Jakob Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Jakob_Lorber

Jakob Lorber

Jakob_Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Dokazi o vjerodostojnosti Jakob Lorberovih proročanstava

Print Friendly, PDF & Email

Dokazi o vjerodostojnosti Jakob Lorberovih proročanstava

Lorberova otkrića u svezi prirode svemira i njihova potvrda u modernoj astronomiji

[1] Ovdje ćemo prije svega uzeti u obzir otkrića koja su u Novom Otkrovenju dana u svezi naučne definicije svemira, atoma i elementarnih čestica. Ti detalji, zapisani sredinom prošlog stoljeća (= 19 stoljeće), su se ukazali potpuno ispravnima/točnima tek prije nekoliko godina (ili ‘prije samo nekoliko godina’ = sada već prije 50-ak godina), na osnovu istraživačkog rada u različitim naučnim disciplinama.

[2] Predskazanja se slažu/poklapaju sa današnjim naučnim znanjem do takve izvanredne mjere da se sa jednog objektivnog stajališta ne može smatrati kako je ljudski um proroka bio izvor tih izjava. Poglavlja koja slijede su prema tome temeljna/osnovna u izvlačenju bilo kakvog zaključka da li je Jakob Lorber bio istinski/pravi Bogom inspirirani prorok.

(poglavlje je  pre-uzeto iz manje K.Eggensteinove knjige pod nazivom ‘Nepoznati prorok Jakob Lorber’)

[3] Sve do drugog desetljeća ovog stoljeća (= 20 stoljeća) je prevladavajuće gledište/stajalište među astronomima širom svijeta bilo da u svemiru postoji samo jedna galaksija, i da je to bio naš Mliječni Put. U devetnaestom stoljeću su mjerodavni autoriteti isključili ‘mogućnost daljih galaksija’. 21 Astronomi koji su sugerirali da bi naposlijetku moglo biti i drugih galaksija, su bili proglašeni hereticima i od strane istaknutih stručnjaka oštro ukoravani u specijalističkim magazinima. Kada je H.D. Curtis rekao da bi mogao osigurati siguran dokaz da male maglice koje se vide kroz teleskop nisu maglice već galaksije, većina naučnika nisu bili spremni prihvatiti njegovu (pret)postavku. Ipak, broj astronoma koji su prihvatili Curtisov pogled je rastao iz godine u godinu, a između 1921 i 1924 su se formirale dvije nasuprotne grupe koje su (međusobno) bile u burnom/žestokom sporu. 1925 je donijela odlučan (za)okret događaja. Protu-galaktivna stranka/grupa je trebala priznati da su njihovi/e koncepti/ideje bili/e daleko od stvarnosti. Novi 2.57-m Mount Wilson teleskop, tada najveći na svijetu, je neopozivo demonstrirao da i izvan našeg Mliječnog Puta također postoje galaksije. Edwin Hubble je u siječnju 1925, na astronomskom kongresu, izvjestio da se uz pomoć novog teleskopa jasno ukazuje kako su maglice u M31, NCG6822 i M33 (u stvari) galaksije.

[4] Pruža određeno zadovoljstvo prisjetiti se kako su neki od slavnih astronoma, stvorivši dogmatsku pometnju u njihovom odbijanju da prihvate pretpostavku da postoje i druge galaksije, sumnjali također i u svrhovitost ogromnog teleskopa kada je on bio izgrađen, podrugujući se na njegov račun. 22

[5] Hubbleova otkrića su uskoro bila potvrđena i od mnogih drugih astronoma. Neke galaksije su bile male, druge pak velike. Iako se sada zna da su to galaksije a ne maglice, izraz spiralna maglica se i dalje puno koristi, mada je pogrešan. U kratkom vremenu je broj galaksija otkritih na nebesima bio 800, a do 1949 je porastao na 100 milijuna. Kada je 5-m Mount Palomar teleskop bio završen, zaista je postalo očigledno da je broj galaksija ogroman, nekoliko tisuća milijuna.

[6] Mnogi naučnici su otkrili da se njihov svijet srušio oko njih; oni nisu bili u stanju shvatiti da se nauka u kozmologiji susreće/suočava (= ‘licem u lice’) sa iracionalnom prirodom svemira. I danas se još događa da opipljivi dokazi ne mogu biti prihvaćeni, pošto se ne uklapaju u utvrđeno učenje.

[7] Da su Lorberova otkrića bila poznata astronomima na početku 20 stoljeća, ona bi, naravno, zaradila porugu i ismijavanje, jer Lorber je sredinom 19 stoljeća dao detaljan opis stvari koje nisu otkrite sve do ogromnih teleskopa, u 1925 i poslije. Ispod su dani izvadci iz izvještaja diktiranih Jakobu Lorberu, prostor nam ne dozvoljava više od toga. U djelu/knjizi ‘R.Blum, od pakla do raja’ tom II, i ‘Veliko Ivanovo Evanđelje’ tom VI, je rečeno slijedeće:

[8] ‘Zamislite/predočite sebi red sunčevih sistema ovako: Brojni milijuni planetarnih sunaca, sa planetama poput vaše Zemlje koje se kreću/vrte oko njih, čine jedno solarno područje (= solarnu regiju), sa zajedničkim centralnim suncem. Centralno sunce tog (solarnog) područja je uvijek tako veliko da ima stotine, ne tisuće, i zaista ponekad milijune, puta materijalnog sadržaja više od sunaca koja kruže oko njega sa njima pripadajućim planetama, postoje veća i manja takva područja. Međutim, što je veće sunčevo područje, to veće mora biti njezino centralno sunce.’

[9] Mnoga takva solarna područja su od strane Lorbera definirana kao solarni svemir. Solarni svemir opet ima jedno još veće univerzalno sunce u svom centru (R.B. 2/298:5). Sljedeći viši stupanj je svemir solarnih svemirâ. Sedam milijuna svemirâ solarnih svemirâ se vrti oko divovskog primarnog i originalnog/prvobitnog sunca (R.B. 2/229:8).

[10] ‘Takvi svemiri solarnih svemirâ’, kaže u Velikom Ivanovom Evanđelju – 6/245:3’, ‘imaju u beskrajnoj dubini naj-neizmjernije, ogromno naj-centralnije cunce (također poznato kao principjelno ili originalno centralno sunce). Takav univerzalni sistem možemo nazvati nebeska/univerzalna planetarna školjka, jer svi ti svemiri solarnih svemirâ, koji se okreću oko originalnog centralnog sunca u svim pravcima, čine jednu neizmjerljivo veliku kuglu, i kreću se iz nužnosti skoro brzinom misli, formirajući određenu vrstu školjke u dubini i na udaljenosti koja je za vas neizmjerljiva (V.I.E. 6/245:8).’ Ali ne istražujte veličinu i dužinu takve planetarne školjke jer čovjek neće moći zamisliti broj koji bi mogao na adekvatan način izraziti tu udaljenost (V.I.E. 6/245:13).’ ‘A ipak takav globus školjki je uistinu samo mala točkica u ogromnim prostorima Mog Stvaranja (V.I.E. 6/245:14).’

[11] ‘U beskrajnom bespuću stvorenog svemira, postoje nebrojene takve školjke, koje u svojoj cjelini, prema Mojem raspo-redu stvari, točno obuhvaćaju/predstavljaju potpuno i savršeno ljudsko biće (= čovjeka). Kako užasno velik prema tome mora biti ovaj kozmički čovjek kada je čak globus školjki takve ogromne veličine, a udaljenost od jedne takve školjke do druge je veća od eona i eona (V.I.E. 6/245:16, 17).’

[12] Pitanja o dimenzijama svemira su okupirala astronome svakog doba. Izbačene su brojne teorije, ali mi nećemo zalaziti u njih. ‘Što je tamo iza svemira?’ pitao se Dr. Karl Schaifers sa Heidelberg obzervatorija. To je po njegovom mišljenju paradoks, jer, kako piše, ‘takva pitanja se u principu ne mogu odgovoriti.’ 23 Lorberov odgovor na to pitanje je ovakav: ‘Iza tog/ovog kozmičkog Čovjeka se pruža, zauvijek u svim pravcima, otvoreni/slobodni eterični prostor kroz kojeg taj čovjek, vođen Mojom voljom, leti za vas neshvatljivom brzinom u uistinu beskrajnom krugu, a sve to zbog hrane iz beskrajnog mora etera kroz kojeg (i u kojem) on, tako reći, pliva kao/poput ribe (V.I.E. 6/245:19).’

[13] ‘Nitko osim Boga ne može shvatiti beskonačne dimenzije vječnog prostora, čak ni najveći i najsavršeniji anđeli ne mogu shvatiti vječnu dubinu prostora.’  (V.I.E. 6/56:9)

[14] Kozmolozi ne negiraju da čovjek nije u stanju obuhvatiti beskonačnost prostora. Astronom Dr. Heinrich Faust, na primjer, je napisao da ‘svijet zasigurno ne mora biti konstruiran na takav način da ga naš mali mozak može razumijeti.’ 24

[15] Kako se pogledi modernih astronoma slažu sa opisom kojeg je J.Lorber dao o svemiru koji se sastoji od različitih stupnjeva/stadija? Lorber ukazuje na solarna područja kao na najniži stupanj/stadij, to (= solarno područje) je njegov izraz za galaksiju. Prema njemu, postoje velika i mala solarna područja (R.B. 2/298:4). Na obzervatoriju Planina Palomar u Kaliforniji, istaknuti Švicarski astronom, F.Zwicky, je napravio sistematsku studiju o raspodjeli galaksija unutar našeg svemira (ono što Lorber naziva planetarna školjka, autor) pronašavši da postoje razne vrste agregacija zvijezda. ‘od kuglastih/sferastih grozdova/skupina i patuljastih galaksija pa sve do ogromnih spiralnih maglica sačinjenih od mnogo milijuna sunaca, i konačno malih i velikih galaksija.’ 25

[16] Ducroq također ukazuje kako je ‘društvena priroda’ galaksija definitivna činjenica. ‘Raspoređivanje u grupe’, on zaključuje, ‘nije slučajno, već prati određeni zakon.’ 26 ‘Spontana pojava reda jednostavno nije zamisliva.’ 27 ‘Fizičari danas znaju’, Ducrocq izjavljuje, ‘da stvar kao što je ‘potpuna slučajnost’ ne postoji.’

[17] U svojoj knjizi ‘Kozmologija i Antimaterija’, professor Alfven iz Stockholma govori o galaktičkim supersistemima, poznatim kao metagalaksije, a Charlier, u njegovom ‘Modelu Svemira’, čak pretpostavlja da sistemi postoje u četiri uzlazna stupnja (four ascending stages), kao što je Lorber smatrao. 29 Prema P. von der Osten-Sackenu, skupina Djevice sadrži veliki broj galaksija. ‘Cijeni se da sadrži oko 3000 galaksija.’ 30 ‘U Karlovim kolima, koja su udaljena 650 milijuna svjetlosnih godina, postoji manja skupina od oko 300 galaksija.’ 31

[18] U svojoj knjizi ‘Bog-Čovjek-Svemir’, Francuski naučnik, Bivort de la Saudee, je rekao da su galaksije organizirane u grupe i skupine/grozdove. 32 I ‘Bild der Wissenschaft’ (9/1980) sadrži izjavu: ‘Naša galaksija čini dio lokalne grupe sastavljene od dva ili tri tuceta galaksija. Spektar skupinâ se proteže na tisuće elemenata. Postoje čak znaci da se hijerarhijski red svemira proteže i iza ovoga. Galaktičke skupine/grozdovi mogu opet formirati ‘super-skupine/grozdove.’

[19] Totalni broj galaksija je prema Pascualu Jordanu danas procjenjen na 10 tisuća milijuna. 33 ‘To su brojevi izvan/iznad naše mogućnosti zamišljanja. Ipak, prema Lorberu, to bi samo bile galaksije u našoj vlastitoj planetarnoj školjci. Mnogi astronomi su već odavno imali osjećaj da iza ovog postoje i drugi/daljnji svemiri. U 1963 je Naturwissenschaftliche Rundschau izvjestio da je fizičar Pl.Brown izbacio hipotezu o beskonačnom broju svemirâ u Prirodi, što bi bile Lorberove ‘bezbrojne planetarne školjke.’ Prema Brownu, svaki odvojeni dio svemira se može smatrati kao elektron u drugome koji je na višem stupnju, i to se ne bi sukobljavalo sa zakonima koji su trenutno prihvaćeni u teorijskoj fizici. 34

[20] U 1969 je predsjednik Međunarodnog Astronomskog Saveza, professor Heckmann, Santiago, sugerirao da čovjeku nije bilo dano shvatiti cijeli svemir, da se ponekad može prodrijeti samo u njegove dijelove. On je (tada) govorio o dijelu svemira koji bi mogao biti pregledan/istražen sredstvima koja su dostupna astronomima.’

[21] Lorber je gore navedenim otkrićima dodao slijedeće: ‘Svaki takav kompleks solarnih i kozmičkih svemira koji se kreću u beskonačno velikim krugovima oko prvobitnog/originalnog centralnog sunca, je na velikoj udaljenosti od svih solarnih svemira ograđen/zatvoren unutar čvrste školjke kroz koju fizička materija ne može prodrijeti. Ta školjka se sastoji od dijamantu nalik prozirnog materijala i na svojoj unutrašnjoj površini je glatka/ravna poput stakla. Svo svjetlo koje sada isijava/zrači iz bezbroj sunaca i nije primljeno ni od jedne zemlje niti od jednog sunca, je primljeno od strane ove školjke i ponovno se odbija/odražava.’  (R.B. 3/300:6)

[22] Bez obzira koliko proširili doseg svojih optičkih ili radio-teleskopa, astronomi će uvijek biti u mogućnosti studirati (samo) sićušni/neznatan dio svemira. To ograničenje našoj mogućnosti istraživanja svemira je bilo izraženo u gore navedenom citatu profesora Heckmanna. Dr. Faust je to još jasnije/konkretnije izrazio. On je zapisao: ‘Ako je svemir, onako kako ga mi možemo proučiti, na koncu zaista zakrivljen (kako tvrdi Einstein), onda postoji vjerojatnost, da pored ovoga, postoje još i daljnji/drugi svemiri (čitaj planetarne školjke, autor). Nikad jedno inteligentno biće iz jednog u sebi zakrivljenog svemira ne može iskusiti nešto o postojanju drugog konačnog svemira.’ 36 Astronom Jakob Korn je također izjavio da se svemir ne može razmotriti u cijelom njegovom opsegu, dodajući da su ‘astronomi jako dobro svjesni problema kozmologije.’ 37

[23] Poražavajuća (overwhelming) golemost brojeva koji se koriste u modernoj astronomiji da bi se prenijele/izrazile dimenzije svemira je na stupnju/nivou izjava i misaonih kategorija koje su predstavljene u Novom Otkrovenju, (što je) izvanredan/uočljiv dokaz njegove (misli se na Novo Otkrovenje) vjerodostojnosti/istinitosti.

[24] Nova otkrića u svezi veličine svemira iz dvadesetih i tridesetih (godina 20-og stoljeća) su za astronome bila pravi šok. Slična stvar se dogodila kada su 1961, uz pomoć novih radio teleskopa, otkrivena divovska sunca, što je potpuno premetnulo/izvrnulo sve prethodne predstave/ideje o redu i veličini nebeskih tijela. Veličina kao i čistoća svjetlosti tih tijela je bila toliko nevjerojatno velika da su daleko premašili sve ono što je ranije bilo zamislivo. Einstein je izračunao da ne može postojati sunce koje je više od sto puta veće od našeg sunca.’ 38  A ipak su već 1935 bila poznata sunca koja su u promjeru 400 puta, tisuću puta u težini, i deset tisuća puta sjajnija od našeg sunca. Zvijezda Betelgeuse u Orionu na primjer ima 500 puta promjer i 17 000 puta sjaj/svjetlost našeg sunca. 39 Otkriće najveće do sada poznate zvijezde, zvijezde R136a, u 1982, koja ima nekoliko stotina milijuna puta veću svjetlost od našeg sunca, je do-kraj-čilo ranije ideje u svezi konačnog ograničenja maksimalne veličine sunaca.’ 40

[25] Od ranih šezdesetih se svemir više nije proučavao jedino uz pomoć optičkih teleskopa; novi radio teleskopi su sada omogućavali puno dublje prodiranje u prostor. Veličina i sjaj objekata koje su otkrili (uz pomoć tih teleskopa) je naučnicima oduzela dah, jer su učinili da, u usporedbi sa njima, bilo koja ranije otkrivena divovska zvijezda izgleda majušna i beznačajna. Ti objekti su najprije zbunjivali naučnike, i nije bilo jasno da li se radi o zvijezdama ili galaksijama. Oni su prema tome nazvani kvazi-zvjezdani objekti ili ukratko ‘kvazari’. Drugi izraz koji se ponekad koristio za njih je radio-sferule.

[26] Kada su u 1961 Australski radio astronomi odredili točnu lokaciju snažnog radio izvora 3C-147, dva astronoma, Maarten-Schmidt i Tomas Matthews, su objekt identificirali optički koristeći 5-m Mount Palomar teleskop, identificirajući ga kao ogromnu zvijezdu. Intenzitet svjetla ovog objekta je bio veći nego od/u svih 100 tisuća milijuna sunaca u našoj galaksiji Mliječni Put zajedno. Do 1968 je 5-m teleskop pronašao skoro 100 ovakvih tajanstvenih objekata, neki od tih kvazara su naznačeni sa rastućom zapanjenošću. Kvazar 3C-48 na primjer, ima 150 puta veću svjetlost/sjaj nego sto tisuća milijuna sunaca u našem sistemu Mliječni Put. Kvazar 3C-273 u stvari ima energiju od 1000 velikih galaksija od kojih svaka ima 100 tisuća milijuna sunaca. 41 Postojanje takvih sunaca u potpunosti obara/izvrće sve naučne teorije na tu temu. Ponovno su stručnjaci bili zapanjeni. Naučnicima je nedostajalo superlativa da bi izrazili veličinu i sjaj(nost) tih objekata. Neobična karakteristika tih kvazara je da oni imaju veliki redshift, koji daje naznaku o udaljenosti od 6-10 milijuna svjetlosnih godina. Nedavno su se međutim pojavile neke sumnje u svezi metode određivanja udaljenosti bazirane na redshiftu i Dopplerovom efektu. Neki naučnici su mislili kako ti objekti nisu ogromne zvijezde već galaksije, ali ta pretpostavka nije dugo preživjela. [27] Od 1965 na ovamo, se otkrilo da kvazari pokazuju veliku različitost u stupnjevima energije. Profesor Sandage je zapisao u Astrofizičarskom Žurnalu da je u vremenskom periodu od 24 sata primjetio redovite promjene u sjajnosti na kvazaru 3C-371. Drugi astronomi su pak napravili slična otkrića sa svim vrstama kvazara. Kardashew, Sovjetski astronom, je opisao povremene promjene/odstupanja i do 20%. Takve promjene/odstupanja su dobro poznate u slučaju zvijezda, ali su nezamislive u slučaju galaksija.

[28] Prema teoriji astrofizike, ne mogu postojati zvijezde koje imaju veličinu kvazara, pošto ‘pritisak radijacije u kombinaciji sa centrifugalnim pritiskom praktično isključuje mogućnost od više do 1032 kg.’ 42 Međutim, prije samo nekoliko desetljeća je izgledalo nemoguće zamisliti izvor energije dovoljno velik da tisućama milijuna godina održava solarno zračenje u svojem intenzitetu. Tek mnogo kasnije je dana pretpostavka da je ta radijacija zasnovana na atomskoj energiji. Profesor Tirala smatra kako je postavka/teza o kvazarima nemoguća, govoreći: ‘Prema Einsteinu, ogromna/divovska zvijezda je već odavno trebala biti rascjepljena na komadiće, ali to se nije dogodilo, i nastavlja cijelo vrijeme zračiti ogromnu količinu energije.’ 43 U prošlosti je bilo puno teorija za koje se smatralo da su dokazane a koje su ipak morale biti odbačene/napuštene zbog težine čistih/potpunih dokaza protiv njih. Nema potrebe zalaziti u mnoge pokušaje objašnjavanja kvazara, jer oni još nisu došli ni do prve baze astronomskih kongresa. ‘Nigdje drugdje’, K.Rudzinski je jednom rekao, ‘špekuliranje nije tako/toliko uzelo maha kao u kozmologiji.’ 44

[29] Jakob Lorber je također predvidio/upozorio i na kvazare koje je sada otkrila moderna nauka. Baš kao što je opisao svemir koji u Kozmičkom Čovjeku postiže svoje najveće širenje, tako je on otišao u detalje o kvazarima. On je dao jasnu sliku ogromnog povećavanja u redu veličine i sjajnosti različitih vrsta centralnih sunaca. Njegovi opisi su se ranijim generacijama mogli činiti kao proizvod bujne mašte, određena megalomanija. Današnji čitaoci, koji su upoznati sa otkrićima u astronomiji, će, međutim, biti iznenađeni nad niže citiranim predskazanjima koja čovjeka mogu itekako za-misliti (that may wel give food for a thought).

[30] Lorber je zapisao da svako solarno područje (= galaksija) ima centralno sunce. To centralno sunce ‘je uvijek tako veliko da sadrži stotine, ne, tisuće i zaista nekad milijune puta materijalni sadržaj sunaca koja kruže oko njega sa svojim planetama, postoje veća i manja takva područja (= galaksije). Kako se povećava veličina tih sunaca, tako se povećava i njihovo svjetlo/sjajnost.’ ‘Ako je na primjer promjer centralnog sunca planetarnog područja tisuću milijuna zemaljskih milja (Njemačka milja = 7.4 km), promjer centralnog sunca solarnog područja će biti milijun puta promjer onog u planetarnom području. Centralno sunce svemira se onda opet povećava milijune puta, nekad čak tisuće milijuna u veličini a također i u svjetlosti/sjaju.’ (R.B. 2/298:4 na dalje) To zvuči nevjerojatno, ali danas mi već imamo otkrića od strane mjerodavnih astronoma i njihove komentare ovih proročanstava. Profesor Sandage izjavljuje da ‘ugrubo procjenjeno, zračenje koje dolazi iz CTA 102 ima sto tisuća milijuna puta energiju našeg sunca.’ 45 Otkrilo se da kvazar 3C 273B ima istu sjajnost (= isto sjaji). 46

[31] Astrofizičarima je i dalje nemoguće predočiti/zamisliti da možda postoje zvijezde koje zrače energiju tako visoku da doseže do  1046 erg (= centimetar-gram-sekunda jedinica energije djelovanja) u sekundi. Fuzija vodika zasigurno ne bi mogla stvoriti takvo sakupljanje i oslobađanje energije. Trenutno nema prihvatljivog fizičkog modela kojim bi se objasnila energetska pretvorba takve ogromne veličine.

[32] Naučnici su isto tako bili zapanjeni otkrićem da su ti objekti, za koje se prije mislilo kako su mala, beznačajna sunca u (našoj galaksiji, tj.) Mliječnom Putu, stotinu tisuća puta udaljenija, mnoge tisuće milijuna svjetlosnih godina daleko u prostoru, kako ukazuju posljednja istraživanja. Nije bez razloga de je H.Fahr izjavio da ‘možda naši koncepti svemira moraju biti izmjenjeni, kako eksperimentalni podaci počinju ukazivati.’ 48

[33] Prije dvadeset godina, u 1964, je Sovjetski astronom, V.A. Amberzumiam, na Erivanu u Armeniji, izjavio slijedeće: ‘Iako još ima puno toga neobjašnjenog što se tiče kvazara (ili ‘kada je riječ o kvazarima’), neizbježno je uvjerenje da nukleusi galaksija imaju daleko veću važnost za evoluciju velikih kozmičkih otoka (galaksija, autor) nego se ranije pretpostavljalo. Sada se pokazuje da evolucija galaksije započinje iz/od nukleusa izuzetne mase i gustoće.’ 49 Američki astronomi, Hoyle i Fowler, su također pretpostavili da se nukleusi galaksija ne sastoje od pojedinačnih zvijezda, što se uzimalo zdravo za gotovo, već od mega-zvijezde, tj. kvazara koji je oko 100 milijuna puta teži od sunca.’ 50

[34] Prvo je postalo očigledno/jasno kada se otkrio kvazar M82. U 1964 se shvatilo da se centri spiralnih maglica (galaksija) ne sastoje od pojedinačnih zvijezda već od jednog zvijezdi-nalik objekta. 51 Prema Bild der Wissenschaft, je bilo ustanovljeno od 1982 ‘da su kvazari nukleusi jako udaljenih galaksija.’ 52

[35] Neki astronomi su ustanovili tezu da su kvazari ‘crne rupe’. To se pokazalo netočnim na osnovu slijedeće činjenice. Trenutno gledište je da crne rupe ne emitiraju svjetlo. Bild der Wissenschaft (4/1982) izvještava da je svjetlo emitirano iz kvazara bilo zabilježeno od strane 3.6-m teleskopa na Evropskom Južnom Obzervatoriju u Čileu. E.Bedlin i G.Neuebauer, astronomi na Kalifornijskom institutu Tehnologije su proširenim/opširnim mjerenjima ultra-crvenim zrakama uspjeli ustanoviti da i jezgra naše galaksije (Mliječnog Puta) odgovara masi 30 miliona sunaca. 53

[36] Lorber je dao točan/precizan opis još jednog procesa kojeg su naučnici nedavno uočili/promatrali na centralnim suncima. Profesor Allan Sondage je snimio radio emisije iz M82 koje su pokazale kako iz nukleusa eruptiraju veliki oblaci gasova. Pokazalo se da se taj objekt, za kojeg se također greškom mislilo da je dio naše galaksije, sastoji od nukleusa i dugačkog mlaza koji izgleda kao da je bio izbačen iz zvijezde.’ 54 M87, ogromna galaksija u skupini Djevice, također izbacuje strahovito velike izbočine u svemirski prostor, ‘intenzivno svijetle konfiguracije dužine cijelih galaksija.’ 55 21 Srpnja 1972 je u Die Zeitu izašao izvještaj da su četiri astronoma, Shaffer, Cohen, Jauncy and Kellermann, ustanovili da su oblaci gaseva bili izbačeni također i iz nukleusa Seyfert galaksije 3c 120. Kako je takvih promatranja bilo sve više i više, mnogi astronomi su osjećali da se u nukleusu galaksije, tj. u ogromnim centralnim suncima, bez ikakve sumnje stvara nova materija. 56

[37] Još jednom su se astronomi suočili sa novom situacijom, i mnogi nisu znali kako objasniti/rastumačiti nova otkrića. Neki su mislili da je to bila Nova (= zvijezda koja odjednom postane tisuću puta svjetlija i onda se postepeno vrati na svoj stari intenzitet), iako Novâ obično iščezne za nekoliko sati ili najviše dana. Drugi su pretpostavljali lančanu reakciju eksplodirajućih zvijezda. D. Disney van Berg je istražio ovu teoriju jako pažljivo i onda ju je odbacio. Fotografije nukleusa M82 su ga natjerale da sugerira kako su šireći oblaci materije rezultat radijacijskog pritiska izuzetno vrućih i velikih zvijezda. 57 To je, onda, područje gdje se snimljeni gravitacijski valovi začinju. Izvještaj objavljen u 1970 je naglasio da se ‘događaju neobične kozmičke promjene’ u nukleusu galaksija. ‘Moguće je da se ovdje događaju procesi u kojima se također rađaju (nove) zvijezde.’ 58 Ducrocq nema nikakvih sumnji: ‘Zvijezde prema tome izbacuju materiju u svemirski prostor na različitim stupnjevima njihovog razvoja i u promjenjivim ritmovima.’ 59 Von der Osten-Sacken također izjavljuje: ‘Može se pretpostaviti da sunca nastaju u blizini nukleusa.’ 60 Ti pogledi se u potpunosti slažu sa otkrićima danim u Novom Otkrovenju. Jakob Lorber je pisao o takvim procesima, opisujući ih kao sunca koja se rađaju iz tijela centralnih sunaca (kvazara), na slijedeći način: ‘Na tom ogromnom suncu, gori/izgara najčišći plin, što uvijek mora biti prisutno u super velikom izobilju u velikom unutarnjem gasometru sunca.’ (R.B. 2/298:15) Prema onome što je Lorber zapisao, ti plinovi se ‘izbacuju u beskonačnost kao kugle užasno velikog sjaja. U određenom trenutku u dubinama svemirskog prostora one onda postaju sunca u području centralnog sunca.’ 61

[38] Opis dan u Novom Otkrovenju se poklapa sa teorijom vremenski konstantnog svemira, astrofizičara Fred Hoyla, utoliko što ta ‘Steady-State-Teorija’ pretpostavlja neprestano daljnje stvaranje nove kozmičke materije (ili ‘novih kosmičkih masâ’). Pascual Jordan je također dao izjave koje se slažu sa Novim Otkrovenjem, kako se ‘nove zvijezde neprestano podižu/pojavljuju iz izbačenih oblaka plazme.’ Usput rečeno, Lorber je zapisao da Zemlja nije bila izbačena iz (našeg) sunca, već iz divovskog centralnog sunca naše planetarne školjke. Riječ po riječ je on to ovako rekao: ‘Situacija je što se tiče ove zemlje jako čudna. Ona pripada ovom suncu, kao planeta, ali striktno rečeno ona nije od ovog sunca na način kao (što) druge planete (to jesu), već je izvorno proizašla direkno iz originalnog centralnog sunca.’ (V.I.E. 4/106:8)

[39] Prije nekih desetak godina su astronomi prihvatili kao normalno (matter of course) da je Zemlja proizašla iz našeg sunca. Danas je postalo jasno/očigledno da je ova teorija neodrživa. Naučnici su sada otkrili slijedeće: ‘Široko raširen pogled da se Zemlja sastoji od materijala sa sunca je pogrešna. Našu planeta čini više od 50% teških elemenata (čelik, nikal, bakar, cink, olovo, uran, autor) koji se ne mogu pronaći na suncu. Razlika u kemijskom sastavu čini da izgleda nemoguće kako je Zemlja bila originalno sunčev fragment. Temperatura sunca je puno niža – i uvijek je bila takva – da bi osigurala sintezu teških elemenata koji su glavni sastavni dijelovi naše planete. Zemlja bez ikakve sumnje dolazi iz drugog nebeskog tijela, jednog koje je bar deset puta veće. Jedino super-div može razviti toplinu koja je potrebna da po-rodi 92 elementa, koje naša planeta sadržava u svom izvornom/pri-rođenom stanju.’ 63 Prema tome, još jednom se nešto za što se smatralo da je potpuno ustvrđeno pokazalo kao pogrešno, i naučno mišljenje se uskladilo sa otkrićima u Novom Otkrovenju.

[40] Originalno centralno sunce naše planetarne školjke koje je Jakob Lorber konačno opisao, ima veličinu i sjaj puno iznad naše mogućnosti shvaćanja. Prema Lorberu, ono je istoznačno sa zvijezdom Regulus u sazvježđu Lava. Astronomi međutim ne smatraju da je to jako velika zvijezda, niti misle da je uopće (toliko) udaljena. Lorber u drugu ruku govori o ‘neizmjerljivoj udaljenosti’. 

[41] Astronomi su naravno svjesni da njihovi podaci što se tiče udaljenosti nisu previše pouzdani. To je nešto što je posljednjih godina u više prilika postalo jasno/očigledno. Ducrocq napominje da su u 1960, bile zatražene glavne ispravke brojeva koji su bili u upotrebi prije desetak godina, od kojih je svaki bio netočan. Kada su kvazari bili otkriveni, bile su nužne daljnje promjene, ovog puta u nevjerojatnoj mjeri. Što se tiče procjene udaljenosti situacija je i dalje širom otvorena, kako je professor Maarten-Schmidt iz Pasadene rekao 1969 na kongresu Astronomske Zajednice u Nurbergu, kad je izjavio da je misterija prirode udaljenosti i dalje u potpunosti neriješena. Nakon pet godina rada, sada kao i do sada nije bilo mogućnosti odrediti koliko su ti čudni objekti udaljeni. 64

[42] Astronomi smještaju Regulus u petu ili najnižu klasu patuljastih ili zvijezda glavnog slijeda, kojima i naše sunce također pripada (kvazari još nisu bili klasificirani). Ali u stvari su kvazari, objekti jako često tisuću milijuna puta sjajniji od našeg sunca, u prošlosti bili smatrani za beznačajne zvijezde. Značajna izjava koju je dao Dr. Karl Schaifers (Heidelberg Obzervatorij) je da sa jedinom metodom primjenjivom u većini slučajeva, radi se u razlici u boji, nikad nije moguće reći da li jedna beznačajna zvijezda pete klase u stvari nije užasno velika divovska zvijezda. Njegove stvarne riječi su bile: ‘Nemoguće je reći, na osnovu indeksa boja, da li je to divovska zvijezda ili patuljak.’ 65 To objašnjava zašto je astronomer Matthews dao udaljenost od 1 milijun svjetlosnih godina za kvazar 3c 48, dok drugi stavljaju ovaj objekt na udaljenost od 5 tisuća milijuna svjetlosnih godina. U posljednjim desetljećima su astronomi u nekoliko slučajeva morali praviti temeljne promjene u njihovim gledištima što se tiče udaljenosti i veličine zvijezda te starosti svemira. Svaki puta kada su se nova gledišta morala prihvatiti, približavali su se otkrićima danim u Novom Otkrovenju. Izgleda da je pošteno pretpostaviti kako će, prema tome, daljnji razvoj (situacije) pratiti isti pravac.

Otkrića u Novom Otkrovenju u svezi elementarnih čestica i moderna istraživačka otkrića

[43] Baš kao što Novo Otkrovenje predosjeća/predviđa/prethodi otkrovenj(im)a koja su astronomi napravili u posljednjim desetljećima, na isti način sadrži otkrića u svezi atoma i elementarnih čestica. Korišteni izrazi nisu oni koji su nama poznati danas, ali je ipak dana slika o tajanstvenom procesu stvaranja/rađanja materije koja je u potpunosti u skladu sa istinom. Zaista je izvanredno u kojoj mjeri su čak i detalji točni, kako je nauka to sada u potpunosti potvrdila.

[44] Predstavljajući crtu diskusije, neizbježno će biti bar površinski upoznati čitaoca sa subjektom/predmetom atomske fizike. Učinjeni su napori da bi se subjekt predstavio na takav način da bi ga čitaoc bio u stanju pratiti.

[45] Što se tiče otkrića koja je dao Lorber, važno je upamtiti da proročanstvo uvijek koristi svoju vlastitu formu izražaja. Isto tako treba uzeti u obzir da Novo Otkrovenje percipira procese na pod-atomskom stupnju koji se ponekad protežu do duhovnog carstva, a elementarne čestice vidi kao prve nivoe u evoluciji animalnog života. ‘Duhovna čestica Mojeg Sebstva/Ja’, rečeno je, ‘je prisutna u svakom atomu’ (T.Ž. str. 163) ‘U svemu što je stvoreno je duhovni element kondenziran te zajedno naguran u veću masu… na taj način je nastalo sve ono što nazivate materija.’ (T.Ž. str. 84). Swedenborg to opisuje analogno: ‘Ne postoji prirodni entitet koji svoje početke/izvor nema u duhovnom svijetu.’ S druge strane, materijalistička nauka i na zapadu i na istoku negira Boga Stvoritelja i transcendentalni svijet duhova. ‘Materijalisti’, Birjukow piše, ‘smatraju da je materija osnova svega što postoji u svijetu. Duh i duša su (po njima) proizvodi pojedinačnog oblika visoko razvijene materije.’ 67 Novo Otkrovenje i materijalistička nauka su stoga dijametralno suprotni u svojim temeljnim izjavama. Međutim u nauci se počinje pojavljivati promjena, kako će kasnije biti ukazano. Raspravljajući o atomima i elementarnim česticama, Novo Otkrovenje govori o ‘atomima’, ‘eteričnim atomima’, ‘atomskim životinjicama’, ‘monadama’ i ‘duhovnim česticama.’

[46] Grčki filozofi Leucippus i Democritus su prije 2300 godina, razvili concept o materiji koja je sastavljena od nevidljivih sićušnih čestica. Izraz ‘atom’ proizlazi iz Grčkog ‘atomos’, što znači ne-djeljiv. Pretpostavka da je atom ne-djeljiv se naravno ukazala pogrešnom u 20 stoljeću. Atom se naprotiv sastoji od puno manjih čestica, poznatih kao elementarne čestice. One formiraju/sačinjavaju bazu materije. Kenneth W.Ford je rekao kako je na početku ovog stoljeća bilo poznato da atomi postoje. Struktura atoma i odnosi među atomima su tada, on nastavlja, bili zagonetka/tajna baš kao što su elementarne čestice bile zagonetka u današnje vrijeme. 68 U 1910, struktura atoma još nije bila poznata, a nauka fizike o elementarnim česticama je u stvarnosti započela tek oko 1930. Bilo je to više od 30 godina nakon Lorberove smrti da je prva elementarna čestica, elektron, bila otkrivena, i onda proton 1920 i neutron 1932. Elektroni su/predstavljaju omotač atoma, protoni i neutroni su sastavni djelovi jezgre.

[47] Međutim, broj tih čestica se nastavio povećavati, sve do danas kada ih ima oko 200. Uskoro je pronađeno da je sve puno više tajanstveno i zagonetno nego se na početku mislilo. Izraz ‘elementarne čestice’ se pokazao nepogodnim s obzirom na broj čestica, ali se i dalje koristi u naučnoj literaturi. 

[48] Baciti jedan brz pogled na svijet malih i najmanjih stvari je zanimljivo a čovjeku pruža priliku za refleksiju o veličini i mudrosti Stvoritelja. Lorberovi zapisi, sa jako dobrim razlogom, sadrže slijedeću izjavu: ‘Čovjeku je potrebno steći stvarno/istinsko znanje o prirodi. Jer kako ćete voljeti Boga ako Ga ne vidite u djelima Njegova Stvaranja.’ Max Planck, dobitnik Nobelove nagrade i utemeljitej kvantne teorije, je jednom govorio u skladu sa ovim riječima, ukazujući na indirektan i direktan put ka Bogu, prijašnji kroz nauku, a potonji u sakramentu ili vlastitoj savjesti.

[49] Od otkrića nuklearnih čestica (nukleona) – protona i neutrona – i elektrona – struktura atoma se prateći model kojeg je predstavio Danski naučnik Niels Bohr, često uspoređuje sa solarnim sistemom. Usporedba je istinita jedino u okvirima određenih granica, ali će ovdje poslužiti da bi se dao uvid u materiju pod raspravom. Elektroni jure oko nukleusa atoma užasnom brzinom, na isti način kao što planete kruže oko sunca.

[50] Atom je tako sitan da će oko 100 milijuna atoma u jednoj liniji činiti jedan centimetar. Nukleus je sto tisuća puta maji nego sam atom. 69 Vrh igle i balon bi imali istu razmjernu veličinu kao što imaju promjer jednog atomskog nukleusa i atom kao cjelina, uključujući i elektrone koji kruže. 70

[51] Mnoga desetljeća prije početka (20-og) stoljeća, tj. puno prije nego je nauka bila u stanju steći uvid u unutarnju strukturu atoma, je Novo Otkrovenje naučavalo da se atom sastoji od još manjih, pod-atomskih čestica. U knjizi pod nazivom ‘Tajne Stvaranja’, na stranici 227, kaže: ‘(Još) jedna misao/pojam/ideja mora prethoditi stvaranju atoma, koji se prije nego je postao ‘atom’, sastoji (složen) od još sitnijih sastavnica, sežući sve do granice zračne, plinovite ili duhovne forme.’

[52] Masa jednog atoma je beskonačno mala, kako se može vidjeti iz slijedećeg: ‘Potrebno je oko tri tisuće milijuna bilijuna (S.A.D. = trilijuna, autor) najtežih poznatih atoma da bi se dobio jedan gram.’ 71 Nukleus, koji zauzima sto tisućeto područje atoma, ipak ima 99.95% mase atoma. Elektron, partikularna cjelina koja sačinjava kružni dio atoma, teži 1836 puta manje od protona. Teži 10-27 dio grama. Matematički gledano, to može biti zapisano ovako  mo = 0.9107 * 10-27 grama ili mo˜1/ 1 000 000 000 000 000 000 000 000 000 grama tj. nazivnik razlomka ispod crte je broj 1 sa 27 nula. 72 Naučnici se poprilično ispravno pitaju koja bi mogla biti stvarna/istinska priroda elektrona. W.K. Heisenberg, dobitnik Nobelove nagrade, govori u ovom kontekstu o ‘stanjima-koja-su-slična-duhu’ (spirit-like-states), a Lincoln Barnett je rekao da je elektron samo svjetlucanje – tako neodređeno kao dah ili vjetar, (ili pak) zvučni val u noći. 73 Unatoč svemu tome, elektron, koji putuje oko nukleusa brzinom od 2000 km u sekundi, je dokaziva stvarnost. 74

[53] Elektron je prema Novom Otkrovenju na granici duhovnog carstva. Slijedeće je bilo diktirano Lorberu: ‘Eletron je prema tome ništa više do, prvo, stanje odmora uznemireno pritiskom i trenjem, i drugo, uzbuđena aktivnost eteričnih duhova, poput nečeg što je dijelom u potpunosti duhovno a dijelom također i prirodno svjetlo i životna supstanca u zraku oko zemlje.’ (V.I.E. 8/144:1)

[54] Na drugom mjestu kaže: ‘Jedan eterični atom je, iako vašim terminima bestjelesan, ili, da to izrazimo riječima učenih, neprocjenjiva stvar, ipak nešto što je u sebi cjelovito, ograničen entitet. Usprkos svoje male veličine, takav atom ipak ima dužinu i širinu kao i svako drugo čvrsto tijelo.’ (T.Ž. str. 163) Atomski fizičari danas izvještavaju o elektronima koji jure oko nukleusa poput ‘oblačka materije’ ili ‘oblaka napunjenog nabojem’, dok Novo Otkrovenje ima/koristi jednako podesan izraz ‘magličasta ovojnica’. Kada Novo Otkrovenje opisuje sile privlačenja i odbijanja, mi čitamo: ‘Tako se među atomima razvija, zahvaljujući njihovoj magličastoj ovojnici (= elektronima, autor), process asimilacije, sa magličastom ovojnicom koja privlači ono što je homogeno i odbija ono što je heterogeno (T.Ž. str. 164).’ Ovo je jedan sasvim prikladan opis privlačnih i odbijajućih sila u atomu kakvog su postavili naučnici 20-og stoljeća.

[55] Materijalistička nauka i dalje nije u stanju prihvatiti izjave Novog Otkrovenja da su atomi, ili radije elektroni, po svojoj prirodi dijelom duhovni. Ali (već) postoje naučnici koji su došli jako blizu tome (= koji su se tome jako približili). Jean Mussard na primjer piše u svom tri toma velikom djelu ‘Bog i slučajna mogućnost’: ‘Možda jedan atom nije ništa drugo do čestica duha.’ 75 Teilhard de Chardin je imao mišljenje da svaka čestica materije ima svoj atom duše. 76

[56] Siegfried Mueller-Markus, professor fizike, piše: ‘Neuočljiva (= ona koju nije moguće promatrati) duša elementarne čestice usmjerava svoju uočljivu energiju. Duša česticâ igra temeljnu ulogu u atomskoj fizici. Jedino što mi odbijamo priznati njezino postojanje.’ 77

[57] Djelomično duhovna priroda elementarnih čestica je bez ikakve sumnje prisilila naučnike da daju slijedeće priznanje: ‘Dok o prirodi elementarnih čestica kojima su elektroni subjekti znamo iznenađujuće puno, kao i o njihovom među-odnosu sa drugim česticama, shvatiti njihovu stvarnu strukturu na osnovu prijašnjeg iskustva je više manje izvan naših mogućnosti. 78

[58] Oko atoma je sve do 30’ sve izgledalo veličanstveno dobro uređeno i jasno. Ipak, za vrijeme sljedećih desetljeća su naučnici spoznali da atom nije najmanja jedinica fizičke materije, već da veliki broj elementarnih čestica odonda otkrivenih formira temelj sve kozmičke materije. Atom je već jedan izdanak. 79 Što su u stvari te sićućne čestice? Igra pogađanja u svezi njihove stvarne prirode je i danas u svom punom zamahu. 80 One su skoro sve iste veličine, ali se razlikuju u težini. Neke teže toliko malo da ih se može nazvati ‘skoro ništa’. Oni pristižu iz svemira kojeg pokreću nepojmljive energije, do 1021 (= tisuću trilijuna) elektronskih volti. 81 To je energija koja je puno milijuna puta veća od energije kojom naučnici jure kroz ogromne protonske akceleratore izgrađene ovdje na zemlji. Prolazeći kroz naslage zraka oko zemlje, oni se unutar sitnih trenja u sekundi transformiraju u različite čestice. Teške čestice se uvijek razlažu, što rezultira u lakšim česticama. Životni vijek čestica je tako nepojmljivo kratak da su ljudske ideje o vremenu nepodesne da bi se to moglo izraziti. To je točka gdje su Lorberove izjave, smatrane od svih koji su živjeli u njegovo vrijeme za poprilično ne-stvarne, bile precizno potvrđene od strane moderne nauke. Lorber samo daje nekoliko primjera, baš kao što se u današnjoj naučnoj literaturi raspravlja o samo nekoliko od 200 ili tako nešto elementarnih čestica. U knjizi pod nazivom ‘Nebeski Darovi’, tom 1, strana 82, napisanoj u 1840, Lorber opisuje proces pretvaranja čestica na slijedeći način: 

[59] ‘Vi ćete vjerovati kako je voda majka životinjskog svijeta. Ali to nije tako. Prva kategorija u životinjskom svijetu su beskonačno mali stanovnici etera. Unutar njega, oni su više manje ono što vi u svom/vašem jeziku nazivate ‘atomima’. Ako bi te male mikroskopske životinjice htjeli vidjeti sa vašim očima, trebali bi uvećati takvu točkicu trilijun puta što je nešto što vi najvjerojatnije nikad nećete postići u ovozemaljskom životu. Ni jedno smrtno oko neće biti u stanju vidjeti stvari kakve su one u stvarnosti (as they really are), jedino oko duha je to u stanju.

[60] Te životinjice su sferne/okrugle u formi, a njihova površina je izuzetno glatka. Njihova hrana je svjetlosna esencija/suština. Njihov životni vijek je trilijunti dijelić sekunde, nakon čega se oni sjedinjuju u triljunskom broju da bi oformili/začeli formu druge kategorije živih bića, koje se ipak ne razlikuju previše od svojih prethodnika što se same veličine tiče. Njih se može nazvati ‘monade’. Ovaj tip životinje za svoje stanište ima planetarnu sferu. Njihov životni vijek traje tisuću bilijunti dijelić sekunde. Na ovaj način je jedna kategorija životinja, skoro potpuno istih u obliku, formirana nakon druge, ali svaki puta sa životom na višoj potenciji. Životni vijek ovih entiteta će postepeno rasti do tisuću milijuntog dijelića sekunde.’

[61] U Lorberovo vrijeme naučnici nisu mogli ni zamisliti pod-atomski nivo gdje bi se potraživalo uvećavanje od tisuću milijuna puta da bi se percipirali/uočili najmanji materijalni elementi. Ipak, u međuvremenu su se Lorberove izjave, koje su se tada činile u potpunosti fantastične, u potpunosti potvrdile. Nezamislivo male čestice, koje da bi postale vidljive zahtjevaju povećanje i do tisuću milijuna puta, stvarno postoje. Veliki broj elementarnih čestica otkrivenih uglavnom od kraja 1940 na dalje, uključuje i neke (čestice) koje bacaju u sjenu sve što je do tada bilo poznato. Jedan od njih je neutrino. On je toliko sićušan da je u usporedbi sa njime elektron pravi div. On ima promjer od 170 kvadrilijuna (SAD = kvintilijuna) centimetra. Ima izvanrednu snagu prodiranja, jednostavno prolazi pravo kroz Zemlju kada putuje od sunca do Zemlje. Čak i tijelo tako veliko kao sunce ne bi trebalo predstavljati prepreku za njega. 82 ‘Čim je red veličine reduciran do nečeg poput 10-6’, napisao je D. ter Haar, ‘mi dosežemo područje gdje nas nikakvo izoštravanje čula (korištenjem elektronskog mikroskopa, autor) neće dovesti nigdje dalje. 83 Unutrašnjost atoma također nikad nije bila niti će ikad biti viđena/ugledana. 84 Ipak, fizičari Cowan i Reines su smislili (= sproveli) izuzetno visoko sofisticirani eksperiment koji im je omogućio da pronađu neutrino. Prema Asimovu, neki fizičari su mislili kako je to bio samo duh (ghost) (elementarne) čestice, iako u stvari on/neutrino nije bio dijelić naučne mistike. 85

[62] Lorber je pisao kako su ‘atomi sfernog/kuglastog oblika/forme, i kako je njihova površina izuzetno glatka.’ 86 To je sada, također, bilo potvrđeno. Prema Asimovu, foton vidljivog svjetla se također može zamisliti/predočiti kao sfera/kugla. 87 U naučnom žurnalu X- magazine 8/1972, je rečeno o nulitronu, drugoj prilično nedavno otkritoj čestici, da je ‘savršeno okrugla’, i da ima ‘potpuno sjajnu površinu’. Lorberova ‘izuzetno glatka’ površina i ‘potpuno sjajna površina’ X – magazina su očigledno istoznačne.

[63] Hrana elementarnih čestica, Lorber nastavlja, je ‘suština svjetla’ (N.D. 1 str. 83). Opet su izjave bile dane u atomskoj fizici koje zasigurno sugeriraju jako veliku/snažnu podudarnost. Jedna takva izjava je da svjetlosni foton (svjetlosna čestica ili elektron, autor) svakog trenutka u kontaktu sa tisuću milijuna atoma, svaki od tih atoma pokušava uhvatiti foton i apsorbirati ga. 88

[64] Lorber je dao iznenađujuće točne izjave u svezi životnog vijeka elementarnih čestica, izave koje se u potpunosti slažu sa istraživačkim pronalascima u atomskoj fizici. ‘Njihov životni vijek’, Lorber je zapisao, ‘je jedan trilijunti dio sekunde’ (N.D. 1, str. 83). Životni vijek sigma čestice S0 je prema D. ter Haaru 10-18 sekunde, tj. upravo trilijunti dio sekunde. 89 Prateći transformaciju u slijedeći stupanj, Lorber daje životni vijek od tisuću bilijuntog dijela sekunde (N.D. str. 83) Život neutralnog piona je u stvari 10-15 sekunde, tj. tisuću bilijunti dio sekunde. 90 ‘Životni vijek tih entiteta’, kaže Novo Otkrovenje, ‘će se postepeno morati popeti na tisuću milijunti dio sekunde.’ (N.D. 1, str. 83) I ovo je, također, potvrđeno od strane D. ter Haara. xi čestica ima život od  10-9 sekunde (= jedan milijarditi dio sekunde) 91 Ford daje iste brojeve za lambda čestice. 92 Kako se transformacija nastavlja (= kako transformacija napreduje), tako se povećava i životni vijek, tj. do 10-8, 10-6 i 10-3 sekunde. 93 Knjiga Keneta W.Forda, vodećeg Američkog naučnika na polju nuklearne fizike i fizike elementarnih čestica, omogućava razjašnjenje za Lorberove izjave da takve transformacije daju ‘jednoj kategoriji iza druge skoro potpuno istu formu.’ 

[65] Kada se lambda čestica spontano izdvojila u nukleon i pion, za što je potrebno manje od tisuću milijuntog dijela sekunde, proces se nastavlja, prema Fordu, na slijedeći način: ‘Pionu treba nešto duže (od tisuću milijuntog dijela sekunde, autor) da se izdvoji u mijon i neutrino. Kratko nakon toga, mijon je također nestao i na njegovom mjestu su bili proizvedeni elektron, neutrino i antineutrino. Sve ovo se događa u milijuntom dijeliću sekunde. 94

[66] Ford kaže da se elementarne čestice obično dezintegriraju/raspadaju stvarajući lakše čestice. 95 Novo Otkrovenje ima analognu/podudarnu izjavu: ‘Veći elementi se uvijek razlažu u lakše.’ (T.S. str. 92) ‘U prirodi se jedna stvar uvijek nezamjetno mijenja/pretvara u drugu, kao što val stvara/generira val.’ (N.D. 1 str. 241, 9)

[67] U Novom Otkrovenju nalazimo još jednu izjavu, naime, da se ‘različite klase entiteta (elementarnih čestica, autor), njihove veličine što se tiče… ne razlikuju previše od onih koje su bile prije njih.’ (N.D. 1, str. 83 II) To se slaže sa slijedećom izjavom modernih naučnika: ‘Elementarne čestice su približno iste u veličini.’ ‘Proizvod dezintegracije su opet elementarne čestice iste veličine kao izvorni produkt.’ 96

[68] Istraživanja u dvadesetom stoljeću su ukazala da materija u stanju mirovanja ne postoji (= da nema materije koja miruje), kako su to pretpostavljali naučnici u devetnaestom stoljeću. Na pod-atomskom nivou su u toku neprestani procesi uništavanja. Ti procesi su brzi poput munje, po prirodi su katastrofični i tajanstveni, i konačno završavaju u stabilnim elementarnim česticama. Ti procesi, koji su modernim naučnicima sve samo ne jasni (= u smislu da su naučnici još daleko od toga da ih razumiju), su od strane Lorbera, koji je zapisivao ono što mu je diktirao Unutarnji Glas, predviđeni prije više od sto godina i to na spektakularan način. U jako sažetom obliku Novo Otkrovenje ukazuje na te tajanstvene procese stvaranja, procese od kojih bi čitaoci devetnaestog stoljeća teško imali neke koristi (= u smislu da ‘sa njima ne bi mogli puno toga napraviti’), kada kaže: ‘Tamo gdje vidite malo ili ništa sa vašim očima, velike stvari su u razvoju, i situacija je onakva kakvom ju je jednom mudri čovjek opisao (misli na Šekspira, autor): ‘Na nebu i na Zemlji, Horacije, ima više stvari nego što to sanja vaša filozofija.’         (Z.M. str. 85)

[69] Bezbrojne transformacije elementarnih čestica konačno završavaju u česticama sa ne-ograničenim životnim vijekom. Činjenica da protoni i neutroni u atomskom nukleusu ne dezintegriraju je zbog njihove izuzetne ‘moći premještanja’ koja se također zove i ‘interakcija/međudjelovanje’. Pojam ‘interakcija/međudjelovanje’ igra važnu ulogu u naučnim otkrićima Novog Otkrovenja kao i u modernoj nuklearnoj fizici. Ovome ćemo se vratiti kasnije. U Lorberovo vrijeme, ideja o ‘interakciji/međudjelovanju’ u sjedinjenju sa dezintegracijom i generacijom je bila u potpunosti nepoznata. Što je interakcija? Prema Fordu, sve uobičajene sile kod kojih jedan predmet biva privučen od drugoga, su interakcije/međudjelovanja. Isto tako je i raspad jedne nestabilne elementarne čestice izraz tog međudjelovanja.  97

[70] Izvanjski dio i nukleus atoma se drže zajedno uz pomoć elektromagnetske interakcije. Međutim ta sila nije dovoljna da bi držala zajedno dva nukleusa, proton i neutron. Mora biti još jedna sila, sila stotinu puta moćnija nego elektromagnetska sila. U 1935 je professor Hideki bio u stanju predvidjeti, na osnovu izračunavanja, da mora postojati određena elementarna čestica koja se brzinom svjetlosti kreće amo i tamo između protona i neutrona, stvarajući pritom brz ritam u kojem protoni i neutroni ne bi našli vremena odbijati jedni druge. 12 godina kasnije je ta čestica uistinu bila pronađena u kozmičkom zračenju i dano joj je ime pi-meson ili pion. U jednoj sekundi, ona juri amo i tamo između protona i neutrona 5 * 1017 puta (tj. skoro trilijun puta). 98 U svezi toga kako interakcija u stvari proizvodi ovu silu, to je nešto što nuklearni fizičari nisu u stanju reći. 99 Za njih je to u stvari nemoguće reći, pošto je prema Lorberu uzrok ove sile privlačenja metafizički. Novo Otkrovenje kaže: ‘Sila Moje volje je velika veza što sjedinjuje sva tijela u svemiru, noseći ih sve okolo i jedne kroz druge … Moja volja je prema tome istovremeno i osnovna supstanca svih stvari.’ (Z.M. str. 250)

[71] Pošto je tvar (materija) ‘na koncu konca’ (ipak) duhovnog porijekla, naučnici moraju i pored dubokog zadiranja u svijet atoma i elementarnih čestica priznati da tvar u njenom istinskom biću/suštini još uvijek nisu spoznali.  

[72] Do otkrića atoma i elementarnih čestica tokom 20. stoljeća kod naučnika je postojalo uvjerenje kako je tvar nepokretno ukočena, kako se naoko čini. Nitko u 19-om stoljeću nije niti slutio da u svakom kamenu, drvetu ili željezu, našim čulima neprimjetno/neuhvatljivo, vlada turbulentni pokret. Danas znamo: ‘Protoni u jezgri atoma moraju biti smatrani centrom neprestane aktivnosti.’ 83 Protoni titraju frekvencijom od oko 10 na 20 po sekundi (stotrilijunti dio sekunde)  ‘Svaka molekula i uopće svaka čestica ….. titra.’

[73] U Novom Otkrovenju je o tome rečeno slijedeće: ‘Čak i u naoko čvrstoj materiji nema mirovanja, i u njoj se sve pokreće, i to sa takvom brzinom koju si ljudski um ne može pojmiti.’ (T. S. Str. 185) Duhovnome oku tamo gdje se čini mirno otkriva se grozničavi pokret.

[74] ‘Grozničavi pokret’ je danas u naučnoj literaturi opisan na slijedeći način: ‘frekvencija crvenog svijetla dostiže otprilike 400 bilijuna titraja po sekundi. Prosječni ‘kvantitet’ titraja (frekvencija) vidljivog bijelog svijetla je oko 600 bilijuna, a ljubičasto svjetlo prelazi 800 bilijuna titraja po sekundi.

[75] Tvrdnju nauke kako crveno, bijelo i ljubičasto svijetlo nastaje putem različitih bilijunskih titranja po sekundi, Novo Otkrovenje unapređuje na slijedeći način: ‘Svjetlo nastaje putem vibracije atoma, boje nastaju isto tako bilijunskim vibracijama materije, i već s obzirom na kvantitet tih vibracija vašim očima postaju vidljive boje.’ (T. S. str. 195.)

[76] Može li se pri objektivnom promatranju fenomena ovih objava pretpostaviti da je autor ovo precizno poznavanje spomenutih najrazličitijih tajnovitih procesa u subatomskom svijetu uzeo iz svoga mozgovnog razuma – u doba u koje je to još bilo potpuno nepoznato?

[77] Da li se tehničkim pomagalima može dokučiti (ono) što se nalazi iza materije i energije, tj. odakle ona dolazi? Zašto ateisti ne žele prihvatiti da naučni rezultati vode u duhovno?

[78] Dostignuća nauke su doduše vrijedna divljenja, ali naučnici su sada došli do graničnog područja koje je za njih nepremostivo. Ogromnim akceleratorima čestica,  (tzv.) sinkrotonima, beatronima i ciklotronima, koji razvijaju do 400 milijardi elektro(n)volti, ono što se nalazi iza materije ne može se ispitati/dokučiti. ‘Mi ne možemo pojmiti’, kaže Mussard, ‘što je esencija/bit/suština valova i titraja. Nauka nas uči kako oni sadrže energetski ekvivalent nestvorene materije. Oni su za nas isto toliko transcendentalni koliko i ljudska duša.’

[79] Mussard kaže, ‘što se tiče suštine valova i oscilacija/kolebanja, nauka naučava da oni sadržavaju/obuhvaćaju energiju koja je ekvivalentna nestvorenoj materiji. Oni su za nas transcendentalni poput čovjekove duše.’ 105

[80] U ovoj točci se moderna nauka jako približava Novom Otkrovenju. Ima nekoliko stavaka gdje se daje nagovještaj/aluzija o krivom putu kojim se uputila materijalistička nauka. ‘Ono što naučnici vide u njihovim retortama i aparatima za destilaciju nisu ništa drugo do grubi procesi; oni vide visoko usklađenu mapu ali ju nisu u stanju razumijeti… Oni ne žele tražiti duh.’ (T.Ž. str. 80 na dalje) ‘Ne žele prepoznati/priznati velikog zakonodavca, iako na svakom koraku nailaze na njegove tragove. Da su oslobođeni od predrasuda zasigurno Ga ne bi mogli negirati.’ (T.S. Str. 35) ‘Oni prema tome pripisuju inteligenciju materiji, govoreći kako: ‘oni samo slijede taj ili onaj poticaj, baš kao što oni sami slijede svoju materijalističku viziju, koja je potpuna obmana.’ (T.Ž. str. 81) ‘Ali život je duhovan, i ni jedan mikroskop nam neće dozvoliti da ga špijuniramo u njegovoj sferi aktivnosti.’ (N.D. 1, str. 94)

Lorber opisuje dvostruku prirodu svjetla

[81] Daljnje izjave iz Novog Otkrovenja su niže uspoređene sa otkrićima koja su fizičari napravili puno desetljeća nakon što ih je Lorber zapisao. 

[82] U 1862 je Engleski fizičar Clerk Maxwell ustanovio, na bazi jednadžbe, teorijsku osnovu za postojanje elektromagnetskih valova. H.Hertz je bio prvi koji će stvoriti i istražiti brze elektromagnetske valove u eksperimentima koje je vršio u 1882. U 1896 je G.Marconi koristio iste da bi prenosio informaciju. Maxwell je ustvrdio da su elektricitet i magnetizam dva oblika iste sile, izjavivši nekoliko godina kasnije kako se svjetlo sastoji od elektromagnetskih valova.

[83] U 1850, 35 godina prije nego su elektromagnetski valovi bili ustanovljeni, Jakob Lorber je zapisao u knjizi R.Blum, od pakla do raja, tom 2 str. 480, da se ‘svjetlost kreće elektromagnetskom brzinom.’ U posebnoj raspravi o svjetlu u Novom Otkrovenju, koja je bila zapisana u kasnijem periodu, ono kaže: ‘Ovdje imate u kratkim crtama proces (nastajanja) svjetla kao posljedicu elektriciteta i magnetizma.’ (T.S. str. 199) ‘Svjetlost je zračenje, stvoreno brzom, uistinu, bilijunskom vibracijom najmanjih atoma, u (jednom jedinom) trenutku.’ (T.S. str. 158)

[84] Od 1925 znamo, zahvaljujući de Brogliu, da svjetlost ima dvostruku prirodu, ovisno o procesima kojima je podložna. Ona je i solidna/čvrsta (substantial) a i poput valova. Novo Otkrovenje isto tako izjavljuje da je svjetlo također i oblik materije. ‘Svjetlo je oblik materije’ kaže izričito u ‘Tajnama Stvaranja’ (G.Mayerhofer), str. 121. Moderna fizika je to potvrdila: ‘Svjetlo se sastoji od malih projektila i ima težinu. Foton (svjetlosni atom ili elektron) je dijelić materije koja je izuzetno mala ali se može točno izračunati uz pomoć formule m = hv/c2. ‘Ne može biti nikakve sumnje oko suštinskog odnosa između svjetla i mase, jer oboje je po prirodi tjelesno.’ 106 Naučnici prema tome govore o suštinskom odnosu između svjetla i materije, a to se slaže sa slijedećim izjavama danim u Novom Otkrovenju: ‘Materija je iste prirode kao svjetlo koje zrači iz sunca koje, materijalno gledano, izgleda kao da je ništa, a ipak je osnovna forma materije, bez da je jedno te isto sa njom, jer sva je osnovna/početna/izvorna materija slobodna i neograničena.’ (V.I.E. 7/209:20)

[85] U njegovoj knjizi ‘Postignuća i Problemi Naučnog istraživanja’, Bernhard Bavinks ukazuje kako je moderna fizika sve bliže i bliže nečemu što su srednjovjekovni mističari znali tvrditi, naime, da se ‘svijet sastoji od smrznutog svjetla.’ 107

Materijalistička nauka na krivom tragu

[86] Ideja o tome da je materija smrznuto svjetlo za neke čitatelje može biti teško prihvatljiva. Oni će izjavu iz Novog Otkrovenja, kako je materija duh koji je otvrdnuo ili se smrznuo, naći još teže prihvatljivom. Ipak nespoznatljiva Stvoriteljeva mudrost nije vezana za ono što ljudi smatraju razumnim. Prema Sir Arthur S.Eddingtonu, svaki istinski zakon u prirodi izgleda iracionalan racionalnoj misli.’ 108 Iznenađujuća otkrića koja su izvršili naučnici dvadesetog stoljeća istražujući astronomske, atomske, pod-atomske sfere nas mogu podsjetiti na ono što je Lichtenberg jednom rekao: ‘Ono što svi smatraju ustvrđenim/dogovorenim treba istražiti više nego bilo što drugo.’

[87] Novo Otkrovenje također daje naznaku: ‘Vi ne možete vidjeti duhovno, jer vi još niste u duhovnom polaritetu. Stoga vam ne bi trebalo biti previše iznenađujuće kada tu i tamo u onome što je ovdje oglašeno pronađete izjave u svezi kojih vam nije sve jasno (= koje vam nisu baš sasvim jasne).’ (N.D. 1, str. 46) ‘Gdje vaši učenjaci osjećaju prisutnost prirodnih zakona, tamo zaista nije ništa drugo do nastanak i aktivnost duhovnog života, duhovni život koji se uzdiže daleko iza svega što je opipljivo, iza svega što ideje i koncepti vaših učenjaka mogu doseći. A pošto se duhovno ne podređuje njihovoj volji, oni su ga odlučili u potpunosti negirati.’ (T.Ž. str. 85)

[88] U vrijeme kada je Novo Otkrovenje bilo zapisano, materijalistička nauka je bila više manje na svojim počecima, i materijalizam se širio po cijelom svijetu poput poplave.

[89] Metafizika je tabu u nauci, a govoriti o Stvoritelju kada se traži riješenje za neriješive probleme se smatra ne-naučnim. Geteove riječi, da su djela u prirodi uvijek riječ koju je najprije izgovorio Bog, su protjerane u svijet poezije. Završni zaključak proizašao iz mudrosti je da su svemir i život proizašli/nastali iz puke slučajnosti. Ali professor Viktor von Weizsaecker je zapitao, ‘Zašto bi jedino besmislica i slučajnost bile ispravne, a smisao ne?’ 109 Weizsaecker je shvatio da bi uklanjanje Boga iz svijeta također odmah rezultiralo u uklanjanju duha iz prirode.’ 110 Za nas ostale, mehanička, materijalistička dogma je usidrena u krutoj političkoj doktrini. Istraživanje bez predrasuda je ovdje jako blizu nezamislivog (= skoro nezamislivo). Sve teorije nisu bazirane na naučnom interesu već na ideologiji; to ima prednost nad istinom.

[90] Novo Otkrovenje kaže: ‘Vi nećete jako često vidjeti Moje ime u tisku (u naučnoj literaturi, autor). Oni samo unaokolo prekapaju po materiji, i baš iz razloga što je njihova potraga/istraživanje materijalna/o oni neće pronaći ništa drugo osim materije.’ (T.S. str. 223) Na drugom mjestu su dana predskazanja da će kroz materijalističku nauku ‘doći potpuni nedostatak vjere za čovječanstvo.’ Ipak, u zadnjim je desetljećima postalo više nego očigledno da je negiranje Stvoritelja dovelo nauku u slijepu ulicu. Sa otkrićem atoma i elementarnih čestica su započele promjene. Nade da će nauka biti u stanju riješiti sve njihove probleme je umrla. Prema atomskom fizičaru Leonhardu Weigandu, ‘naš materijalni svijet je više tajanstven nego ikad kada dođe do njegove konačne prirode (ili ‘kada je riječ o njegovoj konačnoj prirodi’).’ 111 Profesor Heinz Haber je rekao da je ‘materijal stvaranja po prirodi metafizičan i prema tome postoje granice onome što nauka može odrediti/utvrditi/riješiti.’ 112 ‘Gdje je ta stvar koju nazivamo materijom’, von der Osten-Sacken pita. ‘Materija se razlaže na matematičke koncepte.’ 113 Barnett je izrazio isto mišljenje, govoreći da su naučnici samo upravljani/gonjeni dublje i dublje u mračno kraljevstvo simbola i apstrakcija.

[91] Mehanička interpretacija prirodnih procesa od strane materijalističkih naučnika je po prvi puta dosegnula svoje granice kada se u obzir uzela priroda svjetla. To ne bi odgovaralo/pristajalo ni jednom od mehaničkih modela. Kvantna teorija je donijela još radikalnije odstupanje od grafičkih kvaliteta klasične fizike. Naučna dogma o čvrstom/mirnom i neprekidnom stanju prirodnih fenomena je bila jasno oborena na atomskom nivou. Sve što je nauka otkrila u fizičkom svijetu ukazuje na tajne iza fizičkog svijeta. Sve više i više, kako to Barnett postavlja, sve ceste bazirane na teorijama i pretpostavkama vode do ponora kojeg čovjekov um nije u stanju prebroditi.’ 114 To je razlog zašto je dobitnik Nobelove nagrade Heisenberg rekao da ‘svo naše znanje visi obješeno iznad ponora neznanja.’

[92] Materijalistički naučnici će se jednog dana morati prisjetiti onog što je rekao Platon, Grčki filozof koji je imao duboko intuitivne sposobnosti i koji je prije 2300 godina izjavio: ‘Uistinu mudar čovjek će više biti usmjeren ka otkrivanju prirode bića… on se neće ograničiti na svijet prirodnih fenomena, čije je postojanje samo privid.’

[93] Na sreću, sve više i više naučnika se približava izjavama koje su dane u Novom Otkrovenju. Jean Mussard na primjer odgovara na pitanje u svezi istinske prirode svjetla u jako konkretnim izrazima: ‘Glavni rezultat ovog istraživanja je da je bilo ustvrđeno/ustanovljeno da je nemoguće rastaviti naše koncepte duha i materije. Svijet materije i nakon svih naših napora izgleda u tolikoj mjeri prožet duhom, ogolićen od materijalne stvarnosti, da se koncept fizičke supstance smanjio skoro do ničeg. On se razložio u transcendentalno i, naposlijetku, samo apstraktni matematički koncepti (pre)ostaju.’ ‘Priroda nam daje najjasnije moguće naznake da je svijet u svojoj strukturi duhovan.’ 115 

[94] Paul Chauchard komentira: ‘Svako živo biće je istovremeno materija i duh, sa duhovnim elementima koji ne samo da se otkrivaju u ljudskom mozgu već svugdje u fizičkom svijetu, proporcionalno sa stupnjem organizacije, kompleksnosti i reda.’ 116

[95] R.E. Vestenbrugg je rekao: ‘U osnovi, izgleda da se fizička materija približava stanju koje je u potpunosti i sasvim duh, a to indicira visok stupanj duhovnosti u rasporedu/planu stvari.’ 117 Bernhard Bavink je zapisao: ‘Svijet materije nam danas izgleda kao moguće prolazna materijalizacija potpuno duhovne ideje.’ 118

[96] Richard Feynman sa Kalifornijskog Instituta Tehnologije (dobitnik Nobelove nagrade 1965) je priopćio/naveo kako je svemir poput hijerarhije koja se širi od najjednostavnijih atomskih struktura preko najuzvišenijih duhovnih ideja (sve) do spoznaje o Bogu.’ 119

[97] Prema Sir Arthur Eddingtonu, vodećem Engleskom astronomu vrlo dobro poznatom po njegovom radu u astrofizici, otvoreno priznanje da se u fizici čovjek bavi sa svijetom sjena je jedno od najznačajnijih postignuća u zadnje vrijeme. Prema njegovom mišljenju, supstanca svijeta je supstanca duha.’ 120

[98] Sir James Jeans, fizičar i astronom, je izjavio da u današnje vrijeme postoji značajan sporazum da potok znanja teče prema ne-mehaničkoj stvarnosti i da će se svemir postepeno ukazati poput velike mašine.’ 121

[99] V.A. Firsoff je zapisao u 1967: ‘Izuzetno je nelogično tvrditi kako postoji samo materija a ne duh. To je jako daleko od onog što otkriva moderna fizika, naime, da materija u klasičnom značenju te riječi ne postoji.’ 122  

[100] Otkrića koja su fizičari napravili na pod-atomskom nivou su od mehaničkog pogleda na svijet napravili ‘zastarjelost’. Određene elementarne čestice, neutrino na primjer, praktično nemaju karakteristike fizičkih svojstava, tako da su nešto ‘duhu-nalik’ (neutrino nema težinu, na primjer, ni električno punjenje, nije subjekt gravitacije/podložan gravitaciji, i nije ‘uhvaćen ili odbijen električnim ili magnetskim poljima ili drugim česticama kada prolazi pored njih.’). Neke čestice izgledaju naučnicima tako/toliko čudne i ‘duhu-nalik’ da se u odnosu na njih koristi izraz ‘bizarnost’. Te čestice, i ‘kvarkovi’ koji su bili predviđeni u teoriji, mogu itekako biti veza između duha i materije. Prema fizičaru V. A. Firsoffu, duh je univerzalni entitet ili međudjelovanje iste vrste poput elektriciteta i gravitacije, te analogno sa čuvenom Einsteinovom jednadžbom e = mc 2, mora postojati modul transformacije koji omogućava izjednačavanje ‘duhovne supstance’ sa ostalim elementima u duhovnom svijetu. 123 Prema Arthuru Koestleru, Firsoff pretpostavlja postojanje elementarnih čestica ‘duhovne supstance’ – predlažući za njih izraz ‘mindoni’ -, koje bi mogle imati neutrino-vrstu svojstava. 124

[101] Arthur Eddingtom je držao mišljenje da se pojedinačne čestice materije ponašaju u skladu sa određenim zakonima, i to ponašanje se pojavljuje kada je materija u društvu sa duhom. Ponašanje ovog materijalnog oblika, nastavlja, bi bilo u značajnoj suprotnosti/kontrastu sa bez-zakonskim ili slučajnim ponašanjem čestica kojeg su postavili fizičari.’ 125

[102] Wolfgang Pauli, još jedan dobitnik Nobelove nagrade, je zapisao: ‘Sa otkrićem Plankove konstante (= nepromjenjivosti), fizičari su postepeno bili prisiljeni odustati od svojih ponosnih izjava kako u principu mogu razumijeti cijeli svijet. A ipak baš ova stvar može itekako dobro osigurati korektivno za prijašnju jednostranost i ponuditi prve početke napretka u pravcu homogenog koncepta svemira, gdje je nauka samo jedan ograničeni aspekt.’ 126

[103] Percy W.Bridgman, koji je dobio Nobelovu nagradu u fizici, je izjavio da su naučnici na pragu nove ere ljudskog mišljenja.’ 127

[104] Jedan od najvažnijih fizičara sadašnjice, Max Planck, također dobitnik Nobelove nagrade, je na predavanju održanom u Firenci među ostalim stvarima rekao slijedeće: ‘Kao fizičar, što će reći, čovjek koji je svoj cijeli život posvetio sasvim prozaičnoj/svakidašnjoj nauci, istraživanju materije, nitko zasigurno od mene ne bi očekivao da budem sanjar/vizionar. I stoga, proučavajući atom, Ja vam govorim da materije kao takve nema. Sva materija proizlazi i održava se samo zahvaljujući sili koja uzrokuje da atomske čestice vibriraju, držeći ih zajedno u najmanjem od solarnih sistema, atomu. Ipak u cijelom svemiru ne postoji niti inteligentna niti vječna sila, i prema tome mi moramo pretpostaviti da se iza te sile krije svjestan, inteligentan um ili duh. To je pravi/stvarni izvor sve materije.’ ‘A pošto, bilo kako bilo, ne može postojati duh sam po sebi, već svaki um ili duh pripada (nekom) biću, moramo neizbježno prihvatiti postojanje duhovnih bića.’ ‘Atomi otvaraju vrata čovječanstvu ka izgubljenom i zaboravljenom svijetu duha.’ 128

[105] Ova značajna izjava od strane čuvenog naučnika je u potpunoj suglasnosti sa izjavama danim u Novom Otkrovenju više od stotinu godina ranije: ‘Sila kao neovisni entitet, kao što to (ili ‘kakvom ju’) učeni materijalisti predstavljaju, jednostavno ne postoji. Duh je inicijator sile, (duh je) onaj koji drži fizičku materiju zajedno, i prema tome principijelni faktor/činbenik u svem životu. Bez duha nema života, bez života, nema fizičke materije.’ (T.Ž. str. 78) ‘Iza tog materijalnog svijeta je još veći svijet duhova (T.S. str. 171) ‘Sve što u stvarnosti ima biće može u stvari biti traženo i pronađeno u čistom duhovnom.’ (V.I.E. 7/75:1) U skladu sa time, čuveni naučnik Carl Friedrich von Weizsaecker je izjavio da je supstanca, stvarna priroda stvarnosti sa kojom se susrećemo, duh.’ 129

[106] Arthur Koestler je izvukao zaključak, s obzirom na pravac u kojem se kreće/razvija nauka: ‘Čuli smo cijeli hor fizičara, dobitnika Nobelove nagrade, kako nam govore kako su materija, uzročnost i određenost mrtvi. Ako je takav slučaj, uredimo njihov pogreb sa počastima u jednom elektronskom rekvijemu. Došlo nam je vrijeme za učiti/učenje od ‘post-mehanističke’ prirodne nauke dvadesetog stoljeća, i za osloboditi se/oslobađanje iz luđačke košulje koju je našem filozofskom pogledu na svijet nametnuo materijalizam prošlog stoljeća. 130

[107] Zaista je došlo vrijeme da se prevlada materijalizam. Posljedice koje su iz toga proizašlje su bile predstavljene u prošlom poglavlju o katastrofama koje su na našem putu (= ispred nas). Vodeći naučnici, među njima dobitnik Nobelove nagrade Heisenberg, je još odavno jasno vidio odnos između uzroka i posljedice u povećavajućem broju uznemiravajućih znakova vremena. Heisenberg je zapisao: ‘Religija je osnova etike, a etika je preduvjet za život.’ ‘Kada više nema ruko-vodećih principa da nam ukazuju put, skala vrijednosti nestaje i sa njom smisao naših akcija i naše boli, tako da kraj neizbježno mora biti negiranje i očajanje.’ ‘Ti vodeći principi ne proizlaze iz kontemplacije o neposrednom vidljivom svijetu, već (iz kontemplaciji) o sferi struktura koje leže iza njega. Platon je to naveo kao sferu ideja, a Biblija kaže da je Bog duh.’ 131

[108] Doći će vrijeme spoznaje da je materijalizam pogrešan put. Otkrića dana u Novom Otkrovenju ne ostavljaju nikakve sumnje da će naučni istraživački pronalasci doći sve bliže i bliže izjavama koje je dao Lorber: ‘Moje učenje života’, ide predskazanje, ‘će se lako usaglasiti/složiti sa naukom kada ona bude očišćena, dajući čovječanstvu (pot)puno svjetlo života.’ (V.I.E. 9/90:11)

[109] Lincoln Barnett je bio jasno u pravu kada je rekao da su naučnici svjesni da potomstvo može itekako revizirati njihova gledišta, baš kao što oni sami reviziraju gledišta svojih prethodnika.’ 132

Jakob Lorber predskazuje modernu tehnologiju

[110] Pregledavajući mnoge tomove Novog Otkrovenja, svatko tko poznaje predmet/stvar/subjekt će opet i iznova pronaći otkrića o stvarima koje su se ispunile/ostvarile u modernoj nauci i tehnologiji.

[111] U (djelu) ‘Svijet u oku Duha’, tom 5, stranica 32, se na primjer može pronaći slijedeće: ‘Ako (po)stavite vodu, koja je tako neotporna/popustljiva (compliant), pod veliki pritisak, dobit ćete kockice/grudice leda.’ U 1996 je Stuttgarter Zeitung, br. 187/1996, izvjestio o prvom eksperimentu ove vrste, pri kojem/čemu su se koristili najmoderniji fizičarski aparati da bi se postigao potreban pritisak. Led je bio dobijen na temperaturi od 400 C pod pritiskom od 200 000 atmosfera.

[112] Lorber je također predvidio radio-telegrafiju i avione koji će prelaziti/nadlijetati oceane, iako, naravno, opet koristeći svoju terminologiju. ‘Ja vam govorim da će ljudi govoriti jezikom munje (with the tongue of ligthtning), sa jednog kraja svijeta do drugog, i letjet će okolo po zraku poput ptica, daleko preko oceana i zemalja.’ (V.I.E. 5/46:1) Što se tiče radio-telegrafije, treba uzeti u obzir da je Maxwell predvidio postojanje elektromagnetskih valova u 1867, tri godine poslije Lorberove smrti. Hertz ih je otkrio u 1887. Marconi ih je stavio u praktičnu primjenu 1896, telegrafirajući preko Atlantika 1903.

[113] Ono što je Lorber morao komunicirati o svemiru, atomima, prethistorijskim ljudima i tehnološkim napretcima je moralo izgledati sasvim nevjerojatno čak i u ranijim desetljećima ovog stoljeća (= 20 stoljeće). U međuvremenu su se međutim dogodile velike promjene. Ali ipak je slijedeća izjava iz Novog Otkrovenja zasigurno jedno duže vrijeme bila istinita/aktuelna: ‘Svijet će ih ponižavati/vrijeđati (autore Novog Otkrovenja) kao obmanute romantičare, kao što je to bio slučaj i sa prorocima (Starog Testamenta).’

[114]Ako bi tražili ključnu frazu za okarakterizirati djela Novog Otkrovenja, možda bi riječi koje je izgovorio Heraklit (500 godina prije Krista) mogle biti pogodne za to: ‘Zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj prirodi, istina ostaje nepoznata (escapes being known).’ Danas više ne može biti nikakve sumnje: Novo Otkrovenje predstavlja ogromnu provalu/nalet iz natprirodnog u prirodan svijet, Božansko otkrovenje za čovjeka 20-og i 21-og stoljeća. To mora važiti kao istina ne samo za naučni sadržaj Novog Otkrovenja, već također i za druge dijelove djelâ, tj. i s obzirom na glavnu poruku (koja je tamo dana = u tim djelima objavljena). Novo Otkrovenje je prvo i najprije poruka o spasenju za današnje čovječanstvo, koje je postalo odvojeno od Boga, koje živi bez vjere i koje se predalo materijalnim užicima. Predskazanja dana na području nauke nedvojbeno imaju svoj razlog i svoju svrhu, koja je dostaviti/prenijeti ljudima današnjeg vremena, ljudima koji su naviknuti na kritičan i skeptičan pristup, da se i otkrića koja nose poruku o spasenju također moraju prihvatiti kao Božanska inspiracija.

Index skraćenica i Popis izvora>>>

Spread the Truth