Bertha Dudde, br. 1396, 28 Travanj 1940

UVID U ONOSTRANO KRALJEVSTVO…

DUHOVNO VIĐENJE I OPISIVANJE…

Na volji čovjeka leži da stekne uvid u kraljevstvo koje je njemu inače zatvoreno, jer postoji izvan svega zemaljskog. On se jedino mora isto tako vanzemaljski postaviti… on mora ono što je u njemu nadzemaljsko… duhovnu iskru koju mu je Bog položio u srce kao djelić Sebe Samoga… odaslati tamo gdje je njegova istinska domovina. Duhovno u njemu teži Duhovnom izvan Zemlje, a ovo Duhovno ga vodi i uvodi u vječnu slavu. Stoga duh u čovjeku može sve vidjeti i ništa mu ne ostaje skriveno, ali nije uvijek moguće ono od duha viđeno učiniti pristupačnim duši čovjeka… Duša kao da mora prvo izgraditi osjetila tako da bude sposobna primiti ono što joj je ponuđeno. Ona prvo mora žudjeti duhovno, prije (radije) nego poštovati zemaljsko. A za to je potrebna snažna volja čovjeka i duboka žudnja za duhovnim utiscima: ako su obje prisutne, onda za čovjeka nema granica. On može pustiti da njegov pogled luta u onom kraju, koji je nepredočiv u svojoj divoti. Svi zemaljski pojmovi, kao što su prisila, ograničenje i nesavršenost, napušteni su. Ono što se nudi očima duhovnog vidjeoca, potpuni je sklad, najplemenitije linije (sheme), neopisive u svom nijansiranju boja, lagane i živahne, i nevezane za uske granice zemaljskog života. Sve je svijetlo i jasno, i ništa neskladno ne remeti gracioznu sliku… To je skladan mir, a ipak ništa mrtvo… sve odiše životom i Ljubavlju, to je neusporediva ljepota, i to su najraznovrsniji utisci koje Duh iz Boga želi prenijeti njegovoj duši, koje se međutim ne može uhvatiti ljudskim osjetilima. Stoga je izuzetno teško opisati viđeno, budući je ljudska mogućnost predočavanja premalena da bi mogla načiniti sliku koja odgovara Istini; no, što je duh jednom vidio, ostaje u njemu, i on uvijek iznova posjećuje ta područja, kako bi prikupio nove utiske. Njemu zaista ponekad uspije to prenijeti duši, i to uvijek onda, kada je u čovjeku postala tako jaka čežnja za tim, da on potpuno zaboravlja Zemlju. Onda je odvajanje od tjelesnih lanaca lakše, a prijemčivost za duhovne slike veća. Nezamislive su to divote, koje ljudsko oko nikada ne bi moglo vidjeti, jer ga sjaj i raskoš žele zaslijepiti, te samo vrlo visoki stupanj zrelosti može podnijeti svjesno viđenje. Čovjek je morao izgubiti svaku vezu sa Zemljom, onda mu je moguće, već u zemaljskom postojanju, pogledati u te sfere. Ali, da bi ljudima pružio jedan mali uvid u te divote, Bog zadužuje Svoje glasnike, da u nekim ljudima probude dar imaginacije, kako bi duhovno od njih viđeno i duši posredovano mogli približno slikovito (živopisno, vjerno) opisati, tako da žudnja za tim divotama bude probuđena i povećana. Ljepota oblika, blistavi sjaj boja, raznolikost čuda Stvaranja, se međutim ne može opisati, jer najsmionije fantazije ni izdaleka ne dosežu te divote. I tako je zemaljskom djetetu jedino ograničeno moguće dati Objavu, i jedino unutarnja žudnja za njom otklanja veo koji je prostrt nad svime, dok god biće još pripada Zemlji… Ali, najozbiljnijem stremitelju  je moguće podići i ovaj veo, te svjesno pogledati u onostrano kraljevstvo, no onda ni njegovo odvajanje od ovoga svijeta više nije daleko…

AMEN