Šesta scena: ‘Vojskovođa’

(10 Travanj 1847)

Gledajte, trenutno se nalazimo u luksuznoj/raskošnoj prinčevskoj odaji. Ovdje je sve prepuno zlata i srebra kao i najdragocjenijeg kamenja i – za svijet – najdragocjenijih umjetničkih slika. Pod te odaje je prekriven sa najfinijim Azijskim tepisima, dok na velikim oslikanim/ilustriranim prozorima vise zavjese čijom vrijednošću bi se tisuću gladnih usta moglo hraniti cijeli mjesec dana. Ormari za suđe, stolovi, sofe, stolice kao i ostali na prinčevski način ukrašen namještaj velike vrijednosti krase ovu odaju, koja je prožeta sa raznoraznim aromatskim mirisima, dok najpoznatiji doktori okružuju krevet, bogato ukrašen zlatnim reljefima, u kojem pacijent svjetske slave uzalud očekuje svoj oporavak.

Održava se sastanak za sastankom i lijekovi se mijenjaju svakog časa. U susjednoj sobi se dva svećenika neprestano mole, izmjenjujući molitve čas iz crnog čas iz crvenog tiska Latinskih knjiga, i gdje god da postoji kapelica se održava sveta misa za oporavak našeg velikog vojskovođe. No sve je to uzalud. Jer ni u medicini, ni u molitveniku ni u misi pomoći nema, već ovdje važi sljedeće: ‘Dođi da vidimo kakve su kvalitete (ili ‘od čega su sačinjena’) tvoja djela!’

Pogledajte u bolesnika, kako je hrabar! Ali ta hrabrost je samo privid, jer iznutra bi naš junak mogao umrijeti od straha i očajanja, proklinjući veoma bolnu bolest poput husara koji proklinje svoga konja, koji mu odbija poslušnost. Sve se divno poklapa. Tamo se svećenici mole – naravno sa naklonošću kojoj nema ravne niti joj se štogod može dodati, koja je pak propter certum quoniam (zbog određene stvari) povezana sa jednom tajnom i sasvim suprotnom željom. No uvijek je čudno ako onaj kome su izvanjske molitve upućene, najodvratnije proklinje.

Sada se njegov bol sve više povećava, postaje skoro nepodnošljiv, a naš bolesnik, zapaljen od bijesa, viče prepun gnjeva na opće zaprepaštenje svih prisutnih: ‘Ti prokleti živote! Zar ga ti, Stvoritelju, ako uopće postojiš, ne možeš uzeti od mene na bezbolniji način. Na takav bijedan život se svi vragovi, ako postoje, mogu posrati što bi i sam učinio, samo da mogu! Ha, doktori, vi najbudalastije zvijeri, cijela gomila ne vrijedite ni zrnce baruta, dajte mi napunjen pištolj, tako da si mogu sam, kroz mozak, pripisati medicinu za ovaj pasji i kurvinski život, koji će ga jednim pucnjem lišiti svih daljnjih mučenja!’

Jedan protomedik (protomedikus) prilazi bolesničkoj postelji, pokušavajući napipati puls i umiriti bolesnika. Ali plemeniti se bolesnik uzdiže i govori: ‘Samo priđi, huljo, ti jadno pseto doktorsko, pa da svom bijesu dam oduška na tebi! Vrag neka te nosi, glupi nitkove! Zar bi me opet želio mučiti sa opijumom? Gledaj kako su mudri ti nitkovi, čim im ponestaje mudrosti, odmah posežu za opijumom. Onda bolesni zaspi pa se oni više ne moraju bojati opravdanih primjedbi koje bi trajale satima. A oni se smiju iza njegovih leđa i računaju koliko će svaki od njih, prema trećoj tabli, moći naplatiti nakon moje smrti! Ha, ha, ha, Ja sam vas zasigurno prozreo! Stoga bježite od mene, vi zli psi, ili ću vas sam pobiti zadnjim snagama ovog svog jadnog kurvinskog života! Ha, tko su ove dvije crne hulje koje vidim u susjednoj sobi? Tko im je naredio da to čine? Izbacite ih napolje, ili ću se ja ustati i pobiti ih kao pse!’

Gledajte, nakon ove eksplozije od strane našeg vojskovođe, svećenici odmah odoše. Doktori sve više i više sležu ramenima, a bolesnik zašuti nakon čega su usred najstrašnijih izobličenja njegova lica nastupili samrtnički grčevi. Bilo kako bilo, kako ovdje nemamo više što za vidjeti, idemo odmah u duhovni svijet gdje ćemo kratko promatrati kako će naš junak ući u duhovan svijet.

Gledajte, već smo tamo, a tamo je i naš bolesnik koji leži na istom krevetu u potpuno istoj sobi. On se, kako vidite, i dalje bori za zrak, bolno udiše te grize svoj jezik u tihom gnjevu svoje bijesne duše.

Vidite, tamo je već i jedan anđeo smrti koji je spreman osloboditi gnjevnu dušu našeg junaka od pretjerano ponosnog i arogantnog aristokratskog mesa/tijela. Anđeo je naoružan sa plamtećim mačem – koji je znak njegove ogromne moći koju sam mu Ja posudio i kao znak njegove hrabrosti i potpunog odsustva straha pred takvih velikim zemaljskim junacima, a također i pred cijelim paklom.

Gledajte, u pješčanom satu je za našeg junaka upravo palo posljednje zrnce pijeska, i anđeo ga dodiruje sa svojim plamenim mačem i govori: ‘Ustani, ti slaba dušo, a ti, ponosna prašino, propadni ponovno u ocean svojeg beskrajnog ništavila!’

Gle, tijelo sada nestaje a krevet i soba prepuna zemaljskih stvari više nisu vidljivi. Umjesto toga, kako sa lakoćom možete vidjeti i sami, se pojavljuje (ili ‘uzdiže’) vrlo tamna pepeljasto siva, naizgled istrošena duša, koju rastresit pijesak na kojem stoji prijeti progutati. Ona gleda oko sebe, gnjevna, izbezumljena i stidljiva. Bilo kako bilo, ona sebe vidi na drugačiji način od nas (ili ‘drugačije nego ju mi vidimo’) – ona sebe i dalje vidi kao generala sa svojim mačem koji je ukrašen sa svim njegovim medaljama.

‘Gdje sam to ja?’ reče sada naš junak, ‘Koji me vrag ovdje dovukao? Ništa, i opet ništa. Gdje god da okrenem svoje oči, nema ničeg. Gledaj ovdje dolje, ni ispod mene nema ničeg! 

Da li sanjam – ili pak hodam u snu – ili sam u stvari umro? Oh, ovo je uistinu prokleto, blesavo stanje! Da budemo sigurni, ja se sada osjećam prilično dobro i ne osjećam nikakvu bol, sjećam se svake pa i najmanje sitnice iz svog života. Bio sam izuzetno bolestan. Pomno sam ispitao doktore, poslao k vragu dva licemjera a također sam, zbog snažnog, nepodnošljivog bola, rekao neke ružne/grube stvari Stvoritelju, svega toga se ja jako dobro sjećam! Također znam da sam bio jako ljut i u svom bijesu spreman sve pokidati na dijelove. Ali sve je to sada prošlost. Sve bi bilo u redu samo kada bi znao gdje se u stvari sada nalazim i što se sa mnom događa?!’

Oko mene ima malo svjetla, ali što dalje zagledam to tamnije postaje, i ne vidim ništa, ništa, ništa i opet ništa! Ovo je stvarno prokleto! Uistinu, koga sada vrag ne odnese, nikad ni neće!

Čudno, kako čudno, sve sam budniji, sve življi, ali istovremeno oko mene postaje sve praznije. Mora da sam u određenoj letargiji? Bilo kako bilo, kaže se za one koji su sa njom zahvaćeni kako čuju sve i vide sve što se događa oko njih – ali ja ne čujem i ne vidim ništa osim sebe, stoga ovo ne može biti letargija.

Ovdje je niti toplo, niti sasvim mračno, iako svjetlo uistinu nije zasljepljujuće. Ono što mi je nerazumljivo je da sam ja u ovom stanju jako radostan i u dobrom duhu, tako da bi čak i klaun mogao biti, a ipak, kao što se vidi, ni u majčinoj utrobi nisam bio usamljeniji nego ovdje. Uistinu, ako bi ovdje bar imao nešto – da, nešto – da, da, baš tako – ako bi sa sobom bar imao jednog čovječuljka, mogao bi i zaboraviti na sebe, i to da sam ja, ovako zbunjen, general sa gomilom predaka! Uistinu, dao bi sve za jednog najobičnijeg čovječuljka (misli se na čovjeka iz nižeg društva, ‘malog’ čovjeka)!

Kad bi samo mogao doznati gdje se u stvari nalazim? Ako bi ovakva situacija potrajala još dugo, onda bi ovo stanje moglo postati stvarno prokleto dosadno! Čuo sam jednom o nekom Bogu, – hajde da mu se jednom ozbiljno obratim. Istina da sam se ranije ponio grubo prema Njemu, ali, ako postoji, On mi to zasigurno neće uzeti za zlo. Hej, Bože moj, moj Gospode! Ako postojiš, pomozi mi da izađem iz ove čudne i nesretne situacije!’

Gledaj, odmah se pojavljuje jedan anđeo i govori: ‘Prijatelju, u ovoj situaciji ćeš ostati sve dok iz sebe ne izbaciš i posljednju kapljicu svoga ponosa čime ćeš platiti krv koju si prolio tisućama svoje braće. Odbaci od sebe sva svoja generalska odličja, pa ćeš pronaći za sebe više tla i više svjetlosti a također i društva – ali čuvaj se sebi sličnih, inače si izgubljen! A iznad svega, okreni se Gospodinu, tako će tvoj put biti kratak i lagan. Amen.’

Gledajte, naš junak za sada (ili ‘u ovoj fazi’) nije spreman slijediti ovaj savjet. Stoga ga anđeo napušta, a on će u ovoj neizvjesnosti/suspenziji ostati još nekoliko stotina godina.

Iz ovog možete izvući zaključke o njegovoj ‘vodi’, stoga ništa dalje o njemu.