Sirene u svijetu duhova…
Za mene je bio izvor čuđenja to što je tim sirenama bilo dozvoljeno da tako lutaju uokolo i zlostavljaju dobre (duhove) sa umijećima magije i uvjeravanja, ali razlog je u tome što Gospod ne gura nikoga u pakao, nego oni to čine sami od sebe, i njihovo zlo, kada je potpuno, odvlači ih u pakao. Ovo je opće prihvatilište (common receptacle), prema tome zlo prebiva dosta vremena u svijetu duhova, i jedan se prije, a drugi kasnije strmoglavi tamo. U međuvremenu je dobro i istinito koje oni mogu imati odvojeno i povučeno u prema unutrašnjosti, a vladajuće zlo je upotpunjeno i povlači ih dolje poput utega. Vidio sam da sirene dugo vremena žive u svijetu duhova i maltretiraju mnoštvo, ali uvijek sa svrhom vladanja i podređivanja tuđih umova sebi samima, i bilo je pokazano da one konačno postaju, naime, da se one isprva pojavljuju kao gomila kose – znak da njihove prljave tjelesnosti jedine vladaju njima – a da se nakon toga one pojavljuju crne u licu, i na taj način neljudske. -1479, 8. Kolovoz. One bi rado njihovim magijskim uvjeravanjem poticale ideju da ih se treba sažalijevati; ali bilo je odgovoreno da ih nitko ne može sažalijevati, nego da treba žaliti one koje su one htjele povrijediti, i od kojih je samo jedan bio više predmetom brige nego cijelo društvo takvih poput njih, kao također i da je protiv reda osjećati sažaljenje za zlo koje stalno prijeti povrijediti druge i uništiti red, baš kao što sudac ne može sažalijevati one koje osuđuje, jer on misli na opće dobro i na zakon reda. Tako je i u ovom slučaju. Ako bi one išta trebale postići magijskim uvjeravanjima, još uvijek ne bi odustajale od ozljeda. 8. Kolovoz 1749.
Emanuel Swedenborg, ‘Duhovni Dnevnik – 4344’