Umjetna i stvarna radost
Ljudi, u njihovoj gluposti, koriste opijate ne samo da bi zaboravili na njihovu tugu i bijedu, već također da bi dobili prolazno uzbuđenje/poticanje i radost. Oni čak nemaju ni toliko razumijevanja/razlučivanja da bi uočili u kojoj mjeri radost koja se pronalazi u Njemu Koji je stvorio sve stvari mora nadilaziti učinak prolaznih stimulansa i zadovoljstava zadobijenih uz njihovu pomoć, i kako također mora biti trajnija. Kada bi oni bar jednom mogli kušati istinsku radost punine Njegova Prisustva, oni nikad više ne bi tratili njihovo dragocjeno vrijeme u potrazi za umjetnim zadovoljstvima i prolaznim stvorenim stvarima.
Jedna gospođa Kršćanka
Jedna gospođa Kršćanka, koja je puno svoga vremena posvećivala službi Gospodu, se razbolila, te postala neizlječivim invalidom. Njezini su voljeni duboko suosjećali sa njome pod teškim križem kojeg je morala nositi te su ju posluživali (ili ‘brinuli se o njoj’) sa ljubavlju i strpljenjem. Ono za čim je najviše žalila je bilo to da sada nije imala mogućnosti služiti Gospoda, te je tugovala i nad mišlju koliko je puno toga mogla napraviti da je bila zdrava i u snazi, i također zato što je sada bila na teret drugima. Ali iako to nije znala, ona je njezinim životom molitve vršila utjecaj na druge više, možebiti, nego što bi bila napravila da je bila zdrava i u snazi. Ležala na svojem krevetu poput prekrasnog i miomirisnog cvijeta. Ljudi koji su je dolazili posjetiti te ju utješiti su običavali sami od nje primiti utjehu i svoje su živote namirisali njezinim miomirisom.
Jedan Agnostik
Toliko je snažno ovaj tihi utjecaj sebe dao osjetiti, da je čovjek koji je negirao istinu Kršćanstva – a koji ju je iz godine u godinu tamo vidio ležati u miru i sreći – počeo misliti kako u njezinom životu mora postojati neka duboka stvarnost, jer nijedna/nikakva tek neupućena vjera ili maštarija ne bi ikad mogli pružiti mir tijekom toliko dugog vremenskog perioda. Onda je, sa obnovljenim interesom, on ponovno započeo studirati Evanđelja i Kristov život, i nakon nešto vremena je bio uvjeren u njihovu istinu. Otišao je do gospođe te rekao: ‘Teško da bi ja ikad uzvjerovao u spasavajuću silu našeg Živog Gospoda i istinu Kršćanstva na ijedan drugi način nego vidjevši ju u tvojem životu. Ja nisam bio potaknut (ili ‘nisu me pobudili’) niti prekrasnim propovijedima, niti uvjerljivim argumentima teologa; no čudo tvojeg prekrasnog Kršćanskog života je za mene bio najsnažniji od svih argumenata, te je živi i uvjerljivi dokaz pred kojim se moji filozofski argumenti ne mogu održati. U krivu si kada misliš kako bi da si bila zdrava bila učinila više posla, jer da je to bilo istinito, Bog bi ti bio dao tvoje zdravlje. Ali u ovoj slabosti/boležljivosti ti vršiš službu koju ne bi mogla napraviti na nijedan drugi način. Ne smatraj to bolešću, već načinom služenja koji je za tebe bolji od svih drugih. Ovo nije krevet smrti već dokaz(ivanje) očitovanja vječnog života u Kristu.’ Kada je gospođa vidjela ovaj svjež/novi dokaz da je njezina bolest, poput smrti Lazarove, bila sredstvo slavljenja Boga, onda je njezina već divna radost bila još više povećana. Na taj način se njezin težak križ pokazao blagoslovom za nju i mnoge druge.
