Jakob Lorber – BIOGRAFIJA

Jakob Lorber se rodio u selu Kanjiži između Maribora i Šentilja, 22. 06. 1800 godine na lijevoj obali rijeke Drave među vinogradima, gdje je njegov otac, Miša Lorber, radio na svojoj maloj farmi.

Zasigurno nije bila slučajnost to što je Jakob Lorber odrastao u siromašnom seoskom okruženju, premda u domu koji je bio otvoren za umjetnost i religiju. On od svog oca nije samo naslijedio mnogostrane muzičke talente već je od njega primio i početne instrukcije na violini, klaviru i orguljama.

Kada je došlo vrijeme da Lorber upiše Gimnaziju u Mariboru na Dravi, on je potrebnu količinu novca za upis već zaradio kao svirač orgulja u jednoj od lokalnih crkava. On je diplomu nastavnika u višoj školi primio 1829 godine u Grazu, glavnom gradu Štajerske, Austria. U to vrijeme nije mogao pronaći odgovarajuće zaposlenje što ga je prisililo da nastavi sa svojim muzičkim naučavanjem, koje se sastojalo od komponiranja, učenja violine, davanja satova pjevanja te povremenog nastupa na koncertima. 

Prateći svoju sklonost Jakob Lorber se u tim godinama ‘na svom putu prema unutrašnjostima’ duboko udubio u duhovno. Proučavao je djela/knjige Justinusa Kernera, Jung-Stilinga, E. Swedenborga, Jakoba Boehmea, Johanna Tennhardta. No Biblija je, ipak, bila njegov stalni pratilac te je do samog kraja njegova života ostala izvor njegove inspiracije (ili ‚nadahnuća’).

Usprkos njegovim mnogostrukim talentima/sposobnostima, Lorber je, sve do onog trenutka dok mu nije bilo ponuđeno mjesto dirigenta Opere u Trstu, jedva ‘preživljavao’ (ili ‘zarađivao je taman toliko da se može prehraniti’). I dok se spremao/pripremao prihvatiti tu poziciju kojom bi služio ovom svijetu, on dobi nalog da će biti ‘Božji Pisar’. U rano jutro 15. Ožujka 1840 godine, završivši upravo jutarnju molitvu, on začuje jasan glas u predjelu srca koji mu je naredio: ‘Ustani, Uzmi Svoje Pero i Piši!!’

On je odmah napustio/zaustavio sve pripreme za put, te se poslušno sjeo za stol i zapisao na papir što mu je tajnoviti glas diktirao. Bio je to uvod za njegovo prvo djelo, ‘Božje Domaćinstvo’: ‘Ovako govori Gospodin svakome, i to je istinito, vjerodostojno i izvjesno: Tko hoće razgovarati sa Mnom, neka Mi priđe, i Ja ću položiti odgovor u njegovo srce. Ali, samo će oni čisti, čije je srce puno poniznosti, čuti zvuk Mog glasa. I sa onim kome Sam draži nego li cio svijet, i tko Me ljubi kao nježna zaručnica svog zaručnika, ću ići ruku pod ruku. Takvo ljudsko biće će Me uvijek vidjeti kao što brat gleda na brata i kao što Sam ga Ja vidio još od vječnosti prije nego što je postojao.’ 

Od tog trenutka, trenutka u kojem je od Gospodina primio svoj prvi diktat, Neočekivano i Nečuveno je naglo/silno/žestoko ušlo u život Jakoba Lorbera. Lorber će bez oklijevanja odbiti ponuđeno zaposlenje i sljedeće dvadeset i četiri godine, sve do svoje smrti u 1864 godini, će svakodnevno pisati bez prekida, ne konzultirajući ni jednu knjigu i ne poznavajući mnogovrsna znanja (= hoće reći da Jakob Lorber nije razumio podosta stvari koje mu je Gospodin diktirao) koja su tekla kroz njegovo pero kroz Unutrašnju Riječ. Sve što je ispunjavalo njegov život je bila jedino poslušnost tom Unutrašnjem Glasu.

Čovjek bi trebao/morao govoriti u superlativima da bi izrazio tko je uistinu bio Jakob Lorber. Ako bi ga smatrali za književnika/pisca, onda bi on prevazišao sve autore, pjesnike, i mislioce svih vremena. Gdje se može pronaći takvo sveobuhvatno znanje: tumačenja takve dubine, preciznije znanje o zemljopisnim, povijesnim, biološkim i prirodnim naukama, stvarnosti ili činjenicama koje datiraju još od početka svemira, nego u njegovim djelima? Ta djela se sastoje od 25 tomova od kojih svaki ima 500 stranica, ne uključujući i ostale manje zapise/manja otkrovenja. A ako ga smatramo za genija, onda on prevazilazi sve poznate posvećenike. Riječ kojom bi ga opisali još nije iskovana, a ako je on sebe nazivao ‘Božjim Pisarom’, to je uistinu bilo u skladu sa njegovim poniznim zaposlenjem.

Jakob Lorber je umro 24. Kolovoza 1864. Predvidio je svoju smrt (ili ‘bio mu je poznat dan kada će umrijeti’). Njegova je misija bila ostvarena (ili ‘ispunio je svoju misiju’). Na groblju Sv.Leonharda u Grazu, na njegovom nadgrobnoj ploči, stoje zapisane Pavlove riječi: ‘I ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo.’

Biografija J. Lorbera – dodatak

Njegov prijatelj Karl Gottfried Ritte von Leitner prisjeća se kako je Jakob Lorber bio jednostavna osoba. Bio je tip osobe koja bi, s deset novčića u džepu, dala šest nekome tko je bio još siromašniji od njega i zadržala četiri za sebe. Odrastao je kao katolik i nikada nije bio oženjen. Kad je Lorberov otac umro, Lorber je naslijedio 12.000 guldena koje je posudio bratu, zajam koji nikada nije vraćen.

On od svog oca nije samo naslijedio mnogostrane muzičke talente već je od njega primio i početne poduke na violini, klaviru i orguljama. U jednom je trenutku Lorber uzimao satove kod virtuoznog violinista Paganinija, a jednom je održao violinski koncert u Operi La Scala u Milanu.

—-

Lorbera su tijekom njegovih dnevnih pisanja promatrali obrazovani ljudi u gradu Grazu, poput gradonačelnika Graza Antona Hüttenbrennera, njegovog brata skladatelja Anselma Hüttenbrennera, pjesnika i tajnika staleža Karla Gottfrieda von Leitnera, dr. Antona Kammerhubera, dr. Carla-Friedricha Zimpela, ljekarnika iz Graza Leopolda Cantilyja i drugih. Ponekad bi njegovi prijatelji pisali ono što im je Lorber diktirao.

Tijekom svojih sesija pisanja sjedio bi potpuno opušten za svojim stolom i nastavio pisati bez prekida ili ponovnog čitanja onoga što je napisao u bilo kojem trenutku. Mogao je prestati pisati usred rečenice i nastaviti pisati sljedeći dan bez ponovnog čitanja materijala iz prethodne sesije. Tek nakon završetka sesije pročitao bi ono što je napisao i kroz suze i emotivne uzvike u potpunosti shvatio sadržaj. Ponekad je Lorber dobivao i unutarnje vizije o pisanom sadržaju.

—-

Lorberova djela otkrivaju da je unutarnji glas slobodno govorio u prvom licu kao glas Isusa Krista. Sve što je Lorber napisao diktirao mu je unutarnji glas. Nije napisao nijednu knjigu o sebi. Lorber nikada nije dobio nikakvu naknadu za svoja djela jer su knjige objavljene tek nakon njegove smrti.