36. BOŽANSKA SUŠTINA, ŠTO JE BOŽANSKA LJUBAV I BOŽANSKA MUDROST
Napravili smo razliku između Božjeg Bića (Esse) i Njegove Suštine, pošto postoji razlika između Božje Beskonačnosti i Njegove Ljubavi, i pojam beskonačnost je primjenjiv na Božje Biće (ili ‘se može aplicirati Božanskom Biću’) a pojam Ljubav Njegovoj Suštini. Kako je gore bilo rečeno, Božje Biće je univerzalnije nego Njegova Suština; i na isti način je Njegova Beskonačnost univerzalnija nego Njegova Ljubav. Iz tog razloga je pridjev ‘beskonačno’ prikladan suštinskim stvarima (u Bogu) i Božjim atributima; svi oni se nazivaju beskonačnim, tako je Božanska Ljubav beskonačna, Božanska Mudrost je beskonačna, a isto tako i Božanska Moć/Snaga. Nije da je Božje Biće postojalo prije Njegove Suštine, već ono ulazi u Njegovu suštinu kao pomoćni element (adjunct) koji je neodvojiv, koji vodi, stvara i istovremeno ju uzdiže na viši nivo/stupanj. Ova sekcija poglavlja će, baš kao i prethodne sekcije, biti razmatrana pod sljedećim naslovima/zaglavljima:
(1) Bog je sâma Ljubav (Ljubav sama u sebi) i sâma Mudrost (Mudrost sama u sebi), ovo dvoje sačinjavaju/čine Njegovu Suštinu.
(2) Bog je sâmo Dobro i sâma Istina, pošto se Dobro odnosi prema Ljubavi a Istina prema Mudrosti.
(3) Pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost, On je sâm Život, ili Život (sam) u sebi.
(4) Ljubav i Mudrost u Bogu čine jedno.
(5) Suština ljubavi je voljeti druge a ne sebe (ili ‘druge izvan sebe’), željeti sjedinjenje sa njima (= biti jedno sa njima), i sebe posvetiti njihovoj sreći.
(6) Ove karakteristike (ili ‘svojstva’) Božanske Ljubavi su bili razlog zbog kojeg je svemir bio stvoren, a one su i razlog što se taj svemir održava u postojanju.
Ovi naslovi sada moraju biti obrađeni jedan po jedan.
37. (1) BOG JE SÂMA LJUBAV (LJUBAV SAMA U SEBI) i SÂMA MUDROST (MUDROST SAMA U SEBI), OVO DVOJE SAČINJAVAJU NJEGOVU SUŠTINU
Ljudi najranijeg doba su shvatili kako su ljubav i mudrost dvije osnovne stvari (essentials = suštinske sastavnice) kojima se trebaju pripisati (ili ‘prema kojima se odnose’) sve beskonačne kvalitete koje su u Bogu ili pak izviru/emaniraju iz Njega. Ali u vremenima koja su slijedila se ta vizija izgubila, pošto su ljudi dozvolili da im umovi potonu sa neba te zarone u ovosvjetske i tjelesne afere/poslove. Oni su izgubili svjesnost o tome što je ljubav u svojoj suštini, a tako i što je mudrost u svojoj suštini, pošto nisu znali da ljubav ne može postojati u apstrakciji bez forme/oblika, već (da ona) djeluje u i kroz formu. E sad, pošto je Bog prava/istinita, jedina i prva supstanca i forma, kojoj je suština ljubav i mudrost, i pošto su sve stvari koje su stvorene proizašle od/iz Njega, slijedi kako je On stvorio svemir u svim njegovim dijelovima iz ljubavi uz pomoć mudrosti, i na taj način je Božanska Ljubav zajedno sa Božanskom Mudrošću prisutna u svakom stvorenom objektu. Ljubav isto tako nije samo Suština koja sve formira, već ih ona također ujedinjuje i spaja, držeći na okupu ono što je bilo stvoreno/formirano.
[2] Kao ilustracija za ovo nam mogu poslužiti bezbrojne stvari u svijetu. Na primjer, sunčeva toplina i svjetlost, koje su dvije osnovne i univerzalne stvari (essentials and universals) koje omogućuju svakoj pa i najmanjoj stvari na Zemlji da dođe i ostane u postojanju. One su tu zato što korespondiraju sa Božanskom Ljubavlju i Božanskom Mudrošću; jer toplina koja isijava iz Duhovnog sunca je u svojoj suštini ljubav, a svjetlo iz tog izvora je u suštini mudrost. Druga ilustracija mogu biti dvije osnovne i univerzalne stvari koje omogućavaju ljudskom umu da dođe i ostane u postojanju, naime, volja i razumijevanje. Svaki um je sastavljen/sačinjen od ove dvije sposobnosti (faculties), i iste dvije su prisutne i djeluju u svakom njegovom djelu/akciji. Razlog tome je što je volja primatelj i sjedište ljubavi, a razumijevanje na isti način mudrosti. Stoga te dvije sposobnosti korespondiraju sa Božanskom ljubavlju i Božanskom Mudrošću, iz kojih originalno potječu. Još jedna ilustracija su dvije osnovne i univerzalne stvari koje omogućavaju ljudskom tijelu da dođe i ostane u postojanju, imenom, srce i pluća, ili sistolični i dijastolični pokret srca i disanje pluća. Vrlo dobro je poznato da ove dvije djeluju u svakom dijeliću tijela; razlog tome je što srce korespondira sa ljubavlju a pluća sa mudrošću. Ova korespodencija je u potpunosti dokazana u mojoj knjizi ‘Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi i mudrosti’, koja je izdana u Amsterdamu.
]3] Bezbrojni primjeri u oba svijeta, duhovnom i prirodnom, mogu biti navedeni da bi se dokazalo kako ljubav poput zaručnika ili muža stvara ili začinje sve forme, ali uz pomoć mudrosti kao zaručnice ili žene. No ovdje ćemo spomenuti (samo) jednog: cijelo anđeosko nebo je organizirano/raspoređeno u svoju (nebesku) formu i održava se u njoj od strane Božanske ljubavi koja djeluje uz pomoć Božanske Mudrosti. Oni koji zaključuju da je svijet bio stvoren iz bilo kojeg drugog izvora, i koji nisu svjesni da Božanska ljubav i Božanska mudrost sačinjavaju Božansku Suštinu, tonu iz vizije razuma u viziju oka. Oni prigrle prirodu kao stvaralačku silu svemira, začinjući na taj način čudovišne himere i porađajući duhove. Njihove misli su pogrešne/zablude, iz kojih oni argumentiraju/raspravljaju i izvlače zaključke poput jajašca koja u sebi nose noćne ptice. Takvi umovi ne zaslužuju takvo ime (da ih se zove ‘umom’); oni su ne više od očiju i ušiju lišenih razumijevanja, ili misli lišenih duše. Oni govore o bojama kao da bi mogle doći u postojanje bez svjetla, ili o stablima kao da bi mogla narasti bez sjemena, o svemu na Zemlji kao da bi moglo doći u postojanje bez sunčeva svjetla. Što u stvari čine je da zbunjuju/miješaju stvari koje su proizašle sa principima iz kojih su proizašle, i uzrokovane stvari sa uzrocima. Kod njih sve stoji na glavi, a oni uspavljuju svoj budan razum, sve dok ne počnu sanjati.
38. (2) BOG JE SÂMO DOBRO I SÂMA ISTINA, POŠTO SE DOBRO ODNOSI PREMA LJUBAVI A ISTINA PREMA MUDROSTI
Svatko zna kako sve ima odnos prema dobru i istini, što je znak/indikacija da sve duguje svoje postojanje ljubavi i mudrosti. Jer dobrim se naziva sve što proizlazi iz ljubavi, pošto se tako osjeća, a užitak uz pomoć kojeg se ljubav ukazuje je dobro svake pojedinačne osobe. Sve što proizlazi iz mudrosti se zove istina, jer mudrost je sastavljena od ničeg drugog osim od istina i umiva/afektira svoje objekte u prekrasno svjetlo; ova ljepota, tako percipirana, je istina koja izvire iz dobra. Ljubav je stoga sastavljena od svakojakih dobara, a mudrost je pak sastavljena od raznoraznih istina. Ali oboje su od Boga, koji je sâma Ljubav i stoga sâmo Dobro, te sâma Mudrost i stoga sâma Istina. Zbog toga Crkva ima dvije osnovne stvari (essentials = ‘suštinske sastavnice’), zvane ljubav prema bližnjem i vjera, koje sačinjavaju njezinu cjelokupnu strukturu i koje su prisutne u svakom njezinom dijeliću. Razlog tome je što su sve vrste dobara koja pripadaju crkvi dio, i nazivaju se ljubav prema bližnjem, a sve njezine istine su dio, i zovu se vjera. Užici ljubavi, koji su također i užici ljubavi prema bližnjem, su odgovorni za užitke koji se nazivaju ‘dobra’; a ljepote mudrosti, koje su također i ljepote vjere, su odgovorne za to što se istine nazivaju istinama. Ti užici i te ljepote su ono što im daje život; ako oni nemaju život iz ovog izvora, različite vrste dobra i istine su tako reći beživotne i ogoljele.
[2] No, imamo dvije vrste užitaka ljubavi, a također i ljepotâ koje izgledaju kao da pripadaju mudrosti. Postoje užici ljubavi prema dobru i oni (užici) koji pripadaju ljubavi prema zlu, a također postoje ljepote vjere u istinu i one od vjere u neistinu. Obje ove vrste užitaka ljubavi se zovu dobrim od strane ljudi koji ih posjeduju, jer na taj način se one osjećaju; I obje ove vrste vjere se također nazivaju dobrima, pošto su one na taj način percipirane. No pošto su one u razumijevanju one su u stvari istine. Ali one su ipak suprotne, i dobro jedne ljubavi je dobro, a druge je zlo; a istina jedne vjere je istina, a druge je neistina. Ljubav čiji je užitak u suštini dobar nalikuje na toplinu sunca, koje daje život i plodnost kada djeluje na plodno tlo, korisna stabla i žetvu. Gdje se osjeća njegova moć, tamo nastaje raj, Jehovin vrt, određena vrsta zemlje Kananske. Ljepota njezine istine nalikuje na sunčevo svjetlo u proljeće, ili svjetlo koje udara/pada na kristalnu posudu prepunu prekrasnog cvijeća, koje širi unaokolo svoje mirise kada je otvoreno. Ali užici ljubavi prema zlu su kao toplina sunca koja prlji/sprži i sasuši sve kako djeluje na neplodnu zemlju, iz štetna stabla, poput trnja i kupine. Gdje se njezina moć osjeća, stvara se Arapska pustinja, prepuna otrovnica i strašnih zmija; a ljepota neistine je poput sunčevog svjetla u zimu, ili svjetla koje udara/pada na kožnu bocu, prepunu crva koji plivaju u octu, i puzavaca najodvratnijeg mirisa.
[3] Treba znati kako se svako dobro formira uz pomoć istina, uz čiju pomoć se ‘oblači’, tako da bi bilo različito od bilo kojeg drugog dobra. Stoviše, dobra jedne porodice se grupiraju u svežnjeve, kojima daju pokrov/omotač, ne bi li se međusobno razlikovali. Očigledno je, ako pogledamo sve dijelove ljudskoga tijela, da su sve njegove strukture organizirane na taj način. Razlog što se ista stvar događa i u ljudskom umu je taj što sve u umu neprekidno korespondira sa svim detaljima tijela. Posljedično tome je ljudski um iznutra organiziran od duhovnih supstanci, izvani od prirodnih supstanci te naposlijetku od materije. Um, čiji užici ljubavi su dobri, je iznutra izgrađen od određenih duhovnih supstanci kakve možemo pronaći u raju. Ali um čiji užici su zli je iznutra izgrađen od određenih duhovnih supstanci kakve se pronalaze u paklu. Zloće jednih su sakupljene u svežnjeve uz pomoć neistina, a dobra drugih uz pomoć istina. Pošto se vrste dobra i zla na taj način sakupljaju u svežnjeve, Gospodin kaže da se kukolj treba sakupiti u svežnjeve te zapaliti, baš kao i sve stvari koje krše zakon (ili ‘stvari koje uzrokuju zlo’) (Matej 13:30, 40, 41; Ivan 15:6).
39. (3) POŠTO JE BOG SÂMA LJUBAV I SÂMA MUDROST, ON JE SÂM ŽIVOT, ILI ŽIVOT SAM U SEBI
Čitamo u Ivanu:
‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog; u Njemu je bio Život, i Život je bio svjetlo ljudima.’ Ivan 1:14
‘Bog’ ovdje predstavlja Božansku Ljubav, a ‘Riječ’ predstavlja Božansku Mudrost; a Božanska Mudrost je zaista život, a život je zaista svjetlo koje isijava iz Duhovnog sunca, u čijem središtu je Jehova Bog. Božanska ljubav daje oblik životu, baš kao što vatra oblikuje svjetlo. Vatra posjeduje dvije karakteristike: da gori/gorenja i da sjaji/sjajenja. Njezino gorenje isijava toplinu, njezino sjajenje svjetlo. Na isti način ljubav ima dvije karakteristike; jedna kojoj gorenje vatre korespondira je nešto što djeluje direktno/intimno na čovjekovu volju; druga, kojoj korespondira sjajenje, je nešto što djeluje direktno/intimno na čovjekovo razumijevanje. To je uzrokom čovjekove ljubavi i inteligencije. Jer kako sam rekao nekoliko puta ranije, sunce duhovnog svijeta isijava toplinu koja je u suštini ljubav, i svjetlo koje je u suštini mudrost. Ova dva oblika isijavanja/zračenja padaju/udaraju na svaku stvar u svemiru i na njih intimno djeluju. U slučaju ljudi one djeluju na njihovo razumijevanje i volju, koji su bili stvoreni da mogu primiti ovo zračenje, volja da primi ljubav a razumijevanje da primi mudrost. Iz toga je jasno da čovjekov život počiva u njegovu razumijevanju i da je u skladu sa njegovom mudrošću, i da ga (kao takvoga) oblikuje/modificira ljubav volje.
40. Mi također čitamo u Ivanu:
‘Kao što Otac ima život u Sebi, tako je On dao Sinu da ima život u Sebi.’ Ivan 5:26
To znači da, baš kao što samo Božanstvo (Otac/Jehová), Koje je postojalo od vječnosti, ima život u Sebi, isto tako Ljudsko (Sin), kojeg je On prisvojio (assumed) u vremenu, ima život u sebi. Život u sebi je stvarni (very) i jedini život koji omogućava svim anđelima i ljudima da žive. Ljudski um ovo može shvatiti ako uzme u obzir/razmotri svjetlo koje zrači iz sunca prirodnog svijeta. To svjetlo nije kadro biti stvoreno, ali su forme koje ga primaju stvorene; na primjer, oči su napravljene/dizajnirane da u sebe prime svjetlo, i baš je svjetlo koje isijava iz sunca ono što im omogućava vid. Ista stvar je i sa životom, koji je, kako smo rekli prije, svjetlo koje zrači iz sunca duhovnog svijeta; ono nije kadro biti tvoreno, ali ono sa svojom neprestanom radijacijom tako reći obasjava i daje život čovjekovom razumijevanju. Iz ovoga slijedi, – pošto su svjetlo, život i mudrost jedno, mudrost također ne može biti stvorena; a isto je istinito i za vjeru, istinu, ljubav, ljubav prema bližnjem/milosrdnost i dobro. Forme koje ih primaju su stvorene, naime, umovi ljudi i anđela.
[2] Neka se stoga svatko pazi da sebe ne uvjeri u to kako živi sam od sebe, ili da je mudar, da vjeruje, voli percipira istinu, i želi i čini dobro, od sebe. U onoj mjeri u kojoj on sebe uvjeri u takve ideje, u toj mjeri on propada sa svojim umom iz neba prema zemlji, i od duhovnog stvorenja postaje prirodno, čulno i tjelesno stvorenje. Pošto on na taj način zatvara više predjele svoga uma, čineći sebe tako zasljepljenim za sve što ima veze sa Bogom, nebom ili pak crkvom. Sve što on onda eventualno sudi, logički razmišlja ili kaže o ovim stvarima je čista glupost, pošto je on u totalnom mraku; no ipak je takav čovjek istovremeno uvjeren kako je sve to posljedica najveće mudrosti. Jer kada su viši predjeli čovjekova uma, gdje prebiva čisto/istinsko svjetlo života, zatvoreni, onda se otvaraju predjeli uma ispod njih, koji su osvjetljeni jedino sa slabašnim ovozemaljskim svjetlucanjem. To svjetlucanje, nepodržavano od strane svjetla uzvišenih predjela, je zavaravajuće osvjetljenje, pod kojim neistine izgledaju kao istine, a istine kao neistine; razmišljanje od tih neistina izgleda kao mudrost, a razmišljanje od istina kao ludilo/gluparija. Onda čovjek vjeruje za sebe da ima oštrovidnost jednog orla dok u stvari on ne vidi ono što pripada mudrosti više nego što šišmiš vidi na podnevnom svjetlu.
41. (4) LJUBAV i MUDROST U BOGU ČINE JEDNO
Svaki mudri čovjek koji pripada crkvi zna da sve dobro ljubavi (love) i milosrdnosti (charity; ili ‘ljubavi prema bližnjem’) dolazi od Boga, a također i sva istina mudrosti i vjere. Ljudski razlog može vidjeti da je to tako (ili ‘dostupno je ljudskom razumu’), sve dok zna da je izvor ljubavi i mudrosti sunce duhovnoga svijeta, u čijem središtu je Jehova Bog, ili, što je ista stvar, da oni dolaze od Jehove Boga kroz sunce koje Ga okružuje, pošto je toplina koja isijava iz tog sunca u svojoj suštini ljubav, a svjetlo iz njega je u svojoj suštini mudrost. Stoga je jasno kao dan da su ljubav i mudrost u svom izvoru jedno; kao posljedica toga i u Bogu također, pošto je On izvor toga sunca. Sunce prirodnoga svijeta može poslužiti kao primjer za to (literalno: ‘da bi se to demonstriralo’): ono je u sebi čista vatra, čije vatreno svojstvo stvara toplinu a blještavilo njegove vatre stvara svjetlo; tako su ovo dvoje jedno u svome izvoru.
[2] No u svojoj radijaciji toplina i svjetlo postaju odvojeni, kako ukazuju stvari (ili ‘kako se vidi po stvarima’) na koje oni djeluju, od kojih neke primaju više topline a neke pak više svjetla. Ovo je posebice istinito u slučaju ljudi, jer u tom slučaju je svjetlo života, koje je u sebi inteligencija, odvojeno od topline života, koja je ljubav. To je zbog toga što osoba mora biti reformirana i duhovno obnovljena/regenerirana, što bi bilo nemoguće ukoliko svjetlo života, što je inteligencija, ne ukazuje što treba željeti i voljeti. Treba, međutim, biti znano da Bog neprestano radi da u osobi poveže ljubav i mudrost, iako on, ako ne gleda u Boga i vjeruje u Njega, neprestano radi na tome da ih rastavi. Stoga, u onoj mjeri u kojoj su ovo dvoje, dobro ljubavi ili ljubav prema bližnjem i istina mudrosti ili vjera, spojeni/povezani u osobi, ta osoba je u toj mjeri Bogu nalik/Božja slika, te je kao takva uzdignuta prema i u nebu gdje anđeli žive. No u suprotnom slučaju, u onoj mjeri u kojoj ovo dvoje rastavljeni u osobi, u toj mjeri osoba postaje Luciferu i Zmaju nalik, te je iz neba bačena na zemlju a onda i u pakao ispod zemlje. Posljedica spajanja/sjedinjenja ovo dvoje je da čovjekovo stanje postaje poput onog u stabla u proljeće, kada je toplina u jednakoj mjeri kombinirana sa svjetlom, što uzrokuje pupanje, cvjetanje i plodonosnost. U suprotnom slučaju, kada su ovo dvoje rastavljeni u čovjeku, njegovo stanje je poput onog u stabla u zimu, kada svjetlo gubi svoju toplinu, a stablo ostane ogoljeno i lišeno sveg svojeg lišća i zelenila.
[3] Kada je duhovna toplina, što je ljubav, rastavljena od duhovnog svjetla, što je mudrost, ili, drugim riječima, ljubav prema bližnjem rastavljena od vjere, tada osoba postane poput smrdljive ili trule zemlje, u kojoj se legu crvi; a ako proizvodi grmlje, njihovo lišće je prepuno gusjenica koje ih pojedu. Jer zavodljivosti/mamljenja ljubavi prema sebi, koja su u sebi žudnje, izbijaju, nepripitomljena i neograničena od strane inteligencije, već prije/radije potstaknuta, razmažena i njegovana od nje. Ukratko, razdvajanje ljubavi i mudrosti, ili ljubavi prema bližnjem i vjere, dvije stvari koje Bog neprestano nastoji spojiti u čovjeku, su, da upotrebimo usporedbu, kao lišavanje čovjekova lica crvenila, čime se na njemu stvara smrtno bljedilo; ili oduzimanje bjeloće crvenilu, što čini lice poput goruće baklje. To razdvajanje je također poput uništavanja bračne veze jednoga para, tako da žena (nakon toga) postaje kurva a muž preljubnik. Jer ljubav ili ljubav prema bližnjem nalikuje mužu, a mudrost ili vjera ženi. Njihovo razdvajanje donosi duhovnu prostituciju i bludničenje, što je falisificiranje istine i kvarenje (adulteration) kvalitete dobra.
42. Treba također znati kako postoje tri stupnja ljubavi i mudrosti, a također i tri stupnja života: i ljudski um je oformljen u tri regije/predjela koji korespondiraju sa tim stupnjevima. Život u najvišem predjelu je na svom najvišem nivou/stupnju, u drugom je na manjem stupnju/nivou, a u posljednjem je na najnižem nivou/stupnju. Ti predjeli uma su otvoreni postepeno kako osoba odrasta. Posljednji predio, gdje je život na najnižem nivou, se otvara od ranog djetinstva pa sve do dječačke dobi, kada dijete stiče raznorazna znanja. Drugi stupanj, gdje je život na višem nivou/stupnju, se otvara od dječaštva do adolescencije/mladosti, kao rezultat (ili ‘i posljedica je’) razmišljanja baziranog na znanju. Najviši stupanj, gdje je život na najvišem nivou, se otvara od adolescencije/mladenaštva do rane zrelosti i nakon toga; to otvaranje se događa tako što čovjek spoznaje moralne i duhovne istine (ili ‘spoznavanjem moralnih i duhovnih istina’).
[2] Treba dalje znati da se savršenstvo života sastoji ne u misli/mišljenju već u percepciji istine na svjetlu istine. Iz toga čovjek može zaključiti koliko su pojedini ljudi (ili ‘ljudski životi’) različiti. Postoje ljudi koji onog trenutka kada čuju istinu percipiraju da je ona istinita; oni su u duhovnom svijetu reprezentirani sa orlovima. Postoje i oni koji ne percipiraju istinu već dolaze do nje zaključivanjem na osnovu argumenata koji su bazirani na pričinama. Ti ljudi su reprezentirani sa pticama pjevicama. Postoje i oni koji vjeruju u istinu na zavjet/zapovijed autoritativnog govornika; takvi su reprezentirani sa svrakama. Postoje i oni koji ne žele baš kao i oni koji ne mogu percipirati istinu, već jedino neistinu. Razlog tome je da takvi ljudi žive u/na zavaravajućem svjetlu, a to svjetlo čini da neistina izgleda kao istina, a istina ili poput nečeg nad glavom što je omotano u guste oblake, ili kao meteor, ili čak kao neistina. Njihovo razmišljanje je reprezentirano sa malim sovama a njihov govor sa sovama vriskalicama. Oni među njima koji su sebe uvjerili u svoja kriva/neistinita vjerovanja ne mogu podnijeti istinu (ili ‘ne žele ni čuti za nju’), i čim bilo kakva istina zakuca na vrata njihovih ušiju, oni se okreću i odbacuju je, baš kao što stomak koji je pre-ispunjen ljutinom/želučanom kiselinom zbog mučnine povraća svoju hranu.
43. (5) SUŠTINA LJUBAVI JE VOLJETI DRUGE A NE SEBE (ILI ‘VOLJETI DRUGE IZVAN SEBE’), ŽELJETI SJEDINJENJE SA NJIMA/DRUGIMA, I SEBE POSVETITI NJIHOVOJ SREĆI
Postoje dvije stvari koje čine Božju suštinu – ljubav i mudrost; ali postoje tri stvari koje čine suštinu Njegove ljubavi – voljeti druge a ne samog sebe, žudnja da se postane jedno sa njima/drugima, te posvećivanje vlastitog života sreći drugih ljudi. Isto troje čine i suštinu Njegove mudrosti, pošto su, kako sam ukazao gore, ljubav i mudrost jedno u Bogu. Ljubav je ona koja želi te stvari, a mudrost ih realizira/ostvaruje (puts into effect).
[2] Prva suštinska osnovica/sastavnica ljubavi (essential), voljeti druge a ne samog sebe, se može prepoznati u Božjoj ljubavi prema cijeloj ljudskoj rasi. Zbog toga Bog voli sve što je stvorio, jer sve stvoreno je način/sredstvo koje vodi do krajnjeg cilja, a ako čovjek voli krajnji cilj/svrhu, onda mora voljeti i sredstva koja vode do njega. Svatko i sve u svemiru je u odnosu na Boga ‘ostalo’, pošto su oni konačni a jedini je Bog beskonačan. Božja ljubav izvire i proteže se ne samo na dobre ljude i stvari, već također i na zle ljude i stvari; dosljedno tome, ne samo na ljude i stvari na nebu, već također na ljude i stvari koji su u paklu, ne samo prema Michaelu i Gabrielu, već također i prema Vragu i Sotoni. Jer Bog je svuda, i od vječnosti u vječnost je isti. Također kaže kako On čini da Njegovo sunce sjaji i dobrima i zlima, i kako šalje kišu i pravednima baš kao i nepravednima (Matej 5:45). No greška je zlih ljudi i stvari da su zli, pošto oni ne primaju (u sebe) Božju ljubav kakva ona uistinu jeste, i kakva je u (svom) najunutarnijem dijelu, već onako kakvi sami jesu (prema sebi samima). Oni to čine na isti način kako trn ili kopriva primaju u sebe toplinu od sunca i kišu.
[3] Druga suštinska osnovica/sastavnica (essential) Božje ljubavi, želja da se bude jedno sa drugima, se također može prepoznati po Gospodinovom povezivanju sa anđelima nebeskim, sa crkvom na zemlji i svim ljudima koji su u njoj, te sa svakim dobrom i svakom istinom koji sačinjavaju i čine čovjeka i crkvu. Ljubav sama u sebi nije ništa drugo nego želja za sjedinjenjem (ili ‘težnja za povezivanjem’). Stoga je Bog, da bi realizirao/ostvario ovu suštinsku karakteristiku svoje ljubavi, stvorio ljude na Svoju sliku, Sebi nalik, tako da bi se sa njima mogao povezati. Sasvim je jasno iz Gospodinovih riječi, kada kaže da želi biti jedno sa njima, On u njima i oni u Njemu, i da Božja ljubav može biti u njima (Ivan 17:21-23), da Božanska ljubav kao svoj neprestani cilj ima povezivanje/sjedinjenje.
[4] Treća suštinska osnovica Božje ljubavi, Osobno posvećivanje (ili ‘posvetiti Sebe’) sreći drugih ljudi, se može prepoznati u vječnom životu, koji je blaženstvo, ushićenje i sreća bez kraja, koje On daje onima koji u sebe primaju Njegovu ljubav. Jer baš kao što je Bog sâma Ljubav, On je također i sâmo blaženstvo. Jer svaka ljubav izdiše/širi izvan sebe jednu auru radosti, a Božanska ljubav izdiše/širi izvan sebe najviše ushićenje, blaženstvo i sreću za navijeke; stoga Bog čini da anđeli i ljudi nakon smrti budu sretni od/iz Njega (= On ih čini sretnima, tj. On im daje sreću), što On čini tako da se povezuje/poveže sa njima.
44. Da je ovo priroda Božanske ljubavi se može doznati iz njezine sfere koja prožima svemir i koja afektira svaku osobu prema kvaliteti njezina uma (ili ‘mentalnoj kvaliteti’). Ta sfera posebice afektira roditelje, jer je baš ona ono što čini da oni toliko vole svoju djecu, koja su drugo do oni sami (who are other than themselves), žele biti jedno sa njima, te posvećuju svoj život njihovoj sreći. Ova sfera Božanske ljubavi afektira ne samo dobre već također i loše ljude; I ne samo ljudska bića već također i životinje i ptice svakojake vrste. Što svaka majka ima na umu nakon što porodi dijete nego da žudi njegovo (ili ‘da mu želi svako’) dobro i da se sjedini sa njime? Koja ptica ima išta drugo u svom umu kada polegne svoje piliće nego da ih ugrije pod svojim krilima te da im poljupcima stavi hranu u kljunove? Dobro se zna da čak zmije i zmije otrovnice vole svoje potomstvo. Ta univerzalna sfera posebice afektira one koji u sebe primaju Ljubav Božju, a ti su oni ljudi koji vjeruju u Boga i vole svoga bližnjega. Ljubav prema bližnjem je u njihovom slučaju slika (image) te ljubavi.
[2] Čak i prijateljstvo među onim ljudima koji nisu dobri oponaša takvu ljubav. Za svojim stolom osoba daje svom prijatelju najbolju porciju, grli ga, dodiruje ga i drži mu ruku, te mu obećava svoje prijateljske usluge. Osjećaj privlačnosti i težnje da se druže, kod ljudi koji su slični i koji su istog tipa, ne dolazi od nijednog drugog izvora. Ta ista Božanska sfera djeluje također i na nežive stvari, kao što su stabla ili biljke, no ona to čini kroz sunce ovoga svijeta i njegovu toplinu i svjetlo. Toplina ih prožima izvani, povezuje sebe sa njima, te čini da pupaju, cvjetaju i daju ploda, što korespondira/odgovara životinjskoj sreći. To je rezultat te topline, pošto ona korespondira sa duhovnom toplinom, što je ljubav. Čak i u različitim stvarima mineralnog carstva postoje reprezentacije koje ukazuju na djelovanje ove ljubavi; primjeri (specimens) za to se mogu vidjeti u ‘uzdignuću’ (‘uzdignuće’ = termin koji se koristio u ranoj kemiji za transformaciju elemenata u druge forme, recimo formiranje dijamanta iz ugljika) minerala u korisne oblike i formiranju dragog kamenja.
45. Ovaj opis suštine Božanske ljubavi nam također omogućava uvidjeti i njezinu suprotnost, suštinu vražje ljubavi. Vražja ljubav je ljubav prema sebi, i iako se naziva ljubavlju u sebi nije ništa drugo do mržnja, jer ne voli nikog drugog do samog sebe, te ne želi biti ujedinjena sa drugima za njihovu sreću (ili ‘zbog njihove sreće’), već jedino za svoju vlastitu (ili ‘već jedino zbog svoje vlastite’). Njezina najunutarnija priroda je neprestano nastojanje da se vlada nad svima, da se posjeduje dobro svih ljudi, te naposlijetku da se bude obožavan poput boga. Iz tog razloga stanovnici pakla ne priznaju Boga, već smatraju bogovima one koji su moćniji od drugih; stoga oni imaju niža i viša, manja i veća božanstva, što ovisi o veličini njihove moći. Pošto je tamo srce svake osobe takvo, ono je prožeto mržnjom svojeg vlastitog božanstva; a ono opet onih koji su pod njegovom kontrolom. On na njih gleda kao na beskorisne sluge, sa kojima se uljudno razgovara samo dok ga ovi obožavaju, a istovremeno je bijesno raspaljen protiv drugih, a iznutra u svome srcu i protiv svojih vlastitih sljedbenika. Ljubav prema sebi je posve ista ljubavi među lopovima, koji se međusobno grle kada su u pljački, ali nakon toga svim silama žude ubiti svoje partnere ne bi li im oduzeli sav plijen (ili ‘sve opljačkane stvari’).
[2] Ta ljubav je razlog zašto njezine žudnje u paklu, gdje je vladar, izgledaju iz daljine kao raznorazne divlje zvijeri; neke kao lisice ili leopardi, neke kao vukovi i tigrovi, neke kao krokodili i zmije otrovnice. Pustinje u kojima žive se sastoje samo od nakupina kamenja ili čistog šljunka, i ispresjecane su sa močvarama prepunim kreketanja žaba. Iznad njihovih nastambi iznenada prelijeću tužne ptice ispuštajući zvukove slične jadikovki. To su ochim, tziim i iyim koji se spominju u proročkim knjigama Riječi na mjestima gdje se opisuje žudnja da se vlada nad drugima koja izvire iz ljubavi prema sebi (Izaija 13:21; Jeremija 50:39; Psalam 74:14).
46. (6) OVE KARAKTERISTIKE (ILI ‘SVOJSTVA’) BOŽANSKE LJUBAVI SU BILE RAZLOG ZBOG KOJEG JE STVOREN SVEMIR, A ONE SU I RAZLOG ZAŠTO SE ODRŽAVA U POSTOJANJU
Iscrpna i duboka analiza te ispitivanje ove tri suštinske sastavnice Božanske ljubavi nas može dovesti do toga da uvidimo kako su one bile razlog za stvaranje svemira. Da je prva, naime voljeti drugoga a ne sebe, bila uzrok je jasno iz činjenice da je stvoreni svemir ‘drugo’ nego Bog, baš kao što je svijet drugo nego sunce, i nešto na što se Božja ljubav može pružiti (extend) i na čemu može biti prakticirana te na kraju (= na taj način/time) naći svoj mir/spokoj (and so come to rest). U to ime čitamo kako je Bog, nakon što je stvorio nebesa i zemlju, odmarao, što je bilo uzrokom Šabata (Postanak 2:2,3; ‘Sabbath’ = odmor, počinak).
[2] Druga suštinka sastavnica Božanske ljubavi, želja da se bude jedno sa njima, je također bila uzrok stvaranja što je jasno iz stvaranja čovjeka na sliku i priliku Božju. Pod time se misli da je čovjek bio stvoren kao forma koja može od Boga primiti ljubav i mudrost, što će reći, postati netko sa kime će Bog Sebe sjediniti/ujediniti, i na taj način i sa svakom ostalom stvari u cijelom svemiru, pošto su one ništa drugo nego sredstvo/način do cilja. Jer biti povezan/sjedinjen sa konačnim uzrokom znači također biti povezan/sjedinjen sa svim posrednim uzrocima. Jasno je iz Knjige o Stvaranju, ili Postanka (1:28-30), da su sve stvari bile stvorene zbog čovjeka.
[3] Treća suštinska sastavnica Božanske ljubavi, posvećivanje njihovoj sreći, je također bila uzrokom stvaranja, što se jasno vidi iz anđeoskog neba, koje je osigurano svakom ljudskom biću koje u sebe primi Božju ljubav; svih u tom nebu usrećuje jedino Bog. Ove tri suštinske sastavnice (essentials) Božje ljubavi su također razlog zašto je svemir sačuvan (preserved), pošto je očuvanje neprestano stvaranje, baš kao što je ostanak u postojanju neprestano nastajanje (perpetual coming into existence); a Božanska Ljubav je iz vječnosti u vječnost ista. Kakva je bila pri stvaranju svijeta, takva ostaje sada i u stvorenom svijetu.’
47. Ispravna percepcija ovih stvari (= kada se ove stvari razumiju na ispravan način) može ukazati kako je svemir od prvih pa sve do posljednjih stvari (u njemu) jedna skladna/jedinstvena/koherentna cjelina (= skladan/usklađen/koherentan rad), pošto (je to cjelina/rad koja/i) sadrži krajnje svrhe, uzroke, i efekte zavezane u nerazmrsivi/nerazrješivi čvor. Pošto svaka ljubav ima u vidu određenu krajnju svrhu, a sva mudrost je napredovanje/napredak/ostvarivanje te krajnje svrhe uz pomoć/putem posrednih uzroka, i kroz njih (= posredne uzroke) prosljeđuje/nastavlja ka efektima, što su svrhe kojima služi, (iz toga) slijedi također da svemir u sebi sadrži Božansku ljubav, Božansku mudrost i svrhovite djelatnosti (uses/services), pa je prema tome skladna/usklađena/koherentna cjelina od početka do kraja (= od prvih pa sve do posljednjih stvari u njemu). Svaki mudar čovjek može kao u ogledalu studirati/promatrati činjenicu da je svemir sastavljen od neprekinutog niza (perpetual) svrhovitih djelatnosti (uses), stvorenih (brought forth) mudrošću i iniciranih/pokrenutih/potaknutih ljubavlju, (samo) ako za sebe formira generalnu ideju o stvaranju svemira, i (nakon toga) ispita/istražuje/promatra njezine pojedinosti/detalje. Jer pojedinosti/detalji se(be) prilagođavaju (vlastitom) generalnom modelu (pattern), koji ih organizira u suglasnu/skladnu formu. U onome što slijedi (= u nastavku knjige) će ova istina biti ilustrirana na mnoge načine.
