Jakob Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Jakob_Lorber

Jakob Lorber

Jakob_Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Sedma scena: ‘Papa’

Print Friendly, PDF & Email

Sedma scena: ‘Rimski Papa’

(11 Kolovoz 1847)

U ovom slučaju ćemo početi odmah s one strane i promatrat ćemo čovjeka koji je (za života na svijetu) igrao jako veliku (ili ‘važnu’) ulogu, zamišljajući na kraju kako svijet postoji samo zbog njega te da on, kao takav, na njemu može činiti što god ga je volja. Jer on je sebi pripisao (arrogated) Božje upraviteljstvo (stewardship of God), i to više nego mnogi njemu slični. Ali bez obzira na sve to, on je ipak morao ‘zagristi prašinu’, od čega ga ni njegova zamišljena velika moć a ni njegovo Božje upraviteljstvo/poslanstvo nije zaštitilo.

Pogledajte, tamo, pravo prema ponoći, kako jedna vrlo slaba/mršava muška figura vrlo tamne boje lagano hoda, gledajući unaokolo (ili ‘u svim pravcima’) istraživačkim pogledom.

U njegovom društvu možete vidjeti malog čovječuljka, nalik majmunu crnom kao noć, koji se zaokupio oko našeg čovjeka te se ponaša kao da sa njime ima/treba obaviti neki neobično važan posao. Priđimo bliže, tako da možemo čuti čudan monolog ovog čovjeka, koji je nesvjestan (oblivious) i našeg društva a i društva svoga pratioca.

Već smo u njegovoj blizini. Sada slušaj, on govori: ‘Sve je laž, sve je prijevara, a prevareni su (još) najsretniji; a nesretan je onaj prevarant, samo ako je svjesno prevario (if he is knowingly a deceiver)! Bilo kako bilo, ako je on zavaravao nesvjesno, ako je lagao i zavaravao bez predumišljaja, može mu se čestitati. Jer u tom slučaju jedan magarac vuče/poteže drugoga, i oboje se zadovoljavaju hranom najgore vrste. Ali ja, što sam ja? Ja sam bio vladar (ili ‘uzvišena glava’), i svatko je morao vjerovati i činiti ono što sam odredio. Bilo kako bilo, ja sam činio što sam htio, pošto sam u svojoj ruci držao ključeve moći, poput onog koji ih uzima bez da se pita da li ima pravo na to. Znao sam sve; znao sam da je sve samo laž i obmana, ali bez obzira na tu činjenicu Ja sam nametnuo laž i obmanu pod prijetnjom kazne za svakoga tko ih odbije prihvatiti i vjerovati kako sve što iz mene proizađe, zapisano ili ne, mora biti prihvaćeno kao istinito.

Na zemlji sam mislio; Fizička smrt je kraj postojanja. To je bilo moje tajno, čvrsto uvjerenje, i sva mudrost ovoga svijeta me ne bi mogla uvjeriti u suprotno! To jedino sam držao kao istinito, i vidiš, i to je također neistina, jer ja i dalje živim, iako sam umro po tijelu.

O Nebu, čistilištu i paklu sam propovijedao sa tisuće propovjedaonica, otpuštajući grijehe i kanonizirajući mnoge umrle (ili ‘proglašavajući mnoge svecima’), određujući post, molitvu, priznanje grijeha i pričest – a sada sam stojim ovdje, ne znajući što je što (ili ‘ni naprijed ni nazad’)! Da postoji sud, ja bi već bio osuđen. Ako bi postojao raj, ja bi prvi trebao imati pravo na njega, jer sam, pod prvo, Božjom voljom postao upravitelj Kristove Crkve, a što sam onda učinio kao takav je zasigurno bila jedino uzvišena volja, jer prema Riječi Božjoj bez nje ne može niti jedna vlas sa glave pasti i niti jedan vrabac poletjeti sa krova.  

Tako sam ja priznavao svoje grijehe (ili ‘ispovijedao se’) i prisustvao pričesti u skladu sa starim pravilima, iako sam sa lakoćom sebe mogao isključiti iz toga (ili ‘osloboditi se te obaveze’). Jer imao sam moć ukinuti ispovijest, uključujući i za svakog obaveznu pričest, i to za sva vremena, što, bilo kako bilo, ja nisam mogao učiniti i ne bi učinio iz političkih razloga. Ako bi postojao pakao, ja bi sigurno imao dovoljno razloga da budem u njemu, jer u Božjim očima je svaki čovjek ubojica! Bar bi trebao biti u čistilistu, jer kaže se da je ono sudbina svakog čovjeka bar u trajanju od tri dana! No ni jedno ni drugo nije moja sudbina, stoga su Bog, Krist, Marija, nebo, čistiliste i pakao ništa drugo do laž i prijevara! Čovjek živi jedino od sila prirode i misli i osjeća prema koncentraciji svojih prirođenih prirodnih sila, koje se tamo najvjerojatnije kombiniraju u jednu vječno neuništivu Silu. Stoga, moj zadatak će od sada biti pobliže istražiti te sile i onda, kada ih bolje upoznam, uz njihovu pomoć pronaći (ili ‘osnovati’) raj/nebo.

Bilo kako bilo, primjećujem (ili ‘osjećam’) neprestano povlačenje na svojoj papinskoj togi (toga pontificialis)! Što bi to moglo biti, da li bi u mojoj blizini i dalje mogao biti nevidljivi duh, ili je tome možda uzrok vjetar? Najiskrenije, u ovoj beskonačnoj pustinji je sasvim neugodno (queer = kada se čovjek ne osjeća dobro), jer bez obzira na koju stranu krenuo, i dalje si zauvijek i potpuno sam. Možeš zazivati, plakati, vrijeđati, proklinjati i psovati – ili se pak moliti kome god hoćeš, a ipak se ništa ne komeša i ostaješ sam kao i prije! Moglo je već proći dobrih nekoliko godina od kako sam umro na zemlji, i to na jako bolan, sasvim neugodan način, i sve do sad sam usamljen, a ispod mojih nogu nema ničeg do sasvim ogoljele pustinje! Ja zasigurno imam dovoljno prostora za kretanje, to je istina, ali gdje sam, što će se sa mnom dogoditi u budućnosti, da li ću nastaviti živjeti zauvijek ili ću biti sasvim uništen u budućnosti to je za mene neriješiva zagonetka.

Stoga, naprijed (get on) sa istraživanjem prirođenih (inherent) prirodnih sila u meni, pošto će mi, upoznajući ih pobliže, uskoro postati očigledno što će se sa mnom dogoditi?

Jeste li ga čuli, kako razmišlja, on, (koji je bio) Božji namjesnik na zemlji? Oh, on će na taj način, i u samoći, razmišljati još jako dugo, kako ga njegov nevidljivi prijatelj bude inspirirao. Jer sudbina takvih ljudi, koji su na ovoj zemlji bili na najvišim pozicijama, je uvijek ista, imenom, samoća (being alone), baš kao što su i na zemlji bili izolirani (ili ‘sebe izolirali/odvojili od drugih’).

Međutim, ispostavlja se da je ta ‘izolacija’ za njih velika milost, jer jedino na takav način ih je moguće vratiti na ispravan put. No to uzima jako puno vremena. Oni moraju u sebi proći kroz sve stupnjeve noći i tame, kroz sve nevolje/jad, također i bol, kako je to svojstveno (ili ‘kakvih sve ima u paklu’) paklu.

Jednom kada ovakav fanatik pređe to ‘usamljeno putovanje’, za možda nekih 500 do 1000, a nekad čak 10 000 godina, on tek onda dođe u društvo strogih duhova. Ako ih odbije slijediti/slušati, onda je ponovno ostavljen sam sebi. No tada će sva odurna djela, bilo da su bila počinjena pod njegovim bilo pod pokroviteljstvom njegovih prethodnika, biti ‘donešena’ pred njega (ili ‘ćemu biti predočena’), nakon čega će, bilo kako bilo, on morati iskušati sve patnje/boli, koje su svi progonjeni morali iskušati bilo pod njime bilo pod njegovim prethodnicima. Ako ga (ni) ovaj tretman ne izliječi, onda je on ostavljen kakav jeste; za društvo su mu dani samo glad i žeđ, što su upravitelji (ili ‘učitelji’) koji, sa rijetkim izuzecima, svakoga postepeno izvedu na pravu cestu.

Ovdje ponovno imate sliku, iz koje možete naučiti nešto više o onom svijetu – i ‘vodi’, kroz koju takav lider/vođa mora plivati, dok ne dosegne obalu poniznosti, istine i ljubavi. Stoga, ni riječi više o ovom čovjeku.’

Spread the Truth