35

Drevni ljudi i njihov najjednostavniji mogući način života i prehrane – Suđenja vješticama

[1] Teško da postoji i jedna osoba koja nije (na)čula nešto u svezi vještica. Nije bilo tako davno da su Sudišta održavala suđenja vješticama u kojima su mnogi nevini ljudi bili na vrlo bolan način otpravljeni sa ovog svijeta u onostrano (= spaljeni na lomači).

[2] Kako je čovječanstvo pristiglo do zamisli o vješticama? Odgovorit ćemo na ovo pitanje retrospektivno.

[3] U ranija vremena, kada su ljudi živjeli puno više jednostavnije nego sada, bilo je često onih koji su imali tako zvano šesto čulo (second sight = koji su bili vidoviti) i (koji su) bili kao kod kuće (= domaći) u oba svijeta (= koji su imali mogućnost gledanja u oba svijeta i time komunikaciju sa duhovima i anđelima; poput recimo Emanuela Swedenborga koji, ovome u korist, tvrdi istu stvar na osnovu svojih razgovora u duhovnom svijetu baš sa ljudima iz ovog perioda, tj. ‘iz zlatnog doba čovječanstva’; vidi recimo ‘Nebeske Tajne – 597:2; 2179:3’). Bilo bi moguće sa lakoćom postići ovo stanje čak u današnje vrijeme samo kad bi naša hrana bila jednostavnija. Naša današnja komplicirana, rafinirana, i pogrešna prehrana uzrokuje ljudima veliku štetu. Sa njihovom hranom, oni kvare i zaglupljuju svoju prirodu do takve mjere da je duša, puput ptice u ljepilu (= u smislu, ‘koja se uhvatila u ljepilo’), zapletena i uhvaćena, i njoj postaje nemoguće ostvariti spretnost i aktivnost koja bi omogućila duši mogućnost slobodnog uzlaska i slobodnog leta.

[4] Kakvu su hranu jeli drevni i jednostavni ljudi?

[5] Ona se sastojala uglavnom od mahunarki, koje su bile jednostavno skuhane dok ne omekšaju sa malo soli, i nikad nisu bile pojedene dok su bile vruće. Također, jednostavan kruh napravljen od cjelih zrna, mlijeko, i med je također bila hrana drevnih jednostavnih ljudi na kojoj su ljudska bića dosezala zrelu staračku dob i bila u neprestanom posjedu svoga ‘šestog čula’ do posljednjeg daha svojih života.

[6] Svatko može ponekad umjereno konzumirati nešto vina, ali ne toliko da se osjeća pripit.

[7] Jela sa mesom treba jesti samo u određena vremena, i nikad više od sedam dana za redom, jako umjereno i uvijek od svježe zaklanih životinja. Meso ribe je zdravije od mesa golubova; meso golubova je zdravije od mesa kokoši; meso kokoši je zdravije nego meso jagnjadi; meso jagnjadi je zdravije od kozjeg mesa, a ovo je zdravije nego meso teleta i goveda. Među različitim vrstama kruha, pšenični kruh je najbolji (= misli se naravno na pšenični kruh od cijelog zrna pšenice a ne na bijeli ‘mrtvi’ i time ‘otrovni’ = za čovjeka štetni kruh). Od gore spomenutih vrsta mesa, za vrijeme obroka treba jesti jedino jednu vrstu uz malo kruha; i voće treba jesti jedino umjereno i kada je zrelo. Ovo također važi sa neke korjenaste plodove, i (također) uvijek samo jednu vrstu (za vrijeme obroka; drugim riječima, ‘ne miješati više vrsta različite hrane za vrijeme obroka jer to, sasvim suprotno mišljenju ljudi, opterećuje organe varenja i više šteti nego koristi čovjeku!).

[8] Sa ov(akv)om prehranom, tijelo nikad ne bi postalo preteško/predebelo u tolikoj mjeri da postane tromo, pospano, i nespretno do te mjere da duši bude teško održavati takvu nespretnu mašinu u pokretu, da ne spominjemo činjenicu da bi ona sebe mogla bolje zaokupiti sa nečim drugim pored takvog teškog rada.

[9] Gledajte, u drevna vremena je bilo mnogo ljudi koji su živjeli na takav jednostavan način, a oni koji su svoje prebivalište imali u planinama su vodili posebice jednostavan način života. Iz tog razloga su oni uvijek bili u posjedu svog ‘šestog čula’ (second sight); oni su se, i danju i noću, sasvim prirodno družili sa duhovima, i dozvoljavali su sebi biti podučeni s njihove strane u mnogim različitim stvarima. Duhovi su im ukazali učinkovitost bilja/trava, i također gdje se ovaj ili onaj dragocjeni metal krio u planinama. Ovi duhovi su ih također podučili kako povaditi te metale te kako ih taljenjem i kivanjem iskoristiti u raznorazne korisne svrhe.

[10] U planinama rijetko da je postojala jedna kuća koja nije imala baš svoje vlastite kućne duhove, poput kućnih slugu u drugim kućama. Posebice je u planinama bilo mnogih mudrih ljudi koji su živjeli sa najtajnovitijim silama prirode; osobito oni su se družili sa duhovima sa najvećom prisnošću, i ove sile ili duhovi su uvijek bili na njihovom raspolaganju.

[11] Kada su ljudska bića iz nižih predjela posjetila ove planinske ljude, oni bi morali imati osjećaj nečeg natprirodnog i tajanstvenog; to je bilo osobito očigledno kada su se zlobni ljudi svađali sa planinskim ljudima. Takva svadljiva osoba bi uvijek bila podučena lekciji, ali to je nadilazilo njegovo shvaćanje. On onda ne bi mogao nastaviti sa ikakvim objašnjenjima nego reći da mu takvu stvar nitko ne bi mogao učiniti osim utjelovljenog vraga ili njegovih suučesnika.

[12] Koje su bile posljedice? Žitelj sela ili grada koji je postao svjestan ovih stvari putem takvog jednog iskustva bi odmah kontaktirao lokalnog svećenika. Svećenik bi uredio mise, procesije, i izgonjenja vragova, za što je svećenik uvijek primao značajnu količinu novaca. Nakon toga bi on slučaj proslijedio civilnim vlastima ili sudištima. Civilne vlasti bi obično zatvorile sve stanovnike kuće gdje je tužitelj navodno bio začaran/uklet. Ti stanovnici su bili spaljeni na lomači bez suđenja.

[13] Kasnije je ova situacija postala još gora; sve što je bilo potrebno je zlonamjeran optužitelj. Osumnjičena osoba se je morala pojaviti na sudskoj istrazi pred sudom za vještice, i tek je u skorija vremena izuzetno neuko/glupavo stanovništvo shvatilo da je cijelo progonstvo vještica bilo ništa drugo nego sramno barbarstvo. Međutim, ljudi su iz jedne krajnosti prešli u drugu. Nije ispravno, ako si prirodno ljudsko biće, komunicirati/družiti se sa duhovima, ali je čak gore izjaviti da je cijeli duhovni svijet nepostojeći.

[14] Ne može se zanijekati da su, u ranija vremena, ljudska bića povremeno kontaktirala zle duhove i, uz njihovu pomoć, uzrokovala lokalnu štetu. Ali ti zli duhovi su bili pod kontrolom (ili ‘imali kontrolu’), i bili su spretni/stručni nadglednici za svoje dobre susjede, koji su su točno znali što su takvi zli ljudi imali na svojoj pameti. Svećenstvo, međutim, nije marilo tko je bio dobar a tko zao; svi su morali biti spaljeni na lomači.