‘…Većina muškaraca, pretpostavljam, ima određene karakterne nedostatke, neke neprikladne/pretjerane strasti, i dužnost je razumne žene podnositi ih tiho/u miru, bez da ih iritiraju putem pakosnog ili neumjesnog opiranja…’

‘…Jednog sam dana, satrvena tugom i očajanjem, nekih šest mjeseci nakon što sam se udala, dok sam bila sama, pala u iskušenje da si čak odrežem jezik kako više ne bi mogla iritirati one koji su svaku riječ koju bi izgovorila dočekivali sa bješnjenjem i srdžbom.

Ali Ti si me, O Bože, ubrzo zaustavio i ukazao mi moju glupost. Neprestano sam molila, i htjela sam čak da postanem mutava, tako sam priprosta i glupava bila. Premda sam bila imala moj udio križeva, nisam pronašla ni jedan teži za (pod)nošenje nego što je neprestano činiti bez opuštanja sve što čovjek može da bi ugodio, bez da u tome uspijeva, i pri tome još nanosi uvredu samim sredstvima koja su naumljena udovoljiti. Biti sa takvim ljudima držan u najstrožem zatvoru (= u smislu, ‘biti sa njima po cijeli dan u istoj kući’), od jutra do večeri, i ne usuditi se nikad napustiti ih, je nešto najteže. Otkrila sam kako veliki križevi preplavljuju, i prigušuju sav bijes. Takva neprestana proturječnost/protudjelovanje/razilaženje/nespojivost iritira i pobuđuje gorčinu u srcu. Ona ima takav čudan učinak, da je potreban najveći napor samo-kontrole da to ne bi izbilo u prkos i srdžbu.

Moje je stanje u braku bilo radije ono jednog roba nego slobodne osobe…’

Madame Jeanne de la Mothe Guyon ‘Autobiografija – 1/6‘