3 POGLAVLJE

SVETI DUH I BOŽANSKO DJELOVANJE

138. Kada svećenici, koji su o našem Gospodinu Spasitelju imali bilo kakvu ispravnu ideju, uđu u svijet duhova, što se obično događa trećeg dana nakon njihove smrti, njihova prva poduka je u svezi Božanskog Trojstva, a specifično u svezi Svetog Duha. Ovaj, obaviješteni su, nije zaseban Bog već, kada se spominje u Riječi, naznačava Božansko Djelovanje koje proizlazi iz jednog sveprisutnog Boga. Oni su specifično podučeni u svezi Svetog Duha pošto nakon smrti vrlo mnogo fanatika potpada pod suludu obmanu kako su oni sami Sveti Duh; i mnogi što pripadaju Crkvi, koji su tijekom njihova života u svijetu vjerovali kako je Sveti Duh govorio kroz njih, zastrašivaju druge sa Gospodinovim riječima iz Mateja 12:31, 32, te izjavljuju kako je govoriti protiv onog što je Sveti Duh udahnuo u njih neoprostiv grijeh. Oni koji, nakon podučavanja, odbace vjerovanje kako je Sveti Duh zaseban Bog, su zatim obaviješteni da jedinstvo Boga nije podijeljeno na tri Osobe, od kojih je svaka pojedinačno Bog i Gospodin, u skladu s Atanasijevim Vjerovanjem, već da je Božansko Trojstvo u Gospodinu Spasitelju, baš kao što su duša, tijelo i odatle proizlazeća vrlina (virtus)  u svakom čovjeku. Oni su nakon toga spremni primiti vjeru Novog Neba; i nakon te pripreme se za njih otvara put do nebeske zajednice gdje prevladava takva vjera; i dano im je prebivalište sa srodnim duhovima, među kojima zauvijek žive u stanju blaženstva. Onda, kako smo obrađivali Boga Stvoritelja, i Gospodina Iskupitelja, nužno je da također obradimo Svetog Duha; ova tema će, kao i ostale, biti obrađena pod posebnim zaglavljima, i to kako slijedi:

(1)   Sveti Duh je Božanska Istina, a također Božanska Vrlina (Virtus) i Djelovanje što proizlazi iz jednog Boga, u kojem je Božansko Trojstvo, time iz Gospodina Boga Spasitelja.

(2)   Božanska Vrlina i Djelovanje, koje predstavlja Sveti Duh, obuhvaćaju, generalno gledano, ponovno formiranje i regeneraciju; a nakon ovih slijedi obnavljanje, oživljavanje, posvećivanje i opravdavanje; i opet nakon ovih slijedi, pročišćavanje od zala i opraštanje grijeha; i konačno, spasenje.

(3)   Božanska Vrlina i Djelovanje, naznačeni slanjem Svetog Duha, kod svećenstva, specifično gledano, obuhvaćaju prosvjetljenje i poduku.

(4)   Gospodin čini ove vrline djelotvornima u onima koji vjeruju u Njega.

(5)   Gospodin djeluje Sam iz Sebe od Oca, a ne obrnuto.

(6)   Čovjekov duh je njegov um, i štogod iz njega proizlazi.

139. (1) SVETI DUH JE BOŽANSKA ISTINA, A TAKOĐER BOŽANSKA VRLINA (VIRTUS) I DJELOVANJE ŠTO PROIZLAZI IZ JEDNOG BOGA, U KOJEM JE BOŽANSKO TROJSTVO, TIME IZ GOSPODINA BOGA SPASITELJA.

Sveti Duh, striktno govoreći, predstavlja Božansku Istinu, time također Riječ; i u ovom smislu je Gospodin Osobno također Sveti Duh. Pošto se, međutim, u Crkvi ovih dana, Svetog Duha smatra za Božansko Djelovanje, što je u stvarnosti opravdavanje čovjeka, to je prema tome značenje koje se ovdje pripisuje Svetom Duhu, i posebno obrađuje. To je povrh toga učinjeno pošto se Božansko Djelovanje vrši uz pomoć Božanske Istine, koja proizlazi iz Gospodina; a ono što proizlazi je jedne te iste bitì sa Onim iz koga proizlazi; poput ovo troje, duše, tijela i proizlazeće aktivnosti, koji zajedno sačinjavaju jednu bît. U slučaju čovjeka ova je samo ljudska, ali kod Gospodina je ova Božanska i istovremeno Ljudska, ovakvo ujedinjenje, kakvo postoji između onog što je prije i njegova idućeg, i između bitì i njezine forme, je bilo ostvareno nakon proslavljivanja. Na taj način su tri Bitnosti, koje se nazivaju Otac, Sin i Sveti Duh, jedno u Gospodinu.

[2]        Iznad je bilo ukazano kako je Gospodin sâma Božanska Istina, ili Božanska Istinitost; a da je isto također Sveti Duh je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Isklijat će mladica iz panja Jišajeva… Na njemu će duh Gospodinov počivat’, duh mudrosti i razumijevanja, duh savjeta i jakosti… I udarit će zemlju sa bičem usta Svojih a dahom iz usta ubit’ bezbožnika. Pravednošću će opasati bedra, a vjernošću bokove.’  Izaija 11:1, 2, 4, 5.

‘Kada neprijatelj navre poput poplave, Duh Božji će protiv njega podići stijeg. I Iskupitelj će doći Sionu.’    Izaija 59:19, 20.

‘Duh Jehove Gospodina na Meni je, jer Jehova Me pomaza da radosnu vijest propovijedam krotkima.’      Izaija 61:1; Luka 4:18.

“A ovo je Moj Savez s njima… Duh Moj koji je na tebi, i riječi Moje neće nestati iz usta tvojih… od sada pa dovijeka.’  Izaija 59:21.

[3]        Pošto je Gospodin sâma istina, sve što iz Njega proizlazi je prema tome istina; i to je ono što naznačava Utješitelj, koji se također naziva Duhom Istine, i Svetim Duhom, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘No kažem vam istinu: bolje je za vas da Ja odem: jer ako ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću Ga k vama.’   Ivan 16:7.

‘No kada dođe On – Duh Istine – uvest će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od Sebe, nego što god čuje, to će govoriti.’  Ivan 16:13.

‘On će Mene proslavljati; jer će od Mojega primati i ukazivati vama.  Sve što ima Otac, Moje je. Zbog toga vam rekoh: od Mojega će uzeti i – ukazati vama.  Ivan 16:14, 15.

‘I Ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Utješitelja… Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer Ga ne vidi i ne poznaje; ali vi Ga poznajete jer On sa vama boravi, i biti će u vama. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama, i vi ćete Me vidjeti.’  Ivan 14:16-19.

‘A kada dođe Utješitelj koga ću vam poslati od Oca… On će svjedočiti za Mene.’  Ivan 15:26;

i u 14:26 se On naziva Svetim Duhom.

[4]        Da je Gospodin kada je govorio o Utješitelju, ili Svetom Duhu, mislio na Sebe je očigledno iz Njegove izjave:

‘Ali vi Ga poznajete; Neću vas ostaviti neutješne; doći ću k vama; i vidjet ćete Me.’

I na drugom mjestu kaže:

‘Ja sam sa vama uvijek, sve do kraja ovog vijeka.’  Matej 28:20.

To je također očigledno iz Njegove izjave:

‘On neće govoriti od Sebe, već će uzeti od Mojeg.’

140. Onda, pošto Božansku Istinu, koja je bila u Gospodinu, i bila je Gospodin, Ivan 14:6, naznačava Sveti Duh; a pošto Sveti Duh nije mogao proizaći iz ni jednog drugog izvora, bilo je prema tome rečeno:

‘Sveti Duh još nije bio, pošto Isus još nije bio proslavljen.’  Ivan 7:39;

a nakon proslavljivanja je:

‘On dahnuo na učenike, i rekao: ‘Primite Duha Svetog.”  Ivan 20:22.

Gospodin je dahnuo na učenike i izrekao ove riječi, pošto je disanje bilo vanjski reprezentativni znak Božanske inspiracije; a inspiracija je uvođenje u anđeoske zajednice. Iz ovih stvari se može razumjeti što je anđeo Gabrijel rekao u vezi s Gospodinovim začećem:

‘Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti; zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.‘  Luka 1:35.

Opet:

‘Anđeo Gospodnji je u snu rekao Josipu, Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga…  i Josip ju ne upozna dok ne rodi svoga prvorođenog sina.’   Matej 1:20, 25.

Sveti Duh je ovim odlomcima Božanska Istina koja proizlazi iz Jehove Oca; a to Proizlazeće je sila Svevišnjega koja je onda zasjenila majku; što se slaže sa onime što je rečeno u Ivanu:

‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… i Riječ je tijelom postala.’  Pogl. 1:1, 14.

Riječ tu predstavlja Božansku Istinu, kao što se može vidjeti iznad u br. 3, o Vjeri Nove Crkve.

141. Iznad je bilo dokazano, a u brojevima koji slijede i koji su posebice posvećeni ovoj temi će biti ukazano u još potpunijoj mjeri, kako je Božansko Trojstvo u Gospodinu. Na ovom mjestu ćemo samo spomenuti određene apsurdnosti koje nastaju iz podjele Trojstva na Osobe. Bilo bi to kao kad bi svećenik podučavao sa propovijedaonice što treba vjerovati i prakticirati, a drugi bi stajao pored njega i šaptao u njegovo uho; ‘Istinito govoriš, nastavi;’ a zatim bi njih dvoje rekli trećem, koji stoji na stepenicama propovjedaonice: ‘Siđi dolje u crkvu, otvori uši ljudima, i umetni ove stvari u njihova srca; i istovremeno ih učini čistima, svetima i predmetima pravednosti.’ Opet, Božansko Trojstvo podjeljeno na Osobe, od kojih je svaka pojedinaëno Bog i Gospodin, bi bilo poput tri sunca u jednom sunčevom sistemu, od kojih je jedno postavljeno na visini, drugo pored njega a ispod njih obadvoje treće, koje obuhvaća anđele i ljude te njihovim umovima, srcima i tijelima prenosi toplinu i svjetlo ostala dva sunca zajedno sa svom njihovom silom, pokrećući, pročišćavajući i oplemenjujući ih kao što vatra djeluje na materijalne supstance u retortama. Svatko može vidjeti da bi ljudi, ako bi se ovo dogodilo, bili pretvoreni u pepeo. Vladavina tri Božanske Osobe na nebu se također može usporediti sa vladavinom tri kralja u jednom kraljevstvu, ili tri generala koji imaju isti autoritet nad jednom vojskom; ili radije sa Rimskom vladavinom prije doba Cezarà, koja se sastojala od konzula, senata i tribunata ljudi, među kojima je vlast uistinu bila podijeljena, a ipak su svi istovremeno imali izvršnu vlast. Svatko može vidjeti nesklad, apsurdnost i budalaštinu uvođenja takve vladavine na nebo; a ipak to se događa kada se Ocu tamo pripisuje moć poput one koju ima uzvišeni konzul, Sinu poput one koju ima senat, a Svetom Duhu moć poput one koju ima tribunat ljudi, posebice kada je svakom od njih pripisana osebujna funkcija, i dodano je kako te funkcije nisu prenosive.

142. (2) BOŽANSKA VRLINA I DJELOVANJE, KOJE PREDSTAVLJA SVETI DUH, OBUHVAĆAJU, GENERALNO GLEDANO, PONOVNO FORMIRANJE I REGENERACIJU; A NAKON OVIH SLIJEDI, OBNAVLJANJE, OŽIVLJAVANJE, POSVEĆIVANJE, I OPRAVDAVANJE; I OPET NAKON OVIH SLIJEDI, PROČIŠĆAVANJE OD ZALA I OPRAŠTANJE GRIJEHA; I KONAČNO, SPASENJE.

Ovo su po njihovom redu vrline koje Gospodin čini djelotvornima u onima koji vjeruju u Njega, i koji sebe prilagođavaju i pripremaju da bi Ga primili i postali Njegovo prebivalište. To se postiže posredstvom Božanske Istine, a u slučaju Kršćana, posredstvom Riječi, pošto je to jedini način pomoću kojeg čovjek pristupa Gospodinu, i u kojeg Gospodin ulazi. Jer, kao što je bilo rečeno iznad, Gospodin je sâma Božanska Istina, i štogod iz Njega proizlazi je Božanska Istina. Pod time, međutim, treba razumjeti Božansku Istinu iz dobra, a ova je isto što i vjera iz ljubavi prema bližnjemu, jer vjera nije ništa drugo nego istina, a ljubav prema bližnjemu nije ništa drugo nego dobrota. Posredstvom Božanske Istine iz dobra, to jest, posredstvom vjere iz ljubavi prema bližnjemu, čovjek je ponovno formiran i regeneriran; onda obnovljen, oživljen, posvećen i opravdan; a sukladno napredovanju i razvijanju ovih vrlina, on je također pročišćen od zala; a pročišćavanje od ovih je opraštanje grijeha. Međutim, sva ova pojedinačna Gospodinova djelovanja se ovdje ne mogu opisati do u pojedinosti, jer svako zahtjeva da njegovo izlaganje bude potvrđeno iz Riječi i razumski ilustrirano; a to ne pripada našem sadašnjem predmetu rasprave. Čitatelj se prema tome upućuje na kasnije dijelove ove knjige koji u pravilnom slijedu obrađuju Ljubav prema bližnjemu, Vjeru, Slobodnu Volju, Pokajanje, Ponovno Formiranje i Regeneraciju. Treba znati kako Gospodin ove spasavajuće milosti neprestano čini djelotvornima u svakom čovjeku, jer one su stepenice do neba, a Gospodin želi spasenje svih ljudi; spasenje svih ljudi je prema tome krajnji cilj kojeg On ima u vidu, a onaj koji želi krajnji cilj želi također i sredstva koja vode do njega. Gospodinov Dolazak, Njegovo Iskupljenje, i Muka Križa, su svi bili poradi čovjekova spasenja, Matej 17:11; Luka 19:10; a kako je čovjekovo spasenje bilo, i vječno jeste, krajnji cilj kojeg On ima u vidu, slijedi kako su upravo spomenuta djelovanja posredni ciljevi, dok je spasenje konačni cilj.

143. Gospodinovo Djelovanje dok ove vrline čini djelotvornima je rad Svetog Duha, kojeg On šalje onima koji vjeruju u Njega, i koji sebe pripremaju da bi Ga primili. To je ono što duh naznačava u ovim odlomcima:

‘Novo srce ću vam također dati, i novi duh… I Duh svoj postavit ću u vas, da hodite putem k spasenju.’   Ezekijel 36:26, 27; 11:19.

‘Čisto srce stvori u nama, Bože, i obnovi u meni pravi duh… Vrati mi radost Svoga spasenja i učvrsti me Svojim slobodnim duhom!’   Psalam 51:10, 12.

Jehova, ‘formira duh čovjekov u njemu.’  Zaharija 12:1.

‘Dušom svojom Tebe noću žudim; da, duhom svojim u sebi rano Te tražim.’   Izaija 26:9.

‘Načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umrete, dome Izraelov?’  Ezekijel 18:31;

i u drugim odlomcima. Na ovim mjestima novo srce naznačava volju dobra, a novi duh, razumijevanje istine. Gospodin ove vrline čini djelotvornima u onima koji čine dobro i vjeruju u istinu, to jest, u onima koji su utemeljeni u vjeri koja izvire iz ljubavi prema bližnjemu, kao što je očigledno iz gornjih izjava, da Bog daje dušu onima koji hodaju u toj vjeri, koja se naziva slobodnim duhom; a da čovjek također treba učiniti svoj dio je očigledno iz ovih riječi:

‘Načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umrete, dome Izraelov?’

144. Čitamo kako su se,

‘kada je Isus bio kršten, nebesa otvorila, i Ivan je ugledao Duha Svetog kako silazi poput golubice.’ Matej 3:16; Marko 1:10; Luka 3:21, 22; Ivan 1:32, 33.

Ovo se dogodilo zato što krštenje predstavlja regeneraciju i pročišćavanje; a ovi su također reprezentirani sa golubicom. Svatko može vidjeti da golubica nije bila Sveti Duh, i da Sveti Duh nije bio u golubici. Na nebu se golubice često pojavljuju, i gdje god ih se može vidjeti anđeli znaju da su one korespondencije osjećaja i otud proizlazećih misli, u vezi s regeneracijom i pročišćavanjem, u određenim osobama koje su u blizini. Prema tome, čim se približe tim osobama, i razgovaraju sa njima o nekom drugom predmetu nego onome koji je okupirao njihove misli kada je ta pojava bila prikazana, golubice smjesta nestanu. Sličan slučaj je sa mnogim stvarima koje su se prikazale prorocima, kao kada je Ivan ugledao jagnje na Gori Sionskoj, Apokalipsa 14:1; i u drugim odlomcima. Svatko može vidjeti kako Gospodin nije bio to Jagnje, niti u njemu, već da je ono bilo reprezentacija Njegove nevinosti. Otud je očigledna pogreška onih koji na osnovu golubice viđene prilikom Gospodinovog krštenja, kada se sa neba istovremeno čuo glas koji je rekao, ‘Ovo je Sin Moj ljubljeni’, zaključuju kako u Trojstvu postoje tri Osobe.

Da Gospodin regenerira čovjeka posredstvom vjere i ljubavi prema bližnjemu označavaju ove riječi Ivana Krstitelja:

‘Ja vas, istina, krstim vodom na pokajanje, ali Onaj Koji za mnom dolazi… će vas krstiti Duhom Svetim, i sa vatrom.’ Ivan 3:11; Marko 1:8; Luka 3:16.

Krstiti Duhom Svetim i vatrom je regenerirati posredstvom Božanske Istine vjere, i pomoću Božanskog Dobra ljubavi prema bližnjemu. Isto predstavljaju ove Gospodinove riječi:

‘Ako se čovjek ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.’   Ivan 3:5

Voda ovdje, kao i drugdje u Riječi, predstavlja istinu u prirodnom ili vanjskom čovjeku, a duhom je označena istina iz dobra u duhovnom ili unutarnjem čovjeku.

145. Onda, pošto je Gospodin sâma Božanska Istina iz Božanskog Dobra, a ovo je sâma Njegova Bit, a pošto svatko djeluje iz svoje bitì, očigledno je kako Gospodin neprestano želi usaditi istinu i dobro, ili vjeru i ljubav prema bližnjemu, u svakog čovjeka, i da On ne može činiti drugačije. Ovo može biti ilustirano na mnoge načine, kao putem sljedećih primjera iz svijeta. Svaki čovjek želi i misli, te u onoj mjeri u kojoj to može, govori i djeluje iz svoje bitì. Na primjer, vjernik razmišlja i namjerava ono što je vjerno; pošten, pravedan, pobožan i religiozan čovjek misli i namjerava ono što je pošteno, pravedno, pobožno i religiozno; a u drugu ruku, ponosan, lukav, prepreden i lakom čovjek misli i namjerava takve stvari koje su sukladne njegovoj bitì. Gatalac želi jedino predskazivati, a budala pak brbljati riječi koje su protivne mudrosti; dok jedan anđeo meditira i prakticira ono što je nebesko, a vrag pak što je pakleno. Isto je sa svim nižim pripadnicima životinjskog kraljevstva, sa pticom, zvijeri, ribom i insektom sa i bez krila; svaki od njih se poznaje po svojoj bitì ili prirodi, iz koje i sukladno kojoj svi imaju svoj instinkt. Tako isto u biljnom kraljevstvu; svako stablo, grm, i biljka se poznaje po svojim plodovima i sjemenu, u kojima je prisutna njezina bît; niti išta može biti proizvedeno iz nje osim istog i što je njezine vlastite vrste; i naposlijetku, svaka vrsta tla i gline, svaki kamen bio dragocjen ili običan, i svaki mineral i metal je sortiran u skladu sa njegovom bitì.

146. (3) BOŽANSKA VRLINA I DJELOVANJE, NAZNAČENI SLANJEM SVETOG DUHA, KOD SVEĆENSTVA, SPECIFIČNO GLEDANO, OBUHVAĆAJU PROSVJETLJENJE I PODUKU.

Gospodinova djelovanja, nabrojena u prethodnom članku, naime, ponovno formiranje, regeneracija, obnavljanje, oživljavanje, posvećivanje, opravdavanje, pročišćavanje, opraštanje grijeha, i konačno spasenje, su ostvareni pomoću upliva od Gospodina i u svećenstvo i laike; i primljeni su od strane onih koji su u Gospodinu, i koji u sebi imaju Gospodina,

Ivan 6:56; 14:20; 15:4, 5.

Svećenstvo, međutim, posebice prima prosvjetljenje i poduku pošto se ovi odnose prema njihovoj službi, i uvođenje u dužnost ih donosi sa sobom. Oni međutim vjeruju kako su, kada gorljivo propovijedaju, inspirirani poput Gospodinovih učenika, na koje je On dahnuo govoreći,

‘Primite Duha Svetog.’ Ivan 20:22. Vidi također Marko 13:11.

Neki čak izjavljuju kako su percipirali upliv. Ali oni trebaju biti jako pažljivi da sebe ne bi uvjerili kako je gorljivost koja obuzme mnoge kada propovijedaju, Božansko djelovanje u njihovim srcima. Jer slična i čak vatrenija gorljivost prevladava kod fanatika, kao i u slučaju onih čije doktrine su do krajnje mjere lažne, koji malo cijene Riječ, i koji obožavaju prirodu umjesto Boga. Oni, također, vjeru i ljubav prema bližnjemu bacaju, tako reći, u torbu iza svojih leđa; ali kada propovijedaju i naučavaju, oni ju drže ispred sebe, poput preživajućeg želuca, iz kojeg izvlače i izbljuvaju ono za što znaju kako će služiti kao hrana njihovim slušateljima.

Gorljivost, sama u sebi, je intenzivna žestina prirodnog čovjeka. Ako je u njoj ljubav prema istini, onda je poput svete vatre koja je utjecala u Apostole, i u Djelima Apostolskim je opisana na ovaj način:

‘I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. I svi su bili ispunjeni Duhom Svetim.’   2:3, 4

Međutim, ako u njoj leži skrivena ljubav prema neistini, onda je poput vatre zarobljene u drvu, koja plane i kuću sagori do temelja. Preklinjem vas, koji negirate svetost Riječi i Gospodinovo Božanstvo, skinite vreću sa vaših leđa i otvorite ju, što možete slobodno učiniti u privatnosti vašeg vlastitog doma, i vidjet ćete. Ja znam kako su oni koji su u Izaiji naznačeni Luciferom, i koji pripadaju Babilonu, kada uđu u crkvu, a još više kada se popnu na propovijedanoicu, posebice oni koji sebe nazivaju pripadnicima Jezuitskog Reda, odnešeni gorljivošću koja u slučaju mnogih nastaje iz paklene ljubavi. Oni tako podešavaju svoje glasove da zvuče strastvenije i uzdišu dublje nego oni kod kojih gorljivost nastaje iz nebeske ljubavi. Vidjet će se kasnije u br. 155 da svećenstva što se tiče postoje i druga dva duhovna djelovanja pored prosvjetljenja i poduke.

147. Crkva, za sada, jedva zna da u svoj ljudskoj volji i razmišljanju, i rezultirajućem djelovanju i govoru, postoji unutarnje i vanjsko; i da je čovjek od djetinstva naučavan govoriti iz vanjskog, bez obzira koliko puno unutarnje može biti nesuglasno; odakle nastaje pretvaranje, laskanje, i licemjerje. Posljedično tome, čovjek je dvojako biće, i jedino oni imaju jedinstvenost uma čiji vanjski razmišlja i govori, želi i djeluje iz unutarnjeg. Ti su oni koje u Riječi naznačavaju ‘maleni’, kao u Luki 8:15; 11:34; i drugim mjestima, iako su mudriji od onih dvostrukog karaktera. Da je svaka stvorena stvar dvostrukog i trostrukog karaktera je očigledno iz dijelova ljudskog tijela, u kojima se svaki živac sastoji od vlakana, a svako vlakno od niti; svaki mišić je sastavljen od svežnjeva tkiva, a ovi opet od motornih tkiva; i svaka arterija je formirana od ovojnica u trostrukim serijama.

            Ista je stvar u ljudskom umu, čija je duhovna organizacija slične prirode; to jest, kao što je rečeno iznad, ljudski um je podijeljen u tri predjela, najviši, koji je također najunutarniji, i naziva se božanstvenim, srednji duhovni, i najniži prirodni. Umovi svih onih koji negiraju svetost Riječi i Božanstvo Gospodina, razmišljaju u najnižem predjelu. Međutim, pošto su oni od djetinstva također bili podučeni u duhovnim stvarima Crkve, koje i dalje zadržavaju, iako ih smatraju inferiornijima od prirodnih stvari, koje su pak različite vrste naučnog, političkog, i moralnog znanja; a pošto te duhovne stvari ostaju u najnižoj sferi njihovih umova koja je najbliža govoru, oni govore od njih u crkvama i na skupovima; a, što je prekrasno, oni sami ne znaju drugo nego da govore i naučavaju iz svog vlastitog iskrenog vjerovanja. Ipak kada su slobodni, kao u njihovom vlastitom domu, vrata koja zatvaraju unutrašnjosti njihovih umova su otvorena, i onda se oni ponekad smiju tim stvarima koje su javno propovijedali, govoreći u srcu da je teologija ništa drugo nego prikladna zamka za hvatanje golubica.

148. Unutarnje i vanjsko takvih osoba se mogu usporediti sa otrovom uvaljanim u šećer; ili divljim tikvicama koje su sinovi proroka sakupili i bacilli u čorbu; i dok su ju jeli uzvikivali su: ‘U čorbi je smrt.’ 2 Kraljevi 4:38-43. Oni se također mogu usporediti sa zvijeri koja izlazi iz mora,

‘i ima dva roga kao jagnje, a govori poput zmaja.’  Apokalipsa 13:11.

Tâ zvijer se kasnije naziva lažnim prorokom. Oni su poput plačkaša u gradu u kojem borave dobri građani; i onda djeluju moralno i govore razumno; ali pri povratku u šumu oni su opet divlje zvijeri. Oni su također poput gusara koji su ljudi kada su na kopnu, ali okrutni monstrumi na moru. Bilo da paradiraju kopnom ili vrludaju gradom oni su poput pantera obučenih u ovčje kože, ili poput majmuna obučenih u ljudsku odjeću, koji preko svojih vlastitih lica nose maske koje reprezentiraju ljudsko lice. Oni se također mogu usporediti sa kurtizanom koja sebe pomaže sa miomirisom, našminka svoje lice i oblači se u bijelu svilu izvezenu sa cvijećem; ali kada se vrati svojoj kući, onda, nenakićena, inficira svoje ljubavnike svojom vlastitom bolešću. Da je takav stvarni karakter onih koji u svojim srcima negiraju svetost Riječi i Gospodinovo Božanstvo mi je bilo dozvoljeno doznati posredstvom dugogodišnjih iskustava u duhovnom svijetu. Jer tamo svi najprije moraju ostati u svojim vanjštinama, ali nakon toga, prilikom otklanjanja ovih, oni su dovedeni u njihovo unutarnje stanje, i onda je komedija njihovih života okrenuta u tragediju.   

149. (4) GOSPODIN ČINI OVE VRLINE DJELOTVORNIMA U ONIMA KOJI VJERUJU U NJEGA.

Gospodin ove vrline, koje naznačava slanje Svetog Duha, čini djelotvornima u onima koji vjeruju u Njega, to jest, On  ponovno formira, regenerira, obnavlja, oživljava, posvećuje, opravdava, pročišćava od zala, i konačno ih spašava, kao što je očigledno iz svih onih odlomaka u Riječi koji su navedeni u br. 107, koji dokazuju kako spasenje i vječni život imaju oni koji vjeruju u Gospodina. Štoviše, očigledno je iz ovog odlomka:

‘Isus reče: Onaj koji vjeruje u Mene kao što reče Sveto Pismo, rijeke će žive vode poteći iz njegovog trbuha. Ali to On reče o Duhu, kojega su imali primiti oni što vjeruju u Njega.’   Ivan 7:38, 39:

i također iz ovog:

‘Isusovo svjedočanstvo je duh proroštva.’  Apokalipsa 19:10.

‘Duhom proroštva’ je naznačena istina doktrine izvedena iz Riječi; ‘proroštvo’ ne predstavlja ništa drugo nego doktrinu, dok ‘prorokovati’ znači naučavati doktrinu; a ‘svjedočanstvom Isusovim’ je naznačeno priznavanje iz vjere u Njega. Isto naznačava ‘Njegovo svjedočanstvo’ kada je rečeno:

‘da su anđeli Mihaela pobijedili zmaja krvlju Jaganjčevom i Riječju Njegovog svjedočanstva… i zmaj ode pa zarati s ostatkom njezina sjemena, koji čuvaju Božje zapovijedi, i drže svjedočanstvo Isusovo.’         Apokalipsa 12:11, 17.

150. Oni koji vjeruju u Gospodina Isusa Krista će primiti ove duhovne vrline, pošto je On Osobno spasenje i vječni život. On je spasenje pošto je On Spasitelj, što predstavlja Njegovo ime, Isus; i vječni život, pošto vječni život imaju oni u kojima je On i koji su u Njemu; On se stoga također naziva vječni život u 1 Ivanovoj 5:20. Sada, pošto je On spasenje i vječni život, slijedi kako je On sve čime se postiže spasenje i vječni život; posljedično tome On je sve od ponovnog formiranja, regeneriranja, obnavljanja, oživljavanja, posvećivanja, opravdavanja, pročišćavanja od zala, i konačno spasenja. Gospodin te vrline čini djelotvornima u svakom čovjeku, to jest, On ih nastoji dodijeliti; i kada čovjek sebe prilagodi i pripremi za njihovo primanje, On ih zaista dodjeljuje. Sâma aktivna sila prilagođavanja i pripremanja je također Gospodinova; no ako ih čovjek ne primi sa pripravnim duhom, Gospodin te vrline ne može dodijeliti, iako On u to ulaže neprestano nastojanje.

151. Vjerovati u Gospodina nije jedino priznati Ga već također vršiti Njegove zapovijedi; jer jedino Ga priznati to pripada samo mislima od određene mjere razumijevanja; dok je ispunjavanje Njegovih zapovijedi također stvar priznavanja, ali od volje. Čovjekov um se sastoji od razumijevanja i volje, i pripada razumijevanju razmišljati a volji djelovati. Prema tome, kada čovjek priznaje Gospodina jedino iz misli svoga razumijevanja, on prilazi Gospodinu jedino sa polovicom svoga uma; ali kada vrši Njegove zapovijedi, on Mu prilazi sa cijelim svojim umom, i to znači vjerovati. Inače čovjek može podijeliti svoje srce, i njegov površinski dio prisiliti težiti nagore, dok se njegovo tijelo kreće prema dolje, pa on tako, poput orla, leti između neba i pakla. On međutim ne slijedi svoj prema gore upiljen pogled, već užitak svoga tijela, a pošto je ovaj u paklu, on leti onamo, gdje se prepušta užicima svog tijela, kuša demonsko novo vino i prisvaja izgled anđela svjetla. Oni koji priznaju Gospodina, a ipak ne vrše Njegove zapovijedi, nakon smrti postaju takve sotone.

152.  U prethodnom članku je bilo ukazano kako su čovjekovo spasenje i vječni život prvi i posljednji ciljevi koje Gospodin ima u vidu; i pošto ovi u sebi sadrže posredne ciljeve, slijedi kako već spomenute duhovne vrline istovremeno postoje u Gospodinu, kao i u čovjeku od Gospodina. One se, međutim, pojavljuju sukcesivno, pošto ljudski um raste poput tijela, ovo potonje u stasu, ali prethodni u mudrosti. Um je na taj način uzdignut iz jednog predjela u drugi, iz prirodnog do duhovnog, i od ovog do božanstvenog. U božanstvenom predjelu čovjek posjeduje mudrost, u duhovnom posjeduje razumijevanje, a u prirodnom znanje; ali ovo uzdignuće uma se ostvaruje jedino postepeno, kako čovjek stječe istine i ujedinjuje ih sa dobrom. Slučaj je isti kao kada čovjek gradi kuću. On najprije nabavlja materijale za nju, poput cigli, crijepova, greda i krovnih greda. On zatim postavlja temelj, podiže zidove, razdjeljuje sobe, postavlja vrata na njihova mjesta, stavlja prozore na zidove, i konstruira stepenice s jednog kata na drugi. Sve ove stvari su istovremeno prisutne u zadanom cilju, naime, udobnom i lijepom prebivalištu, koje graditelj predviđa i za njega osigurava. Isto je sa crkvom; kada je u izgradnji, sve bitne stvari za njezinu konstrukciju su prisutne u zadanom cilju, naime, obožavanju Boga; i tako je i sa svim drugim stvarima, kao što su vrtovi, njive, službe i zaposlenja – krajnji cilj koji se ima u vidu osigurava za sebe sredstva nužna za njegovo ostvarenje.  

153. (5) GOSPODIN DJELUJE SAM IZ SEBE OD OCA, A NE OBRNUTO.

Djelovanje ovdje naznačava isto što i slanje Svetog Duha, pošto su već spomenuta djelovanja, Gospodinova djelovanja. Ona su općenito, ponovno formiranje, regeneracija, obnavljanje, oživljavanje, posvećivanje, opravdavanje, pročišćavanje od zala, opraštanje grijeha i spašavanje, koja su u današnje vrijeme pripisana Svetom Duhu kao zasebnom Bogu. Da su ova djelovanja Gospodinova od Oca, a ne obrnuto, će najprije biti potvrđeno iz Riječi, a onda ilustirano razumnim promišljanjima. To je potvrđeno iz Riječi putem sljedećih odlomaka:

‘Ali kada dođe Utješitelj, koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – On će svjedočiti o Meni.’  Ivan 15:26.

‘Ako ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću Ga k vama.’   16:7

‘Utješitelj, Duh istine neće govoriti Sam od Sebe… On će primiti od Mojega i ukazati vama. Sve što ima Otac, Moje je… zbog toga vam rekoh: od Mojega će uzeti i – ukazati vama.”  16:13-15.

‘Sveti Duh još nije bio, pošto Isus još nije bio proslavljen.’  7:39.

‘Isus je dahnuo na učenike, i rekao: Primite Svetog Duha.’  20:22.

‘Što god zatražite u Moje ime, učinit ću, da se Otac može proslaviti u Sinu. Ako išta zatražite u Moje ime, učinit ću.’  14:13, 14.

[2]        Iz ovih odlomaka je jasno kako Gospodin šalje Svetog Duha, to jest, kako je On taj koji sprovodi ova djelovanja koja se u današnje vrijeme pripisuju Svetom Duhu kao zasebnom Bogu; jer On je rekao kako će poslati Svetog Duha od Oca; i ‘On će vam Ga poslati’. Da Gospodin šalje Svetog Duha je također jasno iz izjava ‘Sveti Duh još nije bio, pošto Isus još nije bio proslavljen’; da je nakon Svoga proslavljivanja ‘On dahnuo na Svoje učenike, i rekao: ‘Primite Svetog Duha”; da je također rekao: ‘Štogod tražite u Moje ime, to ću učiniti’; i da će ‘Utješitelj od Njega primiti ono što će objaviti.’ Utješitelj je isto što i Sveti Duh, kao što se može vidjeti iz Ivana 14:26. Bog Otac ne čini ove vrline djelotvornima iz Sebe kroz Sina, već Sin Sam od Oca, kao što je očigledno iz sljedećeg:

‘Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu, On Ga je obznanio.’   Ivan 1:18;

i na drugom mjestu:

‘Vi niste nikad čuli niti Očev glas, niti ste vidjeli Njegova lika.’  5:37.

Sukladno tome iz ovih izjava slijedi kako Bog Otac operira u i po Sinu, ali ne kroz Njega, dok Gospodin djeluje iz Sebe od Svoga Oca; jer On kaže;

‘Sve Očeve stvari su Moje.’  Ivan 16:15;

‘Otac je sve stvari predao u ruke Sinu.’  3:35;

također:

‘Kao što Otac ima život u Sebi, tako je dao Sinu da ima život u Sebi.’  5:26.

i dalje:

‘Riječi koje vam govorim, su duh i život.’  6:63.

Gospodin kaže kako Duh istine proizlazi iz Oca (Ivan 15:26) pošto proizlazi iz Boga Oca u Sina, i iz Sina od Oca. Stoga On također kaže:

‘U taj dan ćete znati da je Otac u Meni… I da sam Ja u svom Ocu, i vi u Meni, i Ja u vama.’  Ivan 14:11, 20.

Iz ovih jednostavnih Gospodinovih izjava se sasvim jasno očituje zabluda Kršćanskog svijeta, naime da Bog Otac čovjeku šalje Svetog Duha; i također zabluda Grčke Crkve kako Bog Otac neposredno šalje Svetog Duha. Ova istina, da ga Gospodin šalje iz Sebe od Boga Oca, a ne obrnuto, je sa neba; i anđeli ju nazivaju tajnom, pošto nikad do sada nije bila objavljena svijetu.

154.  Ovo nadalje može biti ilustrirano uz pomoć sljedećih racionalnih promišljanja. Vrlo dobro je poznato kako su Apostoli, nakon što su od Gospodina primili dar Svetog Duha, propovijedali Evanđelje većim dijelom svijeta, i objavljivali ga i oralno i putem zapisa; a ovo su oni činili sami od Gospodina. Petar je naučavao i pisao na jedan način, Jakov na drugi, Ivan na treći, a Pavle opet na četvrti, svaki u skladu sa svojom specifičnom inteligencijom. Gospodin ih je svih ispunio sa Svojim Duhom, od kojeg je svaki uzeo udio u skladu sa karakterom svoje vlastite percepcije, i primjenjivao ga u skladu sa svojom sposobnošću. Svi anđeli na nebu su ispunjeni sa Gospodinom, pošto su oni u Gospodinu i Gospodin je u njima; ali usprkos tome svaki govori i djeluje sukladno stanju svoga vlastitog uma, neki priprosto, neki mudro, tako sa beskrajnom raznolikošću; a ipak svaki govori (i djeluje) sam od Gospodina.

[2]        Isto je sa svakim svećenikom u Crkvi, bio on u istini ili u neistini. Svaki ima svoj vlastiti način izražavanja i svoju vlastitu inteligenciju, i svaki govori iz svog vlastitog uma, to jest, iz duha kojeg posjeduje kao svog vlastitog. Uzmite na primjer slučaj Protestanata, bilo Evanđelista ili Reformiranih. Nakon što su bili podučeni u dogmama koje su naučavali Luther, Melanchthon, ili Calvin, ovi lideri ili njihove dogme ne govore, iz sebe, kroz učenike, već učenici govore, iz sebe, od njihovih lidera i njihovih dogmi. Svaka dogma se, štoviše, može rastumačiti na tisuću različitih načina; jer svaka je poput roga izobilja, iz kojeg svatko uzima ono što pogoduje i odgovara njegovoj vlastitoj genijalnosti, i onda to objašnjava u skladu sa svojim vlastitim osebujnim talentom.

[3]        Ovo također može biti ilustrirano akcijom srca u i pomoću pluća, i reakcijom samih pluća od srca. Ove su dvije različite, pa ipak međusobno ujedinjene akcije, jer pluća dišu sama od srca, ali ne srce kroz pluća; jer ako bi se to dogodilo, akcija njih obadvoje bi prestala. Isto je sa akcijom srca u i pomoću unutarnjih organa cijelog tijela; srce tjera naprijed krv u svim pravcima, ali organi izvlače iz nje, svaki svoj dio u skladu sa primjenom koju vrši, i u skladu sa kojom funkcionira, tako je akcija svakog od njih različita.

[4]        Isto se također može ilustrirati putem sljedećih razmatranja. Zlo dobiveno od roditelja, koje se naziva nasljednim zlom, djeluje u i po čovjeku; isto tako i dobro od Gospodina, potonje od gore ili iznutra, prijašnje od ispod ili izvani. Ako bi zlo djelovalo kroz čovjeka, on ne bi bio sposoban za ponovno formiranje, niti bi bio predmetom krivice; a isto tako, ako bi dobro od Gospodina djelovalo kroz čovjeka, on ne bi bio sposoban za ponovno formiranje; ali kako svako od njih ovisi o čovjekovom slobodnom izboru, on postaje kriv kada djeluje sam od zla, a bez krivnje kada djeluje sam od dobra. Sada, pošto je zlo od vraga, a dobro je od Gospodina, on postaje kriv ako djeluje od vraga, a bez krivnje ako djeluje od Gospodina. Zbog ovog slobodnog izbora, kojeg ima svaki čovjek, nastaje mogućnost njegovog ponovnog formiranja.

[5]        Isto je sa cijelim unutarnjim i vanjskim u čovjeku. Ovi su savršeno zasebni, ali ipak obostrano ujedinjeni; unutarnje djeluje u i pomoću vanjskog, ali ne kroz njega, budući da unutarnje uključuje nebrojene stvari iz kojih vanjsko odabire samo one koje poslužuju njegovim ciljevima. Jer u unutarnjem čovjeku, pod kojim se misli na njegov voljni i perceptibilni um, postoje ogromne zbirke ideja, i ako bi ove pritjecale u govor, bilo bi to like the rush of wind from a pair of bellows/kao otpuhivanje kroz nozdrve. Untrašnje se, iz sveobuhvatne prirode onog što uključuje, može usporediti sa oceanom, ili sa cvjetnom gredicom, ili sa vrtom, iz kojeg vanjsko odabire ono što je prikladno njegovoj svrsi. Gospodinova Riječ je poput oceana, cvjetnih gredica ili vrta; i kada je u bilo kojem stupnju potpunosti prisutna u čovjekovoj unutrašnjosti, on onda govori i djeluje samostalno od Riječi, a ne Riječ kroz njega. Isto je sa Gospodinom pošto je On Osobno Riječ; to jest, Božanska Istina i u tom pogledu Božansko Dobro. Gospodin djeluje Sam iz Sebe, ili od Riječi, u i po čovjeku, ali ne kroz njega, pošto čovjek, u slobodi, djeluje i govori od Gospodina kada to čini od Riječi.

[6]        Ovo međutim može biti bolje ilustrirano uzajamnim općenjem između duše i tijela. Ovo dvoje su savršeno zasebni, ali su obostrano ujedinjeni; duša djeluje u i po tijelu; ali ne kroz njega, dok tjelo djeluje samostalno od duše. Duša ne djeluje kroz tijelo, pošto se oni ne savjetuju i međusobno odlučuju. Duša ne zapovijeda ili zahtjeva od tijela da čini to ili to, da kaže ovo ili ono; niti tijelo zahtjeva ili preklinje dušu da bilo što dâ ili priskrbi, jer sve što pripada duši također pripada tijelu, uzajamno i obostrano. Ovo je slučaj sa Gospodinovim Božanskim i Ljudskim; jer Božansko Oca je duša Njegovog Ljudskog, a Ljudsko je Njegovo tijelo; a Ljudsko ne traži od Svojeg Božanskog da kaže što će reći ili učiniti. Prema tome Gospodin kaže:

‘U onaj dan tražit ćete u Moje ime; a ne kažem vam da ću Ja moliti Oca za vas; jer sam vas Otac ljubi, jer vi ste Mene ljubili.’  Ivan 16:26, 27.

‘U onaj dan’ je nakon proslavljivanja, to jest, nakon savršene i potpune unije sa Ocem. Ovo je jedna unutarnja istina otkrivena od strane sâmog Gospodina onima koji će formirati Njegovu Novu Crkvu.

155. Bilo je ukazano iznad u trećem članku da se Božanska Vrlina, koju naznačava djelovanje Svetog Duha, u slučaju svećenstva specifično sastoji od prosvljetljenja i poduke; ali kao dodatak ovima dvjema postoje dva posredna djelovanja, naime, percepcija i određenje. Kod svećenstva, prema tome, postoje ova četiri koja slijede po redu, prosvjetljenje, percepcija, određenje i poduka. Prosvjetljenje je od Gospodina. Čovjek ima percepciju u skladu sa stanjem uma formiranog u njemu putem doktrinalnih učenja. Ako su ova istinita, njegova percepcija postaje čista od svjetla koje ga prosvjetljuje; ali ako su ona lažna, njegova percepcija postaje zamračena, iako se može učiniti da izgleda kako je svijetla, putem potvrđivanja tih učenja. Ova svjetlost, međutim, nastaje od svjetla slijepe zaluđenosti, koja prosto prirodnom vidu daje privid jasnoće. Određenje u drugu ruku nastaje iz osjećaja ljubavi volje, i rezultat je užitaka te ljubavi. Ako je taj užitak u ljubavi prema zlu i posljedičnoj neistini, on budi gorljivost koja je unutarnje razjarena, gruba, zažarena, goruća, i koja je iznutra gnjev, jarost i okrutnost. Ako je, međutim, užitak u onome što je dobro i njegovoj popratnoj istini, gorljivost je izvani nježna, blaga, gromovita i jarka; a iznutra je ljubav prema bližnjemu, milost i milosrđe. Instrukcija slijedi prirodno kao rezultat ovih kao uzročnika. Tako je prosvjetljenje, koje dolazi od Gospodina, promijenjeno u različite oblike svjetla i topline u svakom pojedincu, u skladu sa stanjem njegovog uma.

156. (6) ČOVJEKOV DUH JE NJEGOV UM, I ŠTOGOD IZ NJEGA PROIZLAZI.

Čovjekov duh, u striktnom smislu tog izraza, jednostavno označava njegov um, jer to je ono što živi nakon smrti i tada se naziva duhom; ako dobar, anđeoskim duhom, a kasnije anđelom; ali ako zao, sotonskim duhom, a kasnije sotonom. Um svakog čovjeka je unutarnji, ili stvarni čovjek, i nalazi se unutar vanjskog čovjeka, koji sačinjava njegovo tijelo; prema tome, kada je tijelo odloženo prilikom smrti, unutarnji čovjek je u potpunoj ljudskoj formi. Tako da su u zabludi oni koji misle kako se čovjekov um nalazi jedino u njegovoj glavi. On je tamo jedino u svojim počecima iz kojih najprije proizlazi sve što čovjek misli iz razumijevanja i čini iz volje. Štoviše, on počiva u tijelu u derivatima koji su formirani za senzaciju i akciju; a pošto je unutarnje povezan sa tjelesnim strukturama, on im dodjeljuje senzaciju i gibanje. On također inspirira određenu percepciju kako tijelo razmišlja i djeluje samo od sebe; ali svaki mudri čovjek zna da je to neistina. Onda, pošto čovjekov duh razmišlja iz razumijevanja i djeluje iz volje, i pošto tijelo ne djeluje samostalno već od duha, slijedi kako čovjekov duh naznačava njegovu inteligenciju i osjećaj njegove ljubavi, i što god proizlazi i djeluje iz njih. Da čovjekov duh predstavlja takve stvari koje pripadaju njegovom umu, je očigledno iz mnogih odlomaka u Riječi, koje jedino treba navesti da bi se pokazalo kako je to tako. Što slijedi je samo nekolicina koji su izdvojeni od mnogih:

‘Bezalel je bio ispunjen duhom mudrosti, razumijevanja i znanja.’  Izlazak 31:3.

‘Nabukodonozor je svjedočio o Danijelu da je u njemu bio izvrstan duh znanja i razumijevanja i mudrosti.’   Danijel 5:12.

‘Jošua… je bio pun duha mudrosti.’ Ponovljeni Zakon 34:9.

‘Načinite sebi novo srce i nov duh.’  Ezekijel 18:31.

‘Blaženi su siromašni duhom: jer njihovo je kraljevstvo nebesko.’  Matej 5:13.

‘Ja prebivam… u pokajničkom i poniznom duhu, da oživim duh poniznih.’   Izaija 57:15.

‘Žrtve Bogu su duh raskajan.’   Psalam 51:17.

‘Dat ću ruho slave mjesto duha utučena.’   Izaija 61:3; i na drugim mjestima.

Da duh također označava one stvari koje se odnose na izopačen i opak um je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘On reče budalastim prorocima koji slijede svoj vlastiti duh.’  Ezekijel 18:3.

‘Začet ćete pljevu, rodit ćete strm; a duha vašeg što se tiče, proždrijet će vas vatra.’ Izaija 33:11.

‘Ako čovjek hoda u duhu… i laže.’  Mihej 2:11.

‘Naraštaj… čiji duh Bogu nije bio vjeran.’ Psalam 78:8.

‘Duh preljubništva.’ Hošea 5:4; 4:12.

‘Svako srce će se otopiti… i svaki duh će klonuti.’    Ezekijel 21:7.

‘Što ti u duhu dolazi, to se neće zbiti.’  Ezekijel 20:32.

‘I u čijem duhu nema prijevare.’  Psalam 32:2.

‘Faraonov duh je bio uznemiren.’  Postanak 41:8.

‘a također i Nabukodonozorov duh.’  Danijel 2:2.

Iz ovih i mnogih drugih odlomaka se jasno vidi kako duh predstavlja čovjekov um, i što god mu pripada.

157. Pošto se pod čovjekovim duhom misli na njegov um, ‘biti u duhu’, fraza koja se ponekad pojavljuje u Riječi, prema tome naznačava stanje uma odvojenog od tijela; a kako su proroci, dok su bili u tom stanju, vidjeli takve stvari kakve postoje u duhovnom svijetu, to stanje se naziva ‘Božja vizija’. Njihovo stanje je onda bilo poput onog u samih duhova i anđela u tom svijetu; a u tom stanju čovjekov duh, poput njegovog uma s obzirom na vid, može biti prebačen sa jednog na drugo mjesto, dok tijelo ostaje na svom vlastitom mjestu. U tom stanju se ja sada nalazim u trajanju od dvadeset i šest godina, sa tom razlikom, da sam ja istovremeno bio i duhu i u tijelu, a jedino ponekad izvan tijela. Ezekijel, Zaharija, Danijel, i Ivan dok je pisao Knjigu Apokalipse, su bili u tom stanju, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka. Ezekijel kaže:

‘Tada me duh podiže i ponese me u viziji Duha Božjeg k izgnanicima u zemlju kaldejsku. Tako da je vizija koju gledah iščeznula.’  Ezekijel 11:1, 24.

‘Duh ga je podigao i začuo je iza sebe zemljotres.’  3:12, 14.

‘Duh ga je podigao između zemlje i neba, i ponio ga k onima u Jeruzalemu, i ugledao je odvratnosti.’  8:3, i naknadni stihovi.

‘Ugledao je četiri živa stvorenja, koja su bili kerubi, i sa njima različite stvari.’  1 i 10.

‘i novu zemlju, i novi hram, i anđela kako ih mjeri.’  40 i 48.

Da je on onda bio u viziji, i u duhu, vidi se iz 40:2 i 43:5.

[2]        Slučaj je bio isti sa Zaharijom, sa kojim je onda bio anđeo, kada je ugledao

‘čovjeka kako jaše među mirtama’, 1:8, i naknadni stihovi: ‘četiri roga’, 5:18; i ‘čovjeka sa mjeračkim užetom u ruci’, 2:1-5; i naknadni stihovi.

Danijel je bio u sličnom stanju,

‘kada je ugledao četiri zvijeri kako izlaze iz mora, i mnoge stvari u odnosu na njih.’ 7:1-3;

‘i kada je ugledao borbe između ovna i jarca.’ 8:1 i naknadni stihovi.

Da je on te stvari vidio u viziji je iskazano u 7:1, 2, 7, 13; 8:2; 10:1, 7, 8.

Anđeo Gabrijel mu se ukazao u viziji, i govorio je sa njime,  9:21.

[3]        Ivan je doživio isto kada je pisao Knjigu Apokalipse, jer on kaže kako je,

‘u Dan Gospodnji bio u duhu.’  Apokalipsa 1:10;

‘da je u duhu bio odnešen u pustinju.’  17:3.

‘te, u duhu, na veliku i visoku planinu.’  21:10;

da je vidio ‘u viziji’, 9:17;  

i na drugim mjestima kako je ‘vidio’ što je opisao, poput Sina Čovječjeg sred sedam svijećnjaka, šator, hram, kovčeg i oltar u nebu; knjigu zapečaćenu sa sedam pečata, i konje koji izlaze iz nje; četiri životinje oko prijestolja; dvanaest tisuća odabranih iz svakog plemena; Jagnje na Planini Sionskoj; skakavce koji se izdižu iz bezdana; zmaja i njegov rat sa Mihaelom; ženu kako rađa muško dijete, i njezin bijeg u pustinju pred zmajem; dvije zvijeri, jednu kako izranja iz mora a drugu iz zemlje; ženu koja sjedi na grimiznoj zvijeri; zmaja bačenog u more vatre i sumpora; bijelog konja i veliku večeru; silazak Svetog Grada Jeruzalema, čije kapije, zidove i temelje je opisao: rijeku vode života, i drveće života koje daje plodove svakog mjeseca; i mnoge druge stvari. Petar, Jakov i Ivan su bili u sličnom stanju kada su ugledali preobraženog Isusa; i Pavle također, kada je čuo neizrecive stvari sa neba.

NADOPUNA

158. Pošto se u ovom poglavlju obrađivao Sveti Duh, zaslužuje posebnu pažnju činjenica kako se u Riječi Starog Testamenta nigdje ne spominje Sveti Duh, već jedino Duh Svetosti, i to na tri mjesta, jednom u Davidu, Psalam 51:11; i dva puta u Izaiji 63:10, 11. U Riječi Novog Testamenta, međutim, i u Evanđelistima i u Djelima Apostolskim, a također i u njihovim Poslanicama, on se učestalo spominje. Razlog tome je da je Sveti Duh po prvi bio kada je Gospodin došao u svijet, jer on proizlazi iz Njega od Oca;

‘jer Gospodin jedini je svet.’  Apokalipsa 15:4.

Prema tome je također rečeno od strane anđela Gabrijela majci Mariji:

‘Ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi.’  Luka 1:35;

Zapisano je:

‘Sveti Duh još nije bio; pošto Isus još nije bio proslavljen.’  Ivan 7:39;

a ipak je rečeno ranije da je Sveti Duh ispunio Elizabetu, Luka 1:41; i Zahariju, Luka 1:67; i također Šimuna, Luka 2:25. To je zbog toga što su bili ispunjeni Duhom Jehove Oca, koji je bio nazvan Svetim Duhom, poradi Gospodina koji je već bio u svijetu. Ovo je također razlog zašto nigdje u Riječi Starog Testamenta nije izjavljeno kako su Proroci govorili od Svetog Duha, već od Jehove; jer svugdje je rečeno, ‘Jehova mi reče’, ‘Dođe mi Riječ Jehovina’, ‘Jehova je rekao’, ‘Jehovina riječ’. Da nitko ne bi sumnjao u ovu stvar, citirat ću jedino iz Jeremije, gdje se ovi izrazi pojavljuju: Poglavlje 1:4, 7, 11, 12, 13, 14, 19; 2:1-5, 9, 19, 22, 29, 31; 3:1, 6, 10, 12, 14, 16; 4:1, 3, 9, 17, 27; 5:11, 14, 18, 22, 29; 6:6, 9, 12, 15, 16, 21, 22; 7:1, 3, 11, 13, 19, 20, 21; 8:1, 3, 12, 13; 9:3, 6, 9, 12, 13, 17, 22, 23, 24; 10:1, 2, 18; 11:1, 6, 9, 11, 21, 22; 12:14, 17; 13:1, 6, 9, 11-15, 25; 14:1, 10, 14, 15; 15:1, 2, 3, 6, 11, 19, 20; 16:1, 3, 5, 9, 14, 16; 17:5, 19, 20, 21, 24; 18:1, 5, 6, 11, 13; 19:1, 3, 6, 12, 15; 20:4; 21:4, 7, 8, 11, 12; 22:2, 5, 6, 11, (16), 18, 24, 29, 30; 23:2, 5, 7, 12, 15, 24, 29, 31, 38; 24:3, 5, 8; 25:1, 3, 7, 8, 9, 15, 27, 28, 29, 32; 26:1, 2, 18; 27:1, 2, 4, 8, 11, 16, 19, 21, 22; 28:2, 12, 14, 16; 29:4, 8, 9, 16, 20, 21, 25, 30, 31, 32; 30:1-5, 8, 10, 11, 12, 17, 18; 31:1, 2, 7, 10, 15, 16, 17, 23, 27, 28, 31-38; 32:1, 6, 14, 15, 25, 26, 28, 30, 36, 42, (44); 33:1, 2, 4, 10, (11), 12, 13, 17, 19, 20, 23, 25; 34:1, 2, 4, 8, 12, 13, 17, 22; 35:1, 13, 17, 18, 19; 36:1, 6, 27, 29, 30; 37:6, 7, 9; 38:2, 3, 17; 39:15-18; 40:1; 42:7, 9, 15, 18, 19; 43:8, 10; 44:1, 2, 7, 11, 24, 25, 26, 30; 45:1, 2, 5; 46:1, 23, 25, 28; 47:1; 48:1, 8, 12, 30, 35, 38, 40, 43, 44, 47; 49:2, 5, 6, 7, 12, 13, 1, 18, 26, 28, 30, 32, 35, 37, 38, 39; 50:1, 4, 10, 18, 20, 21, 30, 31, 33, 35, 40; 51:25, 33, 36, 39, 52, 58. Ovi odlomci su samo u Jeremiji. Slično je zabilježeno i u svim drugim Prorocima, a ne da je Sveti Duh govorio, niti da im je Jehova govorio po Svetom Duhu. 

MEMORABILIJA

159.  Ovim stvarima ću dodati slijedeću Memorabiliju.

            Prvo iskustvo. Jednom, dok sam bio u društvu sa izvjesnim anđelima nebeskim, ugledao sam na određenoj udaljenosti ispod mene veliki dim, iz kojeg je u razmacima izbijala vatra. Uslijed toga sam rekao anđelima koji su razgovarali sa mnom kako u tom svijetu samo nekolicina osoba zna kako dim koji se vidi u paklovima nastaje iz neistina koje su potvrđene rasuđivanjem, a da je vatra bijes što plamti protiv onih koji podržavaju suprotna mišljenja. Tome sam dodao kako je u tom svijetu, baš kao i u prirodnom gdje živim u tijelu, malo poznato kako plamen nije ništa drugo nego potpaljen dim. Da je slučaj takav često sam dokazao putem eksperimenta, tako što bi upaljen prut postavljao u dim koji se podizao iz drva u kućnom ognjištu. Onda sam ugledao kako se dim pretvara u plamen, a plamenovi su kopirali oblik dima, pošto je svaka čestica dima postala mala iskrica, koje su se onda zajedno zapalile, kao što se događa sa barutom kada je potpaljen. Isto je, rekoh, sa ovim dimom kojeg vidimo ispod; on se sastoji od onoliko neistina koliko ima dimnih čestica, a vatra koja izbija poput plamenova je vatra gorljivosti za [2] tim neistinama. Anđeli mi onda rekoše: ‘Pomolimo se Gospodinu da nam dozvoli sići i približiti se tako da možemo vidjeti koje su neistine koje uzrokuju takav dim i plamen među tamnošnjim duhovima.’  To nam je bilo dozvoljeno, i smjesta se oko nas pojavio stup svjetla koji se protezao dolje do tog mjesta. Onda smo ugledali četiri grupe duhova koji su naprasito tvrdili kako treba pristupati Bogu Ocu i obožavati Ga, pošto je nevidljiv, a ne Njegovu Sinu koji je bio rođen u svijetu, pošto je On čovjek i vidljiv. Gledajući uokolo sam povrh toga ugledao na lijevoj strani određen broj obrazovanog svećenstva, i iza njih neke koji su neobrazovani; a na desnoj strani određeni broj obrazovanih laika, sa nekima iza njih koji su neobrazovani; dok je između njih i nas zjapio nepremostivi bezdan.

[3]        Skrenuli smo našu pažnju na lijevu stranu, gdje se nalazilo svećenstvo, obrazovani i neobrazovani; i čuli smo kako obrazovani raspravljaju u vezi s Bogom na sljedeći način: ‘Mi znamo iz doktrine naše Crkve, koja je, u onoj mjeri u kojoj se to tiče Boga, jednoglasno prihvaćena u cijeloj Evropi, kako je Bog Otac Onaj kome treba pristupati, pošto je nevidljiv, i istovremeno Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu, koji su također nevidljivi, pošto su oni su-vječni sa Ocem. Mi također znamo kako je Bog Otac stvoritelj svemira, i prema tome je prisutan u svemiru gdjegod svrnemo naš pogled, i milostivo sluša naše molitve; i, nakon što prihvati Sinovljevo posredovanje, šalje Svetog Duha, koji izlijeva u naša srca slavu Sinovljeve pravednosti, i blagoslivlja nas. Mi, koji smo postavljeni za doktore Crkve, smo prema tome, dok smo propovijedali, u našim grudima osjetili svet utjecaj tog poslanja, i od njegovog prisustva u našim umovima smo onda izdisali našu privrženost. Mi smo na taj način afektirani pošto sva naša osjetila usmjeravamo prema nevidljivom Bogu, koji putem duha kojeg šalje ne djeluje jedino u našem intelektualnom viđenju već univerzalno kroz cijeli naš sistem uma i tijela. Obožavanje vidljivog Boga, ili onog našem umu predstavljenog kao čovjeka, ne bi proizvelo takve rezultate.’

[4]        Na ove riječi su neobrazovani svećenici, koji su stajali odostraga, aplaudirali i rekli: ‘Odakle može doći svetost nego od Božanstva, koje je nevidljivo i neperceptibilno? Na sam spomen takvog Boga se izraz našeg lica raširi, a mi se razdragani kao ublažujućom, mirisnom atmosferom, udaramo u grudi. Slučaj je drugačiji sa vidljivim i perceptibilnim Božanstvom. Kada spomen na njega uđe u naše uši on postaje tek prirodan a ne Božanski. Iz sličnog razloga Rimokatolici ponavljaju njihove mise na Latinskom, vade iz tajnih izdubina oltara hostiju, izlažu ju, pripisuju joj određena mistična Božanska svojstva, dok pred njom, kao pred najdubljom mogućom tajnom, ljudi padaju na koljena, i izdišu dah svetosti.’

[5]        Nakon toga sam se okrenuo na desno gdje su stajali obrazovani laici sa neobrazovanima iza njih, i od obrazovanih sam čuo sljedeće: ‘Mi znamo da su najmudriji od drevnih ljudi obožavali nevidljivog Boga kojeg su nazivali Jehova; ali nakon ovih, u dobu koje je slijedilo, ljudi su bogove pravili od njihovih umrlih vladara, među kojima su bili Saturn, Jupiter, Neptun, Pluton, Apolon, i također Minerva, Dijana, Venera, Tema, i podizali su im hramove, i ukazivali im štovanje kao Božanstvima. Vremenom je ovo obožavanje degeneriralo, i iz njega je nastalo idolopoklonstvo, sa kojim je na kraju cijeli svijet bio opsjednut. Mi se, prema tome, potpuno slažemo sa našim svećenicima i starješinama kako su postojale, a postoje i sada, tri Božanske Osobe od vječnosti, od kojih je svaka Bog; i nama je dovoljno da su nevidljivi.’ Nakon toga su neobrazovani koji su stajali iza njih dodali: ‘Slažemo se; zar Bog nije Bog, a čovjek čovjek? Mi znamo, međutim, kako bi se priprosti ljudi, koji podržavaju čulnu ideju o Bogu, ako itko bude predlagao kako je Bog čovjek, sa time složili.’

[6]        Nakon ovih riječi su njihove oči bile otvorene, i primjetili su nas pored sebe; i onda su bijesni, pošto smo ih čuli, zašutjeli. Ali anđeli su, silom koja im je dana, zatvorili vanjski ili niži nivo njihovih misli odakle su sada govorili, i otvorili su unutarnji ili viši nivo, i potstaknuli su ih da iz ovog govore o Bogu; a oni onda rekoše: ‘Što je Bog? Mi niti smo vidjeli Njegov lik niti čuli Njegov glas. Što je prema tome Bog nego priroda u njezinim prvim i posljednjim principima? Nju smo vidjeli, pošto je vidljiva pred našim očima, i čuli smo je, pošto je čujna našim ušima.’ Čuvši ovo raspitali smo se kod njih da li su ikad vidjeli Sociniusa, koji je priznavao jedino Boga Oca, ili Ariusa, koji je negirao Božanstvo Gospodina Spasitelja, ili ijednog od njihovih sljedbenika. Oni odgovoriše kako nisu. ‘Oni su u bezdanu ispod vas’, mi rekosmo; i smjesta su neki od njih bili sazvani, te priupitani u vezi s Bogom. Oni su odgovarali na sličan način kao i oni koji su upravo govorili, dodajući: ‘Što je Bog? Mi možemo [7] napraviti onoliko Bogova koliko nam se sviđa.’ Onda smo rekli: ‘Beskorisno je sa vama pričati o Sinu Božjem koji je bio rođen u svijetu, ali ovo ćemo proglasiti: Da se vjera u vezi s Bogom, vjera u Njega, i vjera od Njega, koja je u prvom i drugom vijeku bila poput prekrasno obojanog mjehurića u zraku, ne bi, pošto ga nitko nikad nije vidio, raspršila u zrak, svidilo se Jehovi Bogu sići i prisvojiti Ljudsko, i na taj način Sebe učiniti vidljivim ljudima, i uvjeriti ih da On nije proizvod razuma već Jastvo, koji je bio, jeste, i biti će iz vječnosti u vječnost; i da Bog (Elohim) nije samo riječ od tri sloga, već da je On sve u svemu od Alfe do Omege; posljedično tome da je On život i spasenje svih koji vjeruju u Njega kao vidljivog, a ne onih koji kažu kako vjeruju u nevidljivog Boga. Jer vjerovati, vidjeti, i znati čini jedno; prema tome je Gospodin rekao Filipu:

‘Tko Mene vidi i poznaje, vidi i poznaje Oca.’

Na drugom mjestu je izjavio:

‘kako je volja Očeva da ljudi trebaju vjerovati u Sina, i da onaj koji vjeruje u Sina ima život vječni, ali onaj koji ne vjeruje u Sina neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje u njemu.’

Ove stvari on kaže u Ivanu 3:15, 16, 36; i 14:6-15.

Čuvši ovo mnogi su u četiri skupine tako plamtjeli bijesom da je iz njihovih nosnica navirao dim i plamen. Mi smo prema tome otišli, a anđeli su se, nakon što su me ispratili kući, uzdignuli do njihovog vlastitog neba.

160. Drugo iskustvo. Jednom sam šetao u društvu anđela u svijetu duhova, koji leži između neba i pakla, i u kojeg svi ljudi ulaze nakon smrti, gdje su dobri pripremani za nebo a opaki za pakao. Razgovarao sam sa njima o mnogim temama, i rekao da se u svijetu gdje sam živio u tijelu, tijekom noći pojavljuju nebrojene veće i manje zvijezde, od kojih je svaka sunce, koje u svijet našeg sunca emitiraju jedino njihovo svjetlo; i da sam pretpostavio, kada sam promatrao kako su zvijezde bile također vidljive njihovom svijetu, da su tamo isto tako bile nebrojene kao u svijetu gdje sam živio. Anđeli, zadovoljni sa ovom primjedbom, odgovoriše kako one možda jesu bile tako nebrojene, pošto svaka zajednica u nebu ponekad sjaji kao zvijezda onima koji su ispod neba. Oni rekoše kako su zajednice na nebu nebrojene, i kako su sve uređene u skladu sa različitostima osjećaja njihove ljubavi prema dobru, osjećaja koji su u Bogu beskonačni, time su iz Njega nebrojene. Kako su ove bile predviđene prije stvaranja, pretpostavljam kako je i njihov broj također bio predviđen, i tako je isti broj zvijezda bio omogućen, to jest, stvoren, u svijetu gdje su ljudi trebali živjeti u prirodnom, materijalnom tijelu.

[2]        Dok smo razgovarali na ovaj način ugledao sam prema sjeveru popločen put prenapučen sa duhovima tako da je jedva jedvice bilo mjesta da bi se zakoračilo među bilo kojom dvojicom od njih. Rekao sam anđelima kako sam ranije vidio ovu cestu, sa duhovima koji se kreću po njoj poput satnija jedne vojske; da sam čuo kako je ovo bila cesta kojom su prolazili svi duhovi prilikom njihovog napuštanja prirodnog svijeta; i da je bila zakrčena sa tako ogromnim brojem duhova pošto su svakog tjedna mnoge tisuće ljudi umirale, od kojih su svi, nakon smrti, ulazili u taj svijet. Na ovo su anđeli dodali: ‘Ta cesta završava u centru ovog svijeta gdje se sada nalazimo: a ona tako završava pošto se na strani prema istoku nalaze zajednice koje su u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Na lijevo prema zapadu su zajednice onih koji su u protivim ljubavima, dok su naprijed, prema jugu zajednice onih koji nadmašuju druge u inteligenciji; prema tome svi pri dolasku iz prirodnog svijeta nastavljaju najprije do ove točke. Dok su ovdje oni nastavljaju živjeti vanjski život u kojem su najzadnje bili u prijašnjem svijetu; ali nakon toga oni postepeno ulaze u njihov vlastiti unutarnji život, i njihovi karakteri se istražuju. Nakon istraživanja dobri su vođeni do njihovih mjesta na nebu, a opaki do njihovih u paklu.’

[3]        Zaustavili smo se u centru gdje je prenapučen put završavao, i rekli: ‘Ostanimo ovdje određeno vrijeme i popričajmo sa nekolicinom pridošlica.’ Iz gomile kako se kretala smo odabrali dvanaestoricu, i kako su svi upravo pristigli iz prirodnog svijeta oni nisu znali drugačije nego da su se i dalje tamo nalazili. Zapitali smo ih za njihova gledišta u vezi s nebom i paklom, i životom nakon smrti. Odgovarajući na to jedan od njih reče: ‘Naše svećenstvo je utisnulo u mene vjerovanje kako ćemo živjeti nakon smrti, te da postoje nebo i pakao. Posljedično tome sam vjerovao kako svi koji žive moralan život idu u nebo, a pošto svi žive moralan život, da nitko ne ide u pakao; i da je pakao prema tome bajka, izmišljena od strane svećenstva kako bi ljude spriječili živjeti opakim životom. Što ima veze kako razmišljam o Bogu? Pomisao je samo poput pljeve, ili poput mjehurića vode koji se rasprsne i nestane?

            Drugi pored njega je rekao: ‘Moje vjerovanje je da nebo i pakao postoje, i da Bog vlada nebom, a paklom vrag: a pošto su oni neprijatelji, i posljedično tome protivni jedno drugome, da jedan naziva zlom ono što drugi naziva dobrom. Ja također mislim kako moralan čovjek, koji se može pretvarati, i koji može djelovati tako da učini da zlo izgleda kao dobro i dobro kao zlo, stoji na obje strane. Kakvu razliku predstavlja da li sam pod jednim gospodarom ili pod drugim, ako je on prema meni ljubazan? Zlo i dobro jednako pružaju užitak ljudima.’

[4]        Treći koji je stajao pored njega je rekao: ‘Kakvu prednost mi donosi ako vjerujem u postojanje neba i pakla? Tko je ikad iz njih došao i opisao ih? Ako bi svaki čovjek živio nakon smrti, zašto se ne bi jedan od tako velikog mnoštva vratio i izvjestio o činjenicama?’

            Četvrti blizu njega reče: ‘Ja ću ti reći zašto se nitko nije vratio i izvjestio. Kada je čovjek izdahnuo svoj duh i umro, on onda postaje prikaza i rasprši se te nestane; ili je kao dah iz usta, koji je samo vjetrić. Kako se onda takva stvar može vratiti i sa bilo kime govoriti?

            Peti je prateći ga rekao: ‘Prijatelji moji, počekajte do dana posljednjeg suda, jer onda će se svi vratiti svojim vlastitim tijelima, i ugledat ćete ih i govoriti sa njima, i svaki će drugome reći što ga je zadesilo.’

[5]        Šesti, koji je stajao nasuprot, se nasmijao i rekao: ‘Kako se duh koji je vjetar može vratiti u tijelo koje su pojeli crvi, ili u kostur kojeg je sunce osušilo i pretvorilo u prašinu? Kako se Egipćanin koji je bio pretvoren u mumiju, koja je od strane apotekara bila složena sa ekstraktima i emulzijama, napicima i praškovima, može vratiti i dati izvješće? Ako je takvo vaše vjerovanje, onda čekajte do posljednjeg dana; ali vaše će čekanje, čak do u vječnost, biti uzaludno.’

            Nakon toga je sedmi rekao: ‘Da sam vjerovao u nebo i pakao, i posljedično tome u život nakon smrti, ja bi isto tako vjerovao da ptice i zvijeri također nastavljaju živjeti; jer nisu li neke od njih isto tako moralne i racionalne poput ljudi? Negira se da zvijeri žive nakon smrti; prema tome ja također negiram da i ljudi žive. Rasuđivanje je isto u obadva slučaja; jedno slijedi iza drugog, jer što je čovjek nego životinja?’

            Osmi je stojeći iza njega istupio naprijed i rekao: ‘Vjerujte ako hoćete kako postoji nebo, ali ja ne vjerujem kako postoji pakao. Zar Bog nije svemoguć, i sposoban je svakoga spasiti?’

[6]        Onda je deveti, dodirujući ovome ruku, rekao: ‘Bog nije samo svemoguć, već je također i milostiv, i ne može poslati nikoga u vječnu vatru; a ako bi se itko tamo našao, On ne može drugačije nego ga od tamo uzeti i podići.’

            Deseti je, dotrčavajući sa svoga mjesta u njihovu sredinu, uzviknuo: ‘Ja također ne vjerujem u pakao. Zar nije Bog poslao Svoga Sina, koji je iskupio i odnio grijehe cijelog svijeta? Kakvu moć ima vrag protiv toga? A pošto on nema moći, što se onda naznačava sa paklom?’

            Jedanaesti, koji je bio svećenik, se kad je čuo ovo ražestio, i reče: ‘Zar ne znate kako su spašeni oni koji su primili vjeru u koju je upisana Kristova zasluga, i da oni koje je Bog odabrao primaju tu vjeru? Predodređenje je u skladu sa voljom Svemogućeg, a Njegova prosudba određuje tko je nje vrijedan. Tko može prevagnuti protiv ovih Božanskih povlastica?’

            Dvanaesti, koji je bio političar, je šutio; ali kako su bili prisiljeni ukratko izložiti odgovore, reče: ‘Ja neću izraziti pozitivno mišljenje o nebu i paklu, i životu nakon smrti, jer o njima nitko ništa ne zna. Usprkos tome vi trebate dozvoliti svećenstvu, bez da ih zloupotrijebite, da propovijeda takve stvari; jer na taj način se umovi običnih ljudi drže zavezanima uz zakone i vladare nevidljivim okovima. O tome ovisi javno dobro.’

[7]        Bili smo zaprepašteni čuti takva mišljenja, i rekli smo jedni drugima: ‘Iako se ovi nazivaju Kršćanima, oni nisu ljudi; a nisu niti zvijeri, već su ljudi-zvijeri.’ Međutim, kako bi ih probudili iz njihovog sna, rekosmo: ‘Postoji nebo, i pakao, i život nakon smrti. Vi ćete u to biti uvjereni čim raspršimo vaše neznanje u vezi sa stanjem života u kojem se sada nalazite. Jer prvih dana nakon smrti svatko umišlja kako i dalje živi u istom svijetu u kojem je bio ranije, prošlost izgleda kao san: i kada se čovjek probudi, njemu izgleda kako se nalazi tamo gdje je ranije živio. Tako je i sa vama danas; prema tome vi ste govorili baš kao što ste razmišljali u prijašnjem svijetu.’ Kako je njihovo neznanje bilo raspršeno od strane anđela oni su vidjeli kako su sada bili u drugom svijetu među osobama koje nisu poznavali, i povikali su: ‘Gdje se nalazimo?’ Na što smo mi odgovorili: ‘Vi više niste u prirodnom svijetu, već ste sada u duhovnom svijetu, a mi smo anđeli.’ Zatim oni, nakon što su se sasvim razbudili, rekoše: ”Ako ste vi anđeli, ukažite nam nebo.’ Mi smo međutim odgovorili: ‘Ostanite ovdje kratko vrijeme, i vratit ćemo se.’ Vraćajući se pola sata kasnije ugledali smo ih kako nas čekaju, i rekosmo: ‘Slijedite nas u nebo.’ Slijedili su nas i zajedno smo se popeli. Kako smo se mi nalazili sa njima, čuvari su otvorili kapije i primili nas. Onda smo zapitali one koji su primali novopridošle na vratima da bi ih ispitali. Oni su ih okrenuli i ugledali kako su stražnji djelovi njihovih glava bili poprilično ulubljeni; i rekoše: ‘Napustite ovo mjesto, jer užitak vaše ljubavi je činiti zlo, vi nemate povezanost sa nebom; pošto ste u vašim srcima negirali Boga i prezirali religiju.’ Nakon toga smo im rekli: ‘Ne odgađajte, jer inače ćete biti izbačeni. Tako su oni požurili dolje i otišli.

[8]        Na našem putu kući smo razgovarali o razlogu zašto su u duhovnom svijetu stražnji dijelovi glave ulubljeni kod onih čiji užitak je činiti zlo. Ja sam rekako kako je razlog bio ovaj: čovjek ima dva mozga, jedan na stražnjem dijelu glave, koji se naziva mali mozak (cerebellum), i drugi sprijeda, koji se naziva mozak (cerebrum). U malom mozgu počiva ljubav volje, a u mozgu misao razumijevanja: a kada misao razumijevanja ne vodi ljubav čovjekove volje, unutarnji dijelovi malog mozga, koju su u sebi nebeski, kolapsiraju, čega je ulubljenost rezultat.

161. Treće iskustvo. Jednom sam u sjevernom predjelu duhovnog svijeta začuo buku nalik meljavi mlina. Najprije sam se čudio što bi to moglo biti, ali sam se prisjetio kako mlin, i meljava, predstavljaju pretraživanje Riječi u potrazi za onim što poslužuje doktrini. Pristupio sam stoga mjestu odakle se čuo zvuk, no kada sam se približio, on je prestao. Onda sam zapazio kako se iznad zemlje izdiže dvorana sa kupolastim krovom, u koju je ulaz bio kroz pećinu. Vidjevši ovo sišao sam i ušao. U sobi sam ugledao jednog starog čovjeka kako sjedi pored svojih knjiga i drži ispred sebe Riječ te prekapa po njoj tražeći potvrde za svoju doktrinu. Oko njega su ležali mali komadići papira na kojima je zapisivao odlomke koji su posluživali njegovoj svrsi. U susjednoj sobi su bili prepisivači koji su sakupljali papiriće i prebacivali ono što je bilo na njima na veći papir. Najprije sam ga ispitivao u vezi s knjigama koje su se nalazile oko njega. Odgovorio je kako su se sve one bavile opravdavajućom vjerom, one iz Švedske i Danske su duboko zalazile u tu temu, one iz Njemačke još dublje, one iz Velike Britanije još dublje, a one iz Nizozemske najdublje od svih. Dodao je da iako se one razlikuju u različitim točkama ipak se sve slažu oko predmeta u vezi s Opravdavanjem i Spasenjem jedino vjerom. On je onda rekao kako je u tom trenutku bio prikupljao odlomke iz Riječi o ovom prvom principu opravdavajuće vjere: ‘Bog Otac je prestao ukazivati Svoju milost čovječanstvu na račun njihovih pokvarenosti. Prema tome, da bi ostvario spasenje ljudi pojavila se Božanska nužnost da zadovoljenje, pomirenje, ublaživanje, i posredovanje bude učinjeno od strane nekog tko bi na sebe uzeo osudu koju zahtjeva pravda; a ovo nije moglo biti učinjeno osim od strane Njegovog jedinog Sina. Nakon što je to bilo ostvareno put pristupa prema Ocu je bio otvoren poradi Sina; jer mi kažemo, ‘Oče, smiluj nam se poradi Sina Svog.’’ On je nastavio: ‘Ja sam odavno vidio kako je ovo u skladu s razumom i Svetim Pismom, jer kako bi se drugačije moglo [2] pristupiti Bogu Ocu osim putem vjere u zaslugu Njegovog Sina?’ Dok sam ovo slušao bio sam zaprepašten čuti ga kako govori da je to bilo u skladu sa razumom i također Svetim Pismom, dok je pak, kako sam mu jasno rekao, to protivno i jednom i drugom.

            Onda je on, u uzbuđenju svoje gorljivosti, odgovorio: ‘Kako to možeš reći?’ Stoga sam mu objasnio sebe govoreći: ‘Zar nije protivno razumu pretpostaviti kako je Bog Otac prestao biti milostiv prema čovječanstvu, i da ih je osudio i izopćio? Zar nije Božanska milost obilježje Božanske Biti? Obustaviti milost bi, prema tome, bilo razići se od Božanske Biti, a to bi značilo da On više ne bi bio Bog? Zar je Bogu moguće otuđiti se od Sebe Samog? Vjeruj mi, kao što je milost na Božjoj strani beskonačna, također je i vječna. Na čovjekovoj strani se ona može izgubiti, ako ju on ne prihvati; ali ako bi milost napustila Boga, cijelo nebo i također cijelo čovječanstvo bi bili uništeni. Prema tome, milost u Boga traje vječno, ne samo prema anđelima i ljudima, već čak i prema vragovima u paklu. Pošto je ovo onda u skladu sa razumom, zašto kažeš kako je jedini pristup do Boga Oca kroz vjeru u zaslugu Sina, kada ipak postoji neprestan pristup kroz milost?

[3]        Štoviše, zašto kažeš pristup Bogu Ocu zbog Sina, a ne kroz Sina? Zar nije Sin Posrednik i Spasitelj? Zašto onda ne pristupaš Njemu koji je Posrednik i Spasitelj? Zar On nije Bog i Čovjek? Tko na zemlji pristupa direktno Cezaru, kralju, ili princu? Zar ne bi bio potreban jedan da osigura pristup i uvede ga? Zar ne znaš kako je Gospodin došao na svijet da bi nas mogao uvesti k Ocu, i da do Njega nema pristupa osim kroz Gospodina, pristup koji je neprestan ako direktno pristupaš Gospodinu Osobno, pošto je On u Ocu, i Otac u Njemu? Pretražuj sada Pisma, i vidjet ćeš da je to u skladu sa njima; i da je tvoj put do Oca njima protivan baš kao što je protivan razumu. Ja ti nadalje govorim da je uobraženost penjati se do Boga Oca a ne pristupati kroz Njega koji je u Očevim grudima, i koji je jedini sa Njime. Zar nisi čitao Ivana 14:6?’ Kada je starac ovo čuo tako je pobijesnio da je skočio sa svoje stolice, i pozvao svoje prepisivače da me izbace. No kako sam već i sam odmah izlazio on je za mnom bacio prvu Knjigu koju je dohvatio: i ta knjiga je bila Riječ.

162. Četvrto iskustvo. Među izvjesnim duhovima je nastala prepirka oko toga da li čovjek može vidjeti ijednu teološku istinu doktrine u Riječi osim od Gospodina. Generalno su se svi složili kako ne može osim od Boga, pošto, ‘Čovjek ne može primiti ništa što mu nije dano sa neba.’ Ivan 3:27; Nakon toga se podiglo pitanje da li je to moguće bez da se direktno pristupa Gospodinu. U jednu ruku se urgiralo da Gospodinu treba pristupati direktno, pošto je On Riječ; a u drugu je bilo rečeno da se istinska doktrina može vidjeti kada se Bogu Ocu pristupa direktno. Rasprava je prema tome za svoju glavnu temu imala ovo, da li Kršćanin može pristupati Bogu Ocu direktno, i tako mimoići Gospodina, ili zar to nije drskost i uobraženost, nedostojno i nesmotreno, pošto Gospodin kaže, kako nitko ne dolazi k Ocu osim kroz Njega. Ivan 14:6. Oni su međutim ostavili ovu točku i onda je bilo proglašeno kako čovjek može vidjeti istinitu doktrinu iz Riječi putem svjetla (lumen) njegove vlastite inteligencije; ali ovo je bilo odbačeno. Onda je bilo urgirano da takvu istinu mogu ugledati oni koji se mole Bogu Ocu. Nakon toga im je bio pročitan dio Riječi, i oni su na njihovim koljenima molili Boga Oca da ih prosvjetli; i izjavili su što je u odlomku koji im je bio pročitan bila istina; ali ono što su rekli je bila neistina. Ovo je bilo ponovljeno nekoliko puta sve dok se nisu umorili, i konačno su priznali svoju nesposobnost pri razlučivanju istine. U drugu ruku oni koji su Gospodinu pristupali direktno su vidjeli istinu, i objelodanili je njima.

[2]        Kada je ova prepirka tako bila završena, iz bezdana su se izdigli određeni duhovi koji su najprije izgledali poput skakavaca, a poslije poput patuljaka. U svijetu su oni molili Bogu Ocu i sebe potvrdili u doktrini o opravdavanju samo putem vjere, i bili su takvi kakve opisuje Apokalipsa 9:1-11. Oni su tvrdili kako su vidjeli na jasnom svjetlu, a također i iz Riječi, da je čovjek opravdan jedino vjerom bez djela Zakona. Kad su bili zapitani kojom vjerom, odgovorili su: ‘Vjerom u Boga Oca.’ Nakon preispitivanja im je međutim bilo rečeno sa neba kako nisu razumjeli ni jednu jedinu doktrinalnu istinu iz Riječi. Kada su inzistirali na tome kako jesu vidjeli njihove istine na svjetlu, bilo im je rečeno kako su ih vidjeli na obmanjujućem svjetlu. ‘Što je obmanjujuće svjetlo?’ zapitali su, i bili su obaviješteni kako je to svjetlo koje nastaje iz potvrđivanja neistine, i korespondira sa svjetlom sova i šišmiša, kojima je tama svjetlo a svjetlo tama.

[3]        Dokaz ovome je bila činjenica da su oni, kada su gledali gore prema nebu gdje je sâmo Svjetlo, vidjeli tamu, a kada su gledali dolje prema bezdanu, odakle su došli, vidjeli su svjetlo. Uzrujani ovim dokazom oni rekoše kako su uz pomoć ovog razmišljanja svjetlo i tama ništa drugo nego očna stanja, u skladu sa kojima se svjetlo naziva svjetlom a tama tamom. Ali bilo im je ukazano da je njihovo bilo obmanjujuće svjetlo, koje nastaje iz potvrđivanja neistine, i da je to bila samo aktivnost njihovog uma koja izvire u vatri njihovih požuda, slično svjetlu koje se dovodi u vezu s mačkama, čije oči, zbog njihovog gorućeg apetita za miševima, po noći u podrumu izgledaju poput plamtećih svijeća. Kada su čuli ovo razljutili su se, i izjavili su kako oni nisu bili niti mačke niti poput mački, jer su mogli vidjeti ako su to htjeli; ali u strahu da će ih priupitati zašto nisu htjeli, povukli su se spustivši se u njihov bezdan. Oni koji tamo borave, i drugi poput njih, se od strane anđela nazivaju sovama i šišmišima, i također skakavcima.

[4]        Kada su se vratili svojim drugovima u bezdan, i izvjestili ih što su anđeli rekli, naime, kako nisu znali niti jednu istinu doktrine, čak ni jednu jedinu, i da su ih nazvali sovama, šišmišima i skakavcima, nastala je halabuka; i oni rekoše: ‘Pomolimo se Bogu da nam dozvoli popeti se gore, i onda ćemo jasno dokazati kako imamo mnogo doktrinalnih istina, koje će sâmi arhanđeli priznati.’ I kako su se molili Bogu njihova je molitva bila uslišena, i popeli su se, njih tri stotine. Kada su se pojavili iznad zemlje, rekoše: ‘U svijetu smo bili slavljeni i uvaženi zato što smo poznavali i naučavali tajne opravdavanja jedino vjerom; i iz dokaza koje smo koristili mi ne samo da smo vidjeli svjetlo, već smo ga vidjeli kao brilijantni sjaj, a vidimo ga tako i sada u našim sobama. Ipak, čuli smo od naših drugova, koji su bili sa vama, da to svjetlo nije svjetlo, već tama, pošto, kako ste rekli, mi nemamo ni jednu jedinu istinu doktrine iz Riječi. Mi znamo da svaka istina iz Riječi blistavo sjaji, i naše je vjerovanje kako je to izvor naše iluminacije kada duboko razmišljamo o našim tajnama. Mi ćemo, prema tome, dokazati kako posjedujemo istine iz Riječi u velikom izobilju.’ Onda su nastavili: ‘Mi imamo ovu istinu, da postoji Trojstvo, Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Također imamo ovu, da je Krist naš Iskupitelj i Spasitelj. I ovu, da je Krist jedini pravednost, i da je zasluga jedino Njegova; i da je nepravedan i opak onaj koji bi sebi pripisao išta od Njegove zasluge i pravednosti. Mi također imamo i ovu istinu, da ni jedan čovjek od sebe samog ne može napraviti ikakvo duhovno dobro, i da je svo dobro, koje je u sebi dobro, od Boga. I ovu, da postoji zaslužno i licemjerno dobro, i da je takvo dobro zlo. I ovu, da dobra djela treba činiti. I ovu, da postoji vjera, i da ljudi trebaju vjerovati u Boga, i da svatko ima život u skladu sa svojim vjerovanjem; pored mnogih drugih istina izvedenih iz Riječi. Koji od vas može negirati ijednu od ovih? A ipak ste rekli kako u našim školama nemamo ni jednu jedinu istinu? Sigurno ste nemilostivi kada nas tako optužujete?’

[5]        Onda im je bilo odgovoreno kako slijedi: ‘Sve ove stvari koje ste predložili su u sebi istinite; ali sa vama su one krivotvorene istine, a ove su neistine, pošto su izvedene iz krivog principa. Da je to tako mi ćemo vam dati okularni dokaz. Nedaleko odavde je mjesto na koje direktno pada nebesko svjetlo. U njegovom centru se nalazi stol, i ako se na njega položi papir na kojem je napisana istina iz Riječi, papir, vrlinom te istine, sjaji poput zvijezde. Prema tome, zapišite vaše istine na papir, i neka bude postavljen na stol, i onda ćete vidjeti.’ Oni su to učinili, i dali su papir poslužitelju koji ga je položio na stol. On im je onda rekao da se odmaknu i promatraju stol. Odmaknuli su se i promatrali, i gle! papir je zasjao poput zvijezde. Uslijed toga je poslužitelj rekao: ‘Vi vidite kako su ono što ste zapisali na papir istine. Sada dođite bliže, i fiksirajte vaš pogled na papir.’ Oni to učiniše, i odmah je svjetlo nestalo, a papir je postao crn, kao prekriven čađom iz peći. Poslužitelj je onda rekao: ‘Dodirnite papir vašim rukama; ali pazite da ne dodirnete rukopis.’ Kad su to učinili, vatra je planula i uništila papir.

            Kada su ovo vidjeli bilo im je rečeno kako bi, da su dodirnuli rukopis, čuli izvještaj, i njihovi prsti bi bili opečeni. Onda su neki koji su stajali straga rekli: ‘Sada vidite kako su istine koje ste zloupotrebili kako bi potvrdili tajne vaše teorije o opravdavanju u sebi istine, ali u vama su krivotvorene istine.’ Oni su zatim pogledali prema gore, i nebo im se prikazalo kao krv, a nakon toga kao gusta tama; a oni sami su se očima anđeoskih duhova priviđali, neki kao šišmiši, neki poput sova a neki poput drugih noćnih ptica. Tako su pobjegli u svoja vlastita mračna stanja, koja su u njihovim očima sjajila sa obmanjujućim svjetlom.

[6]        Anđeoski duhovi koji su bili prisutni su bili zaprepašteni, pošto ranije nisu znali ništa o tom mjestu i stolu koji se tamo nalazio; i smjesta im je došao glas iz južnog kvarta govoreći: ‘Dođite ovim putem, i vidjet ćete nešto još prekrasnije.’ Tako su otišli i ušli u sobu čiji su zidovi sjajili poput zlata; i tamo su također ugledali stol, na kojem je ležala Riječ, ukrašena svud okolo sa dragim kamenjem, raspoređenom po nebeskom dizajnu. Anđeo poslužitelj reče: ‘Kada je Riječ otvorena, iz nje sjaji svjetlo neizrecive blještavosti; a istovremeno se tamo iz dragog kamenja pojavljuje duga iznad i oko Riječi. Kada pristupi anđeo iz trećeg neba, tamo se iznad i oko Riječi pojavljuje duga na crvenoj zemlji; kada prilazi anđeo iz drugog neba i gleda u nju, pojavljuje se duga na plavoj zemlji; kada anđeo iz najnižeg neba pristupa i gleda, duga se pojavljuje na bijeloj zemlji; a kada dobar duh pristupa i gleda, tamo se pojavljuje svjetlo išarano mramornim bojama.’ Istina ovog im je onda bila demonstrirana. Anđeo poslužitelj je nastavio: ‘Ako bi itko pristupio tko je krivotvorio Riječ, blještavilo najprije nestaje. Ako se on približi i gleda u Riječ, tamo nastaje privid krvi oko nje, i on je onda upozoren da se udalji, jer se nalazi u opasnosti.’

[7]        Određeni čovjek, međutim, koji je u svijetu bio jedan od vodećih pisaca o doktrini opravdavanja jedino vjerom je smiono prišao i rekao: ‘Dok sam bio u svijetu ja nisam krivotvorio Riječ. Uzvisivao sam ljubav prema bližnjemu zajedno sa vjerom, i naučavao kako je čovjek, u stanju vjere u kojem prakticira ljubav prema bližnjemu i vrši djela ljubavi prema bližnjemu, obnovljen, regeneriran i posvećem od strane Svetog Duha. U takvom slučaju, vjera nije sama, to jest, bez dobrih djela, baš kao što dobro stablo nije bez plodova, sunce bez svjetla, i vatra bez topline. Takođe sam prekoravao one koji su izjavili kako su dobra djela bila nepotrebna. Štoviše, u mojem učenju sam inzistirao na važnosti Deset Zapovijedi, i također pokajanja; i tako sam na prekrasan način učinio da se sve u Riječi odnosi na Članak Vjere, koju sam ipak objašnjavao i dokazivao kako jedina spašava.’

            On je uvjeren u svoju tvrdnju kako nije krivotvorio Riječ pristupio stolu, i, zanemarivajući upozorenje anđela, dodirnuo Riječ. Smjesta su iz Riječi buknuli vatra i dim, popraćeni praskom i eksplozijom, koji su ga odbacili u kut sobe, gdje je jedno vrijeme ležao kao mrtav. Anđeoski duhovi su ovime bili uvelike iznenađeni, ali su bili obaviješteni kako je ovaj lider više od drugih, uzvisivao dobra djela ljubavi prema bližnjemu, kao proizlazeća iz vjere; ali da je pri tom mislio jedino na ona djela koja se odnose prema zajednici, koja se nazivaju moralnim i civilnim, koja za svoju krajnji cilj imaju svijet i svjetovno blagostanje, i koja se ne odnose prema spasenju. On je pod djelima također razumio određena skrivena djelovanja Svetog Duha, o kojima čovjek ništa ne zna, koja su proizvedena kada se on nalazi u stanju vjere.

[8]        Anđeoski duhovi su onda međusobno razgovarali o krivotvorenju Riječi. Složili su se kako krivotvoriti Riječ znači odabrati iz nje istine i onda ih primjeniti da bi se potvrdilo ono što je neistinito, što je isto kao i odvojiti ih od Riječi i uništiti ih; na primjer, dovesti u vezu sve te istine, koje su naveli duhovi iz bezdana, sa vjerom današnjih dana, i protumačiti ih u skladu sa njom. Da je ova vjera impregnirana sa neistinama će biti ukazano u onome što slijedi. Uzmite u obzir ovu istinu iz Riječi, da treba prakticirati ljubav prema bližnjemu, i da bližnjemu treba činiti dobro. Ako itko potvrdi svoje vjerovanje kako to treba biti učinjeno, ali ne u cilju spasenja, pošto je svo takvo dobro koje čovjek čini zbog zasluge i prema tome u stvari nije dobro, on uzima tu istinu iz Riječi, odvaja ju od Riječi, i uništava. Jer onom čovjeku koji ima svoje spasenje u vidu Gospodin u Svojoj Riječi propisuje da ljubi bližnjega svoga, i da mu iz te ljubavi čini dobro. Isto je također i u drugim slučajevima. 

BOŽANSKO TROJSTVO

163. Mi smo do sada obrađivali sljedeće predmete: Bog Stvoritelj i Stvaranje, Gospodin Iskupitelj i Iskupljenje, Sveti Duh i Božansko Djelovanje. Pošto smo ovako obradili Trojedinog Boga, mi sada moramo obraditi Božansko Trojstvo, koje je u Kršćanskom svijetu poznato, a ipak nepoznato.  Jer jedino uz pomoć ove doktrine se postiže ispravna ideja o Bogu; a ispravna ideja o Bogu je u Crkvi poput svetišta i oltara u Hramu, i poput krune na glavi i žezla u ruci kralja koji sjedi na svome prijestolju. O ovoj doktrini (o)visi cijelo teološko tijelo, poput lanca o njegovoj prvoj karici; i, ako hoćete vjerovati, svatko ima svoje mjesto na nebu u skladu sa njegovom idejom o Bogu, jer ta ideja je određena vrsta kriterija (riječ koju koristi je ‘touchstone’ = crni kamen kojim se u Swedenborgovo vrijeme testirala kvaliteta zlata ili srebra; prim.prev.) kojim se u čovjeku testiraju zlato i srebro, tj. priroda dobra i istine, pošto čovjek nema spasavajućeg dobra osim od Boga, niti pak ijednu istinu koja svoju kvalitetu ne dobija iz samog najunutarnijeg u dobru. Međutim, sa ciljem da bi se priroda Božanskog Trojstva mogla jasno vidjeti, ovdje će biti dano detaljno obrazloženje, raspoređeno pod sljedećim člancima:

(1)   Postoji Božansko Trojstvo, koje sačinjavaju Otac, Sin i Sveti Duh.

(2)   Ovo troje, Otac, Sin i Sveti Duh, su tri bitnosti jednog Boga, koje čine jedno, kao što duša, tijelo i djelovanje čine jedno u čovjeku.

(3)   Prije stvaranja svijeta ovo Trojstvo nije postojalo; ali nakon stvaranja svijeta, kada se Bog utjelovio, ono je bilo omogućeno i došlo je u postojanje, i onda je bilo u Gospodinu Bogu, Iskupitelju i Spasitelju, Isusu Kristu.

(4)   Trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti, ili prije nego je svijet bio stvoren, je u ideji Trojstvo Bogova; a ta ideja se ne može otkloniti putem usmene ispovijedi o jednom Bogu.

(5)   Trojstvo Osoba nije bilo poznato u Apostolskoj Crkvi, već je bilo izmišljeno na Saboru u Nikeji (= drevni grad u Maloj Aziji; prim. prev.), nakon čega je bilo uvedeno u Rimokatoličku Crkvu, i od tamo u Crkve koje su se odvojile od nje.

(6)   Iz Nikejske a također i iz Atanasijeve doktrine u svezi Trojstva je nastala vjera koja je izopačila cijelu Kršćansku Crkvu.

(7)   Odatle je proizašla ona ‘grozota opustošenja i ona nevolja, kakve nikad prije nije bilo niti će je ikad više biti’, koju je Gospodin predskazao u Danijelu, u Evanđelistima i u Apokalipsi.

(8)   Iz istog razloga, da Gospodin nije uspostavio novo nebo i novu zemlju, nitko se ne bi spasio.

(9)   Od trojstva osoba, od kojih je svaka, prema Atanasijevom Vjerovanju, pojedinačno Bog, su nastale mnoge nepodudarne i apsurdne ideje u svezi Boga, koje u sebi nisu ništa drugo nego maštarije i obmane.

Ovi članci će sada biti objašnjeni zasebno.

164. (1) POSTOJI BOŽANSKO TROJSTVO, KOJE SAČINJAVAJU OTAC, SIN I SVETI DUH.

Ovo sasvim jasno vidljivo iz Riječi, posebice iz ovih odlomaka:

‘Anđeo Gabrijel reče Mariji: Sveti Duh će sići na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti. Zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.’      Luka 1:35

Ovdje su spomenuti troje, Svevišnji, Koji je Bog Otac, Sveti Duh i Sin Božji.

‘Kada je Isus bio kršten, Gle, otvoriše se nebesa i Ivan je ugledao Duha Božjega gdje silazi kao golubica, i spušta se na Nj. I čuo glas s neba kako govori: Ovo je Sin Moj, Ljubljeni, sa Kojim sam pre-zadovoljan!’    Matej 3:16, 17; Marko 1:10, 11; Ivan 1:32

To se još jasnije vidi iz ovih Gospodinovih riječi Njegovim učenicima:

‘Pođite dakle i učinite Mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.’    Matej 28:19

i nadalje iz ovih riječi u Ivanu:

‘Jer troje je što svjedoči na nebu, Otac, Riječ i Sveti Duh.’   1 Ivanova 5:7

Kao dodatak ovim odlomcima zabilježeno je kako se Gospodin molio Svojem Ocu, kako je govorio o Njemu i sa Njime, i rekao kako će On poslati Svetog Duha, i također da ga jeste poslao. Štoviše, Apostoli u svojim poslanicama često spominju Oca, Sina i Svetog Duha. Iz ovih pozivanja je očigledno da postoji Božansko Trojstvo, koje sačinjavaju Otac, Sin i Sveti Duh.

165. Ali kako treba shvatiti ove odlomke, da li postoje tri Boga, koji su u biti i posljedično tome u imenu jedan Bog, ili da li su tako nazvana tri aspekta jednog subjekta, koji su prema tome samo kvalitete ili obilježja jednog Boga, ili da li trebaju biti shvaćeni na neki drugi način, to razum bez pomoći nikako ne može razlučiti. Gdje ćemo se onda okrenuti za savjet? Za čovjeka onda nema drugog puta nego pristupiti Gospodinu Bogu Spasitelju, i čitati Riječ pod Njegovim rukovodstvom, jer On je Bog Riječi; i biti će prosvjetljen, i vidjet će istine koje će i njegov razum također priznati. Ali u drugu ruku, ako ne pristupate Gospodinu, čak i ako bi tisuću puta pročitali Riječ, i u njoj percipirali Božansko Trojstvo i također Jedinstvo Boga, i dalje ćete biti uvjereni kako postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka pojedinačno Bog, i prema tome kako postoje tri Boga. Ova ideja je, međutim, nepodnošljiva generalnoj percepciji svih ljudi bilo gdje u svijetu; i stoga su neki, da bi izbjegli kritiku, izmislili dogmu da iako u stvarnosti postoje tri Boga, ipak vjera zahtjeva da ih se ne naziva trojicom Bogova, već jednim; dodajući, da ne bi bili preplavljeni prigovorima, kako se posebice po ovom pitanju razumijevanje treba držati zarobljenim, tj. zavezanim u poslušnosti vjeri; i da se to ubuduće mora uspostaviti kao zakon Kršćanskog reda u Kršćanskoj Crkvi.

[2]        To je bio paralizirajući rezultat ne čitanja Riječi pod Gospodinovim rukovodstvom; a svaki onaj koji ju ne čita na taj način, on ju čita rukovođen svojom vlastitom inteligencijom; a ova je slijepa poput sove s obzirom na stvari koje se vide samo na duhovnom svjetlu, a takve su sve suštinske stvari koje pripadaju Crkvi. Kada takav čovjek čita one odlomke u Riječi koji se odnose prema Trojstvu, i odatle formira mišljenje da iako ih je troje, oni su ipak jedan, to njemu izgleda poput odgovora koji dolazi iz proročišta, kojeg on samo mrmlja pošto ga ne razumije. Jer ako bi ga pobliže istražio, to bi jednostavno bila zagonetka, koja postaje sve mračnija što ju on više pokušava razriješiti; sve dok na kraju ne počinje razmišljati u svezi nje bez korištenja svojeg razumijevanja, što je kao pokušavati gledati bez korištenja očiju. Ukratko, oni koji čitaju Riječ pod rukovodstvom svoje vlastite inteligencije, što je slučaj sa svima koji ne priznaju Gospodina kao Boga neba i zemlje, i koji posljedično tome ne pristupaju jedino Njemu i jedino Njega obožavaju, se mogu usporediti sa dječacima koji se igraju, koji oko svojih očiju zavežu maramu i pokušavaju hodati pravom linijom. Oni čak i zamišljaju kako hodaju pravo, ali ipak sa svakim korakom idu čas u jednu stranu čas u drugu, sve dok se ne spotaknu o kamen i padnu na zemlju.

[3]        Takvi ljudi se također mogu usporediti sa mornarima koji, ploveći bez kompasa, nasuču svoj brod na stijene, i tako potonu. Oni su također poput čovjeka koji po gustoj magli hoda širokim poljem, i vidi škorpiona, a pretpostavlja da je riječ o ptici; i dok ga pokušava uhvatiti i uzeti u svoju ruku, prima smrtonosni ubod. Oni se također mogu usporediti sa kormoranom ili jastrebom koji se, kad iznad vode ugleda mali dio leđa velike ribe, strmoglavi dolje na nju svojim kljunom; ali je od strane ribe povučen pod vodu i utapa se. Oni su također poput čovjeka koji je ušao u labirint bez vodiča ili traga; što dublje prodire to će teže pronaći svoj izlaz. Čovjek koji ne čita Riječ pod Gospodinovim rukovodstvom, već pod rukovodstvom svoje vlastite inteligencije, zamišlja za sebe kako je oštro-vidan poput Linseusa (div iz Grčke mitologije poznat po oštro-vidnosti; prim.prev.), i da ima više očiju od Argusa (div is Grčke mitologije sa 100 očiju; prim.prev.), dok u stvari on iznutra ne vidi ni jednu istinu, već jedino ono što je neistinito. Ali uvjerivši sebe kako je ono što vidi istinito, njemu se to pričinja kao polarna zvijezda po kojoj usmjerava sva jedra svojih misli. On onda ne razlikuje istinu više od krtice, a ono što razlikuje savija tako da podržava njegove vlastite obmane, i tako izopačuje i krivotvori svete stvari iz Riječi.

166. (2) OVO TROJE, OTAC, SIN I SVETI DUH, SU TRI BITNOSTI JEDNOG BOGA, KOJE ČINE JEDNO, KAO ŠTO DUŠA, TIJELO I DJELOVANJE ČINE JEDNO U ČOVJEKU.  

U svemu postoje generalne i specifične bitnosti koje zajedno sačinjavaju jednu bit. Čovjekove generalne bitnosti jesu njegova duša, tijelo i djelovanje; a da ove sačinjavaju jednu bit je očigledno iz činjenice da jedno dolazi u postojanje iz drugog, i poradi drugog, u neprekidnim serijama; jer čovjek svoj početak ima iz duše, koja je sâma bit sjemena (semen). Štoviše, ona ne samo da inicira već po svom vlastitom redu također i stvara dijelove tijela, i kasnije aktivnosti, ili djelovanja, koja rezultiraju iz ko-operacije duše i tijela. Na taj način, po stvaranju jednog iz drugog, i njihovom međuprožimanju i sjedinjenju, je očigledno da su ovo troje jedne biti, i prema tome se nazivaju tri bitnosti.

167. Svatko priznaje da su ove tri suštinske bitnosti, naime, duša, tijelo i djelovanje, bile i jesu u Gospodinu Bogu Spasitelju. Da je Njegova duša bila od Jehove Oca to može nijekati jedino Antikrist; jer u Riječi oba Testamenta se On naziva Jehovinim Sinom, Sinom Svevišnjeg, Jedinorođenim; prema tome, Božansko od Oca je, poput duše u čovjeku, njegova prva bitnost. Iz toga slijedi kako je Sin, kojeg je Marija porodila, tijelo te Božanske duše, jer u utrobi majke ništa nije priskrbljeno osim tijela začetog i izvedenog iz duše; i to je shodno tome Njegova druga bitnost. Djelovanja sačinjavaju treću bitnost, pošto ona proizlaze iz duše i tijela koji zajedno djeluju; a što god proizlazi je iste biti kao i ono što ga proizvodi . Da su tri bitnosti, Otac, Sin i Sveti Duh, jedno u Gospodinu, poput duše, tijela i djelovanja u čovjeku, je jasno vidljivo iz Gospodinovih riječi, da su On i Otac jedno, i da je Otac u Njemu i On u Ocu; i također da su On i Sveti Duh jedno, jer Sveti Duh je Božansko koje proizlazi iz Gospodina od Oca, kao što je u potpunosti bilo dokazano iz Riječi iznad u brojevima 153, 154. Dokazivati ovo ponovno bi bilo suvišno, kao prepuniti želudac do pucanja, i kao puniti stol sa hranom nakon što su se svi već najeli. 

168. Kada je rečeno kako su Otac, Sin i Sveti Duh tri bitnosti jednog Boga, poput duše, tijela i djelovanja u čovjeku, ljudskom umu izgleda kao da su ove tri bitnosti bile tri Osobe, što je nemoguće; ali kada se razumije da su Božansko Oca koje sačinjava dušu, i Božansko Sina koje sačinjava tijelo, i Božansko Svetog Duha ili proizlazeće Božansko koje čini djelovanje, tri bitnosti jednog Boga, izjava postaje razumljiva. Jer u tome je Njegovo vlastito Božansko što je Otac, i ono koje je Sin od Oca, i također ono koje je Sveti Duh koji proizlazi iz obadvoje; a ovi, pošto su jedne biti i jednog uma, zajedno sačinjavaju jednog Boga. Ako se, međutim, te tri Božanske bitnosti nazivaju Osobama, i svakoj osobi se pripisuju osebujna svojstva, kao pripisivanje Ocu, posredovanje Sinu, i djelovanje Svetom Duhu, onda Božanska Bit, koja je pak jedna i nedjeljiva, postanje podijeljena, tako da ni jedan od troje nije u potpunosti Bog, već svaki od njih ima moć koju dijele trojica. To je zamisao koju svaki čovjek sa zdravim razumom mora odbaciti.

169. Očigledno je onda iz trojstva koje postoji u svakom čovjeku da u Bogu postoji Trojstvo. U svakom čovjeku postoje duša, tijelo i djelovanje; isto tako i u Gospodinu, ‘Jer u njemu prebiva sva punina Božanstva tjelesno’, kao što Pavle kaže u Kološanima 2:9; Trojstvo je u Gospodinu prema tome Božansko, ali u čovjeku je ljudsko. Svatko može vidjeti da ljudski razum ne sudjeluje u ovoj mističnoj dogmi kako postoje tri Božanske Osobe, a ipak jedan Bog, i da taj Bog, iako je On jedan, ipak nije jedna Osoba. Razum uljuljan u san je onaj koji usta prisiljava govoriti poput papige; jer kada razum spava što su riječi nego beživotni zvukovi? Kada govore usta od kojih je razum odvojen i kojima uskraćuje svoj pristanak, što je onda takav govor nego ludost? U današnje vrijeme je ljudski razum po pitanju Božanskog Trojstva okovan, poput čovjeka u zatvoru kojem su zavezane i ruke i noge; i može se također usporediti sa djevicom u Vestalskom svetištu koja je živa zakopana pošto je dopustila da se ugasi sveta vatra. Božansko Trojstvo međutim treba u umovima ljudi u Crkvi sjajiti poput lampe, pošto je Bog u Svojem Trojstvu i u Njegovom Jedinstvu Sve u svim svetostima nebesa i Crkve. Jer koja je razlika ako se napravi jednog Boga od duše, drugog od tijela, a trećeg od djelovanja, i ako se naprave tri dijela, međusobno različita, od tri bitnosti u jednom čovjeku? To bi bilo isto kao razrezati ga na djelove i uništiti ga.

170. (3) PRIJE STVARANJA SVIJETA OVO TROJSTVO NIJE POSTOJALO; ALI NAKON STVARANJA SVIJETA, KADA SE BOG UTJELOVIO, ONO JE BILO OMOGUĆENO I DOŠLO JE U POSTOJANJE, I ONDA JE BILO U GOSPODINU BOGU, ISKUPITELJU I SPASITELJU, ISUSU KRISTU.

U današnje vrijeme je u Kršćanskom svijetu priznato kako je Božansko Trojstvo postojalo prije stvaranja svijeta. To je zasnovano na vjerovanju kako je Jehova Bog od vječnosti začeo Sina, i da je Sveti Duh onda proizašao iz obadvoje, i da je svaki od ovo troje zasebno ili pojedinačno Bog, pošto je svaki Osoba koja sama po Sebi opstaje. Ovo je, međutim, kako nije u skladu sa razumom, prozvano tajnom, kojoj se može pristupiti jedino ako se pretpostavi da ovoj trojici pripada jedna Božanska Bit, čime se misli na vječnost, neizmjernost, svemoć i posljedično tome jednaku Božanstvenost, Slavu i Veličanstvenost. Ali ovo trojstvo je trojstvo tri boga, i stoga nije Božansko Trojstvo, kao što će biti ukazano u onome što slijedi. Štoviše, Trojstvo Oca, Sina i Svetog Duha, koje je bilo omogućeno i koje je došlo u postojanje nakon što se Bog utjelovio i stoga nakon stvaranja svijeta, jeste Božansko Trojstvo, pošto je to trojstvo jednog Boga, kako se jasno vidi iz sveg što je prethodilo. Ovo Božansko Trojstvo je u Gospodinu Bogu, Iskupitelju i Spasitelju, Isusu Kristu, pošto su tri bitnosti jednog Boga, koje sačinjavaju jednu bit, u Njemu. Da je u Njemu sva punina Božanstva, kako Pavle izjavljuje, je očigledno također iz Gospodinovih vlastitih riječi, da je sve što Otac ima Njegovo, i da Sveti Duh ne govori sam od sebe već iz Njega; i konačno, da je On, kada je uskrsnuo, za razliku od svih drugih ljudi, sa Sobom iz grobnice uzeo Svoje cijelo ljudsko tijelo, i meso i kosti:

Matej 28:1-8; Marko 16:5, 6; Luka 24:1-3; Ivan 22:11-15,

To je On također otvoreno posvjedočio Svojim učenicima, govoreći:

‘Pogledajte ruke Moje i noge, da sam to Ja Osobno: Opipajte Me i vidite jer duh nema tijela i kostiju, kao što vidite da Ja imam.’   Luka 24:39

Iz ovog se svaki čovjek može uvjeriti, ako to hoće, da je Gospodinovo Ljudsko Božansko, i posljedično tome da je u Njemu Bog Čovjek a Čovjek Bog.

171. Trojstvo koje je sadašnja Kršćanska Crkva prihvatila i uvela u svoju vjeru je slijedeće, da je Bog Otac začeo Sina od vječnosti, da je Sveti Duh onda proizašao iz obadvojice, i da je svaki od njih zaseban Bog. Ovo trojstvo se od strane ljudskih umova može razumjeti jedino kao trijarhija, i kao vladavina tri kralja u jednom kraljevstvu, ili tri generala nad jednom vojskom, ili tri gospodara u jednoj kući, od kojih svaki ima jednaku moć; što mora rezultirati u uništenju. Ako bi bilo tko htio zamisliti ovu trijarhiju, ili ju predstaviti svojoj mentalnoj viziji, a ipak ju povezati sa idejom o jedinstvu, on bi bio prisiljen zamisliti ju jedino kao čovjeka sa tri glave na jednom tijelu, ili kao tri tijela pod jednom glavom. Takav čudovišan lik Trojstva će se pokazati onima koji vjeruju kako postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka zaseban Bog; i koji ih kombiniraju u jednog Boga, i negiraju da je Bog, pošto je On jedan, jedna Osoba. Ideja da je Sin Božji rođen od vječnosti sišao i prisvojio Ljudsko se može usporediti sa bajkama drevnih ljudi, u kojima se kaže kako su ljudske duše bile stvorene na početku svijeta, i da one ulaze u ljudsko tijelo i postaju ljudi; i isto tako sa apsurdnom idejom da duša jednog čovjeka prelazi u drugog, kao što su mnogi u Židovskoj crkvi vjerovali; na primjer da je Ilijina duša prešla u tijelo Ivana Krstitelja, i da će se David vratiti u svom vlastitom tijelu ili nekog drugog čovjeka te vladati nad Izraelom i Judom, pošto je rečeno u Ezekijelu: 

‘Postavit ću nad njima jednoga Pastira, i On će ih pasti, slugu svoga Davida… on će im biti pastir, a Ja, Jehova, bit ću njihov Bog i… Moj sluga David će biti princ među njima.’  34:23, 24;

i na drugim mjestima pošto nisu znali da ‘David’ u ovim odlomcima predstavlja Gospodina.

172. (4) TROJSTVO BOŽANSKIH OSOBA OD VJEČNOSTI, ILI PRIJE NEGO JE SVIJET BIO STVOREN, JE U IDEJI TROJSTVO BOGOVA; A TA IDEJA SE NE MOŽE OTKLONITI PUTEM USMENE ISPOVIJEDI O JEDNOM BOGU.

Da je trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti trojstvo bogova je savršeno jasno iz sljedećeg odlomka u Atanasijevom Vjerovanju:

‘Postoji jedna osoba Oca, druga Sina, i još jedna Svetog Duha. Otac je Bog i Gospodin, Sin je Bog i Gospodin, i Sveti Duh je Bog i Gospodin; pa ipak nisu tri boga i gospodina, već jedan Bog i Gospodin, jer baš kao što smo mi prisiljeni Kršćanskom istinom priznati svaku Osobu kao zasebnog Boga i Gospodina, tako nam je katoličkom religijom zabranjeno izreći kako postoje tri boga ili tri gospodina.’

Ovo Vjerovanje je prihvaćeno kao ekumensko, ili univerzalno od strane cijele Kršćanske Crkve, i iz njega je izvedeno sve što je u današnje vrijeme poznato i priznato u vezi s Bogom. Svatko tko ovo Vjerovanje čita sa svojim otvorenim očima može vidjeti kako je od strane onih koji su formirali Sabor u Nikeji, odakle je ovo Atanasijevo Vjerovanje proizašlo, tako reći, kao posmrtni proizvod,  bilo shvaćeno jedino trojstvo bogova. Da trojstvo bogova nije bilo shvaćeno jedino od strane njih,  već također da se Trojstvo na ni jedan drugi način ne shvaća u cijelom Kršćanskom svijetu, slijedi iz činjenice da je svo njegovo znanje o Bogu izvedeno iz tog Vjerovanja, kojem su svi doslovno poslušni.

[2] Ja apeliram svakome, bio on laik ili svećenik, i obrazovanim učiteljima i doktorima božanske nauke, posvećenim biskupima i nadbiskupima, i kardinalima u njihovim grimiznim haljinama, zaista, i samom Rimskom Papi, da kažu da li se u današnjem Kršćanskom svijetu shvaća ijedno drugo trojstvo osim trojstva bogova.

Neka se svaki od njih posavjetuje sam sa sobom i onda proglasi ideje koje je formirao. Iz riječi ove univerzalno prihvaćene doktrine u svezi Boga je očigledno i jasno, poput vode u kristalnom vrču, da postoje tri osobe od kojih je svaka zasebno Bog i Gospodin; također da u skladu sa Kršćanskom istinom ljudi trebaju ispovijedati ili priznati kako je svaka Osoba odvojeno Bog i Gospodin, ali da im Katolička i Kršćanska religija ili vjera zabranjuje izreći ili imenovati tri Boga i Gospodina; i tako da su istina i religija, ili istina i vjera, ne jedna stvar, već dvije, međusobno nesložne; Štoviše, da ih cijeli svijet ne bi ismijao bilo je nadodano kako ne postoje tri boga i gospodina, već jedan Bog i Gospodin, jer tko se ne bi smijao ideji o tri Boga? A ipak, zar ima itko tko ne vidi proturječje u ovom dodatku?

[3] Da su oni, međutim, rekli da Božanska Bit pripada Ocu, i Božanska Bit Sinu, i Božanska Bit Svetom Duhu, ali da nisu tri Božanske Biti, već da je Božanska Bit jedna i nedjeljiva, onda bi ova tajna bila razumljiva; to jest, kada se pod Ocem razumije izvorno Božansko, pod Sinom Božansko Ljudsko odatle, a pod Svetim Duhom proizlazeće Božansko, što su tri sastavna dijela jednog Boga; ili, ako se razumije kako je Božansko Oca poput duše u čovjeku, Božansko Ljudsko poput tijela te duše, a Sveti Duh poput djelovanja koje proizlazi iz obadvoje, onda se zaista razumiju tri bitnosti, ali one pripadaju jednoj te istoj Osobi, i na taj način sačinjavaju jednu nedjeljivu Bit.  

173. Razlog zašto se ideja o tri Boga ne može otkloniti putem usmene ispovijedi o jednom Bogu počiva u tome što je ova ideja od djetinstva bila usađena u pamćenje, a svaki čovjek razmišlja iz sadržaja svojeg pamćenja. Pamćenje u čovjeka je poput preživajućeg želuca u ptica i životinja. U ovog oni odlažu hranu pomoću koje su s vremena na vrijeme hranjeni:  jer oni ju od tamo povremeno vade i prebacuju u stvarni želudac gdje je ona probavljena i distribuirana za sve potrebe tijela. Ljudsko razumijevanje odgovara ovom potonjem želucu, kao što pamćenje odgovara prijašnjem. Svatko može vidjeti da ideja o tri Božanske osobe od vječnosti, što je isto kao i ideja o tri Boga, ne može biti uništena putem usmene ispovijedi o jednom Bogu, samo iz činjenice da ona još i dalje nije bila uništena, i da postoje mnogi među crkvenim dostojanstvenicima koji nisu voljni da ona bude uništena. Ovi žestoko inzistiraju kako su tri Božanske osobe jedan Bog, ali tvrdoglavo negiraju kako je Bog, pošto je jedan, također jedna osoba. Svaki mudar čovjek, međutim, u svom vlastitom umu razmišlja kako se pod Osobom zasigurno ne misli na ‘osobu’, već da to upućuje na izvjesnu kvalitetu. Kakvu to on ne zna, i prema tome što je bilo usađeno u njegovo pamćenje od djetinstva ostaje, poput korijena stabla u zemlji iz kojeg će, čak ako je stablo posječeno, zasigurno izbiti svježe mladice.

[2]        Ali, prijatelju moj, nemoj samo odrezati stablo, već iskopaj također i njegov korijen, i onda u svoj vrt posadi stabla koja daju dobre plodove. Pazi, prema tome, da se ideja o tri boga ne fiksira u tvom umu, dok tvoja usta, koja su lišena ideje, kažu ‘jedan Bog’. Na što onda naliči razumijevanje iznad pamćenja, koje razmišlja o tri Boga, i razumijevanje ispod pamćenja, iz kojeg usta istovremeno kažu ‘jedan Bog’, nego na iluzionista na pozornici, koji može igrati dvostruku ulogu tako što prelazi sa jedne na drugu stranu? On može reći nešto na jednoj strani i tome proturječiti na drugoj, i izražavajući tako suprotne osjećaje, može na jednoj strani sebe nazivati mudrim čovjekom, a budalom na drugoj. Rezultat je da, ako bi stajao po sredini i gledao u oba smjera, on mora misliti kako niti u jednom niti u drugom nema stvarnosti. Tako možda razumijevanje mora zaključiti da ne postoji niti jedan Bog niti tri, i posljedično da uopće nema Boga. Ovo je izvor naturalizma koje prevladava u današnje vrijeme.

Na nebu nitko ne može izgovoriti riječi ‘trojstvo Osoba’, od kojih je svaka pojedinačno Bog, jer tome se suprotstavlja sama nebeska aura kroz koju anđeoske misli putuju u valovima poput zvukova u našem zraku. To može učiniti jedino licemjer; ali zvuk njegova glasa u toj auri škrguće onako kako škrguću zubi, ili grakće poput gavrana koji pokušava imitirati pticu pjevicu. Ja sam međutim čuo sa neba kako je uništiti vjerovanje, koje je usađeno u um i potvrđeno u korist trojstva bogova, putem usmene ispovijedi o jednom Bogu tako nemoguće kao i izvaditi stablo kroz njegovo sjeme, ili čovjekov obraz kroz dlaku njegove brade.  

174. (5) TROJSTVO OSOBA NIJE BILO POZNATO U APOSTOLSKOJ CRKVI, VEĆ JE BILO IZMIŠLJENO NA SABORU U NIKEJI, NAKON ČEGA JE BILO UVEDENO U RIMOKATOLIČKU CRKVU, I OD TAMO U CRKVE KOJE SU SE ODVOJILE OD NJE.

Pod Apostolskom Crkvom se misli na Crkvu koja je postojala na različitim mjestima ne samo u vrijeme Apostola već također i u naredna dva tri stoljeća. Nakon toga su ljudi započeli skidati vrata hrama sa njegovih šarki i poput lopova provaljivati u njegovo svetište. Pod Hramom se razumije Crkva, pod vratima Gospodin Bog Iskupitelj, a pod svetištem Njegovo Božanstvo. Jer Isus kaže:

‘Zaista, zaista, kažem vam, tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik… Ja sam vrata: kroza Me tko uđe, spasit će se.’   Ivan 10:1, 9

[2]        Taj zločin su počinili Arius i njegovi sljedbenici. Stoga je od strane Konstantina Velikog bio sazvan sabor u Nikeji, gradu u Bitiniji; i da bi uništili opasno Ariusovo krivovjerje, tamo okupljeni su smislili, odredili i proglasom ustanovili,  kako su tri Božanske osobe, Otac, Sin i Sveti Duh, postojale od vječnosti, i kako svakoj od njih, po Sebi i u Sebi, pripada osobnost, postojanje i izdržavanje. Nadalje, da je druga Osoba, ili Sin, sišao dolje i prisvojio Ljudsko, te ostvario djelo iskupljenja; i posljedično tome da Božansko pripada Njegovom Ljudskom po hipostatskoj uniji, kroz koju je On u intimnoj vezi sa Bogom Ocem. Od tog vremena su se zemljom započela širiti mnoga bezbožnička krivovjerja u svezi Boga i Kristove Osobe, koja su uzvisila Antikristovu glavu, podijelila Boga na tri a Gospodina Spasitelja na dva, i tako uništila Hram kojeg je Gospodin izgradio posredstvom Svojih Apostola, i to sa takvim učinkom da ni jedan kamen nije ostao na kamenu nerazvaljen, u skladu sa Njegovim vlastitim riječima u Mateju 24:2. U tom odlomku se pod Hramom ne misli samo na hram u Jeruzalemu, već također i na Crkvu, čije se uništenje ili kraj obrađuje u cijelom tom poglavlju.

[3]        Ali što se drugo moglo očekivati od tog Sabora, i onih koji su ga nasljedili, koji su slično tako podijelili Božanstvo na tri, i postavili utjelovljenog Boga pod sobom na svoje podnožje? Jer oni su odvojili glavu Crkve od njezina tijela, ‘penjući se drugim putem’; što će reći, oni su prošli mimo Gospodina Isusa Krista, uspinjući se ka Bogu Ocu kao drugom Božanstvu, jedino sa Kristovom zaslugom na njihovim usnama, kako bi Bog, na račun nje, mogao biti milostiv; i time da opravdanje može direktno utjecati u njih sa svime što ga prati, naime, opraštanjem grijeha, obnavljanjem, posvećivanjem, regeneracijom i spasenjem, i to bez primjene ikakvog napora od strane čovjeka koji bi tome doprinjeo.

175. Apostolska Crkva nije znala ništa o trojstvu Osoba, ili o tri Osobe od vječnosti, što se jasno vidi iz Vjerovanja te Crkve, koje se naziva Apostolsko Vjerovanje, gdje je rečeno:

‘Ja vjerujem u Boga Oca Svemogućeg, Stvoritelja neba i zemlje; i u Isusa Krista, Njegovog jedinog Sina, našeg Gospodina, Koji je bio začet po Svetom Duhu, rođen od djevice Marije; i u Svetog Duha.’

Ovdje se nigdje ne spominje Sin od vječnosti, već Sin začet po Svetom Duhu, i rođen od djevice Marije; jer oni koji su sastavili to Vjerovanje su znali od Apostola:

‘da je Isus Krist bio istiniti Bog’,  1 Ivanova 5:20;

‘i da u Njemu prebiva sva punina Božanstva tjelesno’, Kološani 2:9;

‘i da su Apostoli propovijedali vjeru u Njega’, Djela 20:21;

‘i da On ima svu vlast na nebu i na zemlji’, Matej 28:18.

176. Kakvo povjerenje se može položiti u Sabore kada oni ne pristupaju direktno Bogu Crkve? Zar Crkva nije Gospodinovo tijelo, a On njezina glava? A što je tijelo bez glave? I kakvo je to tijelo koje na sebi ima tri glave, pod čijim rukovodstvom se vijećà i donose odluke? Zar prosvjetljenje, koje je duhovno, i dolazi jedino od Gospodina, Koji je Bog neba i Crkve, i također Riječi, ne postaje u tom slučaju sve više i više prirodno, i na kraju čulno? Onda ono ne percipira ni jednu jedinu teološku istinu u njezinom unutarnjem obliku;  radije je takva istina odmah odbačena iz misli racionalnog razumijevanja kao što pljeva vijačom biva otpuhnuta u zrak. U tom stanju neistine zauzimaju mjesto istina a tama mjesto sjajnog svjetla. Onda ljudi stoje kao u pećini, sa naočalima na nosu i svijećom u ruci, zatvarajući svoje oči za duhovne istine koje su na nebeskom svjetlu, i otvarajući ih čulnim istinama koje su na obmanjujućem svjetlu tjelesnih čula. Nešto slično im se događa kada čuju kako se čita Riječ. Njihovi umovi su onda uspavani za istine ali probuđeni za neistine; i oni postaju poput Zvijeri koja je opisana kako izlazi iz mora,

‘sa ustima kao u lava, tijela kao u leoparda, i stopala kao u medvjeda.’  Apokalipsa 13:2

[2]        Na nebu je rečeno kako su se na završetku Sabora u Nikeji dogodile one stvari koje je Gospodin predskazao Svojim učenicima:

‘Sunce će pomrčati, i mjesec neće više svijetliti, i zvijezde će s neba padati, i sile će se nebeske poljuljati.’      Matej 24:29

Apostolska Crkva je u stvari bila poput nove zvijezde koja se pojavljuje na zvjezdanom nebu; ali Crkva je, nakon dva Sabora u Nikeji, bila poput te iste zvijezde no zamračene i skroz rascjepljene, kao što se nekada, prema promatranjima astrologa, događa u prirodnom svijetu. U Riječi je zapisano:

‘kako Jehova Bog obitava u nepristupačnom svjetlu.’  1 Timotej 6:16

Tko bi Mu onda mogao pristupiti osim ako obitava u pristupačnom svjetlu, što će reći, ukoliko On nije sišao, i prisvojio Ljudsko, i u njemu postao Svjetlo svijeta? Ivan 1:9; 12:46. Svatko može vidjeti kako je pristupiti Jehovi Ocu u Njegovom vlastitom svjetlu nemoguće kao i na krilima jutra odletjeti do sunca, ili se hraniti zrakama sunca umjesto materijalnom hranom, ili za pticu odletjeti u eter, ili jelenu letjeti zrakom?

177. (6) IZ NIKEJSKE A TAKOĐER I IZ ATANASIJEVE DOKTRINE U SVEZI TROJSTVA JE NASTALA VJERA KOJA JE IZOPAČILA CIJELU KRŠĆANSKU CRKVU.

Kao što je bilo ukazano gore u br. 172 iz Nikejskog i Atanasijevog Vjerovanja, trojstvo je po njima trojstvo bogova. Iz njih je nastala vjera sadašnje Crkve, što je vjera u Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha. U Boga Oca, kako On uračunava pravednost Svojeg Sina, Spasitelja, i pripisuje ju čovjeku; u Boga Sina, kako zagovara i posreduje; i u Svetog Duha, kako u stvari upisuje na čovjeka uračunatu pravednost, i zapečaćuje ju tako što opravdava, posvećuje i regenerira čovjeka. To je vjera današnjih dana, koja je sama po sebi dovoljan dokaz da se priznaje i obožava trojstvo bogova.  

[2]        Iz vjere svake Crkve je izvedeno svo njezino obožavanje i doktrina; i prema tome se može reći, kakva vjera takva i doktrina. Otud slijedi da je ova vjera u tri boga izopačila sve što pripada Crkvi; jer vjera je prvi princip, a doktrinalne stvari su derivati, a derivati svoju bît uzimaju od svog prvog principa. Ako itko ispita pojedinosti ove doktrine u odnosu na Boga, Osobu Krista, ljubav prema bližnjemu, pokajanje, regeneraciju, slobodnu volju, predodređenje, i primjenu sakramenata Krštenja i Svete Večere, on će jasno vidjeti kako ideja o tri boga ulazi u svaku od njih;  a ako u stvari ne izgleda kako je u njima, ta ideja je i dalje izvor odakle one teku. U ovom trenutku, međutim, nije moguće poduzeti takvo ispitivanje; ali pošto bi to bilo korisno učiniti sa ciljem da se ljudima otvore oči, ovoj knjizi će biti stoga nadodana jedna Nadopuna u kojoj će ova točka biti predočena.

[3]        Vjera Crkve u svezi Boga je poput duše u tijelu, a pojedinosti doktrine su poput njegovih organa. Štoviše, vjera u Boga je poput kraljice, a doktrinalne istine su poput dužnosnika na njezinom dvoru; a kako ovi zavise o kraljičinom autoritetu, tako doktrinalne istine zavise o očitovanju vjere. Iz prirode ove vjere se može vidjeti kako je Riječ shvaćena u Crkvi, jer vjera savija i k sebi privlači štogod može, kao sa konopcima. Ako je vjera lažna, ona sa svakom istinom Riječi počinjava preljub; pogrešno ju tumači, i krivotvori, čineći tako čovjeka mahnitim po pitanju duhovnih stvari. Ako je, međutim, vjera istinita, onda je cijela Riječ u skladu sa njome, a Bog Riječi, Koji je Gospodin Bog Spasitelj, izlijeva svjetlo te u nju udahnjuje Svoj Božanski pristanak, čineći tako čovjeka mudrim.

[4]        Vjera današnjih dana, koja je u svojem unutarnjem obliku vjera u tri boga ali je u izvanjskom obliku vjera u jednog Boga, je utrnula svjetlo u Riječi, i udaljila Gospodina iz Crkve, i na taj način preokrenula njezino jutro u noć, što će se također vidjeti u Nadopuni. Ovo je bilo učinjeno od strane krivovjernika prije Sabora u Nikeji, i onda od strane krivovjernika tog Sabora i onih koji su slijedili.

Ali kakvo pouzdanje se može postaviti u Sabore koji:

‘u ovčinjak ne ulaze kroz vrata, već se penju drugim putem’, Ivan 10:1, 9?

Njihova promišljanja nisu neslična koracima slijepca po danu, ili onima u čovjeka koji se svojim očima koristi noću, od kojih ni jedan ne vidi jarak prije nego propadne u njega. Na primjer, kakvo se pouzdanje može položiti u Sabore koji su ustanovili vikarstvo Pape, kanonizaciju mrtvih, njihovo zazivanje kao božanstava i obožavanje njihovih slika, autoritet oproštenja, i podjelu Euharistije, i tako dalje? Štoviše, kakvo se pouzdanje može položiti u Sabor koji je ustanovio odvratnu doktrinu o predodređenju, pa to onda izvjesio ispred hramova svoje Crkve kao paladij njihove religije? Ali ti, prijatelju moj, radije pristupi Bogu Riječi, i stoga Riječi, i na taj način kroz vrata uđi u ovčinjak, to jest, u Crkvu, i bit ćeš prosvjetljen. Onda ćeš sam za sebe vidjeti kao sa planinskog vrhunca ne samo zablude mnogih drugih, već također i tragove svojih ranijih lutanja u mračnoj šumi što leži podno planine. 

178. Vjera svake Crkve je, tako reći, sjeme iz kojeg izviru sve njezine dogme, i može se usporediti sa sjemenom stabla iz kojeg izrastaju svi njegovi dijelovi, uključujući i plod; i također sa ljudskim sjemenom iz kojeg su začeta djeca i obitelji u sukcesivnim serijama. Kada je, prema tome, poznata temeljna vjera, koja se po njezinoj prevladavajućoj prirodi naziva spasavajućom vjerom, onda je percipiran karakter Crkve. Ovo se može ilustrirati sljedećim primjerom.  

Pretpostavimo kako je vjera da je priroda stvoritelj svemira. Iz ovog slijedi da je svemir ono što se naziva Bogom; da je priroda njegova bît; da je eter najviši bog, kojeg su drevni ljudi nazivali Jupiter; da je zrak božica, koju su drevni ljudi nazivali Juno, učinivši je Jupiterovom ženom; da je ocean bog inferiorniji od ovih, koji se po drevnim ljudima naziva Neptun; a pošto božanstvo prirode seže čak do centra zemlje, da je i tamo također bog, koji se po drevnim ljudima naziva Pluton; da je sunce palača svih bogova, gdje se oni sastaju kad Jupiter sazove sastanak; štoviše, da je vatra život iz Boga, i da tako ptice lete, zvijeri hodaju a ribe plivaju u Bogu. Slijedi dalje kako su misli samo modifikacije etera baš kao što su riječi iz njih modulacije zraka; i da su osjećaji ljubavi povremene promjene stanja prouzrokovane uplivom sunčevih zraka u njih. Kao dodatak ovim stvarima također slijedi kako je život nakon smrti, zajedno sa rajem i paklom, bajka koju je svećenstvo izmislilo sa ciljem pribavljanja časti i bogatstva; ali ipak korisna bajka, koju se ne smije javno ismijati, pošto vrši civilnu službu tako što priproste ljude drži poslušnima njihovim vladarima. Ipak slijedi kako su oni koji su privučeni religijom sanjari, čije misli su halucinacije, a akcije pantomima, i koji, na nagovor svećenika, vjeruju u ono što ne mogu vidjeti i vide ono što nadilazi shvaćanje. Ove posljedice, i mnoge druge slične prirode, su uključene u vjerovanje da je priroda stvoritelj svemira, i pojavljuju se iz njega kada se ono razvija. Sve ovo je bilo rečeno kako bi se doznalo da vjera današnje Crkve, koja je u svojoj unutarnjoj formi vjera u tri boga, ali u svojoj vanjskoj formi vjera u jednoga, uključuje brojne neistine, a iz nje se može izvući još onoliko puno njih koliko ima malih paukova u lopti paukovih jajašaca. Ovo može vidjeti svatko čiji um je posredstvom svjetla od Gospodina postao uistinu racionalan; ali kako će to itko drugi vidjeti kada su vrata do te vjere i njezinog potomstva zatvorena i zasunjena sa naredbom kako je za ljudski razum nezakonito gledati u njezine tajne?  

179. (7) ODATLE JE PROIZAŠLA ONA ‘GROZOTA OPUSTOŠENJA I ONA NEVOLJA, KAKVE NIKAD PRIJE NIJE BILO NITI ĆE JE IKAD VIŠE BITI’, KOJU JE GOSPODIN PREDSKAZAO U DANIJELU, U EVANĐELISTIMA I U APOKALIPSI.

U Danijelu je zapisano:

‘Na kraju će na krilima odvratnosti doći grozota opustošenja, sve do svršetka i odluke, kad će se oboriti na pustošnika.’  Danijel 9:27

U Matejevom Evanđelju, Gospodin kaže:

‘Onda će ustat mnogi lažni proroci i mnoge će zavesti… Kada dakle vidite da grozota opustošenja, po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu – tko čita, neka dobro razumije.’  24:11, 15

i nakon toga u istom poglavlju:

‘Jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti.’  Matej 24:25

Ova nevolja i grozota se obrađuju u sedam poglavlja u Otkrovenju. One su naznačene sa:

‘crnim konjem i konjem sivcem koji su izašli iz knjige čije pečate je Jaganjac otvorio.’   Apokalipsa 6:5-8;

također sa ‘zvijeri koja izlazi iz bezdana, koja je zaratila sa dva svjedoka, i ubila ih, 11:7-i naknadni stihovi;

i ‘zmajem koji je stajao ispred žene koja se trebala poroditi, da bi požderao njezino dijete, i gonio je u divljinu, gdje je iz svojih usta izbacio vodu poput rijeke da bi ju potopio’,  12 poglavlje;

također sa ‘zmajevim zvijerima, jednom koja izlazi iz mora, drugom iz zemlje’, 13 poglavlje;

također sa ‘tri duha kao žabe, koji su izašli iz zmajevih usta, i usta zvijeri, i iz usta lažnog proroka’, 16:13;

i nadalje sa ovim, ‘da je, nakon što je sedam anđela izlilo pehare gnjeva Božjega, u kojima je bilo sedam zadnjih zala, na zemlju, na more, na izvore i rijeke, na sunce, na prijesto zvijeri, na rijeku Eufrat, i konačno u zrak, bio veliki zemljotres, kakvog nije bilo od kada je ljudi na zemlji’, 16 poglavlje.

‘Zemljotres’ predstavlja uništenje crkve, što je ostvareno putem neistinitosti i krivotvorenja istina; a to je također predstavljeno sa

‘velikom nevoljom kakve nikad nije bilo od početka svijeta.’ Matej 24:21 

Isto predstavljaju sljedeće riječi:

‘I anđeo baci svoj srp na zemlju i obra vinograd zemaljski, a obrano baci u veliku kacu gnjeva Božjega. Gazila se kaca… poteče krv iz kace konjima do uzda, tisuću i šest stotina stadija uokolo.’   Apokalipsa 14:19, 20

‘Krv’ predstavlja krivotvorenu istinu; pored mnogih drugih takvih odlomaka u tih sedam poglavlja.

180. U Evanđelistima, Mateju 24; Marku 13; i Luki 21, su opisana sukcesivna stanja propadanja i korupcije Kršćanske Crkve. U tim poglavljima ‘velika nevolja, kakve nije bilo od početka svijeta, niti će je ikad više biti’, naznačava, kao i drugdje u Riječi, preplavljivanje istine sa neistinama i to do takve mjere da ne preostaje ni jedna jedina istina koja nije krivotvorena ili uništena. To je također značenje ‘grozote opustošenja’ u tim odlomcima, te ‘grozote opustošenja koja dolazi na krilima odvratnosti’, i ‘svršetka i odluke’ u Danijelu; a isto to je opisano u Apokalipsi, u onim odlomcima koji su upravo bili navedeni. To se dogodilo pošto Crkva nije priznala Jedinstvo Boga u Trojstvu, i Njegovo Trojstvo u Jedinstvu u jednoj Osobi, nego u tri. Crkva je prema tome bila utemeljena na mentalnoj ideji o tri boga, ali usmenoj ispovijedi o jednom Bogu. Tako su ljudi sebe odvojili od Gospodina u tolikoj mjeri da im više nije preostala nikakva ideja o Božanstvu u Njegovoj Ljudskoj prirodi, iako je On, Bog Otac, Osobno u Ljudskom; i poradi toga se naziva:

‘Otac od Vječnosti,’ Izaija 9:6

te kaže Filipu:

‘Onaj koji vidi Mene, vidi Oca.’   Ivan 14:7, 9

181. Ali ovdje se postavlja pitanje, gdje je izvor tom vrelu iz kojeg je potekla takva grozota opustošenja kakva je opisana u Danijelu 9:27, i takva nevolja kakve nikad nije bilo niti će je ikad više biti, Matej 24:21? a odgovor je, izvor je ta vjera koja univerzalno prevladava u cijelom Kršćanskom svijetu, sa njezinim uplivom, djelovanjem i pripisivanjem u skladu sa primljenim tradicijama. Zadivljujuće je da doktrina o opravdanju putem ovakve vjere, iako nije riječ o vjeri već obmani, bude smatrana za apsolutno sve u Kršćanskim Crkvama, gdje prevladava među svećenstvom skoro kao jedina bitnost teologije. Svi mladi studenti teologije na njihovim fakultetima gorljivo uče, gutaju i apsorbiraju baš ovu doktrinu; i nakon toga ju, kao inspirirani nebeskom mudrošću, naučavaju u njihovim crkvama, objavljuju u njihovim knjigama. Uz njezinu pomoć oni traže i postižu ugled zbog uzvišene naobrazbe, slavu i čast, i na račun nje im se uručuju diplome, titule i nagrade, iako je pomoću te vjere jedino danas sunce zamračeno, mjesec lišen svoga svjetla, zvijezde su pale sa neba, i nebeske sile se uzdrmale, prema riječima Gospodinova predskazanja u Mateju 24:29. Bilo mi je očitovano kako je doktrina ove vjere zasljepila umove ljudi u današnje vrijeme do te mjere da oni nisu voljni, i prema tome nisu u stanju, vidjeti ni jednu jedinu Božansku istinu iznutra, bilo na svjetlu sunca ili mjeseca, već jedino izvani, kao u grubim konturama uz pomoć svjetla vatre po noći. Ja prema tome mogu potvrditi slijedeće, da su kojim slučajem Božanske istine u svezi istinskog sjedinjenja ljubavi prema bližnjemu i vjere, raja i pakla, Gospodina, života nakon smrti i vječne sreće, poslane sa neba dolje na zemlju i zapisane srebrnim slovima, one ne bi bile smatrane vrijednima čitanja od strane onih koji podržavaju doktrinu o opravdanju i posvećivanju samo sa vjerom; ali da je, u drugu ruku, rasprava o opravdanju samo sa vjerom bila poslana iz pakla, oni bi ju primili, prigrlili i ponijeli kući u svojim grudima.

182. (8) IZ ISTOG RAZLOGA, DA GOSPODIN NIJE USPOSTAVIO NOVO NEBO I NOVU ZEMLJU, NITKO SE NE BI SPASIO.

Zapisano je u Mateju:

‘Jer tada će biti velika nevolja kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio.’  Matej 24:21, 22

Ovo poglavlje obrađuje kraj ovog razdoblja, čime se naznačava kraj sadašnje Crkve; prema tome, skraćivanje tih dana naznačava njezino dokončavanje i uspostavljanje nove. Tko ne zna da se, ukoliko Gospodin nije došao na svijet i ostvario Iskupljenje, nitko ne bi spasio? A ostvariti Iskupljenje znači formirati novo nebo i Novu Crkvu. Da će Gospodin ponovno doći na svijet On je predskazao u Evanđelistima, u Mateju 24:30, 31; Marku 13:26; Luki 12:40; i u Apokalipsi, posebice u zadnjem poglavlju. Gore je također bilo ukazano u sekciji o Iskupljenju kako On danas ostvaruje djelo Iskupljenja, tako što formira novo nebo i uspostavlja Novu Crkvu kako bi se čovjek mogao spasiti.

[2]        U podlozi činjenice da se nitko ne bi spasio ukoliko od strane Gosopodina nije uspostavljena Nova Crkva, leži velika istina koja do sada nije bila poznata. Ova je, sve dok je Zmaj sa svojom posadom obitavao u svijetu duhova, u kojeg je bio bačen, bilo je nemoguće da ijedna Božanska istina sjedinjena sa Božanskim dobrom prođe do ljudi na zemlji, bez da se izopači i krivotvori, ili uništi. To je značenje sljedećih riječi u Apokalipsi:

‘Zmaj je bio zbačen na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi… Jao onima koji žive na zemlji i u moru, jer vrag je sišao k njima, veoma gnjevan.’  Apokalipsa 12:9, 12, 13

Ali kada je Zmaj bio bačen u pakao, 20:10, onda je

‘Ivan vidio novo nebo i novu zemlju, i Novi Jeruzalem kako silazi sa neba od Boga.’  21:1, 2

Pod ‘Zmajem’ se misli na one koji su u vjeri sadašnje Crkve.

MEMORABILIJA

[3]        Ja sam ponekad u duhovnom svijetu razgovarao sa onima koji su vjerovali kako se čovjek opravdava samo sa vjerom, i rekao sam im da je njihova doktrina pogrešna i apsurdna, da prouzrokuje bezbrižnost, sljepilo, pospanost i noć u duhovnim stvarima, i posljedično tome duši donosi smrt. Preklinjao sam ih da od nje odustanu, ali sam na to dobio odgovor: ‘Zašto odustati od nje? Nadmoćnost svećeničke učenosti nad onom u laika ovisi jedino o toj doktrini.’ Ali ja sam odgovorio kako oni očigledno nisu kao svoj cilj imali spasenje ljudskih duša, već nadmoć svojeg vlastitog ugleda; i prema tome, pošto su istine iz Riječi primjenili na svoje vlastite lažne principe, i tako ih onečistili, oni su bili anđeli bezdana, zvani Abaddoni i Apollioni, Apokalipsa 9:11, kojima su predstavljeni oni koji uništavaju Crkvu tako što potpuno krivotvore Riječ. Ali oni su odgovorili: ‘Kako to može biti? Naše poznavanje tajni ove vjere nas čini proricateljima, i iz nje, kao iz svetišta, mi dajemo naše odgovore; i stoga mi nismo Apollioni već Apolloni.’ Ogorčen na ovo ja rekoh: ‘Ako ste Apolloni onda ste također i levijatani. Glavni među vama su vijugavi levijatani, a oni na nižim pozicijama su ispruženi levijatani koje će Bog kazniti sa svojim ljutim i velikim mačem, Izaija 27:1.’ No oni su se na ove riječi smijali.

183. (9) OD TROJSTVA OSOBA, OD KOJIH JE SVAKA, PREMA ATANASIJEVOM VJEROVANJU, POJEDINAČNO BOG, SU NASTALE MNOGE NEPODUDARNE I APSURDNE IDEJE U SVEZI BOGA, KOJE U SEBI NISU NIŠTA DRUGO NEGO MAŠTARIJE I OBMANE.

Iz doktrine o tri Božanske osobe od vječnosti, koja je u sebi glava svih doktrinalnih učenja u Kršćanskim crkvama, su proizašle mnoge neumjesne ideje o Bogu, nedostojne Kršćanskog svijeta, koji bi po pitanju stvari koje se tiču Boga i Njegova Jedinstva trebao biti, i koji bi mogao biti, svjetlo svim ljudima i narodima na sve četiri strane svijeta. Svi koji žive izvan Kršćanske crkve, Muslimani, Židovi, a također i Pogani, bez obzira koju religiju ispovijedaju, imaju averziju prema Kršćanstvu, jedino poradi njihova vjerovanja u tri Boga. Njezini misionari su ovog jako dobro svjesni; i stoga su itekako pažljivi prilikom izlaganja o trojstvu Osoba, kako je opisano u Nikejskom i Atanasijevom Vjerovanju, pošto bi dok to čine mogli biti ismijani, i ljudi bi ih se klonili.

[2]        Što slijedi su neskladne, nestvarne i beskorisne ideje koje su nastale iz doktrine o tri Božanske Osobe od vječnosti, a koje se i dalje javljaju u umu svakoga koji nastavlja vjerovati u riječi te doktrine,  i naviru u njegove misli iz onog što čuje ili pak čita: Negdje iznad glave Bog Otac sjedi na visinama, Sin je sa Njegove desne strane, a Sveti Duh ispred njih, i sluša što je rečeno i onda odmah juri diljem cijele zemlje, da bi prema donešenoj odluci podijelio darove opravdanja, upisujući ih u srca ljudi, mjenjajući ih iz djece gnjeva u djecu milosti, pretvarajući ih iz osuđenih u odabrane. Ja pozivam sve obrazovane, i među svećenstvom i među laicima, da kažu da li u svojim umovima zamišljaju ijednu drugu ideju o Trojstvu od ove, pošto ona spontano teče iz te doktrine, kao što se može vidjeti iznad iz pripovijesti u br. 16.

[3]        Tamo gdje postoji ova ideja tamo postoji i znatiželja u vezi s onim što su tri Osobe međusobno razgovarale prije nego je svijet bio stvoren; da li o svijetu koji je tek trebao biti stvoren, o onima koji su trebali biti predodređeni i opravdani, sukladno vjerovanju onih koji tvrde kako je Adamov pad bio predodređen tj. Bogom određen (Supralapsarios), ili čak o iskupljenju; i također u vezi s onim što sada međusobno razgovaraju od nastanka svijeta, Otac govoreći iz Svog autoriteta i moći pripisivanja, a Sin od svoje moći posredovanja. Tako će biti zaključeno kako pripisivanje, što je predodređenje, dolazi iz suosjećanja potstaknutog Sinovljevom molbom za sve ljude, a posebice za one kojima je Otac potstaknut ukazati naklonost iz Svoje ljubavi prema Sinu, te mukom koju je vidio kako trpi na križu.

Da li ima itko tko ne vidi kako su ovakve ideje o Bogu buncanja uma? A ipak one su u Kršćanskim Crkvama same svetosti, kojima treba ukazivati usmeno poštovanje ali ne i istražiti ih umom, pošto one nadilaze razum, i ako bi se iz pamćenja podigle do razumijevanja, one bi čovjeka izludile. Pa ipak ovo ne uklanja ideju o tri Boga, već uvodi budalastu vjeru, iz koje čovjek razmišlja o Bogu poput onog koji sanja u svom snu, ili koji hoda u tami noći, ili poput slijepca od rođenja koji hoda po svjetlu dana.

184. Da trojstvo bogova okupira umove Kršćana, iako ga oni zbog sramote negiraju, je očigledno po dovitljivosti koju mnogi prikazuju dokazujući na raznorazne načine da su tri jedan a jedan tri putem geometrije, stereometrije, aritmetike i fizike, i čak tako što slažu komadiće tkanine i papira. Na taj način od Božanskog Trojstva prave igrokaz, poput iluzionista koji glume u iluzionističkoj izvedbi. Takva izvedba se može usporediti sa vizijom onih u groznici, koji vide određeni objekt, poput čovjeka, stola, ili svijeće, kao tri, ili tri kao jedan. Može se također usporediti sa zanimljivom izvedbom onih koji rade sa mekim voskom oblikujući ga svojim prstima u različite oblike, praveći čas trokut da bi prikazali trojstvo, čas kuglu da bi prikazali Jedinstvo, govoreći kako je tu i dalje riječ o jednoj te istoj supstanci. A ipak, Božansko Trojstvo je poput bisera velike vrijednosti; ali kada je podijeljeno na Osobe, ono je poput bisera podijeljenog na tri dijela, koji je time potpuno i nepovratno uništen.

MEMORABILIJA.

185. Ovome iznad će biti dodana sljedeća Memorabilija. Prva je ova. U duhovnom svijetu postoje vremenski uvjeti i zone baš kao i u prirodnom svijetu, u ovom potonjem ne postoji ništa što također ne postoji i u prijašnjem; no oni se razlikuju u porijeklu. U prirodnom svijetu raznolikosti u klimatskim uvjetima ovise o udaljenosti sunca od ekvatora; ali u duhovnom svijetu oni variraju sukladno tome koliko su osjećaji volje i rezultirajuće misli razumijevanja udaljeni od istinske ljubavi i vjere; jer ovih su sve stvari u duhovnom svijetu korespondencije. U hladnim zonama u duhovnom svijetu se pojavljuju stvari slične onima u hladnim zonama prirodnog svijeta. Tlo tamo izgleda smrznuto, vode također, i izgleda kako snijeg prekriva sve stvari. Tamo dolaze i tamo se smještaju oni koji su u prirodnom svijetu uljuljali njihovo razumijevanje u san pomoću svojeg nemara pri razmišljanju o duhovnim stvarima, i koji su posljedično tome bili previše lijeni da bi vršili ikakve primjene; oni se nazivaju sjevernim duhovima. Jednom sam imao snažnu želju vidjeti određenu pokrajinu u hladnoj zoni gdje ti sjeverni duhovi borave, i sukladno tome sam bio odveden u duhu prema sjeveru, do predjela gdje je tlo izgledalo prekriveno sa snijegom, a sva voda smrznuta. Bio je dan Šabata, i ugledao sam brojne ljude, to jest, duhove stasa sličnog kao u ljudi u prirodnom svijetu. Oni su zbog hladnoće imali svoje glave prekrivene lavljim kožama, lica životinja preko njihovih vlastitih, dok su njihova tijela, leđa i prednji dio dolje do bedara, bili prekriveni leopardovim kožama, a njihova stopala sa medvjeđim kožama. Ugledao sam također mnoge kako se voze u kočijama, od kojih su neke bile izrezbarene u obliku zmaja sa rogovima koji su bili ispupčeni prema naprijed. Ove su povlačili mali konji čiji su repovi bili podrezani, koji su galopirali žestoko poput divljih zvijeri, dok su ih vozači, držeći uzde u svojim rukama, neprestano ubrzavali bičujući ih u njihovom trku. Onda sam ugledao kako su se svi oni grupirali prema hramu, koji nije bio vidljiv pošto je bio prekriven sa snijegom; no čuvari hrama su čistili snijeg, prokapajući ulaz za obožavaoce kako su pristizali; a oni su, silazeći sa konja, ulazili u hram.

[3]        Onda mi je bilo dozvoljeno razgledati unutrašnjost crkve, koja je bila blještavo osvijetljena sa svjetiljkama i svijećama. Oltar je bio od isklesanog kamena, a iza njega je visila tabla sa ovim natpisom: ‘BOŽANSKO TROJSTVO, OTAC, SIN I DUH SVETI, KOJI SU U BITI JEDAN BOG, ALI TRI OSOBE.’ Ubrzo se svećenik, koji je stajao pri oltaru, nakon što je tri puta kleknuo pred tablom, popeo na propovijedaonicu sa knjigom u svojoj ruci, i započeo svoju propovijed govoreći o Božanskom Trojstvu: ‘Oh koja velika tajna, da je Bog na Visinama začeo Sina od vječnosti i kroz Njega odaslao Svetog Duha, troje koji su ujedinjeni po bitì ali odvojeni po svojim svojstvima uračunavanja, iskupljenja i djelovanja! Međutim, ako promatramo ove stvari koristeći se našim razumom, naša vizija je zamračena, a pred njom se podiže tama poput one pred okom kada zuri u nezasjenjeno sunce. Prema tome, slušatelji moji, ovog predmeta što se tiče, držimo naše razumijevanje poslušno vjeri.

[4]        Nastavljajući on je rekao: ‘Oh, kako velika tajna je naša sveta vjera, koja svjedoči kako Bog Otac uračunava pravednost Svoga Sina, i šalje Svetog Duha koji, zbog te uračunate pravednosti, ostvaruje obećanja opravdavanja, koja su ukratko otpuštanje grijeha, obnavljanje, regeneracija i spasenje. Čovjek, međutim, ne zna više o uplivu i djelovanju opravdavanja od stupa soli u kojeg se pretvorila Lotova žena, niti zna išta više o njegovom boravištu ili stanju od ribe u moru. Ali, prijatelji moji, u ovoj vjeri leži skriveno blago, tako ograđeno i skriveno da se ni jedan njegov dijelić ne može vidjeti. Prema tome, i o ovom predmetu držimo naše razumijevanje podređeno vjeri.’

[5]        Ponovno je uzdahnuo i nastavio: ‘Oh, kako velika tajna je predodređenje! Onaj postaje jedan od predodređenih kome Bog pripisuje ovu vjeru, koju On, slobodnim odlučivanjem i čistom milošću, umeće u koga god i kad god Mu se to svidi. Kada se to zbiva, čovjek je poput klade; ali nakon što se to dogodilo, on postaje poput stabla. Plodovi, međutim, što su dobra djela, uistinu vise sa tog stabla, koje je u reprezentativnom smislu naša vjera, ali ipak joj u suštini ne pripadaju. Prema tome, vrijednost tog stabla nije u njegovim plodovima. Kako ovo, međutim, zvuči kao krivovjerje, a ipak je mistična istina, držimo, braćo moja, naše razumijevanje poslušno ovoj vjeri.’

[6]        Onda je nakon kraće pauze, oklijevajući kao da se prisjećao nečeg drugog iz svojeg pamćenja, nastavio: ‘Iz skladišta tajni ću izvaditi još jednu, naime, da čovjek nema ni zrnce Slobodne Volje u duhovnim stvarima. Jer naši lideri i svećenički vladari u Crkvi su u njihovim teološkim kanonima proglasili kako u stvarima od vjere i spasenja, koje se pravilno nazivaju duhovnima, čovjek nema silu htjenja, razmišljanja, razumijevanja, čak ni da bi sebe prilagodio i posvetio tako da ih može primiti. Prema tome ja, govoreći za sebe, kažem kako čovjek sam od sebe nema više moći razmišljati racionalno i pričati mudro o takvim stvarima od papige, svrake ili gavrana; posljedično da je čovjek u duhovnim stvarima uistinu magarac, i jedino u prirodnim stvarima čovjek. Ali, prijatelji moji, da ovaj predmet ne bi mučio vaš razum, stoga, kao i u ostalim slučajevima, držimo naše razumijevanje poslušno vjeri. Jer naša teologija je bezdan bez dna; ako ju pokušate dokučiti na svjetlu vašeg razumijevanja biti ćete prevladani i uništeni poput mornara brodolomnika. Međutim, počujte što kažem. Mi smo usprkos tome na samom svjetlu Evanđelja, koje sjaji visoko iznad naših glava; ali, teško meni! kosa na našim glavama i kosti naših lubanja blokiraju njegov put i spriječavaju ga prodrijeti u unutarnje odaje našeg razumijevanja.’

[7]        Kada je završio svoj govor, sišao je sa propovijedaonice i služba je, nakon što se pomolio na oltaru, bila završena. Onda sam pristupio nekima od okupljenih koji su međusobno razgovarali. Među njima je bio svećenik, i oni koji su stajali okolo su govorili: ‘Vječno smo vam zahvalni za takvu veličanstvenu propovijed, tako ispunjenu mudrošću.’ Ali ja sam im rekao: ‘Da li ste vi išta od nje razumjeli?’ Oni odgovoriše: ‘Mi smo sve poslušali; ali zašto nas pitaš da li smo razumjeli? Zar nije razumijevanje tupo u odnosu na takve teme?’ Na te riječi je svećenik rekao: ‘Blaženi ste vi pošto ste slušali i niste razumjeli; jer na taj način ćete se spasiti.’

[8]        Nakon toga sam razgovarao sa svećenikom i zapitao sam ga da li je imao diplomu. Odgovorio je: ‘Ja sam Učitelj Umjetnosti.’ Onda sam rekao: ‘Dobro, Učitelju, čuo sam kako propovijedate tajne; ali ako ih jedino poznajete kao takve, i ne znate ništa o njihovom unutarnjem sadržaju, vi ne znate ništa; jer one su poput kutija zaključanih trostrukim katancem; i ako ih ne otvorite i pogledate unutra, što se može napraviti jedino iz pomoć razumijevanja, vi ne znate da li one sadrže vrijedne stvari ili stvari koje nemaju nikakve vrijednosti, ili čak štetne stvari. One mogu sadržavati jaja zmije otrovnice, ili paukove mreže, u skladu sa opisom u Izaiji 59:5.’ Nakon što sam to izgovorio svećenik me gledao sa mrkim izrazom lica, a obožavatelji su otišli, i popeli se na svoje kočije, omamljeni sa paradoksima, zavedeni sa praznim riječima i obavijeni tamom u svim stvarima koje se tiču vjere i sredstava spasenja.

186. Drugo iskustvo: jednom sam bio zaokupljen razmišljanjem o tome koji predio ljudskog uma okupiraju teološke stvari. Najprije sam pretpostavljao kako su takve stvari, pošto su duhovne i božanstvene prirode, okupirale najviši predio. Jer ljudski um je podijeljen na tri predjela, kao što kuća može biti na tri kata, i kao što su prebivališta anđela podijeljena na tri neba. Odmah se preda mnom pojavio jedan anđeo i rekao: ‘U slučaju onih koji vole istinu istine radi, teologija se uspinje do najvišeg predjela uma, u svjetlo u kojem se nalaze anđeli, jer tamo je njezino nebo. Stvari koje se odnose prema moralu, međutim, koje su kontemplirane i percipirane teoretski, su smještene ispod ovih u drugom predjelu, pošto one komuniciraju sa duhovnim stvarima; a ispod ovih u prvom predjelu su stvari koje se odnose prema politici. Ali stvari koje pripadaju prirodnom znanju, koje su mnogostruke i koje mogu biti klasificirane u rodove i vrste, formiraju vrata koja vode to tih viših stvari. Oni u kojima su duhovne, moralne, i političke stvari, i također stvari od prirodnog znanja, uređene na taj način, uvijek razmišljaju i djeluju iz pravde i prosudbe, pošto svjetlo istine, koje je također nebesko svjetlo, osvjetljava sve što u skladu sa redom proizlazi iz najvišeg predjela, baš kao što sunčevo svjetlo, prolazeći u skladu sa redom kroz eter i zrak, osvjetljava viziju ljudi, zvijeri i riba. Drugačije je, međutim, u slučaju onih koji ne vole istinu istine radi, već jedino zbog svoje vlastite slave i ugleda. U njihovom slučaju teološke stvari prebivaju u najnižem predjelu, gdje su stvari od prirodnog znanja; a u slučaju izvjesnih ljudi, ove se miješaju, no u slučaju drugih, one se ne mogu izmiješati. Ispod ovih u istom predjelu su stvari koje se odnose prema politici, a ispod ovih opet, stvari koje se odnose prema moralu. Pošto u takvih ljudi dva viša predjela nisu otvorena na desnoj strani, oni nemaju unutarnje prosudbeno oštroumlje, niti ikakvu ljubav prema pravdi, već jedino određenu domišljatost, po vrlini koje mogu razgovarati o svakoj temi prikazujući inteligenciju, i pod prividom logičnog razmišljanja dokazati svaku postavku. Ali objekti njihovog uviđanja koje oni najviše ljube su neistine, pošto se ove slažu sa prividima čula. Iz tog razloga toliko puno ljudi u svijetu ne vidi istine doktrine iz Riječi više od ljudi koji su od rođenja slijepi; a kada čuju takve istine oni stišću svoje noseve tako da ih njihov vonj ne bi ozlijedio i prouzročio mučninu. U drugu ruku, oni sva svoja čula otvaraju neistinama, i ispijaju ih kao što kitovi ispijaju vodu.’

187. Treće iskustvo. Jednom kada sam meditirao o zmaju, zvijeri i lažnom proroku o kojima se govori u Apokalipsi, ukazao mi se jedan anđeoski duh i priupitao koji je bio predmet moje meditacije. Odgovorio sam: ‘Lažni prorok.’ Onda je on rekao: ‘Odvest ću te do mjesta gdje se nalaze oni koje naznačava lažni prorok,’ i dodao je, ‘Oni su isti oni koji su u trinaestom poglavlju Apokalipse naznačeni sa zvijeri koja izlazi iz zemlje, koja je imala dva roga poput jagnjeta i govorila poput zmaja.’ Slijedio sam ga, i gle! ugledao sam mnoštvo ljudi, a u njihovoj sredini su se nalazili crkveni lideri. U skladu sa njihovim učenjem čovjeka ne spašava ništa osim vjere u Kristovu zaslugu, a djela su dobra, iako ne vode do spasenja, no mora ih se naučavati iz Riječi, kako bi se laici, a posebice priprosti među njima, mogli držati u strožoj poslušnosti sucima, i kako bi bili vođeni, kao iz religije i tako iz više unutarnjih principa, k prakticiranju moralne ljubavi prema bližnjemu.

[2]       Onda je jedan od njih ugledavši me rekao: ‘Da li bi želio vidjeti naše mjesto obožavanja, u kojem se nalazi kip koji predstavlja našu vjeru?’ Otišao sam i pogledao; i gle! hram je bio veličanstven, a u njegovom centru je bio kip žene, obučene u grimiznu odoru, koja je u desnoj ruci držala zlatni novčić, a u njezinoj lijevoj ruci ogrlicu sa biserima. Ali obadvoje, i kip i hram su bili obmana; jer pakleni duhovi imaju moć prizvati uz pomoć obmana veličanstvene reprezentacije, zatvarajući unutrašnjosti uma, i otvarajući jedino njegove vanjske dijelove. Kada sam primjetio da je sve ovo bio takav trik, molio sam se Gospodinu; i iznenada su unutrašnjosti mojeg uma bile otvorene, i onda sam umjesto veličanstvenog hrama ugledao urušenu zgradu sa zidovima napuknutim od stropa do poda. Umjesto žene sam unutar zgrade ugledao kako visi kip sa glavom poput zmaja, tijelom kao u leoparda, i nogu kao u medvjeda a usta kao u lava, baš poput zvijeri koja je izlazila iz mora kako opisuje Apokalipsa 13:2. Umjesto poda tamo je bilo močvarno tlo, u kojem se nalazio veliki broj žaba; i bilo mi je rečeno kako se ispod močvare nalazio ogroman klesani kamen, pod kojim je ležala Riječ, u potpunosti sakrivena. Ugledavši sve ove stvari rekao sam čarobnjaku: ‘Da li je ovo tvoje mjesto obožavanja?’ i on je odgovorio, ‘Jeste.’ Ali onda je iznenada njegova unutarnja vizija bila otvorena, i pomoću nje je vidio što sam ja vidio. Nakon toga je glasno uzviknuo: ‘Što je ovo? Kako je ovo nastalo?’ Ja sam rekao: ‘To je zbog nebeskog svjetla, koje otkriva kvalitetu svake forme, i tako otkriva kvalitetu tvoje vjere, koja je odvojena od duhovne ljubavi prema bližnjemu.’

[3]        Smjesta je sa istoka zapuhao vjetar koji je odnio hram i kip, te također osušio močvaru, izlažući na taj način kamen pod kojim je ležala Riječ. Nakon toga je sa neba dahnuo proljetni vjetar; i gle! na istom mjestu se pojavio šator, jednostavan u svojoj vanjskoj formi. Anđeli koji su bili sa mnom rekoše: ‘Gle Abrahamov šator, kakav je bio kada su mu došla tri anđela i predskazala rođenje Izakovo. On se oku pričinja jednostavan, pa ipak kako nebesko svjetlo dotječe dolje on postaje sve više i više veličanstven.’ Onda im je bilo dozvoljeno otvoriti nebo gdje prebivaju duhovni anđeli, koji su nadmašivali u mudrosti; i od svjetla koje je nakon toga dotjecalo dolje, šator se pričinjao poput hrama u Jeruzalemu. Dok sam promatrao unutra ugledao sam kako je temeljni kamen, na kojem je bila položena Riječ, bio obložen svud okolo sa dragocjenim kamenjem, iz kojeg je na zidove gdje su bili postavljeni kipovi keruba bljeskalo munji slično svjetlo, i predivno ih osvjetljavalo sa svojim zrakama preljevajućih duginih boja.

[4]        Kako sam sa divljenjem zurio u ove stvari, anđeli rekoše: ‘Sada ćeš ugledati nešto još divnije.’ Njima je onda bilo dozvoljeno otvoriti treće nebo, gdje borave božanstveni anđeli, koji nadmašuju u ljubavi; i u plamtećem svjetlu koje je nakon toga dotjecalo dolje, hram je u potpunosti nestao, a na njegovom mjestu se tad pojavio jedino Gospodin, koji je stajao na temeljnom kamenu, koji je bio Riječ, onakav kakvog Ga je Ivan vidio, Apokalipsa 1. Ali kako su unutrašnjosti anđeoskih umova onda bile ispunjene sa svetošću koja ih je nagnala da padnu ničice, prolaz svjetla iz trećeg neba je od strane Gospodina smjesta bio zatvoren, a onaj iz drugog neba je ostavljen otvorenim. Onda se povratio raniji izgled hrama, i također onaj od šatora, koji se, međutim, pojavio u centru hrama. Ovime je bilo ilustrirano značenje ovih riječi u Apokalipsi 21:3:

‘Gle šatora Božjeg s ljudima, i On će boraviti sa njima;’

i također ovih riječi:

‘I hrama ne vidjeh u Novom Jeruzalemu; jer Gospodin Bog Svemogući, i Jagnje, njegov su hram.’   21:22.

188. Četvrto iskustvo.  

Kako mi je od strane Gospodina bilo dodijeljeno promatrati prekrasne stvari i na nebesima i ispod njih, ja dakle moram ispričati što sam vidio.

Jednom sam ugledao veličanstvenu palaču, i u njezinom najunutarnijem dijelu hram. U sredini ovog hrama je bio stol napravljen od zlata, na kojem je ležala Riječ; i dva anđela su stajala pored nje. Oko stola su bila sjedala, razmještena u tri reda; ona u prvom redu su bila prekrivena sa tkaninom od čiste svile, grimizne boje; ona u drugom redu sa tkaninom nebesko plave svile; a ona u trećem redu sa bijelom tkaninom. Ispod krova, visoko iznad stola, mogla se vidjeti raširena zavjesa koja je sva blistala od dragog kamenja, čija divota je sjajila poput duge kada se nebo raščisti nakon kiše. Iznenada se tamo pojavio, okupirajući sjedala, određeni broj svećenika, svi obučeni u njihove svećeničke odore. Na jednoj strani je bila riznica pored koje je stajao jedan anđeo čuvar, a unutar nje su u prekrasnom poretku raspoređene ležale blistave odore. To je bilo vijeće koje je sazvao Gospodin: i čuo sam glas sa neba kako govori: ‘Vijećajte’. ‘Ali o kojoj temi?’ oni zapitaše. Bilo im je rečeno, ‘O Gospodinu Spasitelju i Svetom Duhu.’ Ali kada su započeli razmišljati o ovim temama, nisu se nalazili u stanju prosvjetljenja; stoga su se molili, i zatim se svjetlo izlilo sa neba, najprije su stražnji dijelovi njihovih glava bili osvjetljeni, onda njihove sljepoočnice, i konačno njihova lica. Onda su započeli vijećati, najprije, kako im je bilo naređeno, u vezi s Gospodinom Spasiteljem.

[2]        Prvi prijedlog i predmet istraživanja je bio, Tko je prisvojio Ljudsko u Djevici Mariji? Anđeo koji je stajao pored stola na kojem je bila Riječ im je pročitao ove riječi iz Luke:

‘Anđeo reče Mariji: Evo, začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš Mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega… Nato će Marija anđelu: Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? I Anđeo odgovori i reče joj: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.’    Luka 1:30-32, 34, 35.

On je također pročitao ove riječi iz Mateja:

‘Anđeo reče Josipu u snu: Josipe, ti sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju, jer Ono što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. I Josip je ne upozna sve dok ne rodi svog prvorođenog sina. I nadjenu Mu ime Isus.’   Matej 1:20, 25.

I pored ovih odlomaka on je pročitao još mnoge iz Evanđelja, poput Mateja 3:17; 17:5; Ivana 1:18; 3:16; 20:31, i mnoge druge u kojima se Gospodin, s obzirom na Njegovo Ljudsko, naziva Sin Božji, i gdje On, iz Svog Ljudskog, naziva Jehovu Svojim Ocem. Pročitao je također odlomke iz Proroka gdje je predskazano kako će Jehova Osobno doći na svijet; među njima slijedeća dva iz Izaije:

‘I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, Njega smo čekali da nas može izbaviti; ovo je Jehova; Njega smo čekali; Kličimo i veselimo se spasenju Njegovu.’   Izaija 25:9

‘Glas onog koji viče u pustinji: Pripravite Jehovi put. Poravnajte u pustinji stazu Bogu našemu. Otkrit će se tada Slava Jehovina i svako će je tijelo vidjeti. Gle, Gospodin Jehova dolazi u moći. Kao pastir će pasti stado Svoje.’ Izaija 40:3, 5, 10, 11  

[3]        Anđeo je nastavio: ‘Pošto je Jehova Osobno došao na svijet i prisvojio Ljudsko, On se stoga u Prorocima naziva Spasiteljem i Otkupiteljem.’ Onda im je čitao slijedeće odlomke:

‘Sigurno je u Tebi Bog, i pored Njega nema drugoga. Doista si Ti Bog skriveni, Bog Izraelov, Spasitelj.’ Izaija 45:14, 15

‘Nisam li Ja, Jehova? I pored Mene nema drugog Boga; Bog pravedan i Spasitelj, osim Mene drugog nema.’  Izaija 45:21, 22

‘Ja sam Jehova, osim Mene nema Spasitelja.’ Izaija 43:11

‘Ja sam Jehova, Bog tvoj… drugog Boga osim Mene nećeš priznavati; jer pored Mene nema drugog Spasitelja.’   Hošea 13:4

‘Da svako tijelo sazna da sam Ja Jehova, Spasitelj tvoj i tvoj Iskupitelj.’  Izaija 49:26; 60:16

‘A što se tiče našeg Iskupitelja, ime Mu je Jehova nad Vojskama.’ Izaija 47:4

‘Ali, moćan je njihov Iskupitelj, ime Mu Jehova nad Vojskama.’  Jeremija 50:34

‘Jehova, hridi moja, Iskupitelju moj!’  Psalam 19:14.

‘Ovako govori Jehova, iskupitelj tvoj, Svetac Izraelov: Ja sam Jehova, Bog tvoj.’  Izaija 48:17; 43:3; 49:7; 54:8.

‘Ti, Jehova, naš si Otac; Iskupitelj naš – ime Ti je oduvijek.’ Izaija 63:16.

‘Ovako govori Jehova, Iskupitelj tvoj… Ja sam Jehova Koji stvara sve stvari, Sam bez pomoći ičije.’  Izaija 44:24.

‘Ovako govori Jehova kralj Izraelov, i Iskupitelj njegov Jehova nad Vojskama: Ja sam prvi i Ja sam posljednji: osim Mene Boga nema.’ Izaija 44:6.

‘Ime Mu je Jehova nad Vojskama; tvoj je Iskupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike On će se zvati.’  Izaija 54:5.

‘Evo dolaze dani – riječ je Jehovina – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj, i ovo je Njegovo ime, Jehova, naša Pravednost.’  Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16,

‘U taj dan Jehova će biti kralj nad svom zemljom; u taj dan Jehova će biti jedan, i Njegovo ime jedno.’  Zaharija 14:9.

[4]        Uvjereni svim ovim odlomcima, oni koji su sjedili na sjedalima su jednoglasno izjavili kako je Jehova Osobno prisvojio Ljudsko u svrhu iskupljenja i spasenja čovječanstva. Ali uslijed toga se od nekih Rimokatolika, koji su se skrivali iz oltara, začuo glas govoreći: ‘Kako je Jehova Bog mogao postati čovjek? Zar nije On Stvoritelj svemira?’ Jedan od onih koji su sjedili u drugom redu sjedala se okrenuo i rekao: ‘Tko je to onda bio? Onaj koji je bio iza oltara je pristupio i rekao: ‘Sin od vječnosti.’ Ali na to je dobio odgovor: ‘Zar nije Sin od vječnosti, prema vašem vjerovanju, također Stvoritelj svemira? Štoviše, što je Sin i Bog rođen od vječnosti? I kako se Božanska Bît, koja je jedna i nedjeljiva, može razdvojiti tako da jedan njezin dio siđe dolje, a ne istovremeno cijela?’

[5]        Druga tema rasprave u vezi s Gospodinom je bila, da li su sukladno ovom razmišljanju Otac i On jedno, baš kao što su duša i tijelo jedno. Oni rekoše kako je ovo pitanje slijedilo pošto je duša od oca. Onda je jedan od onih koji su sjedili u trećem redu čitao slijedeće riječi iz ispovijedi vjere koja se naziva Atanasijevo Vjerovanje:

‘Iako je naš Gospodin Isus Krist, Sin Božji, Bog i Čovjek, ipak nisu dva, već jedan Krist; zaista, On je potpuno jedno. On je jedna Osoba. Jer kao što duša i tijelo čine jednog čovjeka, tako su Bog i Čovjek jedan Krist.’

On je dodao kako je Vjerovanje koje sadržava ove riječi prihvaćeno u cijelom Kršćanskom svijetu, čak i od strane Rimokatolika. Onda oni rekoše, ‘Koji nam još dokaz treba? Bog Otac i On su jedno, baš kao što su duša i tijelo jedno; a pošto je slučaj takav, mi percipiramo kako je Gospodinovo Ljudsko Božansko, pošto je to Jehovino Ljudsko; također percipiramo da Gospodinu treba pristupati u Njegovom Božanskom Ljudskom, i da je to jedini mogući način pristupa Božanstvu zvanom Otac.’

Ovaj zaključak je od strane anđela bio potvrđen daljnjim navodima iz Riječi, među kojima su bili slijedeći:

‘Dijete nam se rodilo, sina dobismo; Ime Mu je: Savjetnik, Divni, Bog, Silni, Otac vječni, Knez Mironosni.’  Izaija 9:6.

i u istom proroku:

‘Iako nas Abraham ne poznaje, i ne priznaje nas Izrael; Ti, Jehova, Ti si naš Otac, Iskupitelj naš – ime Ti je oduvijek.’  63:16.

i u Ivanu:

‘Isus… reče: Tko u Mene vjeruje… vjeruje u Onoga Koji Me posla; i tko vidi Mene, vidi Onoga Koji Me posla.’ Ivan 12:44, 45

‘Kaže Mu Filip… pokaži nam Oca. Nato će mu Isus… Tko je vidio Mene, vidio je i Oca; zašto onda kažeš, Pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da sam Ja u Ocu i Otac u Meni?… Vjerujte Mi da sam Ja u Ocu i Otac u Meni.’  Ivan 14:8-11

‘Isus reče: Ja i Otac jedno smo.’ Ivan 10:30.

Nadalje, ima i ovaj odlomak:

‘Sve Očeve stvari, Moje su, i sve Moje stvari su Očeve.’ Ivan 16:15; 17:10.

I konačno:

‘Isus reče: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po Meni.’  Ivan 14:6.

[6]        Ovome je onaj koji čita dodao kako iste stvari koje je ovdje Gospodin rekao o Sebi i Svom Ocu može također reći čovjek o sebi i svojoj vlastitoj duši. Čuvši ove stvari svi oni su jednodušno i jednoglasno izjavili kako Gospodinovo Ljudsko jeste bilo Božansko, i da se Njegovom Ljudskom mora prići kako bi se prišlo Ocu; pošto je Jehova Bog, posredstvom Ljudskog, poslao Sebe na svijet, i tako postao vidljiv ljudskim očima, i prema tome pristupačan. Na isti način je On Sebe učinio vidljivim, i tako pristupačnim u ljudskom obliku, drevnim ljudima: ali u to vrijeme posredstvom anđela; a pošto je ta forma reprezentirala Gospodina Koji će doći, među drevnim ljudima su sve stvari od Crkve bile reprezentativne.’

[7]        Nakon ovog je slijedila rasprava u vezi s Svetim Duhom; ali najprije je bila predstavljena popularna ideja o Bogu Ocu, Sinu i Svetom Duhu, naime, da Bog Otac sjedi na visinama, a Sin sa Njegove desne strane; i da oni šalju od sebe Svetog Duha, da prosvjetljava, poučava, opravdava i posvećuje ljude. Ali nakon toga se čuo glas sa neba, govoreći: ‘Mi ne podupiremo tu ideju. Tko ne zna kako je Jehova Bog sveprisutan. Onaj koji to zna i priznaje će također priznati kako je On onaj koji prosvjetljava, poučava, opravdava i posvećuje, a ne posredni Bog odvojen od Njega, a još manje Bog odvojen od ova dva, kao što je jedna osoba odvojena od druge. Prema tome, neka prethodna ideja, koja je budalasta, bude otklonjena, i neka potonja, koja je ispravna, bude primljena, i onda ćete imati jasnu percepciju o ovoj temi.’

[8]        Onda se začuo glas od Rimokatolika koji su stajali blizu hramskog oltara, govoreći: ‘Što je onda Sveti Duh, koji je spominjan u Riječi, u zapisima Evanđelista i Pavlu, posredstvom kojeg su mnogi učeni ljudi među svećenicima, posebice naše svećenstvo, po onome što izjavljuju vođeni? Tko danas u Kršćanskom svijetu negira postojanje Svetog Duha i Njegova djelovanja?’ Čuvši ovo jedan od onih koji su sjedili u drugom redu se okrenuo i rekao: ‘Vi tvrdite kako je Sveti Duh zasebna Osoba i zasebni Bog. Ali što je osoba koja izlazi i proizlazi iz osobe nego izlazeće i proizlazeće djelovanje? Jedna osoba ne može izaći i proizaći iz druge, ali djelovanje može. Ili, što je Bog koji izlazi i proizlazi iz Boga, nego izlazeće i proizlazeće Božansko? Jedan Bog ne može izaći i proizaći iz drugog [9] ali Božansko može iz jednog Boga.’ Čuvši ovo, oni što su okupirali sjedala su jednoglasno zaključili: ‘Sveti Duh nije zasebna Osoba, stoga nije zaseban Bog, već Sveto Božansko koje izlazi i proizlazi iz jednog jedinog sveprisutnog Boga, Koji je Gospodin.’ Anđeli, koji su stajali pored zlatnog stola na kojem je bila Riječ, su na to rekli: ‘Dobro je odlučeno. Nigdje u Starom Testamentu mi ne čitamo da su proroci govorili Riječ od Svetog Duha, već od Jehove; i gdje god je Sveti Duh spomenut u Novom Testamentu, on predstavlja proizlazeće Božansko, koje prosvjetljava, poučava, oživljava, ponovno formira i regenerira.’

[10]      Nakon ovog je slijedio drugi predmet istraživanja o Svetom Duhu, naime, Iz koga proizlazi Božansko naznačeno Svetim Duhom, da li od Oca, ili od Gospodina? Dok su oni ovo razmatrali, zasjalo je svjetlo sa nebesa i uz njegovu pomoć su percipirali da Sveto Božansko, koje naznačava Sveti Duh, ne proizlazi iz Oca kroz Gospodina, već iz Gospodina od Oca; baš kao što u slučaju čovjeka, njegova aktivnost ne proizlazi iz njegove duše kroz tijelo, već iz tijela od duše. Anđeo koji je stajao pored stola je ovo potvrdio sljedećim odlomcima iz Riječi:

‘Onaj koga Bog posla Božje riječi govori: jer Bog Mu Duha ne daje na mjeru. Otac ljubi Sina i sve je predao u Njegove ruke.’  Ivan 3:34, 35

‘Isklijat će mladica iz panja Jišajeva… i na Njemu će duh Jehovin počivat, duh mudrosti i razumijevanja, duh savjeta i jakosti.’  Izaija 11:1, 2.

‘Duh Jehove je bio na Njemu, i bio je u Njemu.’ Izaija 42:1; 59:19, 20; 61:1; Luka 4:18

‘Kada dođe Sveti Duh, kojeg ću vam Ja poslati od Oca.’ Ivan 15:26

‘On će Mene proslavljati; jer će od Mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, Moje je. Zbog toga vam rekoh: od Mojega će uzeti i – navješćivat će vama.’ 16:14, 15.

‘Ako odem, poslat ću vam Utješitelja.’ 16:7

‘Utješitelj je Sveti Duh.’ 14:26

‘Sveti Duh još nije bio, jer Isus još nije bio proslavljen.’ 7:39.

Međutim, nakon Njegova proslavljivanja:

‘Isus je dahnuo na Svoje učenike i rekao im: Primite Svetog Duha.’ 20:22

I u Apokalipsi:

‘Tko da ne slavi Tvoje Ime, Gospodine, jer Ti si jedini svet?’ Otkrovenje 15:4

[11]      Pošto je Gospodinovo Božansko djelovanje, iz Njegove Božanske sveprisutnosti, naznačeno sa Svetim Duhom, stoga kada je Gospodin govorio Svojim učenicima o Svetom Duhu kojeg će im On poslati od Oca, također je rekao:

‘Neću vas ostaviti kao siročad… Odlazim i vraćam se k vama… I u taj dan ćete znati da sam Ja u Svom Ocu, i vi u Meni, i Ja u vama.’  Ivan 14:18, 20, 28

i kratko prije nego je napustio svijet, On je rekao:

‘I evo, Ja sam sa vama uvijek sve dane do kraja ovog razdoblja.’ Matej 28:20

Nakon što im je pročitao ove odlomke anđeo reče: ‘Jasno je iz ovih i mnogih drugih odlomaka iz Riječi da Božansko, koje se naziva Sveti Duh, proizlazi iz Gospodina od Oca.’  Oni na stolicama su na to odgovorili: ‘To je Božanska istina.’

[12]      Konačno je bila donešena ova odluka: ‘Iz raspravljanja ovog vijeća, mi jasno vidimo, i stoga priznajemo kao svetu istinu, kako je u Gospodinu Bogu Spasitelju Isusu Kristu Božansko Trojstvo, koje čini izvorno Božanstvo koje se naziva Otac, Božansko Ljudsko koje se naziva Sin, i proizlazeće Božansko koje se naziva Sveti Duh.’ I mi objavljujemo da:

‘U Kristu prebiva sva punina Božanstvatjelesno.’ Kološani 2:9.

Stoga u Crkvi postoji jedan Bog.

Nakon što je donio ove zaključke, veliki savjet se ustao: a anđeo, koji je bio čuvar riznice, priđe i donese iz ormara za svakoga od onih koji su sjedili na stolicama raskošne odore, koje su na mjestima bile izvezene zlatom, i reče: ‘Primite svadbenu odjeću.’ Oni su onda u slavi bili odvedeni u novo Kršćansko nebo, sa kojim će Gospodinova crkva na zemlji, što je Novi Jeruzalem, biti ujedinjena.

Emanuel Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – Poglavlje 3’