni svjetlom Riječi?

83. Vjerovanje kako je Sin rođen od vječnosti sišao i prisvojio ljudsko (tijelo) se ne može održati, pošto je poprilično pogrešno, i u potpunosti se rasipa kada se uzmu u obzir oni odlomci iz Riječi u kojima Jehova Osobno kaže kako je On Sam Spasitelj i Iskupitelj. Takvi odlomci su sljedeći:

‘Nisam li Ja, Jehova? Nema drugoga boga osim Mene; Boga pravednog i Spasitelja; pored Mene nema drugoga.’    Izaija 45:21, 22.

‘Ja sam Jehova; i pored Mene drugog Spasitelja nema.’  43:11.

‘A Ja sam Jehova Bog tvoj… i drugog Boga osim Mene nećeš poznavati; jer pored Mene Spasitelja nema.’Hošea 13:4.

‘I svako tijelo će znati da sam Ja, Jehova, tvoj Spasitelj i Iskupitelj.’  Izaija 49:26; 60:16.

‘A naš Iskupitelj, Jehova Zebaot je Njegovo ime.’  Izaija 47:4.

‘Snažan je njihov Iskupitelj; Jehova Zebaot je Njegovo ime.’  Jeremija 1:34.

‘Jehova, moja stijena i moj Iskupitelj.’  Psalam 19:14.

‘Tako kaže Jehova, tvoj Iskupitelj, Svetac Izraelov: Ja sam Jehova, Bog tvoj.’ Izaija 48:17; 43:14; 49:7.

‘Tako kaže Jehova, tvoj Iskupitelj… Ja sam Jehova koji čini sve stvari… jedini… bez ičije pomoći.’  Izaija 44:24.

‘Tako kaže Jehova, Kralj Izraela, i njegov Iskupitelj, Jehova Zebaot, Ja sam Prvi i Ja sam Posljednji, i pored Mene nema drugog Boga.’   Izaija 43:16.

‘U ljubavi vječnoj smilovah se tebi, govori Jehova, tvoj Iskupitelj.’   Izaija 54:8.

‘Ti si me otkupio, Jehova istiniti.’  Psalam 31:5.

‘Nek Izrael nadu u Jehovu polaže. Jer je u Jehove milosrdnost i obilno je u Njega iskupljenje; On će iskupiti Izraela od svih grijeha njegovih.’  Psalam 130:7, 8.

‘Jehova nad Vojskama, i tvoj Iskupitelj Svetac Izraelov; Bogom cijele zemlje će se zvati.’ Izaija 54:5.

Iz ovih i mnogih drugih odlomaka svaki čovjek koji ima oči, i um koji je otvoren njihovim korištenjem, može vidjeti da je Bog, koji je jedan (jedini), sišao i, postao čovjek, kako bi ostvario djelo iskupljenja. Svatko ovo može vidjeti kao na jutarnjem svjetlu, kada uzme u obzir ove upravo navedene Božanske izjave. Oni, međutim, koji se nalaze u tami noći pošto su sebe utvrdili u vjerovanju o rođenju drugog Boga od vječnosti, i o Njegovom silasku i iskupljenju, zatvaraju svoje oči na ove Božanske izjave, i onda razmišljaju kako ih mogu primjeniti u potvrđivanju svojih vlastitih pogrešnih stajališta, i tako ih izopačiti.

84. Postoji nekoliko razloga, koji će biti objašnjeni na stranicama koje slijede, zašto Bog nije mogao iskupiti čovječanstvo, to jest, izbaviti ga od prokletstva i pakla, ukoliko nije prisvojio Ljudsko (tijelo). Jer iskupljenje je naznačavalo pokoravanje paklova, dovođenje nebesa u red i nakon toga zasnivanje Crkve. Bog iz Svoje svemoći nije mogao ostvariti ove stvari osim posredstvom Svoga Ljudskog, baš kao što ni jedan čovjek ne može raditi ako nema ruku; i zaista se Njegovo Ljudsko u Riječi naziva ‘ruka Jehovina.’  Izaija 40:10; 53:1. Niti itko može napasti utvrđen grad i uništiti hramove njegovih idola osim prikladnim naoružanjem. Štoviše, očigledno je iz Riječi da je Božja svemoć u ovom Božanskom djelu djelovala kroz Svoje Ljudsko. Jer Bog, koji prebiva u najunutarnijim i najčišćim stvarima, nije na ni jedan drugi način mogao pristupiti onim bezdanima gdje se nalaze paklovi, a u koje je tadašnje čovječanstvo propalo; baš kao što duša ne može ništa napraviti bez tijela, i baš kao što nitko ne može pobijediti neprijatelja ako ovaj nije u njegovom vidokrugu, ili kojem se on ne može približiti sa određenim vrstom oružja, poput kopalja, štitova ili mušketa. Za Boga bi bilo nemoguće ostvariti djelo iskupljenja bez Njegovog Ljudskog (tijela) kao i generalu podrediti Indijce bez da tamo brodom prebaci vojnike; ili prouzročiti da stabla rastu samo pomoću topline i svjetla, ukoliko nije bio stvoren zrak za prijenos ovih, i također tlo iz kojeg stablo može rasti. Zaista, to bi bilo tako nemoguće kao čovjeku uhvatiti ribu bacajući mreže u zrak umjesto u vodu. Jer Jehova kakav je u Sebi Samom ne može doći u kontakt sa ni jednim vragom u paklu, ili sa ijednim vragom na Zemlji, da bi ga ograničio u njegovoj furiji, i obuzdao njegovo nasilje, osim ako nije bio u posljednjim kao i u prvim stvarima. A On je u krajnjim stvarima u Svojem Ljudskom; prema tome se On u Riječi naziva Prvi i Posljednji, Alfa i Omega, Početak i Kraj.

85. (2) JEHOVA BOG JE SIŠAO KAO BOŽANSKA ISTINA, ŠTO JE RIJEČ; PA IPAK ON NIJE RAZDVOJIO BOŽANSKO DOBRO.

Postoje dvije stvari koje sačinjavaju Božju Bìt: Božanska Ljubav i Božanska Mudrost, ili što je isto, Božansko Dobro i Božanska Istina. Bilo je ukazano iznad u brojevima 36-48, da su ovo dvoje Božanska Bìt. U Riječi su ovo dvoje također naznačeni kao Jehova Bog; Jehova označava Božansku Ljubav ili Božansko Dobro, a Bog Božansku Mudrost ili Božansku Istinu. U tu svrhu je da su oni u Riječi razlučeni na različite načine; jednom je samo korišteno ime Jehova, drugi puta ime Bog; jer Kada se obrađuje Božansko Dobro, onda se koristi ime Jehova, a kada je subjekt Božanska Istina korišteno je ime Bog; dok kada su obadvoje obrađivani, korišten je izraz Jehova Bog. Da je Jehova Bog sišao kao Božanska Istina, što je Riječ, je očigledno iz ovog odlomka u Ivanu, gdje je rečeno:

‘U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog… Sve postade po Njemu; i bez Njega ne postade ništa… I Riječ je tijelom postala, i boravila među nama.’   Ivan 1:1, 3, 14

Riječ ovdje naznačava Božansku Istinu, pošto je Riječ, koja je primljena u Crkvi, sâma Božanska Istina, jer ju je diktirao Jehova Osobno; a što je diktirano od strane Jehove je Božanska Istina u njezinoj čistoći, i ne može  [2]             biti ništa drugo. Kako se Riječ spuštala kroz nebesa dolje do ovog svijeta, bila je prilagođena anđelima na nebu a također i ljudima u svijetu. Tako u Riječi postoji duhovni smisao, u kojem se duhovna istina pojavljuje na jasnom svjetlu, i prirodni smisao, u kojem se Božanska Istina vidi jedino mutno. Prema tome, Božanska Istina u ovoj Riječi je ono na što se misli u Ivanu. Štoviše, ovo je očigledno iz ovog razmatranja, da je Gospodin došao u svijet da bi ispunio sve stvari u Riječi; i iz tog razloga mi tako često čitamo da je On napravio ovo ili ono da bi se Pisma mogla ispuniti. Božanska Istina je također naznačena Mesijom ili Kristom, Sinom Čovječjim, i Svetim Duhom Utješiteljem, kojeg je Gospodin poslao nakon Svog odlaska iz svijeta.

            U poglavlju o Svetom Pismu će se vidjeti kako je Gospodin Sebe reprezentirao kao tu Riječ prilikom Preobraženja na Planini pred Njegovom trojicom učenika, Matej 17; Marko 9; Luka 9; i također pred [3] Ivanom u Apokalipsi 1:12-16. Da je Gospodin, dok je bio u svijetu, bio Božanska Istina, je očigledno iz Njegovih riječi:

‘Ja sam put, istina i život.’  Ivan 14:6;

i iz ovih riječi:

‘Mi znamo da je Sin Božji došao, i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.’  1 Ivanova 5:20.

Nadalje, još je očiglednije iz činjenice da se On naziva Svjetlo, kao u ovim odlomcima:

‘To je bilo svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dođe na svijet.’  Ivan 1:4, 9.

‘Isus im je rekao, Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama… Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti.’    Ivan 12:35, 36, 46.

‘Ja sam svjetlost svijeta.’  Ivan 9:5

‘Šimun reče: Moje su oči vidjele tvoje spasenje… svjetlo za prosvjetljenje Pogana.’  Luka 2:30, 32.

‘Ovo je sud, da je svjetlo došlo na svijet, … Ali onaj koji vrši istinu dolazi na svjetlo.’ Ivan 3:19, 21.

I drugi odlomci se mogu navesti gdje se svjetlom naznačava Božanska Istina.

86. Jehova Bog je sišao u svijet kao Božanska Istina kako bi mogao izvršiti djelo iskupljenja, što znači pokoravanje paklova, dovođenje nebesa u red, i nakon toga zasnivanje Crkve. Božansko Dobro ovo ne može ostvariti, ali Božanska Istina od Božanskog Dobra može. Božansko Dobro, razmatrano u sebi, je poput okrugle drške mača, ili tupog komada drva, ili luka bez strijele; ali Božanska Istina od Božanskog Dobra je poput oštrog mača, ili drške koplja sa šiljatim vrhom, ili luka sa strijelama, što su oružja koja se koriste protiv neprijatelja. Militantne istine su ono što u duhovnom smislu Riječi naznačavaju mačevi, koplja i lukovi, kao što se može vidjeti u ‘Apokalipsi Otkrivenoj’, brojevi 52, 299, 436, gdje je ovo objašnjeno. Jer jedino se posredstvom Božanske Istine iz Riječi moglo boriti protiv neistina i zala, koji su onda prevladavali i koji i dalje prevladavaju s kraja na kraj pakla, i pokoriti ga; niti je novo nebo, koje je tada bilo zasnovano, moglo biti utemeljeno i postavljeno u red ikakvim drugim sredstvima, niti je nova Crkva mogla biti obnovljena na zemlji. Štoviše, sva snaga, vrlina i Božja moć pripadaju Božanskoj Istini od Božanskog Dobra. Bilo je to iz tog razloga da je Jehova Bog sišao kao Božanska Istina, što je Riječ. U Davidu je prema tome rečeno:

‘Pripaši mač uz bedra, O Junače; u Svom se veličanstvu uzdigni, jaši na Riječi istine; i desnica Tvoja će te podučiti prekrasnim stvarima. Oštre su strelice Tvoje, i neprijatelji Tvoji će pred tobom pasti.’             Psalam 45:3-5.

Ove riječi su izrečene o Gospodinu, u vezi s Njegovim borbama sa paklovima, i Njegovim pobjedama nad njima.

87. Kvaliteta koja pripada dobru kada je odvojeno od istine, i istini kada je odvojena od dobra, se može jasno vidjeti iz čovjekove prirode. Jer svo njegovo dobro počiva u volji, a sva njegova istina u razumijevanju; a volja od svog vlastitog dobra ne može učiniti ništa osim kroz razumijevanje; to jest, ne može djelovati, govoriti ili osjećati; sva njezina vrlina i moć postaju djelotvorni kroz razumijevanje i prema tome kroz istinu, koje je razumijevanje primatelj i prebivalište. Sa ovim principima i njihovim sposobnostima je isto kao i sa akcijom srca i pluća u tijelu; jer srce, bez disanja pluća, ne izvršava niti pokret niti senzaciju; ali disanje pluća od srca proizvodi obadvoje. Ovo je očigledno u slučajevima nesvjestice kod onih koji su pali u vodu i ugušili se. Njihovo disanje prestaje ali sistolični pokret srca se nastavlja; a vrlo dobro je poznato da oni nisu sposobni niti za kretanje niti za senzaciju. Isto je također sa embrijom u majčinoj utrobi; a razlog je da srce korespondira sa voljom i njezinim dobrom, a pluća sa razumijevanjem i njezinom istinom. U duhovnom svijetu je sila istine posebice upadljiva. Jedan anđeo koji je u Božanskoj Istini od Gospodina, iako je u tijelu slab poput malog djeteta, može nagnati u bijeg cijelu trupu paklenih duhova koji su čak divovskog stasa, i izgledaju poput Anakima i Nefila. On ih može progoniti do pakla i tamo ih natjerati u špilje; a ako bi oni i izašli, ne usuđuju mu se prići. Oni koji su u Božanskim Istinama od Gospodina su u tom svijetu poput lavova, iako u tijelu nisu snažniji od ovaca. Ljudi koji su u Božanskoj Istini od Gospodina posjeduju sličnu moć protiv zala i neistina, i posljedično tome protiv paklenih sila, jer ove, razmatrane u njihovom istinskom karakteru, nisu ništa nego zla i neistine. Takva moć počiva u Božanskoj Istini pošto je Bog sâmo Dobro i sâma Istina i posredstvom Božanske Istine je On stvorio svemir; i svi zakoni reda uz čiju pomoć održava svemir, su istine. Prema tome je rečeno u Ivanu da su:

‘sve stvari bile stvorene posredstvom Riječi, i da bez Nje ništa nije bilo stvoreno.’  1:3, 10.

i u Davidu:

‘Riječju Jehovinom su nebesa bila sazdana; i dahom usta Njegovih sva vojska njihova.’  Psalam 33:6.

88. Da Bog, iako je sišao kao Božanska Istina, nije razdvojio Božansko Dobro je očigledno iz Njegovog začeća, u svezi kojega je zapisano

‘da je sila Svevišnjega zasjenila Mariju.’  Luka 1:35;

a sila Svevišnjega predstavlja Božansko Dobro. Isto je također očigledno iz odlomaka gdje On Osobno kaže kako je Otac u Njemu, i kako je On u Ocu; kako su sve Očeve stvari Njegove, i kako su Otac i On jedno; pored mnogih drugih sličnih izjava. Ocem je naznačeno Božansko Dobro. 

89. (3) BOG JE PRISVOJIO LJUDSKO (TIJELO) U SKLADU SA SVOJIM VLASTITIM BOŽANSKIM REDOM.

U sekciji koja se odnosi na Božansku svemoć i sveznanje je bilo ukazano kako je Bog prilikom stvaranja uveo red u svemir i sve njegove djelove; i sukladno tome da svemoć Božja postupa i djeluje u svemiru i svim njegovim djelovima u skladom sa zakonima Svojeg reda. Ovo je bilo obrađeno iznad u brojevima 49-74. Onda, pošto je Bog sišao dolje, i pošto je On sâm Red, kako je tamo ukazano, bilo je nužno, kako bi u stvarnosti postao Čovjekom, da On bude začet, nošen u utrobi, te da bude rođen; i da bude obrazovan, stiče određenim tokom znanje uz čiju pomoć može zadobiti inteligenciju i mudrost. Prema tome je On Njegove Ljudskosti što se tiče bio novorođenče poput svakog drugog novorođenčeta, dječak poput bilo kojeg drugog dječaka, i tako dalje; ali sa ovom jedinom razlikom, da je On prošao kroz ove postupne faze brže, potpunije i savršenije od drugih. Da je On napredovao na ovaj način u skladu sa redom je očigledno iz ovih riječi u Luki:

‘Dijete Isus je raslo, i jačalo duhom; i napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.’  2:40, 52.

Da je to činio brže, potpunije i savršenije od drugih vidi se iz izvještaja zapisanog o Njemu u istom Evanđelisti:

‘da je kao dječak, dvanaest godina star, sjedio u Hramu među učiteljima i naučavao; i da su svi koji su Ga čuli bili zadivljeni Njegovim razumijevanjem i odgovorima.’  2:46, 47; i također 4:16-22, 32.

Ovo je bilo učinjeno pošto je Božanski da čovjek treba sebe pripremiti za primanje Boga; i kako sebe pripremi tako Bog uđe u njega, kao u Svoje vlastito prebivalište i dom. Takva priprema je ostvarena posredstvom znanja o Bogu i duhovnim stvarima koje pripadaju Crkvi, i time putem inteligencije i mudrosti. Jer zakon je reda da u onoj mjeri u kojoj čovjek prilazi i približava se Bogu, što on mora učiniti u potpunosti kao sam o sebe, u istoj toj mjeri Bog prilazi i približava se njemu, i u unutrašnjosti se sjedinjuje sa njime. Dalje će u brojevima koji slijede biti ukazano kako je Gospodin napredovao do potpunog ujedinjenja sa Svojim Ocem u skladu sa ovim redom.

90. Oni koji ne znaju da Božanska svemoć postupa i djeluje u skladu sa redom mogu formirati mnoge proturječne i fantastične ideje koje su protivne zdravom razumu. Oni na taj način mogu pitati zašto Bog nije odmah prisvojio ljudsko bez takvog napredovanja. Zašto nije stvorio ili za Sebe sastavio tijelo od elemenata prikupljenih na sve četiri strane svijeta, i tako Sebe predstavio kao Bogo-Čovjeka vidljivog Židovima, ne, cijelom svijetu. Ili ako je Njegova volja bila biti rođen, zašto nije ulio cijelo Svoje Božansko u Sebe dok je bio embrij, ili novorođenče. Ili zašto, nakon rođenja, On smjesta nije postao zreo čovjek i smjesta govorio od Božanske Mudrosti. Takve su ideje koje mogu biti začete i izražene od strane onih koji razmišljaju o Božanskoj svemoći odvojenoj od reda, i koji na taj način ispunjavaju Crkvu sa mahnitim i ispraznim besmislenostima.

            Što se u stvari i dogodilo. Bilo je proglašeno da je Bog mogao začeti Sina od vječnosti, i onda prouzročiti da treći Bog proizlazi iz Njega i Sina. Također da On može biti bijesan na ljudsku rasu, prokleti ih, i onda biti voljan ukazati im milost preko Sina, uz pomoć Sinovljeva posredovanja sjećajući se Njegovog križa. Nadalje, da On čovjeku može dodijeliti pravednost Svoga Sina, i usaditi ju u njegovo srce poput jednostavne Wolfove supstance, u kojoj je, kako ovaj autor navodi, sva zasluga Sina koja ne može biti podijeljena, jer ako bi ona bila podijeljena svela bi se na ništa. Štoviše, da On može, kao Papinskom Bulom, oprostiti grijehe komegod želi, ili očistiti najprljavijeg grešnika od njegovih mračnih zala, čineći čovjeka, koji je crn poput vraga, bijelim poput anđela svjetla; i to dok on stoji nepokretan poput kamena, i neaktivan poput kipa ili idola. Ima još mnogo drugih besmislenih ideja koje takvi, koji bez znanja i priznavanja bilo kakvog reda pretpostavljaju za Božansku Silu kako je apsolutna, mogu proširiti na sve strane, baš kao što vijača rasprši pljevu u zrak. Takvi ljudi, po pitanju duhovnih stvari koje pripadaju nebu, Crkvi, i prema tome vječnom životu, mogu odlutati od Božanskih istina poput slijepca u šumi, koji se čas spotiče preko kamenja, zatim udara svojim čelom u drvo, a čas opet svojom kosom zapliće u grane.

91. Božanska čuda su također bila vršena u skladu sa Božanskim redom; ali sukladno redu upliva duhovnog svijeta u prirodni svijet. U vezi s ovim redom nitko do sada nije znao ništa, pošto nitko nije znao ništa o duhovnom svijetu. Međutim, kakva je priroda tog reda će biti ukazano u prikladno vrijeme kada budemo obrađivali Božanska čuda i magična čuda.

92. (4) LJUDSKO, POMOĆU KOJEG JE BOG SEBE POSLAO U SVIJET, JE SIN BOŽJI.

Gospodin je često izjavljivao kako Ga je Otac poslao, i da je On bio poslat od strane Oca, kao u

Mateju 10:40; 15:24; Ivanu 3:17, 34; 5:23, 24, 36, 37, 38; 6:29, 39, 40, 44, 57; 7:16, 18, 29; 8:16, 18, 29, 42; 9:4; te mnogim drugim mjestima.

On je tako govorio pošto ‘biti poslan u svijet’ znači sići i doći među ljude; a to je bilo učinjeno uz pomoć Ljudskog (tijela) kojeg je On prisvojio kroz djevicu Mariju. Ljudsko (tijelo) je također doista Sin Božji, Sin Čovječji, i Marijin Sin. Sinom Božjim se naznačava Jehova Bog u Njegovom ljudskom, Sinom Čovječjim Gospodin kao Riječ, a Marijinim Sinom aktualno Ljudsko (tijelo) koje je prisvojio. U onome što slijedi će biti ukazano da Sin Božji i Sin Čovječji nose ta značenja. Očigledno je, međutim, iz čovjekove regeneracije da Marijin Sin naznačava jedino Ljudsko (tijelo), pošto je duša od oca a tijelo od majke. Jer duša je u očevom sjemenu, a ovo je odjenuto sa tijelom u majci; ili što je isto, sve što je duhovno u čovjeku je od oca, a sve što je materijalno je od majke. U slučaju Gospodina, što je bilo Božansko u Njemu je bilo od Jehove Oca, a što je bilo Ljudsko je bilo od majke; i ovo dvoje sjedinjeni su Sin Božji. Da je to tako je jasno vidljivo iz Gospodinovog Rođenja, koje je u Luki ovako zabilježeno:

‘Anđeo Gabrijel reče Mariji: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti; zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.’   1:35.

Gospodin je Sebe nazivao ‘poslanim od strane Oca’ također iz sljedećeg razloga, da ‘onaj koji je poslan’ ima isto značenje kao anđeo, jer riječ anđeo na izvornom jeziku znači ‘poslan’ kao u Izaiji:

‘Anđeo Gospodinov ih je spasio; u ljubavi Njegovoj i sažaljenju ih je iskupio.’  63:9.

i u Malahiji:

‘I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite, i anđeo Saveza, u kojem se radujete.’  Malahija 3:1, i drugim odlomcima.

Da su Božansko Trojstvo-Bog Otac, Sin, i Sveti Duh, u Gospodinu, i da je Otac u Njemu Božanski Izvor svih stvari, Sin Božansko Ljudsko, a Duh Sveti Proizlazeće Božansko, će se vidjeti u trećem poglavlju ovog djela, o Božanskom Trojstvu.

93. Pošto je anđeo Gabrijel najavio Mariji, ‘Sveta Stvar koju ćeš poroditi će biti nazvana Sin Božji’, sljedeći odlomci iz Riječi će biti navedeni kako bi ukazali da se Gospodin, s obzirom na Njegovo Ljudsko, naziva ‘Svetac Izraelov’:

‘Ja promatrah viđenja…  kad, evo, Stražar, Svetac, silazi s neba.’  Danijel 4:13.

‘Bog dolazi iz Temana, a Svetac s planine Parana.’ Habakuk 3:3.

‘Ja sam Jehova, Svetac vaš, Stvoritelj Izraelov.’  Izaija 43:15.

‘Ovako govori Jehova, Itkupitelj Izraelov, Svetac njegov.’  Izaija 49:7.

‘Ja sam Jehova Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj Spasitelj.’  43:3.

‘A naš Iskupitelj, Jehova Zebaot Mu je ime, Svetac Izraelov.’  47:4.

‘Njegovo ime je Jehova Zebaot; a Iskupitelj tvoj Svetac Izraelov.’  54:5.

‘Iskušavali su Boga, i Sveca Izraelovog.’  Psalam 78:41.

‘Zaboravili su Jehovu, razljutili su Sveca Izraelovog.’   Izaija 1:4.

‘Rekoše: uklonite nam s očiju Sveca Izraelova! Stog’ ovako zbori Svetac Izraelov.’  30:11, 12.

‘Koji govore, Neka pohiti s djelom svojim da bismo ga vidjeli; neka se približi i završi naum Sveca Izraelova.’  5:19.

‘U onaj dan… će se oslanjati na Jehovu, Sveca Izraelova.’  10:20.

‘Kliči i raduj se, kćeri Sionska; jer velik je sred tebe Svetac Izraelov!’  12:6.

‘Bog Izraelov reče, U onaj dan… njegove će oči biti uspravljene k Svecu Izraelovu.’   17:7.

‘Siromašni među ljudima će se radovati u Svecu Izraelovu.’  29:19; 41:16.

‘Zemlja njihova je bila ispunjena krivicom protiv Sveca Izraelova.’  Jeremija 51:5;

također vidi Izaiju 55:5, 60:9, i na drugim mjestima.

Svetac Izraelov naznačava Gospodina s obzirom na Njegovo Božansko Ljudsko; jer anđeo je rekao Mariji:

‘Ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi će se zvati Sin Božji.’   Luka 1:35.

Da su Jehova i Svetac Izraelov jedno, iako su imenovani odvojeno, je očigledno iz upravo navedenih odlomaka, koji proglašavaju kako je Jehova Svetac Izraelov. Da se Gospodin naziva ‘Bog Izraelov’ je također očigledno iz mnogobrojnih odlomaka, kao iz sljedećih:

Izaija 17:6; 21:10 17; 24:15; 29:23; Jeremija 7:3; 9:15; 11:3; 13:12; 16:9; 19:3, 15; 23:2; 24:5; 25:15, 27; 29:4, 8, 21, 25; 30:2, 31:23; 32:14, 15, 36; 33:4; 34:2, 13; 35:13, 17, 18, 19; 37:7; 38:17; 39:16; 42:9, 15, 18; 43:10; 44:2, 7, 11, 25; 48:1; 50:18; 51:33; Ezekijel 8:4; 9:3; 10:19, 20; 11:22; 43:2; 44:2; Sefanija 2:9; Psalam 41:13; 59:5; 63:8.

94. Običaj je u Kršćanskim Crkvama današnjeg vremena nazivati Gospodina našeg Spasitelja Marijinim Sinom, ali rijetko Sinom Božjim, osim ako se time ne naznačava Sin Božji rođen od vječnosti. Razlog tome je da je Rimokatolička Crkva postavila Mariju iznad svih drugih u svetosti, i uzvisila je iznad svih njezinih svetaca kao božicu ili kraljicu; bez obzira na činjenicu da je Gospodin, kada je proslavio Svoje Ljudsko, skinuo sve što je dobio od majke, i obukao sve što pripada Ocu, kao što će biti jasno ukazano na sljedećim stranicama ovog djela. Iz ovog uobičajenog načina govora o Gospodinu kao Marijinom Sinu su u Crkvu ušla mnoga štetna mišljenja, posebice kod onih koji nisu pridavali potrebnu pažnju onome što je u Riječi rečeno o Gospodinu; kao recimo da su Otac i On jedno, da je On u Ocu i Otac u Njemu, da su sve Očeve stvari Njegove, da je On nazivao Jehovu Svojim Ocem a Jehova Otac Ga je nazivao Svojim Sinom. Jedna od škodljivih posljedica koje su rezultirale iz toga što se Gospodin nazivao Marijinim Sinom a ne Sinom Božjim je da je izgubljena ideja o Njegovom Božanstvu, a sa njom sve što je o Njemu rečeno u Riječi kao Sinu Božjem. To je oslobodilo pristup Judaizmu, Arijanizmu, Socinjaizmu, Kalvinizmu, kakav je bio na počeku, i na kraju Naturalizmu, i sa njime obmana kako je On bio Marijin Sin sa Josipom, i da je Njegova duša bila od majke, i posljedično da se On naziva Sinom Božjim dok u stvarnosti to nije. Neka svatko, svećenik a također i laik, najozbiljnije razmotri da li je formirao te nastavlja podržavati ikakvo drugo mišljenje o Gospodinu kao Marijinom Sinu osim jedino kao o čovjeku. Kako je ova ideja počela prevladavati među Kršćanima već u trećem stoljeću, kada se pojavio Arijanizam, Savjet u Nikeji je, kako bi zaštitio Gospodinovo Božanstvo, izmislio dogmu o Sinu rođenom od vječnosti. Posredstvom toga je u to vrijeme Gospodinovo Ljudsko zaista bilo uzdignuto do Božanstva, a među mnogima je to i dalje, ali nije tako uzdignuto sa onima koji posljedično ujedinjenje smatraju hipostatskim, poput onog između dvije osobe, od kojih je jedna nadmoćna drugoj. Što rezultira iz ovog nego da će cijela Kršćanska Crkva, koja je bila utemeljena jedino na obožavanju Jehove u Njegovom Ljudskom, posljedično tome na Bogo-Čovjeku, biti uništena?

            Gospodin na mnogim mjestima izjavljuje kako Oca nitko ne može vidjeti, ili Ga poznavati, ili Mu prići, ili vjerovati u Njega, osim kroz Njegovo Ljudsko. Ako je ova izjava odbačena, svo dragocjeno sjeme Crkve je promijenjeno u ono niže vrijednosti; sjeme masline postaje borovo sjeme; naranđino sjeme, limunovo, jabukino i kruškino postaju sjemenje vrbe, brijesta, lipe i hrasta; vinova loza postaje močvarna trska, a pšenica i ječam postaju samo pljeva. Zaista, sva duhovna hrana postaje poput prašine, ili hrane koju jedu zmije, jer duhovno svjetlo u čovjeku postaje prirodno (svjetlo njegove prirodne inteligencije), i naposlijetku postaje senzualno tjelesno, koje je gledano u sebi obmanjujuće svjetlo. Čovjek u stvari postaje poput ptice koja, dok pokušava poletjeti kad su joj krila ošišana, pada na zemlju i dok hoda unaokolo oko sebe ne vidi ništa više osim onog što joj leži pod nogama. Zatim s obzirom na duhovne stvari Crkve koje bi bile koristile njegovom vječnom životu, njegove ideje su tako bezvrijedne kao predviđanja gataoca. Takvi su rezultati kada čovjek smatra Gospodina Boga, Iskupitelja i Spastielja, jedino Marijinim Sinom, to jest, jedino čovjekom.

95. (5) GOSPODIN JE, DJELIMA ISKUPLJENJA, SEBE UČINIO PRAVEDNOŠĆU. 

Danas se u Kršćanskim Crkvama tvrdi i vjeruje kako Gospodinu jedinome pripada zasluga i pravednost po vrlini poslušnosti koju je ukazao Bogu Ocu dok je bio na svijetu, a posebice putem Njegove Muke na Križu. Zamišlja se, međutim, kako je sâma Muka na Križu bilo djelo iskupljenja, dok u stvari ono što je na taj način bilo ostvareno nije bilo djelo iskupljenja, već proslavljivanje Njegovog Ljudskog. Ovo će biti obrađeno u sljedećem odlomku o Iskupljenju. Djela Iskupljenja, putem kojih je Gospodin Sebe učinio Pravednošću, su bila ova: On je izvršio Posljednji Sud, koji se dogodio u duhovnom svijetu, razdvajajući zle od dobrih, i koze od ovaca; On je otjerao iz neba one koji su se družili sa zmajevim zvijerima, utemeljio novo nebo od onih koji su bili dostojni, i pakao od nedostojnih; i sukcesivno je sve stvari svugdje povratio u red; i konačno je zasnovao Novu Crkvu. Ovo su bila djela iskupljenja putem kojih je Gospodin Sebe učinio Pravednošću; jer pravednost se sastoji tome da se sve stvari čine u skladu sa Božanskim redom, i u ponovnom vraćanju u red svega što se od njega udaljilo, jer sâm Božanski red je pravednost. Takve stvari su predstavljene Gospodinovim riječima kada je rekao: 

‘Dolikuje Mi da ispunim svu pravednost Božju!’  Matej 3:15;

i putem ovih odlomaka u Starom Testamentu:

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu izdanak pravedni, i kralj će vladati… i činit će… pravednost u zemlji… I evo imena kojim će Ga nazivati, Jehova, Pravednost naša.’   Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16.

‘Ja koji naučavam pravednost, moćan da spasim!’  Izaija 63:1;

‘Sjedit će na prijestolju Davidovim… učvrstit će ga i utvrdit u prosudbi i pravdi.’  9:7;

‘Sion će biti iskupljen… sa pravednošću.’ 1:27.

96. Naši crkveni lideri u današnje vrijeme daju sasvim drugačiji izvještaj o Gospodinovoj pravednosti; a kako također pretpostavljaju da se upisuje u ljudska srca, oni svojoj vlastitoj vjeri pripisuju spasavajuću kvalitetu. Dok je istina kako Gospodinova pravednost, zbog svoje prirode i svojeg izvorišta, pošto je u sebi čisto Božanska, ne može biti sjedinjena sa nijednim čovjekom i na taj način ishoditi spasenje, ne više od Božanskog života, koji je Božanska Ljubav i Mudrost. Gospodin sa ovima ulazi u svakog čovjeka, ali ako on ne živi u skladu sa redom, čak i ako je ovaj Život u njemu, on ništa ne doprinosi njegovom spasenju; jedino mu dodjeljuje sposobnost razumijevanja istine i činjenja dobra. Živjeti u skladu sa redom je živjeti u skladu sa Božjim Zapovijedima; a kada čovjek tako živi i djeluje, on za sebe stiče pravednost; ne pravednost Gospodinovog iskupljenja, već Gospodina Osobno kao Pravednost. Na takve ljude se odnose ovi odlomci:

‘Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.’  Matej 5:20.

‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ Matej 5:10.

‘Tako  će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih.’  Matej 13:49;

 i u drugim odlomcima. Pravednima su u Riječi naznačeni oni koji su živjeli u skladu sa Božanskim redom, pošto je Božanski red pravednost. Sâma pravednost, koja je Gospodin postao djelima iskupljenja, se ne može pripisati ni jednom čovjeku, niti se može upisati u njega, prilagoditi njegovoj prirodi i sjediniti sa njime, osim kao što to svjetlo može oku, zvuk uhu, volja mišićima onog koji djeluje, misao usnama onog koji govori, zrak plućima pri disanju, toplina krvi, i tako dalje. U ovim slučajevima svatko vlastitim razmatranjem može vidjeti da tu postoji upliv i bliskost ali ne i sjedinjenje. Pravednost se, međutim, stiče ukoliko ju čovjek prakticira, a on to čini kako prema svom bližnjemu djeluje iz ljubavi prema onome što je pravedno i istinito. Pravednost prebiva u samom dobru, to jest, u samoj primjeni koju on vrši; jer Gospodin izjavljuje da se svako stablo poznaje po njegovim plodovima, Svaki čovjek može znati drugog po njegovim djelima, ako razmatra krajnju svrhu i namjeru volje, te namjeru i uzrok odakle su napravljeni. Takve stvari svi anđeli uzimaju u obzir, kao i svi mudri ljudi u ovom svijetu. Generalno, svaka biljka i grm koji raste iz tla se poznaje po njegovom cvijetu, sjemenu i primjeni; svaki metal po njegovoj izvrsnosti; svaki kamen po njegovoj kvaliteti; isto tako svako polje, svaka vrsta hrane, svaka zvijer u polju i svaka ptica u zraku; zašto ne i čovjek? Kvaliteta čovjekovih djela, i o čemu ova ovisi, će biti opisana u poglavlju o Vjeri.  

97. (6) ISTIM DJELIMA JE GOSPODIN SEBE UJEDINIO SA OCEM, I OTAC JE SEBE UJEDINIO SA NJIME.

Ujedinjenje je bilo ostvareno djelima iskupljenja, pošto je Gospodin ova obavio pomoću Svog Ljudskog, i kako je to učinio, Božansko, pod kojim se misli na Oca, se približilo, pomagalo i surađivalo; i naposlijetku su bili tako ujedinjeni da nisu bili dvoje već jedno. Ovo ujedinjenje je Proslavljenje, koje će biti obrađeno u onome što slijedi.

98. Da su Otac i Sin, to jest, Božansko i Ljudsko, ujedinjeni u Gospodinu, poput duše i tijela, je doista u skladu sa vjerom današnje Crkve, a također je u skladu sa Riječju; ali ipak jedva petorici od sto, ili pedesetorici od tisuću, je to poznato kao istina. Ovo je zbog doktrine o opravdanju samo sa vjerom, kojoj većina svećenstva, gorljivi da bi stekli ugled zbog učenosti poradi slave i nagrade, cijelim srcem naginje, sve dok u današnje vrijeme umovi mnogih nisu u potpunosti opsjednuti tom doktrinom. Štoviše ova je doktrina, poput duha vina zvanog alkohol, zamračila njihove umove tako da oni poput pripitih ljudi nisu uspjeli percipirati ovo najvažnije načelo Crkve, da je Jehova Bog sišao i prisvojio Ljudsko; iako se jedino kroz ovu uniju čovjek može sjediniti s Bogom, i putem sjedinjenja, spasiti. Da spasenje ovisi o poznavanju i priznavanju Boga može biti sasvim jasno svakome tko uzme u obzir da je Bog Sve u svima na nebu, i otud u Crkvi, i posljedično u teologiji.

            Sada će najprije biti ukazano da je unija Oca i Sina, ili Božanskog i Ljudskog, u Gospodinu, poput unije između duše i tijela; i nakon toga da je ova unija obostrana. Uniju poput duše i tijela podržava Atanasijevo Vjerovanje, koje je u cijelom Kršćanskom svijetu primljeno kao doktrina u vezi s Bogom. Tamo čitamo:

‘Naš Gospodin Isus Krist je Bog i Čovjek; a iako je On Bog i Čovjek, ipak nisu dva već jedan Krist. On je jedan, pošto je Božansko uzelo k sebi Ljudsko; da, On je u potpunosti jedno, i On je jedna Osoba; jer kao što su duša i tijelo jedan čovjek, tako su Bog i Čovjek jedan Krist.’

Shvatilo se kako ovaj odlomak naznačava uniju koja postoji između Sina Božjeg od vječnosti i Sina rođenog u vremenu. Međutim, kako je Bog jedan a ne tri, ako se pod tom unijom misli na uniju sa jednim Bogom od vječnosti, ta doktrina se slaže sa Riječju, gdje čitamo:

‘kako Ga je začeo Jehova Bog, Luka 1:34, 35,

otkud potječe Njegova duša i Njegov život. Prema tome On kaže:

‘kako su On i Njegov Otac jedno.’  Ivan 10:30;

‘da onaj koji vidi i poznaje Njega, vidi i poznaje Oca, Ivan 14:9;

‘Kad bi Mene poznavali, poznavali bi također Moga Oca.’  Ivan 8:19;

‘Onaj koji Mene prima, prima Onog koji Me poslao.’ Ivan 13:20;

‘kako je On u krilu Očevu.’  Ivan 1:18;

‘da su sve Očeve stvari, Njegove.’  Ivan 16:15;

‘da se On naziva Vječnim Ocem.’  Izaija 9:6;

‘kako On prema tome ima vlast nad svakim tijelom.’  Ivan 17:2;

‘i svu vlast na nebu i na zemlji.’  Matej 28:18.

Iz ovih i mnogih drugih odlomaka u Riječi se može jasno vidjeti da je unija između Oca i Sina poput one između duše i tijela. Prema tome se On u Starom Testamentu učestalo naziva Jehova, Jehova Zebaot, i Jehova Iskupitelj, kao što se može vidjeti u broju 83.

99. Da je unija između Oca i Sina obostrana se jasno vidi iz ovih odlomaka u Riječi:

‘Filipe, vjeruješ li da sam Ja u Ocu i Otac u Meni?…  Vjerujte Mi da Ja sam u Ocu, i Otac u Meni.’    Ivan 14:10, 11;

‘Tako da možete znati i vjerovati da je Otac u Meni i Ja u Njemu.’  10:38;

‘Da svi oni mogu biti jedno; kao što si Ti, Oče, u Meni, i Ja u Tebi.’  17:21;

‘Oče, sve Moje je Tvoje, a Tvoje Moje.’  17:10.

Ova unija je obostrana, pošto među dvojicom ne može biti nikakve unije ili sjedinjenja, ukoliko oni obostrano ne pristupaju jedno drugome. Svo sjedinjenje u cijelom nebu, u cijelom svijetu i cijelom čovjeku nastaje jedino iz obostranog pristupanja svakog pojedinog drugome, i posljedično tome iz jedinstva volje na obje strane; otud nastaje istovrsnost i naklonost, jednoglasnost i suglasnost u svim specifičnim djelovima na obje strane. Takva je uzajamna unija duše i tijela u svakom čovjeku; unija između čovjekovog duha sa senzorskim organima i tjelesnim organima kretanja; unija srca i pluća; unija volje i razumijevanja; unija svih udova i organa u čovjeku, i njima samima i međusobno; unija umova sa svima koji unutarnje ljube jedni druge, jer je ona upisana na svoj ljubavi i prijateljstvu, pošto je priroda ljubavi žudjeti voljeti i biti voljen. Postoji uzajamna unija svih stvari u svijetu koje su savršeno ujedinjene, poput unije sunčeve topline sa toplinom drveta i kamena, životne topline sa toplinom svih žila u živim stvarima; poput unije stabla sa korijenom, kroz korijen sa stablom, i kroz stablo sa plodom; takva je unija između magneta i željeza, i tako dalje. Osim ako unija ne nastaje iz obostranog i uzajamnog pristupanja jednog drugome ona je samo izvanjska, a ne unutarnja unija, koja je vremenom uzajamno razvrgnuta, a ponekad u tako potpunoj mjeri da strane više ne prepoznaju jedna drugu.

100. Dakle, pošto nikako nije moguće da unija, ispravno tako nazvana, bude ostvarena osim ako nije obostrana i uzajamna, prema tome je sjedinjenje između Gospodina i čovjeka ove prirode, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Onaj koji jede Moje tijelo, i pije Moju krv, boravi u Meni, i Ja u njemu.’  Ivan 6:56;

‘Ostanite u Meni, i Ja u vama… Onaj koji ostane u Meni, i Ja u njemu, on daje mnogo ploda.’ 15:4, 5;

‘Ako itko… otvori vrata, Ja ću doći k njemu, i večerat ću s njime, i on sa Mnom.’  Apokalipsa 3:20;

pored ostalih odlomaka. Ova unija je ostvarena tako što se čovjek približava Gospodinu, i tako što se Gospodin približava njemu; jer pouzdan je i nepromjenjiv zakon da u onoj mjeri u kojoj se čovjek približava Gospodinu, Gospodin se približava njemu. Više će se u vezi s ovim vidjeti u poglavlju o Ljubavi prema bližnjemu i Vjeri.

101. (7) TAKO JE BOG POSTAO ČOVJEK, I ČOVJEK BOG, U JEDNOJ OSOBI.   

Da je Jehova Bog postao Čovjekom, i Čovjek Bogom, u jednoj Osobi, slijedi kao zaključak iz prethodnih članaka ovog poglavlja, posebice iz ova dva: ‘Jehova, Stvoritelj Svemira, je sišao i prisvojio Ljudsko, kako bi iskupio i spasio čovječanstvo,’ br. 82-84; i ‘Gospodin je, djelima iskupljenja, ujedinio Sebe sa Ocem, i Otac je Sebe ujedinio sa Njime, time obostrano i uzajamno’, br. 97-100. Iz te obostrane unije je jasno vidljivo da je Bog postao Čovjekom, i Čovjek Bogom, u jednoj Osobi. Isto također slijedi kao posljedica iz unije obadvojice, koja je poput one duše i tijela. Da je ovo u suglasnosti sa vjerom današnje Crkve, kako je razložena u Atanasijevom Vjerovanju, se može vidjeti gore u br. 98. To je također u skladu sa vjerom Protestanata Evanđelista, kako je iskazano u njihovoj glavnoj ortodoksnoj knjizi, Formula Concordiae, gdje je čvrsto ustanovljeno, i na osnovu Svetog Pisma i Otaca, a također putem racionalnih argumenata, da je Ljudska Kristova Priroda bila uzvišena do Božanskog veličanstva, svemoći i sveprisutnosti, i također da je u Kristu Čovjek Bog i Bog Čovjek; kao što se može vidjeti u tom djelu, str. 607, 765. Štoviše, bilo je dokazano u ovom poglavlju da se Jehova Bog, s obzirom na Njegovo Ljudsko, u Riječi naziva Jehova, Jehova Bog, Jehova Zebaot, i također Bog Izraela. Prema tome Pavle kaže:

‘da u Kristu Isusu prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’  Kološanima 2:9;

a Ivan kaže:

‘kako je Isus Krist, Sin Božji, Bog Istiniti, i vječni život.’  1 Ivanova 5:20.

Da Sin Božji, pravilno govoreći, naznačava Njegovo Ljudsko, se može vidjeti gore u br. 92 i onome što slijedi. Štoviše, Jehova Bog naziva obadvoje, i Sebe i Njega Gospodinom; jer zapisano je:

‘Gospodin reče mom Gospodinu, sjedni s Moje desne strane.’  Psalam 110:1;

i u Izaiji:

‘Dijete nam se rodilo, Sina dobismo: … i ovo je ime kojim će Ga zvati, Bog, Otac Vječni.’ 9:6.

Gospodin se s obzirom na Njegovo Ljudsko također naznačava Sinom u Davidu:

‘Proglasit ću dekret: Jehova mi reče, Ti si Moj Sin; danas te začeh… Poljubite Sina, da se ne razgjevi, a vi budete uništeni.’  Psalam 2:7, 12.

Ovdje se ne misli na Sina rođena od vječnosti, već Sina rođena u svijetu, jer ovo je proročanstvo o Gospodinu koji je trebao doći, i prema tome se naziva dekretom kojeg je Jehova objavio Davidu. Također je zapisano ranije u istom Psalmu:

‘Pomazao sam Kralja mog u Sionu.’ stih 6,

 i kasnije:

‘dat ću Mu narode u nasljeđe.’  Stih 8.

Prema tome, ‘danas’, ne znači od vječnosti, već u vremenu, jer u Jehove je budućnost sadašnjost.

102. Vjeruje se kako je Gospodin, s obzirom na Njegovo Ljudsko, ne samo bio, već i dalje jeste Marijin Sin; ali u ovome je Kršćanski svijet u zabludi. Istina je kako je On bio Marijin Sin, ali da On to i dalje jeste, to nije istina; jer On je djelima Iskupljenja skinuo ljudsko od majke i obukao Ljudsko od Svog Oca. Posljedično tome je Gospodinovo Ljudsko Božansko, i u Njemu je Bog Čovjek i Čovjek Bog. Da je On skinuo ljudsko od majke i obukao Ljudsko Oca, što je Božansko Ljudsko, se vidi iz činjenice da On Mariju nije nikad nazvao Svojom majkom. Ovo se može vidjeti iz sljedećih odlomaka:

‘Majka Isusova Mu reče, Nemaju više vina. Isus joj odgovori, Ženo, što Ja imam s tobom? Moj čas još nije došao.’  Ivan 2:3, 4;

 i na drugom mjestu:

‘Kada je Isus sa križa vidio Svoju majku, i učenika kojeg je volio, kako stoje, On reče Svojoj majci, Ženo, gledaj sina tvoga! Onda je rekao učeniku, Gledaj tvoja majka.’  Ivan 19:26, 27;

i ni jednom ju nije priznao.

‘Isusu je bilo rečeno od strane nekog čovjeka, koji je rekao, Tvoja majka i tvoja braća su vani, i žele te vidjeti. A On odgovori i reče im, Moja majka i Moja braća su oni koji čuju Riječ Božju, i vrše je.’   Luka 8:20, 21; Matej 12:46-50; Marko 3:31-35.

Gospodin ju stoga nije nazivao ‘majkom’, već ‘ženom’, i povjerio ju je Ivanu kao majku; na drugim mjestima se [2] ona naziva Njegovom majkom, ali ne s Njegove strane. Ovo je također dokazano činjenicom da On Sebe nije priznavao kao Davidova Sina: jer čitamo u Evanđelistima:

‘Kako je Isus zapitao Farizeje, govoreći, Što mislite o Kristu? Čiji je On Sin? Oni Mu rekoše, Davidov Sin. On im reče, Kako Ga onda David u duhu naziva Gospodinom, govoreći, Gospodin reče mom Gospodinu, Sjedni Mi s desne strane, dok neprijatelje Tvoje ne napravim podnožjem Tvojim? Ako Ga David onda naziva Gospodinom, kako je On njegov Sin? I ni jedan čovjek nije bio u stanju odgovoriti Mu.’   Matej 22:41-46; Marko 12:35-37; Luka 20:41-44; Psalam 110:1.

[3]        Ovome iznad ću dodati ovo do sada nezabilježeno izvješće jednog događaja*:

Jednom mi je bilo dozvoljeno razgovarati sa Marijom, majkom. Ona je tada prolazila, i pojavila se na nebu iznad moje glave, obučena u bijelu odoru, poput svile. Zastavši na trenutak reče kako je bila Gospodinova majka, jer ona Ga je porodila; ali da je On, postavši Bogom, skinuo sve ljudsko koje je imao od nje, tako da Ga ona sada obožava kao svoga Boga, i ne želi da Ga itko priznaje kao njezina Sina, pošto je u Njemu čitavo Božanstvo.

            Iz rečenog je ova istina sada jasna, da je Jehova Čovjek u prvim i posljednjim stvarima, kao što sljedeći odlomci proglašavaju:

‘Ja sam Alfa i Omega, početak i kraj, … koji jeste, bio je, i koji će doći, Svemogući.’    Apokalipsa 1:8, 11.

‘Kada je Ivan vidio Sina Čovječjeg sred sedam svijećnjaka, pao je na Njegova stopala kao mrtav; a On je položio Svoju desnu ruku na njega, govoreći, Ja sam prvi i posljednji.’    Apokalipsa 1:13, 17; 21:6;

‘Gle, Ja dolazim brzo, da svakome dam prema djelima njegovim. Ja sam Alfa i Omega, početak i kraj, prvi i posljednji.’   22:12, 13.

Opet, u Izaiji je zapisano:

‘Ovako govori Jehova, Kralj Izraelov, i Njegov Iskupitelj Jehova Zebaot; Ja sam prvi, i Ja sam posljednji.’  44:6; 48:12.

*Ovaj incident je ponovljen u 827 uz promjene.

103. Ovdje ću dodati ovu činjenicu u vezi s dušom, do sada nepoznatu. Duša, koja je od oca, je istinski čovjek, a tijelo, koje je od majke, nije u sebi čovjek već je od njega; ono nije više do njegov pokrov, sastavljen od materijalnih stvari koje pripadaju prirodnom svijetu, ali njegova duša je formirana od takvih supstanci koje pripadaju duhovnom svijetu. Nakon smrti svaki čovjek odlaže ono što je prirodno, dobiveno od majke, ali zadržava što je duhovno, dobiveno od oca, zajedno sa određenim (po)rubom/granicom (limbus) oko njega od najčišćih prirodnih stvari. Kod onih koji dođu u nebo ova supstanca je ispod, a duhovno je iznad; ali kod onih koji dođu u pakao ova supstanca je iznad, a duhovna ispod. Iz ovog razloga anđeoski čovjek priča iz neba, tako ono što je dobro i istinito; ali pakleni čovjek, kada priča iz svog srca, govori iz pakla; dok on može govoriti kao iz neba, ali samo svojim usnama. Potonje on može činiti kada je napolju, a prijašnje on čini kod kuće.

[2]        Pošto je čovjekova duša istinski čovjek, i duhovna je u svojem izvorištu, jasno je zašto um, ćud, naklonost, težnja i osjećaj očeve ljubavi prebivaju u naknadnom potomstvu, i vraćaju se i sebe prikazuju iz generacije u generaciju. Ovo je razlog zašto su mnoge obitelji, čak narodi, poznati po sličnosti koju imaju sa svojim prvim pretkom; postoji zajednička sličnost koja sebe prikazuje na licu svakog u jedne rase: a ta sličnost se ne mijenja osim pomoću duhovnih stvari Crkve. Zajednička sličnost Jakova i Jude, po kojoj je njihovo potomstvo razlučeno od drugih, i dalje izdržava, pošto su oni do sada čvrsto prianjali uz njihovu religiju. Jer u sjemenu iz kojeg je svatko začet postoji mladica, ili izdanak, očeve duše u njezinoj potpunosti, unutar određene vrste omotača sastavljenog od prirodnih elemenata. Posredstvom ovog je formirano tijelo u utrobi majke, koje može naličiti ili ocu ili majci, sličnost oca i dalje ostaje iznutra, i neprestano sebe nastoji prikazati; a ako to ne može napraviti u prvoj generaciji, onda to ostvaruje u onima koje slijede. Sličnost oca je u njezinoj potpunosti u sjemenu pošto je, kao što je bilo rečeno, duša u svojem izvorištu duhovna, a što je duhovno nema ništa zajedničko sa prostorom; i prema tome sličnost ostaje ista, i u malom kao i u velikom području. Kada je Gospodin bio na svijetu, On je djelima iskupljenja skinuo cijelo Ljudsko koje je imao od majke i obukao Ljudsko od Oca, Božansko Ljudsko; prema tome u Njemu je Čovjek Bog, i Bog Čovjek. 

104. (8) NAPREDAK K UJEDINJENJU JE BILO NJEGOVO STANJE PONIŽENJA, A SAMO UJEDINJENJE JE NJEGOVO PROSLAVLJENO STANJE.

U Crkvi je poznato kako je Gospodin, kada je bio u svijetu, prošao kroz dva stanja, nazvana stanje poniženja i proslavljivanja. Stanje poniženja je opisano na mnogim mjestima Riječi, posebice u Davidovim Psalmima, također u Prorocima, i posebice u Izaiji 53, gdje je rečeno

‘Sam se ponudio na smrt (He hath poured out His soul unto death).’  stih 12.

Isto stanje je bilo Njegovo stanje poniznosti pred Ocem, jer u njemu se On molio Ocu, govoreći kako vrši Njegovu volju, pripisujući sve što je učinio i rekao Ocu.

Da se On molio Ocu, je očigledno iz ovih odlomaka:

Matej 14:23; Marko 1:35; 6:46; 14:32-39; Luka 5:16; 6:12; 22:41-44; Ivan 17:9, 15, 20.

Da je vršio Očevu volju:

Ivan 14:34; 5:30.

Da je Ocu pripisivao sve što je učinio i rekao:

Ivan 8:26-28; 12:49-50; 14:10;

Zaista, On je čak uzviknuo na križu:

‘Moj Bože, Moj Bože, zašto si Me ostavio?’  Matej 27:46; Marko 15:34;

i štoviše, da nije bio u ovom stanju, On ne bi mogao biti raspet. Proslavljeno stanje je također stanje unije. On je bio u ovom stanju kada je bio preobražen ispred Njegova tri učenika; i također kada je vršio čuda; i kada je rekao kako su On i Otac jedno, kako je Otac u Njemu i On u ocu, i kako su sve Očeve stvari Njegove; a kada je unija bila u potpunosti dovršena, kako On ima ‘vlast nad svakim tijelom’, Ivan 17:2; i da ima ‘svu vlast nebu i na Zemlji,’ Matej 28:18; pored mnogih drugih sličnih odlomaka.

105. Gospodin je prošao kroz stanje poniženja i proslavljeno stanje jer napredak ka uniji nije bio moguć na drugi način, pošto je to bilo u skladu sa Božanskim redom, koji je nepromjenjiv. Božanski red zahtjeva da čovjek sebe treba pripremiti za primanje Boga, i sebe učiniti spremnikom i prebivalištem u koje Bog može ući i prebivati kao u Svom vlastitom hramu. Ovo čovjek mora napraviti kao od sebe, ali ipak mora priznati da je to od Boga. On to mora priznati pošto ne osjeća Božje prisustvo i djelovanje, iako je Bog onaj koji u najbližoj prisutnosti u čovjeku uzrokuje da u njemu funkcioniraju svo dobro ljubavi i sva istina vjere. U skladu sa ovim redom svaki čovjek napreduje i mora napredovati kako bi od prirodnog mogao postati duhovan. Na isti način je Gospodin napredovao da bi Svoje prirodno mogao napraviti Božanskim Ljudskim. Prema tome se On molio Ocu, činio Njegovu volju, pripisivao Njemu sve što je rekao i učinio, i uzviknuo na križu, ‘Moj Bože, Moj Bože, zašto si Me ostavio?’ Jer u ovom stanju se Bog čini odsutan. Nakon ovog stanja, međutim, dolazi drugo, stanje sjedinjenja sa Bogom, u kojem čovjek djeluje kao prije, ali sada od Boga; niti je njemu sada nužno, kao ranije, pripisivati Bogu svo dobro koje želi i čini, i svu istinu koju misli i govori, pošto je ovo priznanje upisano na njegovo srce, i posljedično tome se nalazi u svakoj njegovoj riječi i djelu. Na sličan način je Gospodin sjedinio Sebe sa Svojim Ocem, a Otac Njegov sa Njime. Ukratko, Gospodin je proslavio Svoje Ljudsko, to jest, učinio ga je Božanskim, baš kao što On regenerira čovjeka, to jest, čini ga duhovnim.       

            U poglavljima o Slobodnoj Volji, Ljubavi prema bližnjemu i Vjeri, Ponovnom Formiranju i Regeneraciji će biti u potpunosti dokazano kako svaki čovjek koji, od prirodnog postaje duhovan, prolazi kroz dva stanja, da on kroz prvo ulazi u drugo, i tako iz svijeta ulazi u nebo. Ovdje ćemo samo primjetiti da je u prvom stanju, koje se naziva stanje ponovnog formiranja, čovjek u potpunoj slobodi djelovati u skladu sa racionalnošću svojeg razumijevanja; i da je u drugom, koje je stanje regeneracije, on također u istom stanju slobode, ali sada želi i djeluje, razmišlja i govori iz nove ljubavi i nove inteligencije od Gospodina. Jer u prvom stanju njegovo razumijevanje igra prvu ulogu, a njegova volja drugu; ali u potonjem stanju volja igra glavnu ulogu a njegovo razumijevanje sporednu; ali ipak razumijevanje djeluje iz volje, a ne volja (usmjerena) od strane razumijevanja. Ujedinjenje dobra i istine, ljubavi prema bližnjem i vjere, i unutarnjeg i vanjskog čovjeka je također ostvarena na isti način.

106. Ova dva stanja su reprezentirana različitim fazama života u svemiru pošto su ona u skladu sa Božanskim Redom koji prožima sve stvari u svemiru, čak i one najsitnije. Prvo stanje je reprezentirano u životu svakog čovjeka od njegovog ranog djetinstva i dječaštva do vremena njegove mladosti i rane zrele dobi. Ovo je stanje poniznosti pred njegovim roditeljima, poslušnosti, i također instrukcije pod učiteljima i svećenicima. Drugo stanje je, međutim, reprezentirano onim istog čovjeka kada postane svoj gospodar i svoja vlastita sloboda prosudbe, ili gospodar svoje vlastite volje i razumijevanja, u kojem stanju je on gospodar svoje vlastite kuće. Prvo stanje je također reprezentirano sa princem ili kraljevim sinom, ili sinom vojvode, prije nego postane kralj ili vojvoda; također stanjem svakog građanina prije nego postane mirovni sudac; ili svakog službenika prije nego otpusti funkciju bilo koje službe; također svakog studenta koji se priprema za službu prije nego postane svećenik, i poslije prije nego postane pastor, i onda prije nego postane nadbiskup; svake djevojke prije nego postane žena; i svake sluškinje prije nego postane gospodarica; generalno svakog činovnika prije nego postane trgovac, svakog vojnika prije nego postane oficir, i svakog sluge prije nego postane gospodar. Njihovo prvo stanje je ono služnosti, a drugo ono u kojem prakticiraju svoju vlastitu volju i njihovo vlastito razumijevanje.

            Ova dva stanja su također reprezentirana različitim etapama u životinjskom kraljevstvu; prvo sa zvijerima i pticama sve dok ostaju sa svojim roditeljima, koje neprestano slijede i od strane kojih su hranjeni i vođeni; i druga kada napuste svoje roditelje i osiguravaju sami za sebe. U slučaju gusjenica, prvo stanje je kada gmižu i hrane se lišćem, a drugo kada odbace svoje kože i postanu leptiri. Ova dva stanja su također predstavljena stvarima u biljnom kraljevstvu: prvo kada biljka niče iz sjemena, i baca grane, izdanke i lišće; i druga kada daje plod i stvara novo sjemenje. Ovaj proces se može usporediti sa ujedinjenjem dobra i istine, pošto nekoliko dijelova stabla korespondira sa istinama, a plod sa dobrom. Čovjek koji nastavlja u prvom stanju, i ne uđe u drugo, je poput stabla koje daje samo lišće, a ne plod, u svezi kojeg je rečeno u Riječi:

‘da mora biti posječeno i bačeno u vatru.’  Matej 21:19; Luka 3:9; 13:6-10; Ivan 15:5, 6.

On je također poput sluge koji ne želi biti slobodan, u svezi kojeg je proglašeno:

‘da ga treba dovesti do vrata, ili ovratnika, a njegovo uho probiti šilom.’  Izlazak 21:6.

Sluge su oni koji nisu ujedinjeni sa Gospodinom, ali slobodni su oni koji su ujedinjeni sa Njime, jer Gospodin kaže:

‘Stoga, ako vas Sin oslobodi, uistinu ćete biti slobodni.’  Ivan 8:36. 

107. (9) UBUDUĆE NI JEDAN KRŠĆANIN NE MOŽE UĆI U NEBO UKOLIKO NE VJERUJE U GOSPODINA BOGA SPASITELJA, I NJEMU JEDINO(M) PRISTUPA.

Zapisano je u Izaiji:

‘Jer, evo, Ja stvaram nova nebesa i novu zemlju: i prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti… Evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost.’  Izaija 65:17, 18;

i u Apokalipsi:

‘I vidjeh novo nebo i novu zemlju, i… Vidjeh Sveti… Jeruzalem, kako silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža… I Onaj što sjedi na prijestolju reče, Evo, sve činim novo.’   21:1, 2, 5.

Također je rečeno na mnogim mjestima

‘kako nitko neće ući u nebo osim onih koji su zapisani u Jagnjetovoj knjizi života.’  Apokalipsa 13:8; 17:8; 20:12, 15; 21:27.

Nebo u tim odlomcima ne označava nebo koje se pojavljuje pred našim očima, već anđeosko nebo. Pod Jeruzalemom se ne misli na ni jedan grad koji silazi sa nebesa, već Crkvu koja će sići od Gospodina iz tog anđeoskog neba; a pod Jagnjetovom knjigom života se ne misli na neku knjigu koja je zapisana na nebu, i koja će biti otvorena, već Riječ koja je od Gospodina, i koja se bavi Njime. Bilo je potvrđeno, dokazano i ustanovljeno u prethodnim sekcijama ovog poglavlja kako je Jehova Bog, koji se naziva Stvoriteljem i Ocem, sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo) kako bi Mu ljudi mogli pristupati i sjediniti se sa Njime. Jer tko, kada se približava čovjeku, pristupa njegovoj duši, ili tko je to u stanju? On pristupa samom čovjeku kojeg vidi i adresira licem u lice. Isto je sa Bogom Ocem i Sinom; jer Bog Otac je u Sinu, kao što je duša u tijelu.

[2]        Da ljudi trebaju vjerovati u Gospodina Boga Spasitelja je očigledno iz ovih odlomaka u Riječi:

‘Jer Bog je toliko volio svijet da je dao Svog Jedinorođenog Sina, da tkogod vjeruje u Njega, ne propadne, već ima vječni život.’  Ivan 3:16.

‘Onaj koji vjeruje u Njega (Sina), nije osuđen, ali onaj koji ne vjeruje već je osuđen, pošto nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjeg.’  3:18.

‘Onaj koji vjeruje u Sina, ima život vječni; ali onaj koji ne vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.’ Ivan 3:36.

‘Kruh Božji je Onaj koji silazi sa neba, i daje život svijetu… Onaj koji dođe k Meni neće nikad ogladnjeti, i onaj koji vjeruje u Mene neće nikad ožednjeti.’  6:33, 35.

‘Ovo je volja Onog Koji Me poslao, da svaki koji vidi Sina, i vjeruje u Njega, može imati vječni život: I Ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.’  6:40.

‘Onda Mu (Isusu) reknu oni, što nam je činiti, da bismo radili Božja djela? Isus odgovori… Ovo je Božje djelo, da vjerujete u Njega kojeg je On (Otac) poslao.’  6:28, 29.

‘Uistinu, uistinu, Ja vam govorim, Onaj koji vjeruje u Mene ima vječni život.’  6:47.

‘Isus stade i povika, Ako je tko žedan, neka dođe k Meni! Neka pije koji vjeruje u Mene… Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’  7:37, 38.

‘Ako ne vjerujete da sam Ja On, umrijet ćete u vašim grijesima.’  8:24.

‘Reče Isus… Ja sam uskrsnuće i život: tko u Mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u Mene, neće umrijeti nikada.’ 11:25, 26.

‘Isus reče, Dođoh na svijet da nijedan koji u Mene vjeruje u tami ne ostane.’  12:46; 8:12.

‘Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da možete biti djeca svjetla.’  12:36.

Također je zapisano:

‘da trebaju biti u Gospodinu i Gospodin u njima’,  14:20, 15:1-5; 17:23;

a to je ostvareno vjerom.

‘Pavle je svjedočio i Židovima i također Grcima, pokajanje ispred Boga, i vjeru u našeg Gospodina Isusa Krista.’  Djela 20:21.

‘Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu, osim kroz Mene.’  Ivan 14:6.

[3]        Da tkogod vjeruje u Sina vjeruje u Oca, pošto je, kako je bilo rečeno iznad, Otac u Njemu kao što je duša u tijelu, je očigledno iz ovih odlomaka:

‘Kad biste poznavali Mene, poznavali biste također i moga Oca.’  Ivan 8:19; 14:7.

‘Onaj koji vidi Mene vidi Onog Koji Me poslao.’  12:45.

‘Onaj koji prima Mene, prima Onog Koji Me poslao.’  13:20.

Razlog tome je:

‘da nitko ne može vidjeti Oca i ostati živ.’  Izlazak 33:20.

Prema tome Gospodin kaže:

‘Nitko nikad nije vidio Boga; Jedinorođeni Sin, koji je u njedru Očevu, On Ga je objavio.’  Ivan 1:18.

‘Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; On je vidio Oca.’  6:46.

‘Vi niste nikad niti čuli Njegov glas, niti ste vidjeli Njegov lik.’  5:37.

Postoje, prema tome, oni koji ne znaju ništa o Gospodinu, kao što je slučaj sa mnogim stanovnicima Azije, Afrike i Indije. Ako vjeruju u jednog Boga i žive u skladu sa odredbama njihove vlastite religije, oni su spašeni njihovom vjerom i životom. Jer uračunava se onima koji znaju, a ne onima koji su u neznanju, baš kao što slijepi nisu okrivljeni kada se spotaknu; jer Gospodin reče:

‘Da ste slijepi, ne biste imali grijeha: ali vi sada govorite, Vidimo; vaš grijeh stoga ostaje.’ Ivan 9:41

108. Kao daljnju potvrdu ovog što je bilo rečeno navest ću sljedeće okolnosti, istinu kojih mogu posvjedočiti pošto sam ih osobno promatrao. Danas je od strane Gospodina formirano novo anđeosko nebo od onih koji vjeruju u Gospodina Boga Spasitelja, i koji pristupaju direktno Njemu, dok su svi drugi odbijeni. Prema tome, ako itko ubuduće, dolazeći iz Kršćanske zemlje u duhovni svijet, gdje svaki čovjek dolazi nakon smrti, ne vjeruje u Gospodina i pristupa Njemu jedino, i ne može primiti doktrinu pošto je živio opakim životom, ili je svoje vjerovanje potvrdio u neistinama, on je otjeran na sam pristup nebu. On se zatim okreće od neba prema Nižoj Zemlji, do koje se probija, i tamo se sjedinjuje sa onima na koje u Apokalipsi naznačavaju zmaj i lažni prorok. Štoviše, ni jedan čovjek u Kršćanskoj zemlji koji ne vjeruje u Gospodina, nije u današnje vrijeme saslušan: njegove molitve se uzdižu ka nebu poput smrdljvih mirisa ili kao dah iz bolesnih pluća. Iako on može zamišljati kako je njegova molitva poput pročišćavajućeg isparenja tamjana, ipak ona se u anđeoskom nebu pojavljuje kao dim iz vatre koja je otpuhnuta dolje u njegove oči gonjena olujnim vjetrom, ili poput dima iz kadionika skrivenog pod ogrtačem svećenika. Ovo je od sada slučaj sa svim obožavanjem koje je usmjereno ka podijeljenom, ne ujedinjenom Trojstvu. Glavni i najvažniji cilj ovog djela je ukazati kako je Božansko Trojstvo ujedinjeno u Gospodinu.

            Ovdje ću obznaniti ovu do sada nepoznatu činjenicu, da je Gospodin prije nekoliko mjeseci sazvao dvanaest Apostola, i poslao ih s kraja na kraj cijelog duhovnog svijeta, baš kao što ih je ranije poslao s kraja na kraj cijelog prirodnog svijeta, zapovjedivši im da propovijedaju ovo Evanđelje. Svaki Apostol ima svoju pokrajinu koja mu je određena, i oni sada gorljivo i vrlo marljivo izvršavaju ovu zapovijed. Više će o ovoj temi biti rečeno u posljednjem poglavlju ove knjige, koje se pojedinačno bavi sa Krajem ovog Razdoblja, Gospodinovim Dolaskom, i Novom Crkvom.  

NADOPUNA.

109. Sve Crkve prije Gospodinovog Dolaska su bile reprezentativne Crkve, koje su mogle vidjeti Božanske istine jedino u mračnoj sjeni; ali nakon Gospodinovog Dolaska u svijet je od strane Njega bila zasnovana Crkva koja je vidjela Božanske Istine, ili radije, koja ih je mogla vidjeti, na svjetlu. Razlika između tih Crkava je kao razlika između večeri i jutra; stanje Crkve prije Gospodinovog Dolaska se također u Riječi naziva večer a stanje nakon Njegovog Dolaska, jutro. Gospodin je, prije Njegovog dolaska u svijet, zaista bio prisutan sa ljudima Crkve, ali posredno, kroz anđele koji su Ga reprezentirali; dok je, od Njegovog dolaska, On neposredno prisutan sa pripadnicima Crkve; jer u svijetu je On obukao Božansko Prirodno, u kojem je prisutan sa ljudima. Proslavljivanje Gospodina je proslavljivanje Njegovog Ljudskog, koje je prisvojio u svijetu, a proslavljeno Gospodinovo Ljudsko je Božansko Prirodno. Da je ovo slučaj je očigledno iz činjenice da je Gospodin ustao iz grobnice sa Svojim cijelim tijelom koje je imao u svijetu, ne ostavljajući ništa iza sebe; posljedično tome je On sa Sobom iz grobnice uzeo sâmo Prirodno Ljudsko, kompletno od prve do posljednje stvari. Prema tome je nakon Svog uskrsnuća rekao učenicima koji su vjerovali kako su vidjeli duha:

‘Gledajte Moje ruke i Moja stopala, to sam Ja Osobno: dodirnite Me, i vidite; jer duh nema meso i kosti, kao što vidite da Ja imam.’ Luka 24:37, 39.

Iz ovog je jasno da je proslavljivanjem Njegovo prirodno tijelo bilo učinjeno Božanskim. Prema tome Pavle kaže:

‘da u Kristu prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’  Kološanima 2:9.

a Ivan kaže:

‘da je Isus Krist, Sin Božji, Bog Istiniti.’  1 Ivanova 5:20.

Otud anđeli znaju da je jedino Gospodin, u cijelom duhovnom svijetu, u cjelosti Čovjek.

[2]        Dobro je poznato u Crkvi kako je svo obožavanje u Izraelske i Židovske rase bilo prosto izvanjsko, i da je zakrivalo unutarnje obožavanje koje je Gospodin otkrio. Tako se obožavanje prije Gospodinovog dolaska sastojalo od simbola i slika, koje su reprezentirale istinsko obožavanje u prikladnim predodžbama. Zaista, sâm Gospodin se pojavio među drevnim ljudima, jer On je rekao Židovima:

‘Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se… Zaista, zaista, kažem vam, Prije negoli Abraham posta, Ja jesam!’ Ivan 8:56, 58.

Kako je Gospodin, međutim, bio jedino reprezentiran u to vrijeme, reprezentacijama koje su ostvarivali anđeli, tako su sve stvari s obzirom na crkvu koja je bila sa Židovima bile učinjene reprezentativnima; ali nakon što je On došao u svijet, te reprezentacije su završile. Unutarnji razlog za to je bio da je Gospodin, dok je bio u svijetu, obukao Božansko Prirodno od kojeg On prosvjetljava ne samo unutarnjeg duhovnog čovjeka, već također vanjskog prirodnog čovjeka. Ako ovo obadvoje nisu prosvjetljeni istovremeno, čovjek tako reći ostaje u mračnoj sjeni; ali ako su oba tako prosvjetljena on je, tako reći, na danjem svjetlu. Kada je jedino unutarnji čovjek prosvjetljen, a ne istovremeno vanjski, ili kada je jedino vanjski a ne unutarnji, to je onda kao kad čovjek spava i sanja. Kada se probudi, on pamti svoj san, i iz njega formira razne zaključke, koji su ipak nestvarni. On se također može usporediti sa čovjekom koji hoda u snu, koji pretpostavlja kako su predmeti koje vidi viđeni na danjem svjetlu.

[3]        Razlika između stanja crkve prije Gospodnovog Dolaska i nakon njega je poput razlike koja se vidi prilikom čitanja teksta od strane onog koji čita po mraku pod svjetlom mjeseca i zvijezda, i onog koji ga čita na sunčevom svjetlu. Na blijedom svjetlu mjeseca oko je podložno grešci, ali ne i na blistavom sunčevom svjetlu. Stoga je zapisano u vezi s Gospodinom:

‘Reče mi Bog Izraelov, reče mi Izraelova hrid… On će biti kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce, poput jutra bez oblaka.’  2 Samuel 23:3, 4.

Bog Izraelov, i Izraelova hrid, je Gospodin. Na drugom mjestu je zapisano:

‘Tada će svjetlost mjesečeva biti kao svjetlost sunčeva, a svjetlost će sunčeva postati sedam puta jača, kao svjetlost sedam dana – u dan kad Jehova iscijeli prijelom Svojemu narodu.’   Izaija 30:26.

Ove riječi govore o stanju Crkve nakon Gospodinovog Dolaska. Ukratko, stanje Crkve prije Gospodinovog Dolaska se može usporedti sa starom ženom, čije lice je bilo našminkano, i koja sebe zamišlja lijepom zbog svijetle boje šminke; dok se stanje Crkve nakon Gospodnovog Dolaska može usporediti sa djevojkom, lijepom u njezinoj prirodnoj ljepoti. Opet, stanje Crkve prije Gospodinovog Dolaska se može usporediti sa korom voća, poput naranđe, jabuke, kruške ili grožđa, i njegovim okusom; dok se stanje Crkve nakon Njegova Dolaska može usporediti sa unutarnjim dijelovima tog voća i njihovim okusom; a mogu se napraviti i druge slične poredbe. Ova razlika u stanju Crkve postoji pošto Gospodin, nakon što je obukao Svoje Božansko Prirodno, istovremeno prosvjetljava unutarnjeg duhovnog čovjeka i vanjskog prirodnog čovjeka. Jer dok je jedino prosvjetljen unutarnji čovjek, bez vanjskog, ili vanjski jedino bez unutarnjeg, mračna sjena ustrajava.

MEMORABILIJA.

110. Na ovom mjestu će biti predstavljena sljedeća Memorabilija.

Prvo iskustvo: Jednom sam u duhovnom svijetu ugledao u zraku divlji oganj (ignus fatuus) kako pada na zemlju, okružen blistavim svjetlom. Bio je to meteor koji se obično naziva zmajem. Primjetio sam mjesto na koje je pao, ali je nestao u sivom jutarnjem svjetlu pred izlazak sunca, kao što je obično slučaj sa takvim fenomenima. Nakon svitanja sam otišao do mjesta gdje sam ga ugledao da je pao za noći, i gle, zemlja je tamo bila mješavina sumpora, komadića željeza i gline. Iznenada su se tamo pojavila dva šatora, jedan direktno iznad samog mjesta a drugi u njegovoj blizini, prema jugu. Onda sam, gledajući prema gore, ugledao duha kako poput munje pada sa nebesa, te biva bačen u šator koji je stajao direktno iznad mjesta gdje je meteor pao. Zatim sam stajao na ulasku u drugi šator koji je bio u blizini prema jugu, i ugledao sam duha kako stoji na vratima šatora. Zapitao sam ga zašto je tako obrušavajuće pao sa neba, a on odgovori kako je kao anđeo zmaja bio zbačen dolje od strane anđela Mihaela, pošto je izrekao nešto o vjeri koju je potvrdio dok je bio u svijetu. ‘Na primjer’, reče on, ‘Bog Otac i Bog Sin su dva, a ne jedan. Sada svi na nebesima u današnje vrijeme vjeruju kako su oni jedno, poput duše i tijela. Tkogod se ovome suprotstavlja je poput iritanta u njihovim nosnicama, ili kao šilo koje probija njihove uši, te im uzrokuje veliku bol. Tkogod, prema tome, podržava suprotno mišljenje njemu je određeno otići; a ako odbija, onda je naglavačke bačen dolje.’

[2]        Čuvši ovo rekao sam: ‘Zašto nisi vjerovao kao i oni?’ On je odgovorio kako nakon napuštanja svijeta nitko nije mogao vjerovati ništa osim onog što je utisnuo u sebe i u čemu se potvrdio. To ostaje fiksirano, reče, i ne može biti iskorijenjeno, posebice ono što se odnosi prema Bogu; jer svatko ima svoje mjesto na nebu u skladu sa njegovom idejom o Bogu. Ja sam ga onda zapitao uz pomoć kakvih argumenata je potvrdio svoje vjerovanje kako su Otac i Sin bili dvoje. On je odgovorio: ‘Pomoću onog što je izraženo u Riječi, da se Sin molio Ocu, ne samo prije, već također za vrijeme Njegove Muke na Križu; i također kako se On ponizio pred Ocem. Kako onda oni mogu biti jedno, kao što su duša i tijelo jedno u čovjeku? Jer tko se moli kao drugome, i ponizuje sebe kao pred drugim, dok je on sam taj drugi? Nitko se ne ponaša na takav način, ponajmanje Sin Božji. Štoviše, cijela Kršćanska Crkva u moje vrijeme je podijelila Božanstvo na Osobe, od kojih je svaka zasebna, a Osoba je bila definirana kao ono što je [3] samo-opstojeće.’ Kada sam ga čuo ovo govoriti odgovorio sam: ‘Iz tvojih primjedbi percipiram kako ne znaš ništa o tome kako su Otac i Sin jedno, i kao posljedica toga ti si sebe potvrdio u lažnim mišljenjima u vezi s Bogom koje Crkva do današnjih dana podržava. Zar ne znaš da je Gospodin, dok je bio u svijetu, imao dušu kao svaki drugi čovjek? Odakle je On imao tu dušu osim od Boga Oca? To je uvelike jasno iz Riječi Evanđelista. Što je onda to što se naziva Sinom, nego Ljudsko, koje je bilo začeto od strane Božanskog od Oca i rođeno od djevice Marije? Majka ne može začeti dušu, jer to je potpuno protivno redu u skladu sa kojim je svaki čovjek rođen; niti Bog Otac može usaditi dušu iz Sebe i onda se povući iz nje, kao što svaki otac na svijetu to može, pošto je Bog Njegova vlastita Božanska Bît, a ova je jedna i nedjeljiva; a pošto je nedjeljiva, ona jeste On. Iz tog razloga Gospodin kaže kako su Otac i On jedno, da je Otac u Njemu i On u Ocu, a ima još mnogo drugih tome sličnih izraza. Oni koji su sastavili Atanasijevo Vjerovanje su o ovome imali blijed dojam; i prema tome, nakon što su Boga podijelili na tri Osobe, oni ipak izjavljuju kako su u Kristu, Bog i Čovjek, to jest, Božansko i Ljudsko, ne dva, već jedno, poput duše i tijela u čovjeku.

[4]        Da se Gospodin kada je bio u svijetu molio Ocu kao drugome, i Sebe ponizio pred Ocem kao pred drugim, je bilo u skladu sa redom koji je ustanovljen pri stvaranju. Taj red je nepromjenjiv, i u skladu sa njime svatko mora napredovati prema ujedinjenju s Bogom. Ovaj red je da, kako čovjek sebe ujedinjuje sa Bogom putem života u skladu sa zakonima reda, koji su Božje Zapovijedi, tako Bog Sebe ujedinjuje sa čovjekom, i od prirodnog ga pravi duhovnim. Na isti način je Gospodin ujedinio Sebe sa Svojim Ocem, i Bog Otac je ujedinio Sebe sa Njime. Zar Gospodin kao novorođenče, nije bio poput novorođenčeta, a kao dječak, poput dječaka? Zar nije zapisano kako je napredovao u mudrosti i milosti; i kasnije kako je tražio od Oca da proslavi Njegovo Ime, to jest, Njegovo Ljudsko? Proslaviti je učiniti Božanskim pomoću ujedinjenja sa Sobom. Otud je očigledno da se Gospodin molio Ocu kada je bio u stanu poniženja, što je bilo stanje Njegovog napredovanja ka ujedinjenju.

[5]        ‘Da je isti red upisan u svakom čovjeku pri stvaranju i sukladno tome, kako čovjek priprema svoje razumijevanje posredstvom istina iz Riječi, on ga prilagođuje primanju vjere od Boga; a kako svoju volju priprema djelima ljubavi prema bližnjemu, on ju prilagođava za primanje ljubavi od Boga; baš kao kada obrntnik brusi dijamant, on ga priprema za prijem i odražavanje blistavih svjetlosnih zraka; i tako dalje. Pripremiti sebe primanje Boga, i ujedinjenje sa Njime, je živjeti u skladu sa Božanskim redom, a sve Zapovijedi Božje su zakoni reda. Ove je Gospodin ispunio do posljednjeg slova, i tako postao primatelj Božanstva u svoj njegovoj punini. Prema tome Pavle kaže, kako u Isusu Kristu prebiva sva punina Božanstva tjelesno; i Gospodin Osobno izjavljuje da su sve Očeve stvari [6] Njegove. Treba nadalje imati na umu da je Gospodin jedini aktivan u čovjeku, i da je čovjek osobno samo pasivan. Čovjek je uistinu aktivan činbenik, ali jedino kroz upliv života od Gospodina; jer zahvaljujući neprestanom uplivu od Gospodina je da čovjek izgleda sebi kao da djeluje sam od sebe. Ovaj privid je razlog da on ima Slobodnu Volju, koja mu je bila dana da bi sebe mogao pripremiti za primanje Gospodina, i tako biti ujedinjen sa Njime. Ovo ujedinjenje ne bi bilo moguće osim ako nije bilo obostrano; a ono postaje obostrano kada čovjek djeluje iz svoje vlastite slobode, a ipak putem vjere pripisuje svu aktivnost Gospodinu.’

[7]        Nakon ovog sam ga zapitao da li je on, kao ostatak njegovih drugova, ispovijedao kako je Bog jedan. On je odgovorio da jeste. Onda sam rekao: ‘Bojim se da je ispovijed tvoga srca kako Bog ne postoji. Zar svaka riječ koju čovjek izgovori ne proizlazi iz misli u umu? Prema tome, iz toga mora slijediti kako će usmeno priznavanje da je Bog jedan otjerati iz uma misao kako postoje tri. U drugu ruku, misao uma će otjerati usmenu ispovijed kako postoji jedan: i kakav zaključak će onda iz nužnosti rezultirati nego da ne postoji Bog? Kada se ovo mišljenje, da postoje tri, drži u umu, kako nema prostora za posredna mišljenja između misli i govora, um dolazi do zaključka u vezi s Bogom, da je priroda Bog, i u svezi Gospodina, kako je On Svoju dušu primio ili od majke ili od Josipa: a anđeli nebeski drže kako su obadva ova mišljenja potpuno odvratna.’ Kada sam ovo rekao, duh je bio poslan u bezdan, koji se spominje u Otkrovenju 9:2, i naknadnim stihovima, gdje anđeli zmaja raspravljaju o tajnama njihove vjere.

[8]        Sljedećeg dana, kada sam pogledao prema istom mjestu, ugledao sam, umjesto šatora, dva kipa ljudskog oblika, napravljena od zemljane prašine, koja je bila mješavina sumpora, željeza i gline. Pričinjalo se kako jedna statua ima žezlo u lijevoj ruci, a krunu na glavi, knjigu u desnoj ruci, i ukras za grudi nakrivo vezan sa pojasem koji je ukrašen dragim kamenjem, te straga svečanu odoru koja se pružala prema drugom kipu; ali ti ukrasi na kipu su bili rezultat fantazije. Onda se iz ponora začuo glas, kojeg je izgovorio neki duh zmaja, govoreći: ‘Ovaj kip reprezentira našu vjeru kao kraljicu, a drugi straga reprezentira ljubav prema bližnjemu kao njezinog slugu.’ Drugi kip je bio sastavljen od slične mješavine prašine, i bio je postavljen na krajnjoj točci svečane odore koja je protezala iza kraljice. Držao je papir u svojoj ruci na kojem je bilo zapisano: ‘Pazite da se ne približite previše, i dodirnete svečanu odoru.’ Onda se sa neba iznenada oborio pljusak kiše, u potpunosti smočivši kipove, koji su se, kako su bili sastavljeni od sumpora, željeza i gline, počeli pjeniti, kao što se događa sa mješavinom ovih sastojaka kada se na njih izlije voda. Zatim su prsnuvši u plamenove iz vatre koja se pojavila u njima, bili pretvoreni u gomile pepela, koji su nakon toga izgledali kao pogrebni humci na tlu.

111. Drugo iskustvo. U prirodnom svijetu je čovjekov govor dvojak, jer njegova misao je dvojaka, pošto je vanjska i unutarnja; jer on može govoriti iz unutarnje i istovremeno iz vansjke misli. On također može govoriti iz vanjske misli, a ne iz unutarnje, u stvari, suprotno njoj; a to je porijeklo pretvaranja, laskanja i licemjerstva; ali u duhovnom svijetu čovjekov govor nije dvojak, već jedinstven: tamo on govori kako razmišlja; inače je zvuk njegova glasa škripav i smeta uhu. On može, međutim, ostati tih, i suzdržati se od otkrivanja misli svoga uma; tako da kada licemjer uđe u društvo mudrih, on ili ode ili, povlačeći se u ugao, postane neprimjetan ne govoreći ništa.

[2]        Jednom je u svijetu duhova bilo veliko okupljanje, i razgovor se okretao oko ove teme. Neki su rekli kako je ne biti u mogućnosti govoriti osim onako kako čovjek misli, kada si u društvu dobrih, bilo prilično teško za one koji o Bogu i Gospodinu nisu formirali pravilne ideje. U skupu su bili neki Protestanti, sa mnogim njihovim svećenstvom, a blizu njih neki Rimokatolici, među kojima je bilo nekoliko redovnika. Obadvije ove stranke su odmah izjavile da to uopće nije bilo teško, govoreći, ‘Zašto čovjek mora govoriti drugačije nego misli? Ako se dogodi da čovjek ne razmišlja ispravno, zar on ne može držati svoje usne zatvorenima i šutjeti?’ Onda je jedan od svećenstva rekao, ‘Tko ne razmišlja ispravno o Bogu i Gospodinu?’ Neki iz skupa su sugerirali kako bi trebali pokušati i vidjeti. Tako su zapitali one koji su, kada su razmišljali o Bogu, sebe potvrdili u njihovom vjerovanju u trojstvo Osoba, da iz svojih misli izgovore riječi ‘Jedan Bog?: ali oni to nisu mogli. Oni su sa svojim usnama napravili mnoga uvijanja i iskrivljanja, ali ih nisu mogli prisiliti izgovoriti druge riječi od onih koje su bile sukladne njihovim mislima, koje su bile o tri Osobe i posljedično o tri Boga.

[3] Zatim, oni koji su potvrdili njihovo vjerovanje u vjeru odvojenu od ljubavi prema bližnjemu su bili zatraženi da izgovore ime ‘Isus’; ali oni to nisu mogli, ipak bili su u stanju reći ‘Krist’ i također ‘Bog Otac’’. Čudili su se tome i prilikom istraživanja su otkrili kako je razlog bio da su se molili Bogu Ocu poradi Sina, a ne Spasitelju Osobno; a Isus znači Spasitelj.

[4]        Onda su bili zapitani da iz njihovih misli u vezi Gospodinovog Ljudskog, izreknu riječi ‘Božansko Ljudsko.’ Niti jedan od prisutnih svećenika to nije bio u stanju učiniti, ali neki od laika su mogli: tako je ovo postao predmet ozbiljne rasprave.

(1) Najprije su im bili pročitani sljedeći odlomci iz Evanđelista:

‘da je Otac predao sve u ruke Sinu.’  Ivan 3:35;

‘da je Otac dao Sinu vlast nad svakim tijelom.’  Ivan 17:2;

‘Sve stvari Mi je predao Otac Moj.’  Matej 11:27;

‘Dana Mi je sva vlast na nebu i na zemlji.’  Matej 28:18.

Od njih je bilo zatraženo da imaju na umu kako je, u skladu sa ovim odlomcima, Krist Bog neba i zemlje s obzirom na Njegovo Božansko i Njegovo Ljudsko, i stoga da izgovore riječi ‘Božansko Ljudsko’; ali oni to i dalje nisu mogli, i rekoše da, iako su iz ovih odlomaka imali u njihovom razumijevanju određenu ideju o tome, nije bilo priznavanja, i prema tome nisu bili u stanju izgovoriti riječi.

[5]        (2) Nakon toga im je bio pročitan odlomak iz Luke 1:32, 34, 35, koji izjavljuje kako je Gospodin Njegovog Ljudskog što se tiče bio Sin Jehove Boga, i da se On tamo naziva Sin Svevišnjega, i svugdje drugdje Sin Božji, i također Jedinorođeni. Od njih je bilo zatraženo da to imaju na umu, a također i činjenicu kako Jedinorođeni Sin Božji, rođen u svijetu, iz nužnosti mora biti Bog, budući da je Otac Bog, i da izgovore riječi ‘Božansko Ljudsko’; no oni rekoše. ‘Mi to ne možemo, pošto naša duhovna misao, koja je unutarnja, ne prihvaća u misao koja je najbliža govoru nikakve ideje već samo one koje su slične njoj.’ Iz tog razloga, oni dodaše, su percipirali kako nisu mogli podijeliti njihove misli, kao što su činili u prirodnom svijetu.

[6]        (3) Onda su im bile pročitane sljedeće Gospodinove riječi Filipu:

‘Filip reče, Gospodine, pokaži nam Oca.’ Isus mu reče: ‘Onaj koji je vidio Mene, vidio je Oca… Vjeruješ li da sam Ja u Ocu, i Otac u meni?’    Ivan 14:8-11;

također i drugi odlomci, koji proglašavaju kako su:

‘Otac i On jedno,’ kao Ivan 10:30.

Od njih je bilo zatraženo da to drže u njihovoj misli, i onda kažu, ‘Božansko Ljudsko’; ali pošto njihova misao nije bila ukorijenjena u priznavanje kako Gospodin jeste Bog čak i s obzirom na Njegovo Ljudsko, oni to nisu mogli, iako su uvijali svoje usne sve dok se nisu razljutili, nastojeći prisiliti svoja usta da bi izgovorila te riječi. To je bilo zato što se, među onima u duhovnom svijetu, ideje misli koje nastaju iz priznavanja sjedinjuju sa riječima jezika, i ako te ideje ne postoje, onda ne postoje ni riječi, jer jedino takve ideje su izražene u riječima.

[7]        (4) Onda su im bile pročitane sljedeće riječi iz doktrine univerzalno prihvaćene u Kršćanskom svijetu:

‘Božansko i Ljudsko u Gospodinu nisu dva, već jedno; da, jedna Osoba, sjedinjeni kao duša i tijelo u čovjeku.’

Ovo je iz Atanasijevog vjerovanja, i bilo je priznato od strane Kršćanskih Sabora; i bilo je dodano: ‘Vi prema tome zasigurno možete imati neku ideju iz priznavanja kako Gospodinovo Ljudsko jeste Božansko, pošto je Njegova duša Božanska, to je u skladu  sa doktrinom vaše Crkve, koju ste priznavali u svijetu. Štoviše,’ bilo je dodano, ‘duša je sama čovjekova bît, a tijelo je njezina forma; a bît i forma čine jedno, kao bitak (esse) i postojanje (existere), ili kao uzrok i posljedica.’ Oni su prihvatili ovu ideju, i iz nje su nastojali izgovoriti riječi, ‘Božansko Ljudsko’; ali nisu mogli, jer unutarnja ideja o Gospodinovom Ljudskom je u potpunosti uništila ovu pomodarsku ideju kako su je nazvali. 

[8]        (5) Nakon toga su im bili pročitani sljedeći odlomci iz Ivana:

‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… I Riječ je tijelom postala.’  Ivan 1:1, 14;

i također ovo:

‘To (Isus Krist) je Bog Istiniti, i vječni život.’  1 Ivanova 5:20;

i ovaj odlomak iz Pavla:

‘U njemu (Kristu Isusu) prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’ Kološanima 2:9.

Onda je od njih bilo zatraženo da razmišljaju u skladu sa smislom ovih riječi, kako je Bog, koji je bio Riječ, postao Čovjek; kako je On bio Bog istiniti; i kako je u Njemu prebivala sva punina Božanstva tjelesno. Oni su to učinili, ali jedino u njihovoj vanjskoj misli. Prema tome su bili nesposobni, zbog otpora njihove unutarnje misli, izreći riječi, ‘Božansko Ljudsko.’ Oni su iskreno rekli kako nisu mogli podržati ideju o Božanskom Ljudskom, jer Bog je Bog, a čovjek je čovjek, a Bog je duh, ‘a o duhu’, dodali su, ‘mi nemamo drugu ideju osim da je vjetar ili eter.’

[9]        (6) Na kraju ih se podsjetilo što je Gospodin rekao:

‘Ostanite u Meni, i Ja u vama… Onaj koji ostane u Meni, i Ja u njemu, taj daje mnogo ploda: jer bez Mene ne možete učiniti ništa.’  Ivan 14:4, 5;

i kako su neki od Engleskog svećenstva bili prisutni, bio im je pročitan ovaj odlomak iz poticanja/opominjanja/prekoravanja/savjetovanja na njihovoj Svetoj Pričesti:

‘Jer, kada duhovno jedemo tijelo Kristovo i pijemo krv, onda mi boravimo u Kristu, i Krist u nama.’;

i bio im je postavljen zahtjev; ‘Ako sada pomislite kako bi ovo bilo nemoguće osim ako Gospodinovo Ljudsko nije Božansko, ponovite riječi, ‘Božansko Ljudsko’, iz priznavanja u misli.’ Ali oni i dalje to nisu mogli učiniti, toliko duboko u njima je bila utisnuta ideja da ono što je Božansko ne može biti ljudsko, a što je ljudsko da ne može biti Božansko, te da je Gospodinovo Božansko bilo od Božanskog od Sina rođenog od vječnosti, a Njegovo Ljudsko poput ljudskog svakog drugog čovjeka. Nakon toga su bili zapitani: ‘Kako tako možete razmišljati? Može li racionalan um zamisliti Sina rođenog od Boga od vječnosti?’

[10]      (7) Nakon toga su bili adresirani Evanđelisti Protestanti. Njih se podsjetilo da su obadvoje, Augustova Vjeroispovijest i Luther naučavali da su Sin Božji i Sin Čovječji u Kristu jedna Osoba, kako je On čak Njegove Ljudske Prirode što se tiče svemoguć i sveprisutan; da s obzirom na tu Prirodu On sjedi s desne strane Boga Oca, rukovodi svim stvarima na nebu i na zemlji, ispunjava sve stvari, sa nama je, boravi i djeluje u nama; da nema podjele obožavanja, pošto je pomoću Prirode koja je raspoznatljiva, obožavano Božanstvo koje nije raspoznatljivo, i da je u Kristu, Bog Čovjek i Čovjek Bog. Čuvši ovo oni su zapitali, ‘Da li je to uistinu tako?’ te su ozbiljnog izgleda rekli: ‘Mi to ranije nismo znali. Iz tog razloga ne možemo izgovoriti riječi, ‘Božansko Ljudsko’.’ I onda je najprije jedan pa onda drugi rekao, ‘Mi smo ovo čitali, i čak zapisali; a ipak kada to duboko razmotrimo, to je bila samo stvar riječi, koje nisu nosile nikakvu unutarnju ideju.’

[11]      (8) Konačno, oni koji su vodili istragu su se okrenuli Rimokatolicima i rekli: ‘Možda vi možete izreći ‘Božansko Ljudsko’, pošto ste vjerovali da je, u vašoj Euharistiji, Krist u potpunosti prisutan u kruhu i vinu, i u svakom njihovom dijelu, Vi Ga također obožavate kao Boga najsvetijeg kada prikazujete i okolo nosite Hostiju. Onda nazivate Mariju Deipara, ili Majka Božja, time priznavajući da je ona rodila Boga, to jest, Božansko Ljudsko.’ Oni su onda nastojali izgovoriti riječi, ali nisu bili sposobni, pošto je intervenirala materijalna ideja o tijelu i krvi Isusovoj, a također i vjerovanje da je Njegovo Ljudsko odvojivo od Božanskog, i da je ono zaista odvojeno u osobi Pape, kome je jedino Njegova Ljudska moć, a ne Njegova Božanska, prenijeta. Onda je jedan od redovnika ustao i rekao kako je mogao misliti o božanskom ljudskom s obzirom na najsvetiju djevicu Mariju, i također s obzirom na sveca u njegovom vlastitom manastiru; a drugi redovnik je prilazeći rekao: ‘U skladu sa idejom koju sada imam, mogu izgovoriti riječi ‘Božansko Ljudsko’ u odnosu na njegovu Svetost Papu, radije nego na Krista;’ Ali neki od Katolika su ga povukli nazad [12] govoreći: ‘Sram te bilo!’ Nakon toga se vidjelo kako se otvara nebo, i tamo su se pojavili, tako reći, vatreni jezici koji su se spuštali osvjetljavajući neke iz skupa, koji su onda počeli proglašavati Gospodinovo Božansko Ljudsko govoreći: ‘Odbacite ideju o tri Boga, i vjerujte da u Gospodinu prebiva punina Božanstva tjelesno, i kako su Otac i On jedno kao što su duša i tijelo jedno, i da Bog nije vjetar ili eter, već je Čovjek. Onda ćete biti sjedinjeni sa nebom, i od Gospodina ćete biti u stanju imenovati Isusa, i reći, ‘Božansko Ljudsko’.’

112. Treće iskustvo. Probudivši se jednom odmah nakon svitanja, izašao sam u vrt ispred kuće, i ugledao kako sunce izlazi u njegovoj divoti. Oko njega je bio krug, najprije mutan, ali je kasnije postao jasniji, i blistao je kao da je od zlata. Ispod ruba ovog se uzdizao oblak, koji je na plamenom suncu vatreno svjetlucao. Onda sam zapao u meditaciju o bajkama Drevnih ljudi, kako su prikazivali Auroru nošenu na krilima od srebra sa licem od zlata. Dok sam uživao u ovim mislima, našao sam se u duhu, i čuo sam kako neki ljudi u razgovoru govore: ‘Kad bi samo mogli razgovarati sa inovatorom koji je među crkvene lidere bacio jabuku razdora, nakon čega je mnogo njih laika pobjeglo, i koju oni sada drže pred našim očima.’  Oni su pod tom jabukom mislili na malo djelo naslovljeno ‘Kratko izlaganje Doktrine Nove Crkve’; i rekoše: ‘To je raskolnička stvar, takva kakva nikad prije nije ušla u um ni jednog čovjeka.’ Onda sam čuo jednog od njih kako uzvikuje: ‘Raskolnička? To je krivovjerje’; ali neki koji su stajali pored su ga obuzdali, govoreći: ‘Tiho! Ne govori ništa. Nije krivovjerna. Navodi mnoge odlomke iz Riječi, kojima su stranci među nama, pod čime mi mislimo na laike, poklonili svoju pažnju, i svoje odobrenje.’

[2]        Kada sam začuo ovo, a kako sam se nalazio u duhu, pristupio sam im i rekao: ‘Ovdje sam. O čemu se radi?’ Odmah je jedan od njih, za kojeg sam kasnije doznao da je Njemac, stanovnik Saksonije, rekao autoritativnim tonom: ‘Kako se usuđuješ ispreturati obožavanje koje je bilo ustanovljeno u Kršćanskom svijetu toliko puno stoljeća, i koje je zasnovano na učenju da Bog Otac treba biti zazivan kao Stvoritelj svemira, Njegov Sin kao Posrednik, a Sveti Duh kao Djelatnik? A ti prvog i posljednjeg Boga lišavaš Osobnosti, iako je Gospodin Osobno rekao, ‘Kada molite recite, ‘Oče naš koji jesi na nebesima, budi sveto ime tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje.’ Zar nama ovdje nije zapovjeđeno prizivati Boga Oca? Na ove riječi je bila tišina, i svi koji su se složili sa njime su stajali poput hrabrih ratnika na njihovim ratnim brodovima, spremnih povikati kada ugledaju neprijateljsku [3] flotu: ‘Borimo se sada: pobjeda je sigurna!’ Onda sam započeo govoriti, i rekao sam: ‘Koji od vas ne zna da je Bog sišao sa neba, i postao Čovjek? Jer zapisano je, ‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog. I Riječ je tijelom postala.’ Štoviše, koji od vas ne zna’ – I ovdje sam pogledao na Evanđeliste među kojima je bio taj diktator koji mi se obratio – ‘da je u Kristu, koji je bio rođen od djevice Marije, Bog Čovjek, a Čovjek Bog?’ Na to je društvo mrmljalo; zato sam rekao: ‘Zar to ne znate? To je u skladu sa doktrinom vaše Vjeroispovijesti, koja se naziva Formula Concordiae, gdje je ovo izjavljeno i potvrđeno uz pomoć mnogih dokaza.’ Onda je diktator, okrećući se prema društvu, zapitao da li su oni to znali? Oni odgovoriše: ‘Mi nismo pridavali previše pažnje onome što je u toj Knjizi rečeno u vezi s Kristovom Osobom, već smo uložili puno truda studirajući Članak o Opravdavanju jedino Vjerom. Međutim, ako je tako zapisano u toj Knjizi, slažemo se.’ Potom je jedan od njih, prisjećajući se, rekao: ‘Tako je zapisano; i nadalje, da je Kristova Ljudska Priroda, sa svim njezinim karakteristikama, bila uzvišena do Božanskog veličanstva, i također da Krist u toj Prirodi sjedi s desne strane Svoga Oca.’

[4]        Kada su ovo čuli šutjeli su. Nakon ove potvrde sam nastavio govoreći, ‘Pošto je slučaj takav, što je onda Otac nego Sin, a Sin nego Otac?’ kako je ovo, međutim, opet vrijeđalo njihove uši, nastavio sam: ‘Poslušajte sâme Gospodinove riječi. Ako im ranije niste pridavali pažnju, učinite to sada. On je rekao: ‘Ja i Otac smo jedno; Otac je u Meni, i Ja sam u Ocu; Oče, sve Moje je tvoje, i sve Tvoje je Moje; I, onaj koji vidi Mene, vidi Oca.’ Što drugo ove riječi znače nego da je Otac u Sinu, a Sin u Ocu? Također da su oni jedno, kao poput duše i tijela u čovjeku, i prema tome da su oni jedna Osoba? Ovo također mora biti vaše vjerovanje ako vjerujete Atanasijevoj Vjeroispovijesti gdje su izrečene iste stvari. Uzmite međutim iz upravo citiranih odlomaka ovu Gospodinovu izjavu: ‘Oče, sve Moje je Tvoje, a sve Tvoje Moje.’ Što to drugo znači nego da Božansko Oca pripada Ljudskom Sina, i Ljudsko Sina Božanskom Oca; posljedično da je u Kristu Bog Čovjek, i Čovjek Bog, i stoga da su oni jedno, [5] kao što su duša i tijelo jedno? Slično svaki čovjek može reći o svojoj vlastitoj duši i tijelu da je, sve tvoje moje, i sve moje tvoje; ti si u meni, i ja sam u tebi; onaj koji vidi mene, vidi tebe; mi smo jedno i u osobi i u životu. Razlog za to je, da je duša u cijelom te u svim dijelovima čovjeka; jer život duše je život tijela, i među njima postoji uzajaman odnos. Iz ovog je sasvim jasno da je Božansko Oca duša Sina, i da je Ljudsko Sina tijelo Oca. Odakle sin ima svoju dušu osim od svoga oca, a njegovo tijelo, nego od svoje majke? Mi govorimo o Božanskom Oca, a pod time mislimo na Oca Osobno, pošto su On i Njegovo Božansko ista stvar, jer Božansko je jedno i nedjeljivo. Također je očigledno da je slučaj takav iz ovih riječi anđela Gabrijela Mariji: ‘Sveti Duh će sići na te, i sila Svevišnjeg će te zasjeniti; prema tome, također, ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi će se zvati Sin Božji; a nešto malo prije On se naziva ‘Sinom Svevišnjeg’, a na drugom mjestu ‘Jedino-rođeni Sin’; ali vi, koji Ga nazivate jedino Marijinim Sinom, uništavate ideju o Njegovom Božanstvu. Ova ideja je, međutim, uništena jedino među učenim svećenstvom i obrazovanim laicima koji, kada uzdignu njihove misli iznad stvari od tjelesnih čula, promatraju slavu svojeg vlastitog ugleda, koja ne samo da zamračuje već i gasi svjetlo putem kojeg ulazi Božja slava.

[6] ‘Vratimo se sada Gospodinovoj Molitvi, gdje je rečeno: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, neka bude sveto ime Tvoje: dođi kraljevstvo Tvoje.’ Vi koji ste ovdje prisutni razumijete pod ovim riječima jedino Oca u Njegovom Božanskom; dok ih ja razumijem kako se odnose na Njega u Njegovom Ljudskom. Kasnijim izrazom se također naznačava Očevo ime; jer Gospodin je rekao, ‘Oče, proslavi ime Svoje’, to jest, ‘Svoje Ljudsko’; i kada je to učinjeno, onda dolazi kraljevstvo Božje. Ova molitva je bila propisana za današnje vrijeme, kako bi se Bogu Ocu moglo prilaziti posredstvom Njegovog Ljudskog. Gospodin je također izjavio: ‘Ni jedan čovjek ne dolazi Ocu osim po Meni’; I zapisano je u Proroku: ‘Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; i ovim imenom će Ga zvati… Bog Silni, Otac Vječni’; i na drugom mjestu: ‘Jehova, Ti si naš Otac, naš Iskupitelj; ime Tvoje je od vječnosti’; i na brojnim drugim mjestima, gdje se Gospodin naš Spasitelj naziva JEHOVA. Ovo je istinsko objašnjenje riječi te molitve.’

[7]        Nakon što sam ovo izrekao, pogledao sam ih, i primjetio sam promjene na njihovim licima u skladu sa promjenama njihovih umova; i uočio sam kako odobravaju i okreću se ka meni, a drugi ne odobravaju i okreću se od mene. Onda sam prema desnoj strani ugledao oblak opalne boje, a prema lijevoj taman oblak. Pod svakim je, tako reći, bio pljusak, onaj ispod potonjeg je bio poput kiše u kasnu jesen, dok je onaj pod prijašnjim bio poput rose u rano proljeće. Onda sam iznenada, iz stanja duha, bio ponovno u tijelu, i tako se vratio iz duhovnog u prirodan svijet.   

113. Četvrto iskustvo.  Jednom sam promatrao u duhovni svijet gdje sam ugledao vojsku na crvenim i crnim konjima. Oni koji su jahali na njima su izgledali poput majmuna. Sjedili su sa licem i grudima okrenutim prema stražnjim dijelovima i repovima konja, a sa svojim zatiljkom i leđima prema konjskim vratovima i glavama, dok su uzde visile oko vratova jahača. Uzvikivali su ratne pokliče protiv trupe koja je jahala na bijelim konjima; ali kako su nastavljali povlačiti uzde sa obje ruke oni su svoje konje odvlačili od borbe; i nastavljali su djelovati na taj način. Onda su dva anđela sišla s neba i, došavši do mene, rekla, ‘Što vidiš?’ Rekao sam im kako vidim apsurdnu konjicu; i zapitao sam što to znači, i tko su oni. Anđeli su odgovorili: ‘Oni su sa mjesta koje se naziva Armagedon (Apokalipsa 16:16), gdje se nekoliko tisuća okupilo kako bi se borili protiv onih koji pripadaju Gospodinovoj Novoj Crkvi, zvanoj Novi Jeruzalem. Na tom mjestu su običavali pričati o Crkvi i religiji, a ipak u njima nije bilo ništa od Crkve, jer nije bilo ni jedne duhovne istine, niti je bilo išta od religije, jer nije bilo duhovnog dobra. Oni su tamo podosta razgovarali o ove obadvije teme, no motiv njihovog razgovora je bio posredstvom njih vršiti utjecaj.

[2]        ‘U svojoj mladosti su naučili potvrditi doktrinu o Samo Vjeri, kao i neka učenja o Bogu; i nakon što su u Crkvi zadobili visoke službe, jedno određeno vrijeme su držali svoja gledišta. Međutim, pošto su onda počeli razmišljati ne više o Bogu i nebu, već o sebi i svijetu, time ne o vječnom blaženstvu i sreći već o vremenoj istaknutosti i bogatstvu, odbacili su doktrine koje su primili u svojim ranim godinama, iz unutrašnjosti svojih racionalnih umova, koji komuniciraju sa nebom, i koji su prema tome u nebeskom svjetlu (lux), u vanjske dijelove racionalnog uma, koji komuniciraju sa svijetom, i koji su prema tome na svjetlu (lumen) ovog svijeta, i na kraju su ih protjerali u prirodni nivo čula. Posljedično tome doktrinalne stvari Crkve su kod njih postale stvari jedino od usmene službe, a ne više stvari od misli iz razuma, a još manje osjećaja ljubavi. Pošto su sebe sveli na takvo stanje, oni nisu propuštali Božansku istinu koja se odnosi prema Crkvi, niti ijedno stvarno dobro koje se odnosi prema religiji. To je kao da su njihovi umovi poput boca, ispunjenih sa komadićima željeza pomješanim sa sumpornim prahom. Ako se voda izlije na tu mješavinu, stvara se toplina i onda vatra, koja uzrokuje rasprsnuće boca. Na istin način, kada čuju, i propuste kroz svoje uši, ikakav spomen žive vode, koja je prava istina iz Riječi, oni se raspale, i žestoko planu, te ju izbace kao nešto od čega bi se njihove glave rasprsnule.

[3]        ‘To su oni koji ti se pričinjaju kao majmuni, koji jašu na crvenim i crnim konjima, sa njihovim tijelima okrenutim u pogrešnom pravcu, i sa uzdama oko njihovih vratova; pošto oni koji ne ljube istine i dobra Crkve izvedene iz Riječi, ne žude vidjeti prednje dijelove konja, već jedino njihove stražnje dijelove; jer konj predstavlja razumijevanje Riječi, crveni konj predstavlja razumijevanje Riječi uništeno s obzirom na dobro, a crni konj razumijevanje Riječi uništeno s obzirom na istinu. Oni uzvikuju ratne pokliče protiv onih koji jašu na bijelim konjima, pošto bijeli konj predstavlja razumijevanje Riječi s obzirom na istinu i dobro; a izgleda kao da povlače svoje konje pošto se boje borbe, da istina Riječi ne bi postala poznata mnogima, i tako izašla na svjetlo. Ovo je tumačenje događaja.’

[4]        Anđeli su nastavili, govoreći: ‘Mi pripadamo Zajednici na nebu koja se naziva Mihael, i zapovjeđeno nam je od strane Gospodina sići do mjesta zvanog Armagedon, odakle su konjanici koje vidiš izjahali. Kod nas na nebu Armagedon predstavlja stanje i želju uma koji želi ratovati, ponukan krivotvorenim istinama, koje nastaju iz ljubavi da se dominira i nad svima bude najuzvišeniji; a pošto mi u tebi percipiramo želju saznati nešto o tom ratu, malo ćemo te izvjestiti o njemu. Pri našem silasku sa neba otišli smo do tog mjesta Armagedona, i tamo ugledali nekoliko tisuća okupljenih. Nismo se pridružili tom skupu, no na jugu se nalazilo nekoliko kuća, u njih smo ušli. U njima su bila djeca sa njihovim učiteljima, koji su nas vrlo ljubazno primili; i uživali smo u njihovom društvu. Svi su bili privlačnog izgleda, dok je iz njihovih očiju blještila vitalnost dodajući gorljivost njihovom razgovoru. Život u njihovim očima je bio posljedica njihove percepcije istine, a njihova gorljivost u razgovoru njihovog osjećaja prema dobru. Mi smo im stoga poklonili kape čiji rubovi su bili ukrašeni sa trakama zlatnih niti isprepletenih biserjem; dali smo im također odjeću dijelom obojanu u bijelo i plavo. Zapitali smo ih da li su ikad promatrali susjedno mjesto koje se zove Armagedon. Odgovoriše kako jesu, kroz prozor pod krovom kuće, i da su tamo ugledali veliki skup, ali u različitim formama, jednom su izgledali poput plemenitih ljudi, drugi puta ne kao ljudi već kao klesani kipovi, a oko njih društvo koje kleči. Ovi su se pred nama također pojavljivali pod različitim maskama, neki kao ljudi, neki kao leopardi, a neki kao koze sa njihovim rogovima usmjerenim nadolje, rujući zemlju. Protumačili smo im ove transformacije, objašnjavajući im tko je bio reprezentiran i što je sa njima predstavljeno.

[5]        ‘Ali da pređemo na stvar. Kada su oni koji su formirali skup čuli kako smo ušli u te kuće, rekoše jedni drugima: ‘Što rade među djecom? Pošaljimo neke iz našeg društva da bi ih odvratili.’ Tako su poslali neke, i kada su došli do nas rekoše: ‘Zašto ste ušli u te kuće? Odakle dolazite? Mi vam, našim autoritetom, zapovijedamo da odete.’ Na to smo odgovorili: ‘Vi nemate autoriteta to zapovjediti. Vi se zaista pred vašim očima pričinjavate golemi poput Anakima, a oni koji su ovdje poput patuljaka; ali ipak ovdje nemate moć ili autoritet, osim lukavstvom, koje vam usprkos tome neće koristiti. Zato recite vašim drugovima da smo mi ovdje bili poslani iz neba, da vidimo da li sa vama ima ikakve religije ili ne; i ako nema, bit ćete izbačeni sa mjesta gdje se sada nalazite. Predložite, prema tome, vašim drugovima ovo pitanje, koje uključuje samu bit Crkve i religije, kako oni razumiju ove riječi u Gospodinovoj Molitvi, ‘Oče naš, Koji jesi na nebesima, neka bude sveto ime Tvoje; dođi kraljevstvo Tvoje.’’

‘Čuvši ovo, oni najprije rekoše, ‘Koji je ovome smisao?’ Ali nakon toga su se složili prenijeti predloženo pitanje. Otišli su i izvjestili o ovim stvarima svoje pratioce, koji su odgovorili, ‘Koja je namjera prijedloga?’ Oni su međutim shvatili da se iza ovog pitanja krije želja saznati da li ove riječi potvrđuju ono što je njihova vjera naučavala u svezi načina pristupa Bogu Ocu. Stoga rekoše, ‘Smisao ovih riječi je jasan, da se trebamo moliti Bogu Ocu; a kako je Krist naš Posrednik, da se trebamo moliti Bogu Ocu Sinu za volju.’ I odmah su u svojoj srdžbi odlučili doći k nama i reći nam ovo u lice, i dodali su kako će nas povući za uši.

Tako su napustili to mjesto, i otišli u šumarak blizu kućâ gdje su bili mladići i njihovi učitelji. U centru ovog šumarka je bilo jedno uzdignuto mjesto poput igrališta. Držeći se za ruke ušli su tamo, gdje su nas pronašli kako čekamo na njih. Na tlu su bile nabacane hrpice treseta nalik malim zelenim brežuljcima; posjeli su se na njih govoreći, ‘Nećemo stajati u njihovom prisustvu, već ćemo sjediti.’ ‘Onda je jedan od njih koji je sebe mogao prikazati kao anđela svjetla, i koji je od strane drugih bio odabran govoriti sa nama, rekao, ‘Vi ste predložili da objasnimo na koji način razumijemo te prve riječi u Gospodinovoj Molitvi. Prema tome, ja vam kažem da u skladu sa našim tumačenjem one predstavljaju sljedeće, da se trebamo moliti Bogu Ocu; a pošto je Krist naš Posrednik, i spašeni smo Njegovom zaslugom, moramo se moliti Bogu Ocu iz vjere u Njegovu zaslugu.’

[6]        ‘Mi smo im nakon toga rekli: ‘Mi smo iz nebeske zajednice zvane Michael, i bili smo poslani posjetiti vas i ispitati da li vi koji ste okupljeni na ovom mjestu, imate ikakvu religiju ili ne; jer ideja o Bogu ulazi u sve o religiji, i putem nje je čovjek sjedinjen sa Bogom, a posredstvom sjedinjenja je spašen. Mi na nebu, baš kao i ljudi na zemlji, izgovaramo tu Molitvu svakodnevno, i čineći tako ne mislimo o Bogu Ocu, jer On je nevidljiv, već mislimo o Njemu u Njegovom Božanskom Ljudskom, pošto je u tome On vidljiv; i u tome se On s vaše strane naziva Krist, ali s naše strane Gospodin, i tako je Gospodin za nas Nebeski Otac. Štoviše, Gospodin nas je poučio kako su On i Otac jedno; kako je Otac u Njemu i On u Ocu; i da tkogod vidi Njega vidi Oca; i opet, da nitko ne dolazi k Ocu osim kroz Njega; također da je Očeva volja da ljudi trebaju vjerovati u Sina, i da tkogod ne vjeruje u Sina neće vidjeti život; već gnjev Božji prebiva u njemu. Iz ovih odlomaka je jasno kako Ocu treba pristupati kroz Njega i u Njemu; a pošto je takav slučaj, On je također naučavao kako Mu je dana sva moć na nebu i na Zemlji. U toj Molitvi je rečeno, ‘Neka bude sveto ime Tvoje, dođi Kraljevstvo Tvoje;’ i mi smo ukazali iz Riječi da je Očevo ime Njegovo Božansko Ljudsko, i da Očevo kraljevstvo dolazi kada se Gospodinu pristupa direktno, a ne kada se Bogu Ocu pristupa direktno. Iz tog razloga, također, je Gospodin zapovijedio Svojim učenicima da propovijedaju kraljevstvo Božje; a ovo je kraljevstvo Božje.’

[7]        ‘Čuvši ove riječi naši protivnici rekoše, ‘Vi navodite mnoge odlomke iz Riječi, i moguće je da smo ih mi tamo čitali, ali se toga ne sijećamo. Prema tome otvorite Riječ u našem prisustvu, i pročitajte nam iz nje te odlomke, posebice one koji kažu kako Očevo kraljevstvo dolazi kada dolazi Gospodinovo kraljevstvo.’ Onda  rekoše djeci: ‘Donesite ovdje Riječ; ‘ I oni su je donijeli. Mi smo zatim iz nje pročitali sljedeće odlomke:

‘Ivan je došao propovijedajući Evanđelje o kraljevstvu. Isus reče, Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!’ Marko 1:14, 15; Matej 3:2.

‘Isus Osobno je propovijedao Evanđelje kraljevstva, i rekao da se približilo kraljevstvo Božje.’    Matej 14:17, 23; 9:35.

‘Isus je dao zapovijed Svojim učenicima da trebaju propovijedati i prikazivati radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem.’     Marko 16:15; Luka 8:1; 9:60.

‘Isto su podučavali i sedamdesetorica koju je odaslao.’  Luka 10:9, 11;

Pored onog što se naučava na drugim mjestima, kao u Mateju 11:5; 16:28; Marku 9:1; 11:10; Luki 4:43; 21:31:22:18.

Kraljevstvo Božje koje se propovijedalo je  bilo Gospodinovo kraljevstvo, i prema tome Očevo kraljevstvo. To je očigledno iz ovih odlomaka:

‘Otac… je predao sve stvari u Njegove (Sinovljeve) ruke.’  Ivan 3:35;

‘Otac je dao Sinu vlast nad svakim tijelom.’ Ivan 17:2;

‘Sve stvari Mi je predao Otac Moj.’   Matej 11:27;

‘Dana Mi je sva vlast na nebu i na zemlji.’  Matej 28:18.

To je također očigledno iz ovih odlomaka:

‘Jehova nad vojskama je Njegovo ime; tvoj je Iskupitelj Svetac Izraelov; Bog zemlje svekolike on se zove.’  Izaija 54:5;

‘Gledah… i gle, jedan kao Sin čovječji… Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da Mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast Njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo Njegovo neće propasti.’   Danijel 7:13, 14;

‘I sedmi anđeo zatrubi. I na nebu odjeknuše silni glasovi govoreći, Kraljevstva ovog svijeta su postala kraljevstva našeg Gospodina, i Njegovog Krista; i On će vladati u vijeke vjekova!’   Apokalipsa 11:15; 12:10.

[8]        Nadalje smo ih poučili iz Riječi da Gospodin nije došao na svijet jedino radi toga da bi iskupio anđele i ljude, već također da se kroz Njega i u Njemu oni mogu ujediniti sa Bogom Ocem; jer On je naučavao:

‘da su oni koji vjeruju u Njega u Njemu, i On u njima.’ Ivan 6:56; 14:20; 15:4, 5.

Kada su ovo čuli zapitali su, ‘Kako se onda vaš Gospodin može nazivati Ocem? Odgovorili smo: ‘To se vidi iz onog što je upravo bilo pročitano, a također iz ovih odlomaka:

‘Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; i evo imena kojim će Ga zvati… Bog Silni, Otac Vječni.’  Izaija 9:6.

‘Jer bez sumnje Otac si naš! Abraham nas ne poznaje i ne priznaje nas Izrael; Ti, Jehova, si naš Otac, Iskupitelj naš; ime Ti je oduvijek.’   Izaija 63:16.

Zar On nije rekao Filipu, koji je želio vidjeti Oca:

‘Zar Me ne poznaješ Filipe? Onaj koji je vidio Mene, vidio je Oca.’  Ivan 14:9; 12:45.

Tko drugi je, onda, Otac nego Onaj kojeg je Filip vidio sa svojim očima? Ovome smo dodali: Rečeno je u cijelom Kršćanskom svijetu kako oni koji su u Crkvi sačinjavaju tijelo Kristovo, i nalaze se u Njegovom tijelu. Kako, onda, bilo koji čovjek Crkve može pristupati Bogu Ocu osim kroz Njega u čijem je on tijelu? Inače mora izaći iz tijela i tako Mu pristupiti. I naposlijetku smo ih obavijestili da danas Gospodin uspostavlja Novu Crkvu koja je u Apokalipsi predstavljena sa Novim Jeruzalemom, u kojoj će se obožavati jedino Gospodin, kao i na nebu, i da će tako sve što je sadržano u Gospodinovoj Molitvi od početka do kraja biti ispunjeno. Tako potpuno smo mi sve ovo potvrdili iz Riječi u Evanđelistima i Prorocima od početka do kraja, a također iz Apokalipse, koja od početka do kraja obrađuje tu Crkvu, da su oni bili umorni od slušanja.

[9]        Ljudi iz Armagedona su čuvši ove stvari bili tako gnjevni da su u svakom trenutku željeli prekinuti naše napomene. Naposlijetku nas jesu prekinuli uzvikujući: ‘Govorili ste protiv doktrine naše Crkve, koja naučava kako se Bogu Ocu treba pristupati direktno, i da ljudi trebaju vjerovati u Njega; vi ste prema tome krivi zbog oskvrnuća naše vjere. Napustite ovo mjesto, prema tome, inače ćete biti izbačeni.’ Zapaljeni gnjevnom strašću oni su sada htjeli ostvarili svoje prijetnje; ali u tom trenutku, kako nam je bila podarena moć, smo ih udarili sa sljepilom, tako da nas nisu mogli vidjeti; već su jureći prema naprijed, trčali, ne znajući gdje, a neki su pali u bezdan spomenut u Apokalipsi 9:2. Ovo je sada predio koji leži na jugo-istoku, gdje prebivaju oni koji su potvrdili svoje vjerovanje u opravdanje samo sa vjerom. Oni među njima koji su to potvrdili iz Riječi su poslani u pustinjske dijelove, koji se protežu sve do krajnjih dijelova Kršćanskog svijeta i tamo se druže sa poganima.’

ISKUPLJENJE.

114. U cijeloj Crkvi se priznaje kako Gospodinu pripadaju dvije službe, ona svećenika, i ona kralja; ali kako samo nekolicina zna u čemu se te službe sastoje to će sada biti objašnjeno. Gospodin se po svojoj svećeničkoj službi naziva Isusom, a po svojoj kraljevskoj službi Kristom. U Riječi također, On se po svećeničkoj službi naziva Jehova i Gospodin, a po svojoj službi kralja, Bog i Svetac Izraelov, a također i Kralj. Ove dvije službe su međusobno razlikuju kao ljubav i mudrost, ili što je isto, kao dobrota i istina. Prema tome, štogod je Gospodin učinio, i kojugod funkciju je vršio, iz Božanske Ljubavi ili Božanskog Dobra, On je to učinio iz Svoje svećeničke službe; ali štogod je učinio iz Božanske Mudrosti ili Božanske Istine, On je to učinio iz Svoje kraljevske službe. U Riječi također svećenik i svećenička služba predstavljaju Božansko Dobro, a kralj i kraljevanje predstavljaju Božansku Istinu; a ovi su bili reprezentirani svećenicima i kraljevima Izraelske Crkve. Iskupljenje pripada obadvjema službama; ali u kojem odnosu prema jednoj, a u kojem prema drugoj, to će biti ukazano u onome što slijedi. Da bi se tema mogla razumjeti u svim njezinim pojedinostima, izlaganje će biti aranžirano pod sljedećim zaglavljima ili člancima:

(1)   Sâmo iskupljenje je bilo pokoravanje paklova, postavljanje nebesa u red, i time priprema za Novu Duhovnu Crkvu.

(2)   Bez tog Iskupljenja ni jedan čovjek ne bi bio mogao biti spašen, niti bi anđeli mogli nastaviti u stanju integriteta.

(3)   Gospodin je na taj način iskupio ne samo ljude već također i anđele.

(4)   Iskupljenje je bilo čisto Božansko djelo.

(5)   Sâmo ovo iskupljenje ne bi bilo moglo biti ostvareno osim od strane utjelovljenog Boga.

(6)   Muka križa nije bilo iskupljenje, već posljednja kušnja koju je Gospodin izdržao kao Najveći Prorok; i bila je sredstvo proslavljivanja Njegovog Ljudskog, to jest, ujedinjenja sa Božanskim Njegovog Oca.

(7)   Temeljna je zabluda Crkve vjerovati da je muka križa bilo sâmo iskupljenje; i ova zabluda, zajedno sa onom u vezi s tri Božanske Osobe od vječnosti, je izopačila cijelu Crkvu tako da ništa duhovnog više nema u njoj.

Sada će biti dano obrazloženje svakog ovog članka.

115. (1) SÂMO ISKUPLJENJE JE BILO POKORAVANJE PAKLOVA, POSTAVLJANJE NEBESA U RED, I TIME PRIPREMA ZA NOVU DUHOVNU CRKVU.

Da se iskupljenje sastoji od ove tri stvari ja mogu izjaviti sa potpunom sigurnošću, jer Gospodin u današnje vrijeme također ostvaruje iskupljenje, koje je započelo 1757 godine, zajedno sa Posljednjim Sudom, koji je onda bio dovršen. Od tog vremena sve do današnjih dana se to iskupljenje nastavlja, pošto je sada vrijeme Gospodinovog Drugog Dolaska, i Nova Crkva treba biti zasnovana, što bi bilo nemoguće ukoliko paklovi nisu najprije bili podređeni a nebesa vraćena u red. Kako mi je bilo dopušteno sve ovo vidjeti, ja mogu opisati kako su paklovi bili pokoreni, i kako su utemeljenje novog neba i njegovo postavljanje u red bili ostvareni; ali opis toga bi zahtjevao cijelu knjigu. No, u malom djelu objavljenom u Londonu, u 1758 godini sam ukazao kako se dogodio Posljednji Sud. Pokorenje paklova, dovođenje nebesa u red, i zasnivanje Nove Crkve su činili iskupljenje, pošto bez tih postupaka ni jedan čovjek ne bi bio mogao biti spašen. Štoviše, oni slijede po redu; jer najprije trebaju biti pokoreni paklovi prije nego je novo nebo moglo biti formirano; a ono mora biti formirano prije nego se na zemlji može zasnovati Nova Crkva; jer ljudi na zemlji su tako povezani sa duhovnim svijetom da su njihovi umovi u skladu ili sa anđelima na nebu ili sa vragovima u paklu. Ali ova tema će biti obrađen u posljednjem poglavlju ovog djela gdje će specifično biti obrađivani Kraj ovog Razdoblja, Gospodinov Dolazak, i Nova Crkva.

116. Dok je Gospodin bio u svijetu, On se borio protiv paklova, prevladao ih je i pokorio, i tako ih podredio Sebi. Ovo je očigledno iz mnogih odlomaka u Riječi, od kojih ću navesti ovih nekoliko:

‘Tko je taj što dolazi iz Edoma, iz Bosre, u haljinama crvenim? Tko je taj što veličanstveno odjenut pun snage korača? – Ja sam to koji govorim u pravdi, velik kad spasavam! – Zašto je crvena tvoja haljina i odijelo kao u onog koji gazi u kaci? – U kaci sam Sam gazio, od naroda nikog ne bijaše sa Mnom. U gnjevu ću ih svom izgaziti i zgnječiti u Svojoj jarosti. Krv će mi njihova poprskati haljine, iskaljat ću svu odjeću svoju. Jer dan osvete mi je u srcu, došla je godina mojeg iskupljenja… Moja vlastita ruka Mi je donijela spasenje… krv njihovu sam prolio po zemlji… Jer reče, Dosta, oni su narod moj, djeca moja… stoga On bijaše njihov Spasitelj…  U svojoj ljubavi i samilosti ih je iskupio.’ Izaija 63:1-9

Ove riječi su izgovorene o Gospodinovim borbama protiv paklova. Odjeća u kojoj je On bio častan, i koja je bila crvena, označava Riječ, koja je bila oskvrnuta od strane Židovskog naroda. Njegove borbe protiv paklova i Njegova pobjeda protiv njih su opisane time što ih je u gnjevu Svome gazio i zgnječio u Svojoj jarosti. Da se On sam borio, i Svojom vlastitom moći, je opisano ovim riječima: od naroda nikog ne bijaše sa Mnom! Moja vlastita ruka Mi je donijela spasenje… krv njihovu sam prolio po zemlji.’ Da ih je On na taj način spasio i iskupio, označavaju ove riječi: ‘I On im posta Spasiteljem… U  Svojoj ljubavi i samilosti ih je otkupio.’ Da je to bio razlog Njegovog dolaska je razumljivo iz ovih riječi: ‘Dan osvete bijaše Mi u srcu, došla je godina mojeg iskupljenja.’

[2]        Opet, zapisano je u Izaiji:

‘Vidje da nema čovjeka, začudi se što nema posrednika. Stoga Mu njegova ruka donijela spasenje, i Njegova Ga pravednost poduprije. Jer pravednost je obukao k’o oklop, stavio na glavu kacigu spasenja. Osvetom se odjenuo k’o haljom, ogrnu se revnošću kao plaštem… I doći će Iskupitelj u Sion.’   Izaija 59:16, 17, 20

 U Jeremiji je zapisano:

‘Obeshrabreni su bili, Junaci njihovi, poraženi, u bijeg udariše glavom bez obzira… Jer ovo je dan Jehove Zebaota, dan osvete da se neprijateljima svojim osveti: mač će proždirati, nasitit će se.’    46:5, 10.

Ovi odlomci se odnose na Gospodinovu borbu protiv paklova, i Njegovu pobjedu nad njima. Zapisano je također u Davidu:

‘Pripaši mač uz bedra, O Naj-Moćniji… Tvoje strijele su oštre u srcu kraljevih neprijatelja; pri čemu narodi padaju pred tobom. Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova… Ti ljubiš pravednost… stoga te Bog pomazao.’  Psalam 45:3-7 

i na mnogim drugim mjestima.

[3]        Kako je Gospodin Sam pobijedio paklove, bez pomoći ijednog anđela, On se stoga naziva:

‘Silni, i Ratnik,’  Izaija 42:13; 9:6;

‘Kralj Slave, Jehova snažni i silni u borbi,’ Psalam 24:8, 10;

‘silni Bog Jakovljev,’  Psalam 132:2;

i na mnogim drugim mjestima se On naziva Jehova Zebaot, to jest, Jehova nad Vojskama. Nadalje, Njegov Dolazak se naziva ‘Dan Jehovin, strašan i okrutan, dan srdžbe, plamtećeg gnjeva, bijesa, osvete, uništenja, rata, trublje, buke, vreve’, i tako dalje. Također je zapisano u Evanđelistima,

‘Sada je sud ovog svijeta; sada će princ ovog svijeta biti zbačen.’  Ivan 12:31;

‘Osuđen je princ ovog svijeta.’  16:11;

‘Budite radosni; prevladao sam svijet.’  16:33.

‘Ugledao sam Sotonu kako poput munje pada sa neba.’  Luka 10:18.

Svijet, princ ovog svijeta, Sotona, i Vrag, predstavljaju pakao.

[4]        Štoviše, u Apokalipsi je, od početka do kraja, opisan karakter Kršćanske Crkve u današnje vrijeme; i tamo je predskazano kako će Gospodin ponovno doći, i pokoriti paklove, i formirati novo anđeosko nebo, i nakon toga zasnovati Novu Crkvu na zemlji. Sve ove stvari su tamo predskazane, ali one nisu bile razotkrivene sve do današnjeg vremena. Razlog tome je da je Knjiga Apokalipse, poput svih ostalih proročkih knjiga Riječi, bila napisana pomoću čistih korespondencija; i ukoliko ove nisu bile razotkrivene od strane Gospodina, jedva bi itko mogao ispravno razumjeti jedan jedini stih u toj Knjizi. Međutim, poradi Nove Crkve su sve stvari tamo sada bile obznanjene u djelu naslovljenom, Apokalipsa Otkrivena, objavljenoj u Amsterdamu, u godini 1766; i oni će razumjeti te stvari koji vjeruju u Gospodinovu Riječ kako je zapisana u Mateju 24, u vezi sa sadašnjim stanjem Crkve i Njegovim dolaskom. Ali ovo vjerovanje je i dalje još samo slabašno i nesigurno sa onima u današnjoj Crkvi koji vjeruju u trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti, te kako Kristova Muka sačinjava sâmo iskupljenje, koja je tako duboko usađena u njihova  srca da ne može biti izbrisana. Oni naliče onima koji su opisani u događaju zabilježenom u pogl. 113. Oni su poput boca ispunjenih sa komadićima željeza i sumpora u prahu. Kada se voda izlije u njih, najprije se stvara vatra, koja uzrokuje da se boca rasprsne. Na isti način, kada čuju bilo što o toj živoj vodi, koja je prava istina Riječi, i kada uđe u njihove umove ili kroz oči ili kroz uši, oni se zapale, i silno planu, te je izbace kao nešto što bi rasprsnulo njihove glave.

117. Pokoravanje paklova, postavljanje nebesa u red, i nakon toga zasnivanje Crkve, se može ilustrirati različitim poredbama. Paklovi mogu biti uspoređeni sa vojskom lopova ili pobunjenika, koji navaljuju na kraljevstvo ili grad, pale kuće, pljačkaju dobra stanovnika, dijele plijen i onda uživaju u trijumfu; dok se sâmo iskupljenje može usporediti sa djelovanjima pravednog kralja, koji maršira protiv njih sa svojom vojskom i neke od njih ubija mačem, druge zatvara, lišava ih njihovog plijena, vraća ga svojim podanicima, i nakon uspostave reda u svom kraljevstvu, osigurava ga protiv sličnih napada. Paklovi se također mogu usporediti sa hordama divljih zvijeri koje izlaze iz šuma, koje napadaju stada i krda, čak i ljude, tako da se nitko ne usuđuje izlaziti izvan zidina svoga grada da bi obrađivao zemlju; posljedično tome, polja će vjerojatno biti opustošena, a stanovnici grada će pomrijeti od gladi; ali iskupljenje se može usporediti sa uništenjem i rastjerivanjem tih divljih zvijeri, i zaštitom polja i ravnica od daljnjih sličnih napada. Paklovi se također mogu usporediti sa skakavcima, koji uništavaju svo zelenilo na zemlji; a iskupljenje sa sredstvima uz čiju pomoć je njihov napredak zaustavljen. Konačno, paklovi se mogu usporediti sa gusjenicama koje, na početku ljeta, uništavaju lišće na drveću i posljedično njegove plodove, tako da je ono ogoljeno kao usred zime, dok se iskupljenje može usporediti sa uništenjem takvih insekata i vraćanjem vrta u njegovo prijašnje stanje cvatnje i plodnosnosti. Isto tako bi se dogodilo sa Crkvom ukoliko Gospodin nije, iskupljenjem, odvojio dobre od zla, i potonje bacio u pakao a prijašnje uznio u nebo. Što bi postalo od carstva ili kraljevstva, ako tamo ne bi bilo pravde i suda da zlo izdvoje od dobrog, i zaštite dobro od molestiranja, tako da svaki čovjek može sigurno boraviti u svom domu, i, kao što je iskazano u Riječi, sjediti u miru pod svojom vlastitom lozom i svojom vlastitom smokvom?

118. (2) BEZ TOG ISKUPLJENJA NI JEDAN ČOVJEK NE BI BIO MOGAO BITI SPAŠEN, NITI BI ANĐELI MOGLI NASTAVITI U STANJU INTEGRITETA.

Najprije će biti navedeno što je iskupljenje. Iskupiti znači izbaviti od osude, spasiti od vječne smrti, izbaviti iz pakla, i osloboditi zarobljene i okovane iz vlasti vraga. To je Gospodin napravio pokorivši paklove i utemeljivši novo nebo. Čovjek nije mogao biti spašen drugačije, pošto je duhovni svijet tako povezan sa prirodnim da ne mogu biti odvojeni. Povezanost je prije svega sa unutrašnjostima ljudi, koje se nazivaju njihovim dušama i umovima, oni u dobrih ljudi su povezani sa dušama i umovima anđela, a oni u zlih ljudi sa dušama i umovima paklenih duhova. Tako je bliska ova povezanost da ako bi anđeli i duhovi bili otklonjeni od čovjeka, on bi pao mrtav, poput klade; a na isti način bi oni prestali postojati ako bi ljudi bili povučeni od njih. Otud je jasno zašto se iskupljenje dogodilo u duhovnom svijetu, i zašto su nebo i pakao morali biti dovedeni u red prije nego je Crkva mogla biti zasnovana na Zemlji. Da je to tako je očigledno iz onog što je rečeno u Knjizi Apokalipse, da je, nakon što je bilo formirano novo nebo, sišao sa tog neba Novi Jeruzalem, što je Nova Crkva. 21:1, 2.

119. Anđeli ne bi mogli nastaviti u njihovom stanju integriteta da Gospodin nije ostvario iskupljenje, pošto je cijelo anđeosko nebo zajedno sa Crkvom na zemlji u Gospodinovim očima poput jednog Čovjeka, anđeosko nebo sačinjava njegovo unutarnje, a Crkva njegovo vanjsko; ili da budemo specifičniji, najviše nebo čini glavu, drugo i niže nebo grudi i srednji dio tijela, a Crkva na zemlji slabine i stopala: dok je Gospodin Osobno duša i život cjeline. Da, onda, Gospodin nije ostvario iskupljenje, ovaj Čovjek bi bio uništen: stopala i bedra bi bili uništeni oštećenošću Crkve na zemlji, trbušni predio oštećenošću najnižeg neba, predio grudi oštećenošću drugog neba, i onda bi glava, kako je izgubila [2] povezanost sa tijelom, utonula u nesvjest. Ovo se može ilustirati određenim usporedbama. Ovo propadanje napreduje kao usmrćivanje, koje najprije napada stopala, zatim se postepeno penje, i inficira sada bedra, zatim trbušne organe, i konačno dijelove blizu srca; i onda, kako je vrlo dobro poznato, čovjek umire. To se također može usporediti sa bolešću organa ispod dijafragme. Kada ovi oslabe javlja se udaranje srca, pluća funkcioniraju sa poteškoćom, i njihovo djelovanje konačno prestaje. Također može biti ilustrirano putem usporedbe sa međudjelovanjem između unutarnj i vanjskog čovjeka. Unutrašnji čovjek je dobro, sve dok vanjski poslušno obavlja svoje funkcije. Ako, međutim, vanjski čovjek nije poslušan, već tvrdoglav, a posebice ako aktivno djeluje protivno, unutarnji čovjek je postepeno oslabljen, i naposlijetku biva odnešen užicima vanjskog sve dok dok im u stvari ne postane naklonjen te im podliježe. To može dalje biti ilustrirano pomoću usporedbe sa čovjekom koji stoji na vrhu planine, koji vidi zemlju ispod njega preplavljenu sa poplavom. Kako se vode nastavljaju podizati sve dok ne dosegnu visinu na kojoj stoji, on će također biti preplavljen osim ako ne potraži sigurnost u brodu koji može prkositi valovima. Nešto slično se se može vidjeti u položaju čovjeka koji sa vrha planine vidi gustu maglu kako se podiže sve više i više, i od njegovog pogleda skriva ravnice, sela i gradove. Kada naposlijetku dosegne njega samog, on ne vidi ništa, čak ni mjesto na kojem stoji.

[3]        Slučaj je sličan sa anđelima kada Crkva na zemlji propada; jer onda niža nebesa nestaju. To je zato što se nebesa sastoje od ljudi na zemlji; a kada među ljudima više ne preostaje nikakve dobrote srca i istine iz Riječi, nebesa bivaju poplavljena od zala koja ih preplavljuju, i ona su od njih ugušena kao poplavom Stigijskih voda. Usprkos tome, anđeli su negdje drugdje prenešeni od strane Gospodina, i zaštićeni, do dana Posljednjeg Suda, kada su uzdignuti u novo nebo. Ti su oni na koje se misli u Apokalipsi:

‘Vidjeh pod oltarom duše onih koji su bili zaklanih zbog riječi Božje, i zbog svjedočanstva što ga imahu.  Vikahu iza glasa, Ta dokle, O Gospodine, sveti i istiniti, zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na onima koji borave na zemlji?  I svakome je od njih dana bijela haljina; i rečeno im je neka se  strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni.’  6:9-11

120. Da nije bilo iskupljenja kojeg je Gospodin ostvario, nepravda i opakost bi sada bili široko rasprostranjeni cijelim Kršćanskim svijetom i u prirodnom i u duhovnom svijetu. Za to postoje mnogi razlozi, a među njima se mogu spomenuti sljedeći. Svaki čovjek nakon smrti ulazi u svijet duhova, i tamo je potpuno isti kakav je bio prije svoje smrti; i nitko, prilikom svog ulaska tamo, ne može biti spriječen razgovarati sa svojim umrlim roditeljima, braćom, rođacima i prijateljima. Svaki muž onda najprije traži svoju ženu, svaka žena svoga muža; i oni onda jedno drugo upoznaju sa različitim grupama poznanika, koji izvani izgledaju poput ovaca, ali su iznutra poput vukova, i čak i oni koji su živjeli pobožan život su od strane njih iskvareni. Na ovaj način, i posredstvom opakih vještina koje su nepoznate u prirodnom svijetu, svijet duhova je ispunjen sa opakima poput zelene vode stajačice s [2] žabljim jajašcima. Povezanost sa opakima tamo stvara ovaj rezultat kao što se može vidjeti iz ovih razmatranja: da tko god se dovodi u vezu sa pljačkašima i gusarima naposlijetku postaje poput njih; a tkogod živi sa preljubnicama i kurvama na kraju ne smatra kako je preljub zlo; a tkogod se druži sa bezakonicima, kasnije ne preže prekršiti zakon. Jer sva zla su zarazna, i mogu se usporediti sa kugom koja se prenosi samo sa dahom zaraženog. Oni se također mogu usporediti sa rakom ili gangrenom, koji se polako šire, inficirajući najprije najbliže a onda najudaljenije dijelove, dok naposlijetku cijelo tijelo nije uništeno: užici zla, u kojima je svaki čovjek rođen, su tome uzrok.  

[3]        Otud se, onda, može jasno vidjeti, da bez iskupljenja od strane Gospodina, ni jedan čovjek ne bi bio spašen, niti bi anđeli ostali u njihovom stanju integriteta. Jedino utočište od uništenja za svih je u Gospodinu; jer On kaže:

‘Ostanite u Meni i Ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u Meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u Meni i Ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez Mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u Meni, izbačen je kao loza i usahne; i ljudi ih sakupe i bace u oganj te gore.’   Ivan 15:4-6.

121. (3) GOSPODIN JE NA TAJ NAČIN ISKUPIO NE SAMO LJUDE VEĆ TAKOĐER I ANĐELE. 

Ovo slijedi iz onog što je bilo rečeno u prethodnom članku, da ukoliko Gospodin nije izvršio iskupljenje, anđeli ne bi mogli nastaviti u njihovom stanju integriteta. Već spomenutim razlozima se mogu dodati sljedeća dva. (1) U vrijeme Gospodinovog Prvog Dolaska, paklovi su narasli do takve mjere da su ispunili cijeli svijet duhova, koji leži između neba i pakla; i tako nisu samo uznemirili najniže nebo, već su također napadali na srednje nebo, na koje su nasrtali na tisuće različitih načina; i koje bi bilo uništeno da ga Gospodin nije zaštitio. Ovu pobunu paklova naznačava toranj koji je bio izgrađen u zemlji Sinar, čiji vrh je dosezao do neba; ali je poduhvat njegovih graditelja bio osujećen pomutnjom jezika. Oni su bili raspršeni, i grad je bio nazvan Babel. Postanak 11:1-9. Što je tamo označeno sa tornjem, i sa pomutnjom jezika je objašnjeno u Nebeskim Tajnama, objavljenim u [2] Londonu. Paklovi su se povećali do takve mjere pošto je u vremenu Gospodinovog dolaska na svijet cijela zemlja sebe potpuno otuđila od Boga putem idolopoklonstva i čarobnjaštva; a Crkva koja je postojala među djecom Izraela, i kasnije među Židovima, je bila u potpunosti uništena krivotvorenjem i izopačivanjem Riječi. Kako su i Židovi i Pogani nakon smrti prelazili u duhovni svijet, oni su se toliko povećali i umnožili da odatle nisu mogli biti otjerani da Bog Osobno nije sišao, sa snagom Svoje Božanske ruke. Kako je to bilo ostvareno je opisano u malom djelu, Posljednji Sud, objavljenom u Londonu u 1758 godini. To je bilo ostvareno od strane Gospodina kada je bio u svijetu. Sličan sud je od strane Gospodina bio ostvaren u današnje vrijeme, pošto je, kao što je bilo rečeno iznad, ovo vrijeme Njegovog Drugog Dolaska, koji je predskazan kroz Apokalipsu, i u Mateju 24:3, 30; u Marku 13:26; u Luki 21:27; u Djelima Apostola 1:11; i na drugim mjestima. Razlika je, da su se prilikom Njegovog Prvog Dolaska paklovi postepeno povećavali idolopoklonicima, čarobnjacima i krivotvoriteljima Riječi; dok su prilikom Njegovog Drugog Dolaska oni bili povećavani takozvanim Kršćanima, i onima koji su ispunjeni naturalizmom, i onima koji krivotvore Riječ potvrđujući iz nje njihovo isprazno vjerovanje u tri Božanske Osobe od vječnosti, i Gospodinovu muku kao ono što čini sâmo iskupljenje; jer ovi su u Apokalipsi 12 i 13 predstavljeni sa zmajem i lažnim prorokom.

[3]        (2) Drugi razlog zašto je Gospodin također iskupio anđele je, da se ne samo svaki čovjek, već također i svaki anđeo, zadržava od zla i održava u dobru od strane Gospodina; jer nitko, bilo anđeo bilo čovjek, nije u dobru od sebe samog, već je svo dobro od Gospodina. Kada je, prema tome, podnožje anđela, koje je u svijetu duhova, bilo odmaknuto pod njima, oni su bili kao čovjek koji sjedi na prijestolju kada su njegove potpore oduzete. Da anđeli nisu čisti u očima Božjim je očigledno iz proročkih dijelova Riječi, i također i Knjige o Jobu; i isto tako iz ovog razmatranja da ne postoji ni jedan jedini anđeo koji jednom nije bio čovjek. Ovo potvrđuje ta sekcija o Vjeri Novog Jeruzalema i Nove Crkve u njezinom generalnom i njezinom specifičnom obliku, na početku ovog djela, gdje je rečeno:

Da je Gospodin došao na svijet kako bi od čovjeka otklonio paklove; što je On ostvario pobjedom u borbama protiv njih. On ih je tako pokorio, vratio u prijašnje stanje poslušnosti Njemu.

Nadalje:

Da je Jehova Bog sišao i prisvojio Ljudsko, u svrhu ponovne uspostave reda svih stvari na nebu, … i u Crkvi. Jer u to vrijeme je sila vraga, to jest, pakla, prevladavala nad nebeskom silom, a na zemlji je sila zla prevladavala nad silom dobra. Posljedično tome, čovječanstvu je prijetilo neminovno uništenje. Ovo predstojeće uništenje je Jehova Bog spriječio posredstvom Svog Ljudskog (tijela), koje je bilo Božanska Istina, i tako je On iskupio i anđele i ljude. Iz ovog je jasno da ukoliko Gospodin nije došao na svijet nitko ne bi bio mogao biti spašen. Situacija je slična i danas; i prema tome, ukoliko Gospodin ponovno ne dođe na svijet… nitko se ne može spasiti.’         Vidi iznad, br. 2, 3.

122. Da je Gospodin oslobodio duhovni svijet, i kroz njega će osloboditi Crkvu, od univerzalne osude, se može ilustrirati usporedbom sa kraljem koji, pobjedama nad njegovim neprijateljima, oslobađa i vraća nazad u svoju palaču prinčeve, njegove sinove, koji su bili zarobljeni, zavezani u okove, i zatvoreni u tamnicu. To može također biti ilustrirano usporedbom sa pastirom, koji, poput Samsona i Davida, izbavlja svoje ovce iz lavljih ili medvjeđih ralji, ili koji tjera te divlje zvijeri kako izlaze iz šuma na poljane, progoneći ih sve do njihovih brloga; i koji se, nakon što ih je protjerao da su se morali skloniti u močvare ili pustinje, nakon toga vraća svojim ovcama, u sigurnosti ih vodi na pašu, i na izvore čiste vode. To može biti ilustrirano također usporedbom sa osobom koja vidi zmiju kako leži sklupčana na cesti, spremna prolaznika ugristi za petu; i koji je hvata za glavu, te bez obzira na njezino uvijanje oko njegove ruke, nosi kući, gdje joj odsjeca glavu a tijelo baca u vatru. To također može biti ilustrirano na primjeru zaručnika ili muža, koji, vidjevši preljubnika koji se sprema izvršiti nasilje nad njegovom zaručnicom ili ženom, napada na njega, i onda ili ranjava njegovu ruku sa mačem, ili ga udara po leđima i nogama, ili ga izbacuje van na cestu uz pomoć svojih slugu, koji ga tjeraju svojim štapovima do njegove kuće; i izbavivši na taj način svoju zaručnicu ili ženu, on ju vodi do svoje vlastite sobe. Štoviše, zaručnicom ili ženom je u Riječi predstavljena Gospodinova Crkva, a preljubnicima su označeni oni koji hule, to jest, koji izopačuju Njegovu Riječ. Zbog toga što su Židovi to napravili Gospodin ih je nazivao preljubničkom generacijom.

123. (4) ISKUPLJENJE JE BILO ČISTO BOŽANSKO DJELO.

Onaj koji poznaje prirodu pakla, i visine do kojih se podigao i preplavio cijeli svijet duhova u vrijeme Gospodinovog Dolaska, i sa kojom ga je silom Gospodin zbacio dolje i raspršio, kasnije ga vraćajući u red, zajedno sa nebom, ne može a ne biti zapanjen, i uzviknuti kako je to bilo čisto Božansko djelo. Na prvom mjestu, priroda pakla se može uvidjeti iz činjenice da se sastoji od nebrojenih mirijada, pošto je sastavljen od svih onih koji su od stvaranja svijeta sebe udaljili od Boga putem životnih zala i neistina vjere. Na drugom mjestu, visina do koje se pakao podigao i preplavio cijeli svijet duhova u vrijeme Gospodinovog Dolaska je bila do određene mjere opisana u prethodnim člancima. Priroda pakla u vrijeme Gospodinovog Prvog Dolaska nije nikad bila obznanjena nikome, pošto nije otkrivena u smislu slova Riječi; ali njegovu prirodu u vrijeme Njegovog Drugog Dolaska mi je bilo dozvoljeno vidjeti mojim vlastitim očima; i iz opisa, koji je zabilježen u malom djelu o Posljednjem Sudu, objavljenom u Londonu 1758, je moguće formirati određenu ideju o njegovom prijašnjem stanju. (Na trećem mjestu), ovo malo djelo također opisuje sa kojom je silom Gospodin zbacio taj pakao i raspršio ga. Bio bi, međutim, uzaludan posao ponavljati što sam tamo opisao kao očevidac, pošto je ta knjiga postojeća, i postoje još brojne kopije kod štampara u Londonu. Svaki čitatelj te knjige može jasno vidjeti da je ono što je Gospodin ostvario [2] bilo djelo svemogućeg Boga. Na četvrtom mjestu, način na koji je Gospodin nakon toga vratio sve stvari na nebu i u paklu u red još nije s moje strane bio opisan, pošto se djelo vraćanja nebesa i paklova u red nastavilo od dana Posljednjeg Suda do danas, i još se nastavlja. Ipak, ako postoji želja, to će biti obznanjeno nakon što ova knjiga bude objavljena. Mene što se tiče, ja sam vidio, i vidim svakodnevno, Božansku svemoć u ovoj stvari jasno očitovanu. Kasnije djelo, međutim, (dovođenje u red neba i pakla) je zbiljski ono od iskupljenja, ali prijašnje (obaranje pobunjenih paklova) je zbiljski ono Posljednjeg Suda. Oni koji ovo dvoje smatraju za odvojena djela mogu vidjeti mnoge stvari koje, u proročkim dijelovima Riječi, leže sakrivene ispod slika, ali koje stoje jasno otkrivene kada se približe svjetlu razumijevanja uz pomoć njihovih korespondencija.

[3]        Ovo dvojako Božansko djelo iskupljenja, se može ilustrirati jedino usporedbama, a i onda u slabašnoj mjeri. Može se usporediti sa borbom protiv svih vojski svijeta, naoružanih sa kopljima, štitovima, mačevima, mušketama i topovima, koje su vođene sa vještim i lukavim generalima i oficirima. Ovi su tako opisani pošto se mnogi u paklovima odlikuju vještinama neznanima u svijetu, i prakticiraju ih među sobom, studirajući kako mogu napasti, uhvatiti u zamku, [4] opkoliti, i nasrnuti na one koji su na nebu. Gospodinova borba sa paklovima se također može usporediti, iako nesavršeno, sa bitkom protiv divljih zvijeri cijele zemlje, i njihovim svladavanjem i podređivanjem, sve dok se ni jedna od njih više ne usudi izaći i napasti bilo kojeg čovjeka, koji je u Gospodinu. Posljedično tome ako takav čovjek prikaže prijeteći izraz lica, oni se smjesta povuku nazad, kao da su na svojim grudima osjetili lešinara, koji im nastoji probiti srce. Pakleni duhovi su također opisani u Riječi pomoću divljih zvijeri, i naznačavaju divlje zvijeri za koje se kaže da je [5] Gospodin bio među njima četrdeset dana. Marko 1:13. Gospodinovo djelo se može također usporediti sa zaustavljanjem cijelog oceana kada ovaj probije nasipe i svojim valovima navire u polja i gradove. Pokoravanje paklova od strane Gospodina je također naznačeno Njegovim umirivanjem mora, kada je rekao:

‘Mir, umiri se.’  Marko 4:38, 39; Matej 8:26; Luka 8:23, 24;

jer more, tamo, kao i na mnogim drugim mjestima, predstavlja pakao.

[6]        Gospodin se, istom Božanskom silom, bori u današnje vrijeme protiv paklova u svakome tko se regenerira; jer pakao napada sve takve osobe sa pakosnom strašću; i ako mu se Gospodin ne suprotstavlja i pokori ga, čovjek ne može a da ne podlegne. Jer pakao je kao monstruozan čovjek, ili ogroman lav, sa kojim je također uspoređen u Riječi; prema tome, ukoliko Gospodin ne drži tog lava ili monstruma zavezanih ruku i nogu, čovjek, makar izbavljen od jednog zla, bi iz nužnosti potpao u drugo, a kasnije u još puno više njih.

124. (5) SÂMO OVO ISKUPLJENJE NE BI BILO MOGLO BITI OSTVARENO OSIM OD STRANE UTJELOVLJENOG BOGA.   

U prethodnom članku je bilo ukazano kako je iskupljenje bilo čisto Božansko djelo; posljedično tome, da je jedino moglo biti ostvareno od strane svemogućeg Boga. Ono nije moglo biti ostvareno nego putem utjelovljenog Boga, to jest, koji je postao Čovjekom, pošto Jehova Bog, kakav je u Svojoj beskonačnoj Bîti, ne može pristupiti paklu, a još manje ući u njega, jer On je u najčišćim i prvotnim stvarima. Prema tome, ako bi Jehova Bog s obzirom da je takav u Sebi, samo dahnuo na one koji su u paklu, On bi ih trenutno uništio; jer On reče Mojsiju koji Ga je želio vidjeti:

‘Ti ne možeš vidjeti Moja lica: jer ni jedan čovjek Me ne može vidjeti i ostati živ.’  Izlazak 33:20.

Ako ga, prema tome, Mojsije nije mogao vidjeti, još manje bi to mogli oni koji su u paklu, gdje su svi u krajnjim i najgrubljim stvarima, i time najudaljeniji od Boga; jer oni su prirodni na najnižem stupnju. Posljedično, da Jehova Bog nije prisvojio Ljudsko, i tako odjenuo na Sebe tijelo koje je bilo u konačnim stvarima, On bi bilo koje djelo iskupljenja započeo uzalud. Jer tko može napasti neprijatelja ako mu ne pristupi, i nije oboružan oružjem za borbu? Ili tko može otjerati i uništiti zmajeve, zmije i guštere u pustinji ako svoje tijelo ne prekrije sa pancirnim odijelom a glavu svoju sa kacigom, te napreduje sa kopljem u svojoj ruci? Ili tko može uhvatiti kitove u moru bez broda i opreme nužne za tu svrhu? Takvim primjerima bi bilo moguće, ne zbilja dati usporedbu, već ilustrirati kako svemogući Bog nije mogao ući u borbu sa paklovima ukoliko najprije nije prisvojio Ljudsko.

[2]        Treba biti shvaćeno, međutim, kako Gospodinova borba sa paklovima nije bila ona od riječi, kao među protivnicima u raspravi ili pri zakonskoj tužbi. Takva borba bi bila neplodonosna: već je to bila duhovna borba, ona od Božanske Istine i Božanskog Dobra, koje je bilo sami vitalni Gospodinov princip: a upliv toga, kroz medij vida, nitko u paklu ne može izdržati. On ima takvu moć da pakleni duhovi (genii), čim ga percipiraju, bježe, i sebe bacaju u bezdane i gmižu u pećine da bi se sakrili, kao što je opisano u Izaiji:

‘I ući će u rupe među pećinama i u spilje zemaljske, od straha pred Jehovom… kad ustane da strašno potrese zemlju.’  2:19;

i u Apokalipsi:

‘Svi se  sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama  i pećinama, Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga  koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve.’    6:15, 16.

[3]        Kakvu vrstu sile je Gospodin posjedovao iz Božanskog Dobra kada je u 1757 godini ostvario Posljednji Sud se može vidjeti iz onog što je o toj temi opisano u malom djelu o tom predmetu. Ona je sa njihovih pozicija zavitlala brežuljke i planine koje su pakleni duhovi zaposjeli u svijetu duhova, prebacujući ih u daljinu, i uzrokujući da neke potonu u zemlju. Preplavila je u poplavi njihove gradove, sela i poljane, rascjepila njihove zemlje do samih njihovih dubina, i bacila ih zajedno sa njihovim stanovnicima u vrtloge, močvare i baruštine; i puno više od toga. Sve to je učinio Gospodin jedino, silom Božanske Istine od Božanskog Dobra.

125. Da Jehova Bog nije mogao započeti i ostvariti ove postupke osim posredstvom Svoga Ljudskog, može se ilustrirati različitim usporedbama; kao na primjer, jedan koji je nevidljiv se ne može rukovati ili razgovarati sa onim koji je vidljiv; niti anđeli i duhovi mogu sa čovjekom, čak ako oni stoje pored njega i ispred njegovog lica. Duša ni jednog čovjeka ne može razgovarati i postupati sa drugim osim posredstvom tijela. Sunce ne može utjecati svojim svjetlom i toplinom ni na jednog čovjeka, životinju ili biljku, ako najprije nije ušlo u zrak, i djeluje kroz njega. Slično ne može utjecati na ribu osim kroz vodu; jer djeluje kroz mediji elementa u kojem subjekt živi. Nitko ne može ribi skinuti ljuske bez noža, ili vrani perje bez prstiju, ili se spustiti na dno jezera bez ronilačkog zvona. Ukratko, jedna stvar mora biti prilagođena drugoj prije nego je napravljena ikakva komunikacija ili među njima uspostavljena interakcija.

126. (6) MUKA KRIŽA NIJE BILO ISKUPLJENJE VEĆ POSLJEDNJA KUŠNJA KOJU JE GOSPODIN IZDRŽAO KAO NAJVEĆI PROROK; I BILA JE SREDSTVO PROSLAVLJIVANJA NJEGOVOG LJUDSKOG, TO JEST, UJEDINJENJA SA BOŽANSKIM NJEGOVOG OCA.

Postoje dvije stvari zbog kojih je Gospodin došao na svijet, i posredstvom kojih je ostvario spasenje ljudi i anđela, naime, iskupljenje i proslavljivanje Njegovog Ljudskog. Ove dvije stvari se međusobno razlikuju, ali ipak one čine jedno s obzirom na spasenje. Bilo je ukazano u prijašnjim člancima da je iskupljenje bilo borba sa paklovima, njihovo pokoravanje, i nakon toga postavljanje nebesa u red; ali proslavljivanje je bilo ujedinjenje Gospodinovog Ljudskog sa Božanskim Njegovog Oca, što je bilo ostvareno postepeno, i u potpunosti kompletirano pomoću muke križa. Jer svaki čovjek, na njegovoj strani, treba pristupati Bogu; i kako čovjek pristupa, tako Bog s Njegove strane, ulazi. U ovom slučaju je isto kao sa hramom, koji najprije mora biti izgrađen ljudskom rukom, i nakon toga posvećen. Onda mora biti ponuđena molitva da Bog može biti prisutan, i Sebe tamo ujedini sa Crkvom. Ta unija je bila kompletirana putem muke na križu, pošto je to bila posljednja kušnja koju je Gospodin izdržao u svijetu, a sjedinjenje se ostvaruje kušnjama. U njima je čovjek, što je potpuni privid, ostavljen sam sebi; usprkos tome, to nije tako, jer tada je Bog najintimnije prisutan sa njime u unutrašnjostima njegovog uma, i podržava ga. Prema tome, kada bilo tko pobijedi u kušnjama, on se najintimnije sjedinjuje sa Bogom; a tako je bilo sa Gospodinom u Njegovom ujedinjenju sa Njegovim Ocem. Da je Gospodin u muci križa bio prepušten Sebi Samom je očigledno iz Njegovog vapaja na križu:

‘Bože Moj, zašto si Me ostavio?’

i također iz Njegovih vlastitih riječi:

‘Nitko Mi ga ne oduzima, nego Ja ga Sam od Sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca Svoga.’  Ivan 10:18.

Stoga može biti očigledno kako Gospodin nije patio s obzirom na Svoje Božansko već na Svoje Ljudsko, i da je tako bilo ostvareno najintimnije, i time najpotpunije ujedinjenje. Ovo može biti ilustrirano putem činjenice da kada čovjek pati u tijelu, njegova duša ne pati, već samo tuguje; dok Bog odnosi ovu tugu nakon pobjede, i briše ju kao što čovjek briše suze iz očiju.

127. Ove dvije stvari, iskupljenje i muka križa, se moraju razmatrati kao zasebne; inače je ljudski um poput broda, koji udara u živi pijesak ili o stijene, i tone zajedno sa kormilarem, kapetanom i posadom; to jest, zapada u grešku u svim stvarima koje se tiču Gospodinovog spasenja. Jer bez ideje o ove dvije stvari kao međusobno zasebne, čovjek je, tako reći, kao u snu, i vidi zamišljene stvari, i izvlači zaključke iz stvari za koje vjeruje kako su stvarne, ali koje su ipak samo apsurdne; ili je poput čovjeka koji hoda po noći, koji vidi lišće na nekom stablu, i pretpostavlja kako je riječ o čovjekovoj kosi, i koji, kada se približi, svoju vlastitu kosu zaplete u grane. Iako su iskupljenje i muka križa dvije različite stvari, ipak one spasenja što se tiče čine jedno; pošto je Gospodin, putem ujedinjenja sa Svojim Ocem, što je bilo kompletirano mukom križa, postao Iskupiteljem do vječnosti.

128. U vezi s proslavljivanjem, ili ujedinjenjem Gospodinovog Božanskog Ljudskog sa Božanskim Oca, što je bilo potpuno kompletirano uz pomoć muke križa, Gospodin Osobno ovako govori u Evanđelju:

‘Kada Juda iziđe, reče Isus, Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u Njemu! Ako se Bog proslavio u Njemu, i Njega će Bog proslaviti u Sebi, i uskoro će Ga proslaviti!’   Ivan 13:31, 32.

Ovdje se govori i o proslavljivanju Boga Oca i Sina, jer rečeno je da je Bog proslavljen u Njemu, i da će Ga proslaviti u Sebi. Očigledno je prema tome, da proslavljivanje označava ujedinjenje.

‘Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga, da Sin Tvoj također može proslaviti Tebe.’ Ivan 17:1, 5.

Ovo je rečeno pošto je ujedinjenje bilo obostrano, i, kako je također rečeno, Otac je bio u Njemu i On u Ocu.

‘Duša Mi je sada potresena.’ I reče: Oče, proslavi ime Svoje! Uto dođe glas s neba, govoreći, Proslavio sam ga, i opet ću ga proslaviti!’   Ivan 12:27, 28.

Ovo je bilo rečeno pošto je ujedinjenje bilo ostvareno postepeno, ili u stupnjevima.

‘Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi, te uđe u Svoju slavu?’   Luka 24:26.

Slava u Riječi kada je riječ o Gospodinu predstavlja Božansku Istinu sjedinjenu sa Božanskim Dobrom. Otud je jasno vidljivo da je Gospodinovo Ljudsko Božansko.

129. Gospodin je bio voljan pretrpjeti kušnje, čak i muku na križu, pošto je bio Prorok; a proroci su ranije predstavljali doktrinu Crkve iz Riječi, i prema tome su oni različitim sredstvima reprezentirali stanje Crkve, čak pomoću nekih koja su bila nepravedna, mučna, a također i ogavna, koja su im bila određena od strane Boga. Ali pošto je Gospodin bio sâma Riječ, On je, kao Prorok, reprezentirao, pomoću muke križa, kako je Židovska Crkva oskvrnula Riječ. To je nadalje trebalo poslužiti još jednoj svrsi, naime, da može biti priznat na nebesima kao Spasitelj obadva svijeta; jer sve povezano sa Njegovom mukom predstavlja takve stvari koje se odnose prema oskvrnuću Riječi; i anđeli ih razumiju u njihovom duhovnom značenju, dok ih ljudi u Crkvi na zemlji razumiju u njihovom prirodnom smislu. Da je Gosopdin bio Prorok je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Gospodin reče, Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju, i u svom vlastitom domu.’  Matej 13:57; Marko 6:4; Luka 4:24.

‘Isus reče: Ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.’  Luka 13:33.

‘Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći, Prorok velik usta među nama.’  Luka 7:16.

‘Rekli su u svezi Isusa da je bio prorok iz Nazareta.’  Matej 21:11; Ivan 7:40, 41.

Štoviše, zapisano je u Ponovljenom Zakonu 18:15-19, da će prorok biti podignut među njihovom braćom, čijoj riječi trebaju biti poslušni.

130. Proroci su reprezentirali stanje njihove Crkve s obzirom na doktrinu izvađenu iz Riječi, i s obzirom na život u skladu sa tom doktrinom, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka. Proroku Izaiji je bilo zapovjeđeno:

‘da skine kostrijet s bokova i obuću izuje s nogu i da tri godine hoda gol i bos za znamen i na čuđenje.’       Izaija 20:2, 3.

Proroku Ezekijelu je bilo zapovjeđeno, u svrhu reprezentiranja stanja Crkve,

‘da spremi stvari za selidbu i da se pred očima Djece Izraelove preseli na drugo mjesto, i da preko dana iznosi zavežljaj, a preko noći izlazi kroz rupu u zidu, i da prekrije svoje lice, tako da ne vidi zemlju; i da tako treba biti znamen domu Izraelovu, te treba reći: Ja sam vam znamenje!  Kako ja uradih, tako će vama biti učinjeno.’           Ezekijel 12:3-7, 11.

Proroku Hošei je bilo zapovjeđeno, u svrhu reprezentiranja stanja Crkve,

‘da sebi za ženu uzme bludnicu. Stoga ju on uzme, i ona mu rodi troje djece, od kojih jedno nazva Jizreel, a drugo Ne-milost, a treće Ne-narod-moj.’ Hošea 1:2-9

I ponovno mu je bilo zapovjeđeno,

‘da ljubi ženu koju ljubi prijatelj njezin, preljubnicu, koju je također kupio za sebe.’  3:1, 2.  

Određenom proroku je također bilo zapovjeđeno,

‘da na svoje oči stavi pepeo i pusti da ga udaraju i tuku.’  1 Kraljevi 20:35, 37.

U svrhu reprezentiranja stanja Crkve proroku Ezekijelu je bilo zapovjeđeno:

‘da uzme opeku, i nacrta na njoj Jeruzalem, oko njega postavi opsadu, sagradi prema njemu utvrdu, podigne nasip, iskopa oko njega opkop, i gvozdenu ploču postavi između sebe i grada te legne na svoju lijevu i na svoju desnu stranu. Onda mu je bilo zapovjeđeno da uzme pšenice, ječma, leće, prosa i raži i od toga napravi kruh. Isto tako kolač od ječma, ispečen sa ljudskim  izmetinama; a pošto je molio da se to ne zgodi, bilo mu je dozvoljeno to učiniti sa kravljom balegom.  Bilo mu je zapovjeđeno: Lezi također na svoju lijevu stranu i stavi na nju grijehe doma Izraelova: koliko dana budeš tako ležao, toliko ćeš dana nositi njihov grijeh. Dajem ti po dan za godine grijeha njihovih: tri stotine i devedeset dana: tako ćeš nositi grijeh doma Izraelova. A kad to završiš, četrdeset ćeš dana ležati na desnoj strani da nosiš grijeh doma Judina.’   4:1-15.

Prorok je pomoću ovog znamenja nosio nepravednosti doma Izraelovog i doma Judinog, ali ih nije uklonio i tako okajao; on ih je samo reprezentirao i ukazao na njih, kao što je jasno iz onog što slijedi u istom poglavlju:

‘I Jehova reče, Tako će sinovi Izraelovi jesti svoj nečisti kruh… Gle, uništit ću posljednju pričuvu kruha… Tako da im nestane kruha  i vode, i sami sebi budu ostavljeni, čovjek i njegov brat, i zbog svog bezakonja poginu!’  4:13, 16, 17.

i kroz cijelo ovo poglavlje, koje obrađuje Gospodinovu muku.

[3]        Gospodin je kao Prorok reprezentirao stanje Židovske crkve s obzirom na Riječ, kao što je očigledno iz pojedinosti Njegove muke: da je bio izdan od strane Jude, te uhvaćen i osuđen od strane velikih svećenika i starješina; da su Ga udarali, po glavi lupali sa palicom, i stavili na Njega krunu od trnja; da su razdijelili Njegovu odjeću i bacali kocku za njegovu haljinu; da su Ga raspeli, dali Mu piti ocat, i probili Njegov bok; da je bio zakopan, i trećeg dana ponovno uskrsnuo. Njegovo izdavanje od strane Jude predstavljalo je da je bio izdan od strane Židovskog naroda, koji je u to vrijeme posjedovao Riječ i bio reprezentiran sa Judom. To što su Ga uhvatili i osudili veliki svećenici i starješine predstavljalo je da je to bilo učinjeno od strane cijele te Crkve. To što su Ga udarali, pljuvali Mu u lice, bičevali Ga, i glavu mu udarali palicom, predstavljalo je da su se na taj isti način ponašali u odnosu na Riječ, s obzirom na njezine Božanske istine; a njihovo stavljanje krune od trnja na Njegovu glavu predstavljalo je da su krivotvorili i izopačili te istine. To što su dijelili Njegovu odjeću i bacali kocku za Njegovo odijelo je predstavljalo da su rasturili sve istine iz Riječi, ali nisu naškodili duhovnom smislu, koju Gospodinovo odijelo reprezentira. Njegovo je raspeće predstavljalo da su uništili i oskvrnuli cijelu Riječ. To što su mu ponudili piti ocat je predstavljalo da su istine Riječi bile u potpunosti krivotvorene, i prema tome ga On nije popio. Njihovo probijanje Njegovog boka je predstavljalo da su potpuno uništili svu istinu i svo dobro iz Riječi. Njegov ukop je predstavljao otklanjanje onog što je još preostalo od majke, a Njegovo uskrsnuće trećeg dana je predstavljalo proslavljivanje, ili ujedinjenje Njegovog Ljudskog sa Božanskim Oca. Otud je očigledno da ponijeti nepravde ne znači otkloniti ih: to reprezentira oskvrnuće istina Riječi.

131. Ove stvari se također mogu ilustrirati putem usporedbi. To je učinjeno zbog priprostih i neukih jer oni vide bolje na ovaj način nego putem racionalnih i analitičkih zaključaka izvađenih iz Riječi. Svaki građanin ili podanik je ujedinjen sa svojim kraljem putem poslušnosti njegovim zapovijedima i izričitim nalozima, posebice ako poradi svoga vladara trpi nevolju; a još više ako za njega pogine, što se događa u sukobima za vrijeme rata. Na isti način prijatelj je sjedinjen sa prijateljem, sin sa ocem, i sluga sa gospodarom kada djeluju u skladu sa njihovim željama, a još više kada ih brane protiv njihovih neprijatelja, a najviše kada se bori za njihovu čast. Onaj koji se udvara djevojci će zasigurno biti ujedinjen sa njom ako se bori sa onima koji ju kleveću, i ako se bori sa protivnicima čak do krvi. Da se oni trebaju ujediniti takvim akcijama je u skladu sa zakonom upisanim u njihovu prirodu. I Gospodin kaže:

‘Ja sam dobri pastir: dobri pastir daje život za svoje ovce… Zato Me voli Otac Moj.’  Ivan 10:11, 17.

132. (7) TEMELJNA JE ZABLUDA CRKVE VJEROVATI DA JE MUKA KRIŽA BILO SÂMO ISKUPLJENJE; I OVA ZABLUDA, ZAJEDNO SA ONOM U VEZI S TRI BOŽANSKE OSOBE OD VJEČNOSTI, JE IZOPAČILA CIJELU CRKVU TAKO DA NIŠTA DUHOVNOG VIŠE NEMA U NJOJ.

U današnje vrijeme ne postoji doktrina koja se više proglašava u ortodoksnim knjigama, ili gorljivije naučava i usađuje u školama, ili češće propovijeda i oglašava sa propovijedanica od ove: ‘Bog Otac je ljudsku rasu, pošto je bio ljut na njih, ne samo otklonio iz Svog prisustva, već generalno osudio, i tako izopćio; ali pošto je bio milostiv, uvjerio je ili potaknuo Svog Sina da se spusti i na Sebe uzme donešenu odluku, i tako ublaži Očev gnjev; i jedino putem ovih sredstava je Otac mogao ikako blagonaklono gledati na čovječanstvo. Ovo je bilo učinjeno od strane Sina, koji je, uzimajući na sebe osudu proglašenu ljudskoj rasi, dozvolio da Ga Židovi bičuju, pljuju, i konačno raspnu kao prokletog od Boga, Ponovljeni Zakon 21:23. Štoviše, nakon što je to bilo učinjeno, Otac je bio udobrovoljen, i zbog ljubavi Svoga Sina je poništio osudu; ali jedino u slučaju onih za koje bi Sin mogao posredovati, i tako je On zauvijek postao Posrednik pred Ocem.’

[2]        Ove i slične doktrine se ovih dana proglašavaju u Crkvama, odzvanjaju od njihovih zidova kao što eho odzvanja u šumi, i ispunjavaju uši svih prisutnih. Svatko, međutim, čiji je um prosvjetljen, i urazumljen putem Riječi, može vidjeti da je Bog sâma milost i sâmo sažaljenje, pošto je On sâma ljubav i sâma dobrota, i da su ovi Njegova Bît. Prema tome, proturječno je reći da se sâma milost ili sâma dobrota može razbijesniti na čovjeka, ili donijeti odluku o njegovoj osudi, a i dalje ostati Svoja vlastita Božanska Bit. Takve stvari jedva da se ikad pripisuju pravednom čovjeku ili jednom anđelu, već jedino opakom čovjeku ili paklenom duhu; stoga ih je bogohulno [3] pripisivati Bogu. Ako bi se sprovelo istraživanje o uzroku tako široko rasprostranjenog vjerovanja, otkrit će se da je uzrok ovaj, da su ljudi pretpostavili kako je muka križa sâmo iskupljenje; otud su tekle te ideje kao što neistine u neprestanim serijama teku iz jednog lažnog principa; kao što iz bureta sa octom ništa nego ocat može proizaći, ili iz umobolnog uma ništa do umobolne stvari. Jer iz jednog zaključka se dalje granaju tvrdnje iste prirode; one su u njemu latentne, i pojavljuju se u prikladnom redu. Tako iz vjerovanja da je muka križa iskupljenje može proizaći još puno više mišljenja koja su za Boga uvredljiva i koja Ga obeščašćuju, i biti proširena uokolo dok se ne dogodi ono o čemu govori Izaija:

‘Svećenici i proroci od žestoka pića griješe… posrću u prosudbi… Svi su stolovi puni bljuvotina i prljavštine.’   Izaija 28:7, 8.

133. Iz ove ideje u vezi s Bogom i iskupljenjem sva je teologija od duhovne postala prirodna do najnižeg mogućeg stupnja. To je nužan rezultat pripisivanja prosto prirodnih atributa Bogu; a ipak o ideji o Bogu, i o ideji o iskupljenju koje čini jedno sa spasenjem, ovisi sve u Crkvi. Ta ideja je poput glave iz koje su izvedeni svi dijelovi tijela; kada je prema tome ta ideja duhovna, sve od Crkve postaje duhovno, a kada je prirodna, sve od Crkve postaje prirodno. Prema tome, kako je ideja o Bogu i iskupljenju postala prosto prirodna, to jest, čulna i tjelesna, slijedi kako je sve što su vođe i pripadnici Crkve podučavali, i sada naučavaju, u njihovoj dogmatskoj teologiji, samo prirodno. Iz te teologije se ne može izvesti ništa osim neistine pošto prirodni čovjek djeluje neprestano protivno duhovnom čovjeku, i time na duhovne stvari gleda kao na fantome u zraku i ljudskoj mašti. Sukladno tome se može reći da su kao posljedica te čulne ideje o iskupljenju, i prema tome o Bogu, putevi ka nebu, koji su oni koji vode do Gospodina Boga Spasitelja, zaposjednuti razbojnicima i pljačkašima. Ivan 10:1, 8, 9; i da su vrata Crkava bila porušena, oslobađajući tako put zmajevima, sovama, i pustinjskim i otočkim divljim zvijerima, koje se zajedno glasaju u strašnoj neslozi. Dobro je poznato da ova ideja o iskupljenju i o Bogu prožima vjeru današnjice; jer ta vjera zahtjeva od čovjeka da se moli Bogu Ocu za oprost od njegovih grijeha poradi križa i Sinovljeve krvi; i Bogu Sinu, da moli i posreduje za njih; i Bogu Svetom Duhu, da ih opravda i posveti.

            Što je to nego moliti se po redu trojici Bogova? I u čemu se ova koncepcija Božanske vladavine razlikuje od aristokracije, ili hijerarhije, ili onog trovlađa koje je jednom vladalo Rimom, osim što se umjesto trovlađa može nazvati tro-osobljem? Ne postoji onda ništa lakše za vraga nego primjeniti staro načelo: ‘Podijeli i vladaj.’ To sve sa ciljem pometnje umova ljudi, potsticanja buntovničkih pokreta, sada protiv jednog Boga a sada protiv drugoga, kao što je bilo učinjeno od vremena Ariusa do današnjih dana, i tako zbaciti sa Njegovog prijestolja Gospodina Boga Spasitelja, ‘koji ima svu vlast na nebu i zemlji.’ Matej 28:18; i postaviti na njega neku svoju kreaturu, i pripisati joj obožavanje, ili ako je to obožavanje uzdržano, uzdržati ga onda od samog Gospodina. 

MEMORABILIJA.

134. Ovim stvarima ću sada biti dodana sljedeća Memorabilija.

            Prvo iskustvo. Jednom sam u svijetu duhova ušao u hram, gdje se nalazio veliki skup; i prije propovijedi su oni zajedno rezonirali o iskupljenju. Hram je bio pravokutnog oblika bez prozora na zidovima, no iznad glava na krovu se nalazio veliki otvor, kroz kojeg je ušlo nebesko svjetlo i rasvjetlilo ga bolje nego da su se sa strane nalazili prozori. Dok su govorili o iskupljenju, iznenada je crni oblak, dolazeći sa sjevera, prekrio otvor uzrokujući takav mrak da se nisu mogli međusobno vidjeti, i jedva da je netko mogao vidjeti svoju vlastitu ruku. Dok su oni ovim bili zapanjeni, crni oblak se razdvojio po sredini, i kroz pukotinu su se vidjeli anđeli kako silaze sa neba, koji su sa svake strane rastjerali oblak tako da je u hramu ponovno postalo svijetlo. Onda su anđeli poslali dolje u hram jednog od svojih koji je, u ime ostalih, zapitao skup za predmet njihove rasprave, koja je prouzročila da se tako gust oblak sakupi nad njima, lišavajući ih svjetla i donoseći tamu. Oni odgovoriše kako su raspravljali o iskupljenju, dokazujući kako ga je ostvario Sin Božji kroz muku križa, posredstvom koje je okajao ljudsku rasu i čovjeka izbavio od osude i vječne smrti. Na to anđeo koji je bio poslan dolje reče: ‘Kako je to bilo ostvareno kroz muku [2] križa. Objasnite to molim vas.’ Zatim je istupio svećenik i rekao: ‘Objasnit ću po redu ono što znamo i u što vjerujemo: ‘Bog Otac je čovječanstvo, razljutiviši se na njega, osudio i isključio iz Svojeg sažaljenja; i, proglasivši sve ljude kažnjenima i prokletima, predao ih paklu. On je želio da Njegov Sin uzme tu osudu na Sebe; koji se sa time složio, i u tu svrhu je sišao, prisvojio Ljudsko, te bio razapet preuzevši time na Sebe osudu čovječanstva; jer stoji zapisano, Proklet je svaki koji visi na drvenom križu. Sin je tako umirio Oca Svojim zagovaranjem i posredovanjem; i onda je Otac, iz ljubavi prema Sinu, i pokrenut patnjom kojoj je bio izložen na križu, odlučio kako će oprostiti, ‘Ali samo onima kojima uračunam tvoju pravednost, i od ovih ću od djece gnjeva i prokletstva napraviti djecu milosti i blagoslova, opravdat ću ih i blagosloviti. Ostali će ostati i dalje, kao što je ranije bilo određeno, djeca gnjeva.’ Ovo je naša vjera, i to je pravednost koju Bog Otac usađuje u našu vjeru koja jedina opravdava i spašava.’

[3]        Čuvši ovo anđeo je jedno poduže vrijeme šutio, ne pomičući se u svom zaprepaštenju. Onda je prekinuo tišinu i rekao: ‘Može li Kršćanski svijet biti tako umobolan, i od zdravog razuma odlutati u takvo ludilo, i zasnovati svoju temeljnu doktrinu o spasenju na takvim paradoksima? Tko je taj koji ne vidi da su ova mišljenja potpuno suprotna samoj Božanskoj Bîti, to jest, Božjoj Božanskoj Ljubavi i Božanskoj Mudrosti, i istovremeno Njegovoj svemoći i sveprisutnosti? Ni jedan pošten gospodar se ne bi mogao tako ponašati prema svojim slugama i sluškinjama; čak ni divlje zvijeri prema svojem okotu, niti divlja ptica prema svojim mladima; to je neizrecivo. Štoviše, protivno je Njegovoj Božanskoj Bîti poništiti poziv koji je upućen svakom pojedincu ljudske rase; promijeniti od vječnosti uspostavljen red, koji je, da svatko treba biti suđen u skladu sa svojim životom; povući ljubav i milost od bilo kojeg čovjeka, a još više od cijele ljudske rase; ponovno postati milostiv od pogleda na muku Svoga sina, to jest, ponovno postati svoja vlastita Bît, pošto je milost sâma Božja Bît. Neizrecivo je pretpostaviti kako se On ikad od nje udaljio, jer ta Bît je On Sam iz vječnosti u vječnost. Također je nemoguće usaditi u takvu stvar kakva je vaša vjera pravednost iskupljenja, koja u sebi pripada Božanskoj svemoći, i dodijeliti je i pripisati čovjeku, i proglasiti ga, iz ni jednog drugog razloga, pravednim, čistim i svetim.

[4]        Nemoguće je, samim uračunavanjem, oprostiti ičije grijehe, obnoviti ga, preporoditi i spasiti, i tako promijeniti nepravednost u pravednost i prokletstvo u blagoslov. Zar ne bi bilo moguće, kad bi slučaj bio takav, pretvoriti pakao u raj, i raj u pakao, ili napraviti od zmaja Mihaela, a od Mihaela zmaja, i tako među njima okončati borbu? Jer što je potrebno nego uračunavanje koje prisvaja vaša vjera otkloniti od jednog i dodijeliti ga drugome? Kada bi to bilo moguće mi bi na nebu živjeli u neprestanom užasu. Nije u skladu sa pravdom i prosudbom da jedan treba preuzeti na sebe grijehe drugoga, da se zlikovac napravi nevinim, i zločin na taj način bude izbrisan. To je zasigurno protivno pravdi, i Božanskoj i ljudskoj. Kršćanski svijet je i dalje u neznanju o postojanju reda, a još više o prirodi tog reda kojeg je Bog uveo u vremenu kada je stvorio svijet; niti zna da Bog ne može djelovati protivno tom redu, pošto bi onda djelovao protivno Sebi Samome, jer Bog je sâm Red.’

[5]        Svećenik je razumio što je anđeo rekao, pošto su ga anđeli koji su bili iznad obasjali nebeskim svjetlom. Onda je uzdahnuvši rekao: ‘Što učiniti? U današnje vrijeme svi ljudi propovijedaju i mole i vjeruju na taj način. Svi izgovaraju ovu molitu: ‘Dobri Oče, smiluj nam se, i oprosti nam naše grijehe zbog krvi Tvoga Sina, koju je On za nas prolio na križu’, a Kristu se mole: ‘Gospodine zagovaraj nas’; čemu mi svećenici dodajemo: ‘Pošalji nam Svetog Duha.’’ Nakon toga je anđeo rekao: ‘Primjetio sam kako svećenici pripremaju očnu pomast iz Riječi, ali ne iz njezinog duhovnog razumijevanja, sa kojom mažu oči onih koji su zasljepljeni njihovom vjerom; ili za sebe prave određenu vrstu plastera od nje, kojeg stavljaju na rane koje njihove dogme uzrokuju; ali one ipak nisu izlječene, pošto su postale kronične. Idite, prema tome, do njega koji tamo stoji;’ – i ukaže na mene – ‘on će vas od Gospodina naučiti da muka križa nije bilo iskupljenje, već da je bila sjedinjenje Gospodinovog Ljudskog sa Božanskim Oca; dok se iskupljenje sastojalo od pokoravanja paklova, i uspostavljanja reda na nebesima; i da Gospodin nije sproveo ove postupke kada je bio na svijetu, nitko se ni na zemlji ni na nebu ne bi spasio. On će vas također naučiti o redu koji je bio uveden pri stvaranju, u skladu sa kojim moraju živjeti oni koji žele biti spašeni; i da će oni koji sukladno žive biti ubrojeni među Iskupljene i zvati se Odabranicima.’

            Kada je anđeo završio govoriti, na bočnim stranama hrama su bili otvoreni prozori kroz koje je sa sve četiri strane svijeta ušlo svjetlo, i tamo su se u briljantnom svjetlu pojavili leteći kerubi. Anđeo je onda bio izdignut do svojih drugova iznad otvora, a mi smo se povukli ushićeni našim doživljajem.

135. Drugo iskustvo.  Jednog jutra, kako sam se probudio iz sna, mi se ukazalo Sunce duhovnog svijeta u njegovoj sjajnosti, i ispod njega sam ugledao nebesa udaljena od njega koliko je zemlja udaljena od svoga sunca. Onda su se sa neba čule neizrecive riječi, koje su, povezane zajedno, proglašavale: ‘Postoji jedan Bog koji je Čovjek, i Njegovo prebivalište je u tom Suncu.’ Ova izjava se kroz srednja nebesa spustila do najnižih, i od tamo do svijeta duhova, gdje sam se nalazio; i percipirao sam kako je ideja o jednom koju su imali anđeli bila promijenjena, sukladno stupnju spuštanja, u ideju o tri Boga. Kada sam to zapazio započeo sam razgovor sa onima koji su imali ideju o tri Boga, govoreći: ‘Kakva li je to monstruozna ideja! Gdje ste je zadobili?’ Oni odgovoriše: ‘Mi razmišljamo o tri iz naše predodžbe o trojedinom Bogu; pa ipak nikad ne izrazimo ovu misao: jer kada govorimo uvijek jasno kažemo kako postoji jedan Bog. Ako je u našem umu bilo koja druga ideja, neka bude, pod uvjetom da ne istupi i razdijeli jedinstvo Boga u našem govoru. Pa ipak ona ponekad istupi, jer ona je tamo; i ako bi tada govorili morali bi reći kako postoje tri Boga. Mi se, međutim, čuvamo toga, da nas [2] oni koji nas slušaju ne bi ismijavali.’ Oni su baš tada otvoreno govorili po onome što je bilo u njihovim umovima. Rekoše: ‘Sigurno postoje tri Boga, pošto postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka zasebno Bog, Mi ne možemo drugačije razmišljati, pošto Poglavar naše Crkve iz njegova spremišta svetih dogmi pripisuje jednome stvaranje, drugome iskupljenje, a trećem posvećivanje; i posebice kada svakome pripisuje njegova vlastita osobita svojstva, za koja izjavljuje kako se ne mogu komunicirati, a ta nisu samo stvaranje, iskupljenje i posvećivanje, već također uračunavanje, posredovanje i djelovanje. Ne postoji li onda jedan koji nas je Stvorio i također uračunava, drugi koji iskupljuje i također posreduje, i treći koji sprovodi u djelo posredovano prispisivanje i također posvećuje? Tko ne zna kako je Sin Božji bio poslat u svijet od strane Boga Oca da bi iskupio čovječanstvo, postavši tako Okajnik, Posrednik, Ublažitelj i Zagovornik? A pošto je On jedno sa Sinom Božjim od vječnosti, zar nisu oni dvije zasebne Osobe? Pošto su ovo dvoje na nebu, jedan sjedi s desne strane drugog, zar neće postojati treća Osoba da bi sprovodila u svijetu što je na nebu bilo odlučeno?’ 

[3]        Kada sam čuo ovo šutio sam; ali sam se mislio za sebe, Kakva je ovo budalaština! Oni nemaju nikakvu ideju o tome što u Riječi naznačava posredništvo.

            U tom trenutku su se, po Gospodinovoj zapovijedi, tri anđela spustila sa neba i pridružila mi se, tako da iz unutarnje percepcije mogu razgovarati sa onima koji su podržavali ideju o tri Boga, posebice o predmetu posredništva, zagovaranja, ublažavanja i okajavanja, funkcijà koje oni pripisuju drugoj Osobi, ili Sinu, ali ne sve dok nije postao čovjekom. Kako je postao čovjekom mnoge vjekove nakon stvaranja, tijekom kojih ova četiri sredstva spasenja nisu postojala, tako Bog Otac nije bio ublažen, niti okajanje učinjeno za ljudsku rasu, i nitko sa neba nije bio poslan tko je djelovao kao zagovornik i posrednik.

[4]        Zatim sam govoreći iz inspiracije koja mi je nadošla, rekao: ‘Priđite bliže, onoliko vas koliko god može, i počujte što u Riječi naznačava posredovanje, zagovaranje, okajavanje i ublaživanje. Ovo su četiri izraza koja izražavaju milost jednog Boga u Njegovom Ljudskom. Bogu Ocu se nigdje ne može pristupiti, niti On može prići bilo kojem čovjeku, pošto je On beskonačan i prebiva u Njegovom vlastitom Bitku, koji je Jehova, od strane kojeg bi čovjek, ako bi pristupao, bio uništen kao što je drvo uništeno vatrom i pretvoreno u pepeo. Ovo je očigledno iz onog što je rečeno Mojsiju, koji Ga je želio vidjeti:

‘da Ga ni jedan čovjek ne može vidjeti i ostati živ.’  Izlazak 33:20;

i Gospodin kaže:

‘da Boga nikad nije vidio ni jedan čovjek, osim Sina, koji je u Očevim grudima.’  Ivan 1:18; Matej 11:27:

također:

‘Da nitko nije čuo Očev glas niti vidio Njegova lika.’  Ivan 5:37. 

Mi uistinu čitamo kako je Mojsije vidio Jehovu licem u lice, i u stvari razgovarao sa Njime; ali to je bilo učinjeno posredstvom jednog anđela, kao što je također bio slučaj sa Abrahamom i Gideonom. Onda, pošto je Bog Otac Sam u Sebi takve prirode, Njemu se dopalo prisvojiti Ljudsko i u tome ljude pripustiti k Sebi, i tako ih slušati i razgovarati sa Njima. To Ljudsko je ono što se naziva Sinom Božjim, i koji posreduje, zagovara, ublažava i okajava. Ja ću stoga objasniti što predstavljaju ta četiri izraza koja se koriste u odnosu na Ljudsko Boga Oca.

[5]        ‘Posredovanje predstavlja da je Ljudsko medij putem kojeg čovjek može doći do Boga Oca, i Bog Otac do njega, i tako ga učiti i voditi da se može spasiti. I zato se Sin Božji, koji naznačava Ljudsko Boga Oca, naziva Spasitelj, a na zemlji Isus, to jest, Spasenje. Zagovaranje predstavlja neprestano posredovanje, jer sâma Ljubav, kojoj pripada milost, sažaljenje i milost, neprestano zagovara, to jest, posreduje za one koji vrše Njegove zapovijedi, i koje On radi toga voli. Okajanje predstavlja otklanjanje grijeha u koje bi čovjek utonuo ako bi pristupao Jehovi koji nije odjenut u Svoje Ljudsko. Ublaživanje predstavlja djelovanje sažaljenja i milosti, da bi se čovjeka spriječilo da sebe osudi putem grijeha; i također predstavlja zaštitu, da ne bi oskvrnuo ono što je sveto. To je bilo značenje pomirilišta iznad kovčega saveza u šatoru.

[6]        Vrlo dobro je poznato kako je Bog u Riječi govorio u skladu sa prividima, kao onda kada je rečeno kako je bijesan, kako se sveti, uvodi u kušnju, kažnjava, baca u pakao, osuđuje, i čak da čini zlo; dok On u stvari na nikog nije bijesan, nikad se ne sveti, ne uvodi u kušnju, kažnjava, baca u pakao, niti osuđuje; takve stvari su toliko udaljene od Boga kao što je pakao udaljen od neba, i beskrajno udaljenije. One su dakle oblik izražavanja, i koriste se jedino u skladu sa prividima. Tako su također u drugom smislu okajanje, ublaživanje, zagovaranje i posredovanje; jer ovi su oblici izražavanja kojima je iskazan pristup Bogu i milost od Boga putem Njegovog Ljudskog. Ali pošto ovi nisu bili shvaćeni ljudi su Boga podijelili na tri, i na ta tri su utemeljili cijelu doktrinu Crkve, i tako su krivotvorili Riječ. Otud je nastala ‘grozota opustošenja’ koju je Gospodin predskazao u Danijelu, i ponovno u Mateju 24.’ Na ove riječi se društvo duhova oko mene povuklo, i primjetio sam kako su oni koji su podržavali ideju o tri Boga gledali prema paklu; dok su oni koji su naučavali o jednom Bogu, u kojem je Božansko Trojstvo koje je u Gospodinu Bogu Spasitelju, gledali prema nebu; i njima se ukazalo nebesko Sunce, u kojem je Jehova u Svom Ljudskom.

136. Treće iskustvo. Na udaljenosti sam ugledao pet fakulteta, svaki okupan nebeskim svjetlom; prvi sa grimiznim svjetlom, onakvim kakvo oblijeva oblake na zemlji prije izlaska sunca u rano jutro; drugi zlatnim svjetlom, poput onog na istoku nakon sunčeva izlaska; treći blistavo čistim svjetlom poput onog u podne u svijetu; četvrti svjetlom sumraka, kao onda kada se sjene noći počinju spuštati; i peti samim večernjim sjenama. Fakulteti su u svijetu duhova centri gdje se učenjaci susreću i raspravljaju o zakučastim stvarima, koje koriste promicanju njihovog znanja, inteligencije i mudrosti. Ugledavši ove osjetio sam snažnu želju otići do jednog od njih, stoga sam u duhu otišao do onog koji se nalazio u sumraku. Kada sam ušao ugledao sam društvo učenih ljudi koji su raspravljali koje je značenje onog odlomka u vezi s Gospodinom koji kaže kako ‘On, pošto je uznesen na nebo, sjedi s desna [2] Ocu.’ Marko 16:19. Većina okupljenih je rekla da se te riječi trebaju razumjeti doslovno, i da Sin zaista tako sjedi pored Oca. Kada je, međutim, bilo postavljeno pitanje zašto je On tamo sjedio, neki su odgovorili kako je Sin bio postavljen s desne strane pored Oca zbog toga što je ostvario iskupljenje; neki Da je On tamo posjednut iz ljubavi; neki da bi mogao biti Očev savjetnik, i kao takav slavljen od strane anđela; a neki da je On bio tako uzvišen pošto Mu je Otac dodijelio da vlada umjesto Njega, jer zapisano je kako ‘Mu je predana sva vlast na nebu i na zemlji.’ Mnogi su, međutim, kao razlog naveli, da bi Mogao čuti one na desnoj strani koje zagovara. Jer svi u crkvi današnjih dana pristupaju Bogu Ocu i Njemu se mole da se smiluje poradi Sina; a to uzrokuje da se Otac okrene k Sinu u svrhu primanja Njegovog posredovanja. Neki su, međutim, izjavili da jedino Sin Božji od vječnosti sjedi s Očeve desne strane, kako bi Svoju Božanstvenost mogao komunicirati Sinu Čovječjem koji je bio rođen u svijetu.

[3]        Čuvši ove stvari bio sam uvelike zapanjen da su učeni ljudi, koji su određeno vrijeme proveli u duhovnom svijetu, ipak ostali u takvom neznanju u svezi nebeskih stvari; ali percipirao sam kako je tome razlog bio da oni, kroz uvjerenost u svoju vlastitu inteligenciju, nisu sebi dopustili da ih se poduči od uistinu mudrih. Međutim, da ne bi i dalje ostali u neznanju u vezi značenja Sina koji sjedi s desne strane Oca, podigao sam svoju ruku, zatraživši od njih da poslušaju nekoliko stvari koje sam želio reći o ovoj temi rasprave. Kako su se složili, rekao sam: ‘Zar ne znate iz Riječi kako su Otac i Sin jedno, i da je Otac u Sinu, i Sin u Ocu? Ovo Gospodin jasno objavljuje, Ivan 10:30; i 14:10, 11. Ako ne vjerujete tim riječima, vi Boga dijelite na dvoje, i onda ne možete misliti o Bogu nego prirodno, čulno, i uistinu materijalno. Ovo je, međutim, bilo učinjeno u svijetu od vremena Savjeta u Nikeji, koji je uveo doktrinu o tri Božanske Osobe od vječnosti, vrlinom čega je okrenuo Crkvu u kazalište, opremajući ju sa obojanom zavjesom pred kojom zamišljeni karakteri glume svoje nove uloge. Tko ne zna i ne priznaje da je Bog jedan? Ako ovo priznajete u srcu i duhu, sve što ste rekli samo od sebe nestaje, odbija se nazad u zrak poput ispraznog govora od uha mudrog čovjeka.’

[4]        Na ove riječi su se mnogi razgnjevili, te su me htjeli povući za uši, i ušutkati me; dok je predsjednik skupa ozlojađeno rekao: ‘Ova rasprava nije o jedinstvu i množini Bogova, pošto mi vjerujemo u obadvoje, već o tome što je uključeno u izjavu da Sin sjedi sa desne strane Svoga Oca. Ako znaš išta o tome, govori.’ Odgovorio sam: ‘Govorit ću; ali, preklinjem vas, umirite nered.’ Tako sam nastavio: ‘Sjediti sa desne strane ne znači doslovno sjediti sa desne strane, već predstavlja svemoć Božju posredstvom Ljudskog kojeg je On prisvojio u svijetu. Ovime je On u posljednjim stvarima kao i u prvim; i ovime je On ušao u, uništio i pokorio paklove, i također ponovno vratio nebesa u red. Tako je iskupio i anđele i ljude, i nastavlja ih iskupljivati do u vječnost. Ako se posavjetujete sa Riječju, i sposobni ste biti prosvjetljeni, vidjet ćete da je tamo sa ‘desnom stranom’ predstavljena svemoć, kao u Izaiji:

‘Ruka Moja zemlju također utemelji, i desnica Mi razape nebesa.’  48:13;

‘Zakle se Gospod desnicom i rukom Svojom snažnom.’  62:8;

‘Tvoja me desnica drži.’  Psalam 18:35;

‘Pogledaj sina kog za se odgoji snažnog. Tvoja ruka nek’ bude nad čovjekom desnice Tvoje, nad Sinom Čovječjim kog za Se snažna odgoji!   Psalam 80:15, 17.

Iz ovog je očigledno kako sljedeće treba biti shvaćeno:

‘Jehova reče Gospodinu mojemu, Sjedi Mi zdesna, dok ne položim neprijatelje Tvoje za podnožje nogama Tvojim! Jehova će sa Siona poslati štap tvoje snage: vladaj posred svojih neprijatelja!   Psalam 110:1, 2

Cijeli ovaj Psalam obrađuje Gospodinovu borbu sa paklovima i njihovo pokoravanje. Pošto Božja desna ruka predstavlja svemoć, prema tome Gospodin kaže:

‘da će sjediti s desne strane moći.’  Matej 26:64;

i:

‘s desna sile Božje.’  Luka 22:69.’

[5]        Na ovo je skup podigao glasnu viku; ali ja rekoh: ‘Pripazite se: jer možda se sa neba ukaže ruka; a kad se ukaže, kao što se ukazala meni, ona svojom snagom ulijeva nevjerojatan užas. To je za mene bio uvjerljiv dokaz da ruka Božja predstavlja svemoć.’ Jedva da sam to izgovorio kada se ispod neba pojavila ispružena ruka, pogled na koju ih je toliko užasnuo da su u gomilama požurili ka vratima. Neki su žurili da bi se bacili van kroz prozore, a neki su se srušili u nesvjest. Ja sam ostao neuznemiren, i spokojno sam za njima izašao vani. Na određenoj udaljenosti sam se okrenuo i ugledao sam fakultet obavijen tamnim oblakom; i bilo mi je rečeno sa neba da se to dogodilo pošto su oni govorili iz vjere o tri Boga, ali da će se prijašnje svjetlo vratiti kada se tamo bude okupio skup sa razumnijim gledištima. 

137. Četvrto iskustvo. Čuo sam da se sazvao Sabor od onih koji su bili slavljeni zbog njihovih rukopisa i naobrazbe u vjeri današnjih dana, i posljedičnom opravdavanju Odabranih. To je bilo u svijetu duhova, i bilo mi je dozvoljeno prisustvovati u duhu. Ugledao sam tamo okupljene pripadnike svećenstva i iz crkava koje su se na tome bazirale i onih koje se sa time nisu slagale. Na desnoj strani su stajali oni koji su se u svijetu nazivali Apostolskim Ocima, i koji su živjeli prije Savjeta u Nikeji; a na lijevoj strani su stajali oni koji su u naknadnim stoljećima bili na glasu zbog svojih objavljenih djela ili pak onih koja su još bila u formi manuskripta. Mnogi od potonjih su bili golobradi, i nosili su perike sa loknama od ženske kose, neki u žljebovitim a neki sa zašiljenim ovratnicima; dok su prijašnji bili u bradi, i imali su svoju vlastitu kosu. Ispred obje grupe ljudi je stajao jedan koji je bio sudac i kritičar zapisa tog vremena, u ruci je imao štap, sa kojim je udarao u zemlju i uvodio tišinu. Popevši se na najvišu stepenicu propovjedaonice, ispustio je dubok uzdah, i onda je nastavio govoriti snažnim glasom, [2] no uzdah je ugušio njegov glas u grlu. Naposlijetku, povrativivši svoj glas, on reče: ‘O braćo moja, kakvo li je ovo doba! Iz društva laika se pojavio jedan koji nema niti halju, niti mitru niti lovorov vijenac, koji je zbacio dolje s neba našu vjeru i bacio ju u paklene predjele. Kakav je to zločin! A ipak ta vjera jedina je naša zvijezda koja sjaji poput Oriona noću i jutrom poput Lucifera. Taj čovjek, iako poodmakle dobi, je sasvim slijep po pitanju misterija naše vjere, pošto ju on nije istražio, i u njoj vidio pravednost Gospodina Spasitelja, Njegovo posredovanje i ublažavanje. Kako ove nije vidio nije vidio niti čudesa Njegovog opravdavanja, koja su, otpuštanje grijeha, regeneracija, posvećivanje i spasenje. Ovaj čovjek, umjesto priznavanja naše vjere, koja je spasavajuća u najvećoj mogućoj mjeri, pošto je vjera u tri Božanske Osobe, i tako u cijelo Božanstvo, ju je prebacio drugoj Osobi, a čak ne ni Njemu, već Njegovom Ljudskom, koje mi uistinu nazivamo Božanskim zbog utjelovljenja Sina od vječnosti; ali nitko ne uzima u obzir kako je to išta više nego samo ljudsko. Što onda proizlazi iz takvog izvora osim vjere koja stvara naturalizam? a takva vjera, pošto nije duhovna, se vrlo malo razlikuje od vjere u Papu ili sveca. Vi znate što je Calvin u svoje vrijeme običavao reći o obožavanju iz ove vjere; i, molim vas, hoće li netko od vas izjaviti odakle dolazi vjera? Zar ne direktno od Boga, i stoga u sebi ima sve što pripada spasenju?’

[3]        Na ovo su njegovi drugovi s lijeve strane, koji su bili golobradi i nosili su perike sa loknama i imali su žljebovite ovratnike oko svojih vratova, zapljeskali svojim rukama i povikali: ‘Govorio si naj-mudrije. Mi znamo kako ne možemo primiti ništa što nam nije dano sa neba. Neka nam taj prorok kaže odakle dolazi vjera, i što drugo vjera znači; nemoguće je da može postojati ikakva druga, ili da ima ikakav drugi izvor. Proizvesti bilo koju drugu vjeru od ove, koja je uistinu vjera, je nemoguće kao što je odjahati do jednog od sazvježđa na nebesima, ili uzeti zvijezdu iz njega, staviti ju u džep i odnijeti ju.’ Ovo je on rekao kako bi među svojim drugovima mogao ismijati svaku novu vjeru.

[4]        Čuvši ovo ljudi na desnoj strani, koji su imali brade i vlastitu kosu, su bili ozlojađeni. Onda je jedan od njih, starac, ali za kojeg se kasnije ukazalo kako je mladić: jer on je bio anđeo sa neba, gdje stariti znači postajati sve mlađi, ustao i reče: ‘Počuo sam prirodu vaše vjere koju je vaš lider na propovjedaonici tako slavio. Što je, međutim, ta vjera nego grobnica našeg Gospodina nakon uskrsnuća, ponovno zatvorena od strane Pilatovih vojnika? Ja sam je otvorio, i ništa nisam ugledao osim prevarantskih štapića, sa kojima su čarobnjaci u Egiptu vršili svoja čudesa. Uistinu, ta vaša vjera je na sav izgled poput škrinje izgrađene od zlata, i optočene dragim kamenjem; ali kada se otvori je prazna, osim ako kojim slučajem u njezinim uglovima nema prašine sa relikvija papinskih dostojanstvenika; jer ovi imaju istu vjeru, jedino je s njihove strane ona u današnje vrijeme presvučena sa vanjskim svetostima. Štoviše, da upotrijebimo usporedbe, ona je poput vestalske djevice među drevnim ljudima koja je bila zakopana živa zbog toga što je dozvolila da se sveta vatra ugasi; a ja vas uvjeravam da je u mojim očima poput zlatnog teleta, oko kojeg su sinovi Izraela plesali nakon što je Mojsije otišao [5] kada se popeo na Sinajsku Goru k Jehovi. Ne budite iznenađeni da sam koristio takve usporedbe govoreći o vašoj vjeri, jer tako mi na nebu govorimo o njoj. Ali naša vjera je, bila, i uvijek će biti, u Gospodina Boga Spasitelja, čije Ljudsko je Božansko i čije Božansko je Ljudsko. To je vjera prilagođena čovjekovoj prijemčivosti, i putem nje je duhovno Božansko ujedinjeno sa onim što je u čovjeku prirodno; i ona postaje duhovna vjera u prirodnom, čega je posljedica da prirodno postaje tako reći prosvjetljeno od duhovnog svjetla u kojem se nalazi naša vjera. Istine koje sačinjavaju ovu vjeru su toliko brojne kao pojedinačni stihovi u Svetoj Knjizi; a sve te istine su poput zvijezda koje svojim osebujnim svjetlima daju očitovanje i oblik vjeri. Čovjek zadobija ovu vjeru iz Riječi putem svjetla (lumen) svoje vlastite prirodne inteligencije, u kojem je, međutim, samo znanje, misao i uvjeravanje. Ali Gospodin, kod onih koji vjeruju u Njega, uzrokuje da ova vjera postane uvjerenje, pouzdanje i povjerenje; na taj način prirodna vjera postaje duhovna, i oživljena je posredstvom ljubavi prema bližnjemu. Među nama je ova vjera poput kraljice nakićene sa onoliko dragocjenog kamenja koliko ih je na zidu svetog Jeruzalema, Otkrovenje 21:17-20.

[6]        Nemojte međutim pretpostaviti da je ono što sam sada rekao samo hvalisanje; a, da ne bi bilo tako olako shvaćeno, pročitat ću neke odlomke iz Svete Riječi, iz kojih će biti očigledno da naša vjera nije, kako vi pretpostavljate, u čovjeka, već u Boga istinitog, u kojem prebiva svo Božanstvo.

Ivan kaže:

‘da je Isus Bog Istiniti, i vječni život.’  1 Poslanica 5:20;

Pavle kaže:

‘da u Kristu prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’  Kološanima 2:9;

a u Djelima Apostolskim je zapisano:

‘kako je on svjedočio i Židovima a također i Grcima, pokajanje pred Bogom i vjeru u našeg Gospodina Isusa Krista.’  20:21

i Gospodin Osobno kaže:

‘Dana Mi je sva vlast i na nebu i na zemlji.’  Matej 28:18.

Ali ovi su samo nekolicina odlomaka.’

[7]        Nakon toga je anđeo pogledao prema meni i rekao: ‘Ti znaš što tako zvani Protestanti Evanđelisti vjeruju, ili su skloni vjerovati, u vezi s Gospodinom Spasiteljem. Pročitaj neke odlomke iz njihove vjeroispovijesti tako da možemo doznati da li su tako budalasti da vjeruju kako je Njegovo Ljudsko samo ljudsko, ili da li Mu pripisuju ikakvu Božanstvenost, i na koji način.’ Onda sam u prisutnosti svih okupljenih pročitao sljedeće odlomke od nekoliko prikupljenih iz njihovog standardnog ortodosknog djela, koje se naziva Formula Concordiae, koje je objavljeno u Leipzigu, u 1756 godini:

U Kristu su Božanska i Ljudska priroda tako ujedinjene da čine jednu Osobu, str. 606, 762.

Krist je uistinu Bog i Čovjek u jednoj nedjeljivoj Osobi, i ostaje tako zauvijek, str. 609, 673, 762.

U Kristu je Bog Čovjek, i Čovjek Bog, str. 607, 765.

Kristova ljudska priroda je uzvišena do sveg Božanskog Veličanstva, dokazano također iz mnogih Otaca, str. 844-852, 860-865, 869-878.

Krist je s obzirom na Njegovu Ljudsku Prirodu sveprisutan, i ispunjava sve stvari, str. 768, 783-785.

Krist Njegove Ljudske Prirode što se tiče ima svu vlast nad nebom i zemljom, str 775, 776, 780.

Krist Njegove Ljudske Prirode što se tiče sjedi s desne strane Oca, str. 608, 764.

Krist Njegove Ljudske Prirode što se tiče treba biti zazivan, dokazano mnogim citatima iz Svetog Pisma, str. 226.

Augustova Ispovijest vrlo visoko hvali takvo obožavanje, str. 19.

[8]        Nakon što sam pročitao ove odlomke okrenuo sam se Predsjedniku i rekao: ‘Znam da su svi ovdje prisutni povezani sa sebi sličnima u duhovnom svijetu; recite mi, molim vas, da li znate sa kime ste vi povezani?’ On je odgovorio svečanim tonom: ‘Znam. Ja sam povezan sa jednim slavnim čovjekom*, vođom bataljuna u vojsci čuvenih crkvenih ljudi.’ Kako je odgovorio tako svečanim tonom rekoh: ‘Oprostite mi ako vas pitam da li znate gdje taj slavni čovjek živi,’ i on reče: ‘Znam. On živi nedaleko od Lutherove grobnice.’ Na to rekoh sa osmjehom, ‘Zašto govorite o njegovoj grobnici? Zar ne znate da se Luther ustao, i sada je odbacio svoje zablude u vezi s opravdanjem putem vjere u tri Božanske Osobe od vječnosti? On je, prema tome, bio prebačen do društva blaženih u novom nebu, i smije se kada vidi svoje sljedbenike koji se i dalje drže tih apsurdnih stajališta.’ On odgovori: ‘Znam za to; ali što to meni predstavlja?’ Na to sam, govoreći istim svečanim tonom kojim je on adresirao mene, rekao: ‘Molim vas prenesite slavnoj osobi sa kojom ste povezani moje bojazni da je protivno ortodoksnom mišljenju njegove vlastite Crkve on nekontrolirano Gospodina opljačkao za Njegovu Božanstvenost; ili je dozvolio svojem peru da izore brazdu u koju je bezobzirno posadio sjeme naturalizma pišući protiv obožavanja našeg Gospodina Spasitelja.’ Na to je on odgovorio: ‘Ja to ne mogu učiniti. Kako smo on i ja skoro jednog uma u ovoj stvari, što kažem on ne razumije, ali sve što on kaže ja savršeno razumijem. Jer duhovni svijet prožimlje prirodni svijet, i tamo percipira misli ljudi; ali ovo nije uzajamno: takva je priroda povezanosti između duhova i ljudi.’

*Ovdje spomenti slavni čovjek je bio Dr. Ernesti (1707-1781), koji je živio u Eislebenu, u Saksoniji, gdje je Luther bio zakopan. On je objavio izvjesne silovite napade na Swedenborga i njegove rukopise, na što je Swedenborg napisao kratak odgovor. Taj odgovor upućuje na duhovnu pripovijest zabilježenu u I.K.R. br. 846-851. Također spominje kako je br. 137 bila zapisana sa posebnim upućivanjem na Dr. Ernestija, i onda umetnuta u I.K.R. Treba primjetiti da su br. 137 i br. 846-851 u izvornom izdanju pod navodnicima. Vidi Tafel ‘Dokumenti, Tom 1, str. 58.’

[9]        Kako sam sada ušao u razgovor sa Predsjednikom, rekoh: ‘Ako mi dozvolite, postavit ću drugo pitanje. Da li znate da ortodoksno vjerovanje Evanđelista, u priručniku njihove Crkve, koji se naziva Formula Concordiae, naučava kako je u Kristu Bog Čovjek, i Čovjek Bog, i da su Njegovo Božansko i Njegovo Ljudsko, u jednoj nedjeljivoj Osobi, i da će to zauvijek ostati? Kako onda vi i on možete oskrvnuti obožavanje Gospodina sa naturalizmom? Na to je on odgovorio: ‘Ja to znam, a ipak ja to ne znam.’ I stoga sam nastavio: ‘Ja pitam vašeg prijatelja, iako je odsutan, ili vas namjesto njega, od koga je Gospodin naš Spasitelj imao Svoju dušu? Ako odgovorite, od Njegove majke, govorite budalasto; ako od Josipa, vi hulite na Riječ; ali ako od Svetog Duha, onda govorite ispravno, pod uvjetom da pod Svetim Duhom razumijete Božansko, koje proizlazi i djeluje; i prema tome [10] da je Gospodin Sin Jehove Boga. Ponovno pitam, što označava hipostatska unija? Ako kažete da je poput one između dvije osobe, jedne superiornije a jedne inferiornije, onda govorite budalasto; jer tako bi od Boga Spasitelja mogli napraviti dvije Osobe kao što od Boga činite tri. Ako, međutim, kažete da je to osobna unija, poput one od duše i tijela, vi pravilno kažete; i to je u skladu sa vašom vlastitom doktrinom i također sa onom Crkvenih Otaca, u što se možete uvjeriti ako posavjetujete Formulu Concordiae, str. 765-768; i takođe Atanasijevo Vjerovanje, gdje je rečeno:

Pravovaljana vjera je, da mi vjerujemo i ispovijedamo, kako je naš Gospodin Isus Krist Bog i Čovjek; Koji, iako je On Bog i Čovjek, ipak On nije dva, već jedan Krist; u potpunosti jedan, ne pometnjom supstance, već sjedinjenjem Osoba; jer kao što su razumska duša i tijelo jedan čovjek, tako su Bog i Čovjek jedan Krist.

[11] Pitam, štoviše, koje je bilo ogavno Ariusovo krivovjerje, na račun kojeg je od strane Cara Konstantina Velikog bio sakupljen Sabor u Nikeji, nego da je on negirao Božanstvo Gospodinovog Ljudskog? Nadalje, recite mi što pretpostavljate, na koga se odnose ove riječi u Jeremiji:

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu izdanak pravedni, i Kralj će vladati… I ovo je Njegovo ime… Jehova, Pravednost naša.’    23:5, 6; 33:15, 16.

Ako kažete, Sina od vječnosti, onda govorite budalasto, jer On nije bio Iskupitelj; ali ako kažete, Sina rođenog u vremenu, koji je bio jedino-rođeni Sin Božji, Ivan 1:18; 3:16, govorite ispravno, jer On je putem iskupljenja postao pravednost od koje vi pravite vašu vjeru. Pročitajte također Izaiju 9:6, a također i druge odlomke, gdje je predskazano kako će Jehova Osobno doći na svijet.’ Na ove riječi je Predsjednik šutio, i otišao.

[12] Nakon ovih rasprava se Predsjednik spremao zatvoriti skup sa molitvom, kad se iz društva koje se nalazilo na lijevoj strani iznenada pokrenuo čovjek, koji je na glavi imao mitru a preko toga kapu. Dotaknuo je prstima kapu, i rekao: ‘Ja sam također povezan sa čovjekom u vašem svijetu, koji je tamo jako slavan. To ja znam jer govorim iz njega kao iz sebe.’ Ja sam onda istražio gdje je ta istaknuta osoba* živjela. On je odgovorio: ‘U Gottenburgu; i od njega sam jednom dobio ideju da ova vaša nova doktrina ima okus Islama.’

            Čuvši ovo, primjetio sam kako su oni koji su se nalazili na desnoj strani, gdje su stajali Apostolski Oci, bili zaprepašteni, i izrazi njihova lica su se promijenili; i čuo sam ih kako svojim uzvicima izražavaju ono što im je bilo na umovima: ‘Kakav je ovo zločin!’ Kakvo doba!’ Međutim, da bi umirio njihovu pravednu ozlojađenost, ispružio sam svoju ruku, i zamolio za pažnju. To mi je bilo dodijeljeno, i rekoh: ‘Znam da je ta istaknuta osoba napisala nešto takvo u pismu koje je naknadno objavila; ali da je on tada znao kakva je to bogohulna optužba, zasigurno bi bio pokidao pismo svojim rukama, i bacio ga u vatru. Klevetanje poput tog naznačavaju Gospodinove riječi Židovima, kada su rekli kako je Svoja čuda vršio nekom drugom a ne Božanskom silom, Matej 22:22-32; na što je Gospodin dodao na istom mjestu:

‘Onaj koji nije sa Mnom je protiv Mene; i onaj koji sa Mnom ne sakuplja, prosipa.’  5:30.

Na ove riječi je pridruženi duh pogledao dolje, ali uskoro je opet pogledao prema gore i rekao: ‘Čuo sam od tebe teže stvari nego ikad.’ No ja sam nastavio: ‘U slučaju protiv mene postoje dvije optužbe, Naturalizam i Muhamedanstvo. Ove su opake laži, vješto isplanirane, i dvije smrtonosne stigme, iskonstruirane da bi prejudicirale mišljenje ljudi, i odvratili ih od svetog obožavanja Gospodina.’ Onda sam se okrenuo prema pridruženom duhu koji je upravo govorio, i rekao sam: ‘Reci svojem prijatelju u Gottenborgu, ako možeš, da pročita što Gospodin kaže u Apokalipsi 33:18, i također u 2:16.’

*Ovdje spomenuta slavna osoba je bio Dr. O.A. Ekebom, Dekan Gottenburga u 1761. On je napisao iscrpnu optužbu  protiv Swedenborgovih doktrina, pakosno ih napadajući izjavljujući ipak kako nije bio upoznat sa Swedenborgovim religioznim sistemom, i da neće uložiti nikakav trud da se sa njime upozna. Vidi Tafel ‘Dokumenti, Tom 2, str. 1133.’

[13] Kada sam ovo rekao nastala je vika; ali je bila umirena pomoću svjetla poslanog dolje sa neba, koje je uzrokovalo da mnogi koji su bili na lijevoj strani pređu k onima na desnoj, a ostali su jedino oni koji nisu dublje razmišljali, i koji su se prema tome pouzdavali u riječ nekog učitelja; a također i oni koji su vjerovali kako je Gospodin samo čovjek. Iz ovo obadvoje je svjetlo poslano sa neba dolje izgledalo kao da je bilo odbijeno nazad, i palo na one koji su sa lijeve strane prešli na desnu.

Emanuel Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – Poglavlje 2’