Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

Učenja i Propovijedi

“Vama, o ljudi, propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljudskim. Shvatite mudrost, vi neiskusni, a vi nerazumni, urazumite srce. Slušajte, jer ću zboriti o važnim stvarima, i Moje će usne otkriti što je pravo. Jer Moje nepce zbori istinu, i zloća je Mojim usnama mrska. Sve su riječi Mojih usta pravične, u njima nema ništa ni krivo ni prijetvorno. Sve su one jasne razboritomu i pravedne onomu koji je stekao spoznaju. Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata. Jer mudrost je vrednija od biserja, i nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom.” Mudre izreke 8:4-11

8-11 (Njezin prvi susret sa Bogom ‘unutra’… Molitva srca…)

Print Friendly, PDF & Email

Njezin prvi susret sa Bogom ‘unutra’… Molitva srca…

‘… Jedna dama, prognanik, je došla u kuću moga oca. On joj je ponudio stan što je ona prihvatila, ostavši duže vrijeme. Bila je jedna od onih uistinu pobožnih i iznutra privrženih/revnih. Prema meni je imala veliko poštovanje, pošto sam žudjela za tim da ljubim Boga. Zamjetila je kako sam imala vrline aktivne i živahne duše; ali ja još nisam dostigla jednostavnost molitve koju je ona doživjela. Ponekad mi je dobacila koju riječ o toj temi. Kako moje vrijeme još nije bilo došlo, nisam ju razumjela. Njezin primjer me podučio više od njezinih riječi. Na njezinom licu sam promatrala nešto što je označavalo/naglašavalo veliko uživanje Božjeg Prisustva. Ja sam to Prisustvo pokušavala postići naprežući se više (ili ‘ulažući veći napor’) u naučenim razmatranjima/reflektiranjima i promišljanjima ali uzalud. Htjela sam, svojim vlastitim naporima, dobiti/doći u posjed ono/g što nisam mogla ostvariti/steći osim obustavljanjem svih napora.

Nećak moga oca, kojeg sam spomenula ranije, se vratio iz Kine, da bi tamo preveo neke svećenike iz Evrope. Bilo mi je izuzetno drago vidjeti ga, i prisjetiti se dobra kojeg mi je učinio. Spomenuta gospođa se nije radovala manje od mene. Oni su odmah razumjeli jedno drugo i razgovarali duhovnim jezikom. Vrlina/nevinost ovog izvanrednog odnosa me opčinila. Divila sam se njegovoj neprestanoj molitvi bez da sam ju bila u stanju razumjeti. Nastojala sam meditirati, i razmišljati o Bogu bez prekida, izricati molitve (prayers) i usrdne molitve (ejaculations). Svim mojim teškim radom nisam mogla ostvariti ono što mi je Bog na kraju Sam dao, i što se doživljava jedino u jednostavnosti/nevinosti. Moj rođak je učinio sve što je mogao kako bi me što čvršće pridružio Bogu. Prema meni je gajio duboke osjećaje. Neokaljanost/čednost koju je u meni primjetio od pokvarenosti vremena, gađenje prema grijehu u životnoj dobi kada drugi započinju uživati njegova zadovoljstva (ili ‘se prepuštati njegovim zadovoljstvima’), (ja još nisam imala osamnaest godina), su u njemu stvorili veliku nježnost prema meni. O svojim pogreškama sam se žalila neizvještačeno. Vidjela sam ih sasvim jasno. On me bodrio i potsticao da budem hrabra, i ustrajem u mojim korisnim/vrijednim/dobrim nastojanjima. Bio bi me rado uveo u jednostavniji način molitve, ali ja još nisam za njega bila spremna. Vjerujem kako su njegove molitve bile djelotvornije od njegovih riječi.

I onog trenutka kada je on napustio kuću moga oca, Ti si, O Božanska Ljubavi, ispoljio Svoju naklonost. Žudnja koju sam imala Tebi udovoljiti, suze koje sam prolijevala, mnogostruke boli koje sam podnijela, muke koje sam izdržala, i malo plodova koje sam ubrala iz njih, su te ganuli na suosjećanje. To je bilo stanje moje duše kada mi je Tvoja dobrota, prevazilazeći svu moju ogavnost i sve nevjernosti, izdašno u proporciji sa mojom ogavnošću, dodijelila u jednom trenutku, što svi moji napori nikad nisu mogli pribaviti. Gledajući me kako veslam sa teškim naporom, dah Tvojih Božanskih djelovanja se okrenuo meni u korist, i ponio me punim jedrima preko ovog mora tuge.

Svojem sam ispovjedniku često govorila koliko sam tjeskobna bila kada sam otkrila kako nisam mogla meditirati, niti pregnuti svoju maštu kako bi se molila. Predmeti molitve koji su bili preširoki za mene su bili beskorisni. Oni koji su bili kratki i jezgroviti su mi više odgovarali.

Naposlijetku je Bog dopustio vrlo religioznoj osobi, iz reda Svetog Franje (Asiškog), da prođe mimo stana moga oca. On je namjeravao ići drugim putem koji je bio kraći, ali tajna sila je promijenila njegov dizajn. Vidio/razumio je kako je tamo za njega bilo nekog posla (= nešto što je morao napraviti), pa je sebi predočio kako ga je Bog pozvao da u toj okolici preobrati vrlo uglednog čovjeka. Njegovi su se napori pokazali neplodnima. Ono što je bilo namjeravano/dizajnirano je osvajanje moje duše. Čim je stigao otišao je posjetiti moga oca koji se razveselio njegovom dolasku. U to vrijeme sam trebala roditi svoga drugog sina, a moj otac je bio opasno bolestan, i očekivalo se kako će umrijeti. Jedno određeno vrijeme su od mene skrivali njegovu bolest. No indiskretna osoba mi je to iznenada rekla. Smjesta sam se ustala, tako slaba, i otišla ga posjetiti. Vrlo opasno sam se razboljela. Moj otac se bio oporavio, ali ne u potpunosti, ipak dovoljno da bi mi pružio nove znakove svojih osjećaja. Rekla sam mu o snažnoj želji koju sam imala za tim da ljubim Boga, i moju veliku žalost što to nisam bila u stanju učiniti u potpunosti. On je mislio kako mi nije mogao dati čvršću naznaku svoje ljubavi nego me upoznati sa ovim čestitim čovjekom. Rekao mi je što je znao o njemu, i ponukao me da ga odem vidjeti.

Kako sam se namjeravala pridržavati pravila striktne diskrecije, to mi je najprije stvaralo poteškoće. Međutim, opetovani zahtjevi moga oca su kod mene nosili težinu pozitivne zapovijedi. Mislila sam kako, čineći to jedino iz poslušnosti prema njemu, nisam mogla pogriješiti. Sa sobom sam uzela rođakinju. On se najprije činio malo zbunjen; jer je prema ženama bio rezerviran. Kako je nedavno izašao iz petogodišnje samoće, bio je iznenađen da sam mu se prva obratila. Jedno određeno vrijeme nije izgovorio ni riječi. Nisam znala čemu pripisati njegovu tišinu. Nisam se ustručavala razgovarati sa njime, i u nekoliko riječi mu ispričati svoje poteškoće u vezi s molitvom. Isti čas je odgovorio, ‘To je zbog toga, gospojino, što tražite vani ono što imate unutra. Naviknite se(be) tražiti Boga u vašem srcu, i tamo ćete Ga pronaći.’

Izrekavši ove riječi, napustio me. One su za mene bile poput uboda strelice, koja je prodrla kroz moje srce. Osjetila sam duboku ranu, ranu tako očaravajuću da sam poželjela da ne bude izliječena. Ove riječi su donijele u moje srce  (ili ‘dale mome srcu’, ili pak ‘u mojem srcu prouzročile osjećaj’) ono što sam tražila toliko puno godina. Prije su mi otkrile što je bilo tamo, i što nisam uživala (ili ‘čemu se nisam radovala’) kako nisam znala za to.

O Gospode moj, Ti si bio u mome srcu, i zahtjevao si samo jednostavno okretanje mojeg uma na-unutra, da bi učinio da percipiram Tvoje prisustvo. O Beskrajna Dobroto! Kako li sam samo trčala amo i tamo u potrazi za Tobom, moj život mi je bio teret, iako je moja sreća bila u meni. Bila sam oskudna u bogatstvu, i spremna umrijeti od gladi, pored stola sa izobiljem hrane, i neprestane gozbe. O Ljepoto, drevna i nova; zašto sam te upoznala tako kasno? Teško meni, Tražila sam Te tamo gdje Te nema, a nisam Te tražila tamo gdje si bio. To je bilo zbog mog nerazumijevanja ovih riječi Tvoga Evanđelja: ‘Kraljevstvo Božje ne dolazi motrenjem (ili ‘primjetljivo’, ili ‘tako da se to može vidjeti’, ili pak ‘sa sjajem vanjskim’)… Kraljevstvo Božje je u vama (Luka 17:20, 21).’ Ovo sam sada doživjela. Ti si postao moj Kralj, a moje srce Tvoje kraljevstvo, gdje si Ti imao najvišu vlast, i vršio Tvoju svetu volju (Matej 6:10).

Rekla sam ovom čovjeku kako nisam znala što mi je učinio, da je moje srce bilo potpuno promijenjeno, da je Bog bio tamo. On mi je podao/darovao doživljaj Njegovog prisustva u mojoj duši; ne razmišljanjem ili ikakvom primjenom uma (= umnom operacijom), već kao stvar koja se uistinu posjeduje na najslađi način. Doživjela sam ove riječi Pjesme nad Pjesmama (1:2): ‘Kao razlivena pomast/dragocjeno ulje Ime je Tvoje, zato ljubav djevojaka leti k tebi (ili ‘zato te djevojke ljube’).’ U svojoj duši sam osjetila pomazanje koje je, poput ljekovitog balzama, u trenutku izliječilo sve moje rane.

Cijele te noći nisam spavala, pošto je Tvoja ljubav, o Bože moj, utjecala u mene poput slasnog ulja, i gorjela kao vatra koja će progutati sve što je preostalo od vlastitog ja. Bila sam iznenada tako promijenjena da samu sebe nisam mogla prepoznati… a nisu ni ostali. Više nisam pronalazila one uznemirujuće pogreške ili predomišljanja/nevoljkosti. Oni su nestali, poput pljeve su bili progutani u velikoj vatri.

Sada sam imala želju da instrument ove promjene, radije od svih ostalih, postane moj rukovodilac. Ovaj dobri otac se nije mogao smjesta odlučiti sebe opteretiti sa mojim rukovođenjem iako je vidio tako iznenađujuću promjenu ostvarenu rukom Božjom. Nekoliko razloga ga je potaknulo da se ispriča. Najprije, moja ličnost, onda moja mladost, jer imala sam samo devetnaest godina. Na kraju, obećanje koje je dao Bogu, iz nepovjerenja prema sebi, da nikad neće preuzeti na sebe rukovođenje nikog tko je našeg spola, ukoliko ga Bog, određenom posebnom providnošću, time ne zaduži. Međutim, na moje iskrene i opetovane zahtjeve njemu da postane moj rukovodioc, rekao je kako će se moliti Bogu te je izrazio želju da i ja napravim isto. Kako se molio, bilo mu je rečeno, ‘Ne boj se te obaveze, ona je Moja zaručnica.’ Kada sam ovo čula, bila sam jako ganuta. ‘Što (rekla sam sebi) strašni monstrum opakosti, koji je učinio toliko puno da bi uvrijedio moga Boga, zloupotrebljavajući Njegove naklonosti, i uzvraćajući na njih sa nezahvalnošću, se sada proglašava Njegovom zaručnicom!’ Nakon toga je pristao na moj zahtjev.

Ništa mi nije bilo lakše nego molitva (= moliti se). Sati, tijekom kojih sam mogla činiti jedva išta drugo nego se moliti, prolazili su kao trenuci. Žestina moje ljubavi nije mi dozvoljavala odmor/prekid. Bila je to molitva radovanja i posjedovanja, lišena bilo kakvih aktivnih imaginacija i nevoljnih refleksija (ili ‘forsiranih razmatranja’); to je bila molitva volje, a ne glave (= razumijevanja). Okus Boga je bio tako velik, tako čist, jednostavan/bez primjese i neprekinut, da je privukao i apsorbirao silu moje duše u vrlo duboko usredotočenje (recollection) bez djel(ov)a(nja) ili razgovora. Sada više ništa drugo nisam vidjela osim Isusa Krista jedino. Sve drugo je bilo isključeno kako bi mogla voljeti u što većoj mjeri, bez ikakvih sebičnih motiva ili razloga za voljenje.

Volja je apsorbirala u sebe drugo dvoje, pamćenje i razumijevanje, i koncentrirala ih u Ljubav; – ne da oni više nisu postojali, već su njihova djelovanja na određeni način bila neperceptibilna i pasivna. Oni više nisu bili zaustavljeni ili retardirani raznolikošću, već sakupljeni i ujedinjeni u jedno. Tako izlazak sunca ne utrne zvijezde, već ih svladava i apsorbira u lustru svoje neusporedive slave.

Takva je bila molitva koja mi je bila dana odjednom, daleko iznad ekstaza/ushita, zanesenosti ili vizija. Svi ovi darovi su manje čisti, i više predmetom iluzije ili varke neprijatelja.

Vizije su u inferiornim silama duše, i ne mogu proizvesti istinsko ujedinjenje. Duša ne smije prebivati u njima ili se oslanjati na njih, ili njima biti retardirana; one nisu ništa drugo nego naklonosti i darovi. Davaoc jedini mora biti naš objekt i cilj.

O takvima Pavle govori kada kaže, ‘Sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla,’ 2 Korinćani 11:14; što je generalno gledano slučaj sa onima koji su naklonjeni vizijama, i na njih stavljaju naglasak; jer one su sklone (ili ‘pogodne za’) prenijeti taštinu duši, ili ju bar priječiti da ponizno služi/prati Boga jedino.

Ekstaze/ushiti nastaju od čulnog uživanja/naslađivanja. Njih se može nazvati određenom vrstom duhovne senzualnosti, pri čemu duša, zbog slatkoće koju pronalazi u njima, sebi dozvoljava otići predaleko te neperceptibilno propada (u smislu, ‘trune/raspada se’). Lukav neprijatelj predstavlja takvu vrstu unutrašnjih uzdignuća i oduševljenja/ushićenja kao mamaca da bi dušu uhvatio u zamku, ispunio ju sa taštinom i samo-ljubljem, fiksirao njezino poštovanje i pažnju na Božje darove, i spriječio ju da slijedi Isusa Krista na putu samoodricanja i smrti za sve stvari.

A što se tiče jasnih/izrazitih/razgovjetnih (distinct) unutrašnjih riječi, one su također predmetom obmane; neprijatelj ih može formirati i krivotvoriti. Ili ako dolaze od dobrog anđela (jer Bog Osobno nikad ne govori na taj način) mi ih možemo pobrkati i pogrešno shvatiti. One su izgovorene na Božanski način, ali mi ih prevodimo/analiziramo/konstruiramo na ljudski i tjelesan način.

Ali neposredna Božja Riječ nema niti ton/zvuk niti artikulaciju. Ona je nijema, tiha, i neizreciva. To je Isus Krist Osobno, stvarna i suštinska Riječ koja u centru duše koja je raspo/u-ređena da bi Ga primila, nikad ni jednog trenutka ne zaustavlja Svoje živo, plodonosno, i Božansko djelovanje.

Oh, ti utjelovljena Riječi, čija šutnja je neizreciva rječitost, Ti nikad ne možeš biti krivo shvaćen ili griješiti. Ti postaješ život našeg života, i duša naše duše. Koliko beskonačno je tvoj jezik uzvišen iznad svih izričaja ljudske i konačne artikulacije. Tvoja predivna sila, sve-moćna/djelotvorna u duši koja ju prima, kroz njih sebe komunicira drugima. Kao Božansko sjeme ona postaje plodna za vječni život.

Otkrovenja o budućim stvarima su također vrlo opasna. Vrag ih može krivotvoriti, kao što je ranije činio u poganskim hramovima, gdje je izricao proročanstva. Ona često stvaraju lažne ideje, uzaludne nade, i isprazna očekivanja. Ona zaokupe um sa budućim događajima, ometajući ga da umre za svoje vlastito ja (self = proprium = ono što je čovjeku vlastito = ljubav prema sebi i prema svijetu), spriječavajući ga da slijedi Isusa Krista u Njegovom siromaštvu, odricanju i smrti.

Uvelike je drugačije otkrovenje Isusa Krista, dano duši kada je Vječna Riječ komunicirana (Galaćanima 1:16). Ona nas čini novim stvorenjima, nanovo stvorenima u Njemu. Ovo otkrovenje je ono što Vrag ne može krivotvoriti. Otud proizlazi jedini sigurni transport ekstaze/ushićenja, koja je rukovođena jedino golom vjerom, i umiranjem čak za darove Božje. Sve dok duša nastavlja počivati u darovima, ona se ne odriče sebe u potpunosti. Ne prelazeći nikad u Boga duša, prianjanjem uz darove, gubi stvarno uživanje Davaoca. To je uistinu neizreciv gubitak.

Da svom umu ne bi dopustila da ide za ovim stvarima, i da sebe ne bi ukrala Tvojoj ljubavi, o Bože moj, svidjelo Ti se učvrstiti me u neprestanom prianjanju uz Tebe (ili ‘u privrženosti Tebi’) jedino. Duše tako usmjerene idu najkraćim putem. One mogu očekivati velike patnje, posebice ako su silne u vjeri, u poniženju/trapljenju i mrtve za sve osim za Boga. Čista i nezainteresirana ljubav, i snaga uma za promicanje Tvog interesa jedino. To su naklonosti koje si usadio u mene, i čak gorljiva žudnja patiti za Tebe. Križ, kojeg sam do sada nosila jedino sa rezignacijom (= ravnodušno, pomirena sa sudbinom), je postao moj užitak, i poseban predmet moje radosti.

U momentu sreće sam napisala izvještaj o mojoj prekrasnoj promjeni tom dobrom ocu koji je bio napravljen njezinim instrumentom. To ga je ispunilo i sa radošću i sa zaprepaštenjem.

O Bože moj, kakve pokore me ljubav k patnji potaknula iskusiti! Bila sam nagnana lišiti sebe najnevinijih zadovoljavanja. Sve što bi moglo zadovoljiti moj ukus je bilo zanijekano i pouzimala sam sve što ga je moglo usmrtiti i ogorčiti. Moj apetit, koji je bio izuzetno istančan, je bio svladan u tolikoj mjeri da sam jedva jedvice mogla pretpostaviti jednu stvar drugoj.

Odijevala sam odvratne ojedine i rane, i davala sam lijekove bolesnima. Kada sam se prvo uključila u ovu vrstu službe, jedino sam ju uz najveće poteškoće bila u stanju podnijeti. Ali čim je moja averzija nestala, te sam mogla izdržati i najodvratnije stvari, bili su mi otvoreni drugi putevi službe. Jer ja ništa nisam činila sama od sebe, već sam sebe prepustila potpunom rukovođenju mojeg Vladara.

Kada me taj dobar otac zapitao kako sam voljela Boga, odgovorila sam, ‘Puno više nego najstrasniji ljubavnik svoju voljenu; i da je čak ova poredba bila neprikladna, pošto ljubav prema stvorenju ovo nikad ne može postići, niti u snazi niti u dubini.’ Ova ljubav prema Bogu je okupirala moje srce tako neprestano i tako snažno, da nisam mogla razmišljati o ničemu drugome. Zaista, ništa drugo nisam smatrala vrijednim mojeg razmišljanja (ili ‘dostojnim mojih misli’).

Otkrila sam kako je tvoja Riječ, o Bože moj, sebe utisnula moje srce (u smislu, ‘ostavila vlastiti otisak na mome srcu’), i da je tamo djelovala (ili ‘čega su posljedice tamo bile vidljive’), bez posredovanja riječi ili ikakve pažnje posvećene njima. Otkrila sam također kako je od tada to uvijek bio slučaj, ali na drugačiji način, u skladu sa različitim stupnjevima i stanjima kroz koja sam prolazila.

Ovo stapanje sa Bogom (ili ‘uranjanje u Boga’) je u sebe apsorbiralo sve stvari. Iako sam nježno voljela određene svece, poput Sv. Petra, Sv. Pavla, Sv. Marije Magdalene, Sv. Tereze, pa ipak nisam za sebe mogla oblikovati njihove predodžbe, niti zazivati ijednog od njih van/pored Boga.

Nekoliko tjedana nakon što sam primila tu unutrašnju ranu srca, koja je otpočela moju promjenu, održavala se svetkovina Blažene Djevice, u samostanu u kojem se nalazio taj dobri otac, moj rukovodioc. Otišla sam ujutro kako bi primila oproste/zadovoljenja (indulgences) i bila sam uvelike iznenađena kada sam došla tamo i otkrila kako to nisam mogla napraviti (I could not attempt it); iako sam u crkvi ostala preko pet sati. Bila sam probijena sa takvom veselom strijelom čiste ljubavi, da se nisam mogla odlučiti premostiti, uz pomoć oprosta/zadovoljenja, bol kojeg dugujem mojim grijesima. ‘O Ljubavi moja,’ zavapila sam, ‘Voljna sam patiti za Tebe. Ne nalazim drugog zadovoljstva nego u patnji za Tebe. Oprosti/zadovoljenja mogu biti dobra za one koji ne znaju vrijednost patnji, koji ne biraju da tvoja Božanska Pravda treba biti zadovoljena; koji se, pošto imaju koristoljubive duše, ne straše toliko naljutiti Te, koliko od boli pripojenih grijehu.’ Pa ipak, u strahu da bi mogla biti u zabludi, ponovno sam se vratila kako bi ih primila, ali uzalud. Ne znajući što činiti, prepustila sam sebe našem Gospodu. Kada sam se vratila kući, napisala sam dobrom ocu kako je dio onog što sam napisala učinio dijelom svoje propovijedi, recitirajući doslovno onako kako sam zapisala.

Sada sam prekinula sva druženja, pozdravila se zauvijek sa svim igrama i razonodama, plesom, nekorisnim šetnjama i zabavama. U trajanju od dvije godine sam prestala uređivati svoju kosu. Postala je ja, i moj muž je to odobrio.

Sada je moje jedino zadovoljstvo bilo ukrasti nekoliko trenutaka da bi bila nasamo sa Tobom, O Ti jedina moja Ljubavi! Sva druga zadovoljstva su mi nanosila bol. Nisam gubila Tvoju prisutnost, koja mi je bila dana stalnim nalivom (infusion), ne kako sam zamišljala, naporom/naprezanjem glave/uma, ili silom razmišljanja/misli u meditiranju (ili ‘prilikom meditiranja’) o Bogu, već u volji, gdje sam sa neizrecivom slatkoćom kušala milinu/slast voljenog objekta. U sretnom iskustvu sam doznala kako je duša bila stvorena da bi uživala svoga Boga.

Ujedinjenje volje podređuje dušu Bogu, prilagođava ju svom Njegovom zadovoljstvu, uzrokuje postepeno umiranje samo-volje. Na kraju, povlačeći sa sobom ostale sile posredstvom ljubavi prema bližnjemu sa kojom je ispunjena, uzrokuje da postepeno budu ponovno ujedinjene u Centru, i tamo izgubljene u pogledu njihove vlastite prirode i djelovanja.

Ovaj gubitak se naziva uništenje sila. Iako u sebi one i dalje opstoje, nama ipak izgledaju uništene, u mjeri koliko ih ljubav prema bližnjemu ispunjava i rasplamsava; ona postaje tako snažna, pošto stupnjevito svladava sve aktivnosti čovjekove volje, podređujući ju onoj Božjoj. Kada je duša poslušna, i sebe prepušta pročišćavanju, i pražnjenju od svega što ima vlastitog, što je protivno volji Božjoj, ona malo po malo pronalazi sebe odvojenu od svake vlastite emocije, te postavljenu u svetu nezainteresiranost, ne htijući ništa osim onog što Bog čini i želi. Ovo nikad ne može biti ostvareno aktivnošću naše vlastite volje, čak ako bi ona i bila uposlena u neprestana djela rezignacije. Ova su, iako vrlo kreposna, utoliko čovjekova vlastita djelovanja i uzrokuju da volja opstoji u raznolikosti, u određenoj vrsti odvojene različitosti ili nesličnosti sa Bogom.

Kada se volja stvorenja u potpunosti podredi Stvoriteljevoj, te slobodno i dobrovoljno trpi/podnosi te jedino potpomaže Božanskoj volji (što je njezino potpuno podređivanje) dopuštajući sebi da bude potpuno svladana i uništena, pomoću djelovanja ljubavi; ova apsorbira volju u sebe, konzumira ju u onu Božju, i pročišćava ju od sve stiješnjenosti, nesličnosti, i sebičnosti.

Slučaj je isti sa druge dvije sile. Posredstvom ljubavi prema bližnjemu, uvedene su druge dvije teološke vrline, vjera i nada. Vjera tako snažno zahvaća razumijevanje, da čini da ono prestaje sa/odbija svako rasuđivanje, sve određene iluminacije i ilustracije, bez obzira koliko uzvišene. Ovo dovoljno demonstrira koliko se vizije, otkrovenja i ekstaze/ushiti razlikuju od ovog, i spriječavaju dušu da se izgubi u Bogu. Iako se pomoću njih ona pričinjava izgubljena u Njemu nekoliko kratkotrajnih trenutaka, ipak to nije trajno gubljenje, pošto duša koja je potpuno izgubljena u Bogu sebe više ne pronalazi ponovno. Vjera onda čini da duša izgubi svako zasebno svjetlo, kako bi u nju postavila svoje vlastito čisto svjetlo.

Pamćenje, također, otkriva kako su sve njegove male aktivnosti stupnjevito svladane, i apsorbirane u nadu. Konačno su sve sile koncentrirane i izgubljene u čistoj ljubavi. Ona ih guta u sebe posredstvom njihovog vladara, VOLJE. Volja je vladar silâ a ljubav prema bližnjemu je kraljica vrlina, i sve ih ujedinjuje u sebi.

Ovo ponovno ujedinjenje tako učinjeno, se naziva centralno ujedinjenje ili jedinstvo. Posredstvom volje i ljubavi, sve su (sile) ponovno ujedinjene u centru duše u Bogu koji je naš konačni cilj. U skladu sa Sv. Ivanom, ‘Onaj koji prebiva u ljubavi, prebiva u Bogu, jer Bog je ljubav.’  (1 Ivanova 4:16)

Ovo ujedinjenje moje volje sa Tvojom, o Bože moj, i ovo neopisivo prisustvo je bilo toliko slatko i moćno, da sam bila prisiljena prepustiti se njegovoj očaravajućoj sili, sili koja je bila stroga i rigorozna prema mojim najsitnijim greškama.

Moja čula (kako sam opisala) su bila neprestano suzbijana (mortified), i pod neprekidnim ograničavanjem. Da bi se u potpunosti svladala, nužno je zanijekati im i najmanje opuštanje, sve dok pobjeda nije kompletirana. Mi vidimo one koji sebe zadovoljavaju prakticiranjem velikih vanjskih strogosti, pa ipak udovoljavajući svojim čulima u onome što se naziva nevinim i nužnim, oni ostaju zauvijek nepokoreni. Strogosti, bez obzira kako snažne, neće pokoriti čula. Da bi se uništila njihova moć, najdjelotvornije sredstvo je, generalno, nijekati čvrsto što im udovoljava, i ustrajati u tome, sve dok nisu tako podjarmljena da budu bez žudnje ili gnušanja. Ako pokušamo, tijekom borbe, udijeliti im ikakvo opuštanje, mi djelujemo poput onih koji čovjeku koji je bio osuđen izgladnjivanjem do smrti, pod izgovorom kako ga krijepe, s vremena na vrijeme daju malo hrane. To bi uistinu produžilo njegove muke, i odgodilo njegovu smrt.

Potpuno isto je sa suzbijanjem čula, silâ, razumijevanja, i samo-volje. Ako ne iskorijenimo svaki ostatak vlastitog ja koji opstoji u ovima, mi ih podržavamo u umirućem životu sve do kraja. Ovo stanje i njegovo dokončanje su jasno pokazani/objašnjeni u Pavlu. On govori o ‘nošenju uokolo na tijelu smrti/umiranja Gospoda Isusa’ (2 Korinćanima 4:10). Ali, da se tu ne bi odmarali/zadržavali, on ovo stanje potpuno razlikuje od stanja u kojem smo ‘mrtvi a naš život skriven sa Kristom u Bogu’ (Kološanima 3:3). Jedino potpunim usmrćivanjem/suzbijanjem vlastitog ja (self) mi možemo biti izgubljeni u Bogu.

Onaj koji je tako mrtav/usmrćen nema daljnje potrebe za usmrćivanjem/suzbijanjem. Sam cilj usmrćivanja/suzbijanja je u njemu ostvaren, i sve je postalo novo. Tužna je pogreška u onim dobrim dušama, koje su pristigle do svladavanja tjelesnih čula, kroz ovo neumanjeno i neprestano usmrćivanje/suzbijanje, da se oni i dalje trebaju držati njezinog izvršavanja. Oni bi radije trebali prestati obraćati pažnju na to, i ostati u nezainteresiranosti, ravnopravno prihvaćajući dobro kao i loše, slatko kao i gorko, i svoju cijelu pažnju usmjeriti k poslu od veće važnosti; naime, usmrćivanju uma i samo-volje. Oni bi trebali započeti tako što će odbacivati/izostavljati svu aktivnost vlastitog ja, što se nikad ne može napraviti bez najdublje molitve; ne više nego se smrt čula može usavršiti bez dubokog usredotočenja (recollection) pridruženog usmrćivanju/suzbijanju. Zaista, usredotočenje je glavno sredstvo pomoću kojeg postižemo pokoravanje čula. Ono nas odjeljuje i razdvaja od njih, i slatko otklanja sam uzrok odakle oni izvode svoj utjecaj na nas.

Što više si povećavao moju ljubav, i moje strpljenje, O moj Gospode, to sam manje predaha imala od najokrutnijih križeva; ali ljubav ih je učinila lakima za nošenje.

O vi jadne duše, koji sebe iscrpljujete bespotrebnim nespokojem, ako bi samo tražili Boga u vašim srcima, to bi bio brz kraj svih vaših nevolja. Umnažanje križeva bi proporcionalno povećalo vaš užitak.

Ljubav me, žedna usmrćivanja, na početku nagnala tražiti i izmisliti različite vrste (usmrćivanja/suzbijanja). Iznenađujuće je da bi mi, čim je gorčina bilo kojeg novog načina usmrćivanja bila istrošena, druga vrsta bila ukazana, a ja sam iznutra bila vođena slijediti ju. Božanska ljubav je tako prosvjetlila moje srce, i tako pomno ispitala njegove tajne izvore, da su najmanji defekti postali izloženi. Ako sam htjela govoriti, smjesta mi je nešto pogrešno bilo ukazano, i bila sam prisiljena na tišinu. Ako sam šutjela, greške su smjesta bile otkrivene – u svakoj akciji je bilo nešto defektivno – u mojim usmrćivanjima, mojih pokorama, mojim milodarima, mojem povlačenju u osamu, bila sam nesavršena. Kada bi hodala, primjećivala sam da je u tome nešto pogrešno; ako bi na bilo koji način govorila u svoju vlastitu korist, vidjela sam ponos. Ako bi rekla u sebi, teško meni, više neću govoriti, tu je bilo vlastito ja. Ako bi bila radosna i otvorena, bila sam osuđena. Čista ljubav je u meni uvijek pronalazila neku stvar za prijekor, i bila je ljubomorna da ništa ne promakne neprimjećeno. Ne da sam se prema sebi odnosila sa posebnom pažnjom, jer sam i na sebe mogla gledati samo sa ograničenjem. Moja pažnja prema Bogu, pričvršćivanjem moje volje Njegovoj, je bilo neprekidna. Neprestano sam čekala na Njega, a On se neprekidno brinuo o meni, i tako me vodio Svojom providnošću, da sam zaboravila sve stvari. Nisam znala kako ikome prenijeti to što sam osjećala. Bila sam tako izgubljena za sebe samu, da sam jedva mogla vršiti samo-ispitivanje. Kada bi to pokušala sve ideje o meni samoj su smjesta nestajale. Pronašla sam sebe okupiranu sa mojim jedinim OBJEKTOM bez razlikovanja ideja. Bila sam apsorbirana u neizreciv mir; okom vjere sam vidjela da je to bio Bog Koji me tako potpuno posjedovao; ali o tome nisam uopće razumno mislila. Ne smije se, međutim, pretpostaviti da je Božanska ljubav dopustila da moje pogreške prođu nekažnjene.

O Gospode, sa kakvom strogošću si Ti kažnjavao Svoju najvjerniju, najdražu i najvoljeniju djecu. Mislim ne vanjski, jer to bi bilo neprikladno najmanjim pogreškama u duši koju će Bog radikalno pročistiti. Kazne koje ona može zadati sebi, su prije zadovoljenja i osvježenja nego drugačije. Zaista, način na koji On ispravlja Svoje odabranike, se mora osjetiti, ili je nemoguće zamisliti kako je užasan. U mojim pokušajima da ga objasnim, biti ću nerazumljiva, osim iskusnim dušama. To je unutrašnje izgaranje, tajna vatra poslana od strane Boga da odstrani pogrešku, koja nanosi izuzetnu bol, sve dok to pročišćavanje nije potpuno. To je poput iščašenog zgloba, koji je u neprestanoj boli, sve dok kost nije namještena. Ovaj bol je tako snažan, da bi duša učinila sve da Bogu pruži zadovoljštinu za grešku, i radije bi bila rastrgnuta na komadiće nego izdržala mučenje. Ponekad duša pribjegne drugima, i otkriva (im) svoje stanje kako bi mogla pronaći utjehu. Na taj način ona onemogućava/remeti/kvari namisli koje Bog ima prema njoj. Od krajnje je važnosti znati kako najbolje iskoristiti patnju. Cijeli čovjekov duhovni razvoj o tome ovisi. Mi bi u takvim periodima unutarnje muke, mračnosti i jadikovanja, trebali surađivati sa Bogom, izdržati ovu konzumirajuću/iscrpljujuću torturu u njezinom najvećem stupnju (dok traje) bez da ju pokušavamo umanjiti ili povećati. Podnosite ju pasivno, ne pokušavajući zadovoljiti Boga ičime što sami od sebe možemo napraviti. Ustrajati pasivno u takvom stanju je izuzetno teško, i zahtjeva veliku čvrstoću/odlučnost i hrabrost. Ja sam poznavala neke koji nikad nisu dalje odmicali naprijed u duhovnom napretku pošto su postali nestrpljivi, i tražili razne načine utjehe.

Madame Jeanne de la Mothe Guyon ‘Autobiografija – 1/8’

Spread the Truth