Prva scena – ‘Svjetski poznata/slavna ličnost’

(28 Srpanj 1847)

Idemo sada do mrtvačkog kreveta jednog velikog i jako poznatog svjetovnog čovjeka – nekoliko sati prije njegovog prelaska (ili ‘tranzicije’) u vječnost/drugi svijet i pogledajmo kakvo je njegovo ponašanje ovdje i kakav će biti njegov ‘ulazak’ u onaj svijet, te kako se ta dva svijeta ‘susreću’ i ‘presreću/miješaju’ (ili ‘isprepliću’), pa će te odmah i sasvim jasno vidjeti kako je maloprije objašnjeno glavno pravilo ukazivalo na potpunu istinu.

Vidite, djela ovog čovjeka i njegove akcije u svijetu su bili takvog karaktera i postavljeni na takvom tlu – da je njihova odzvanjajuća jeka proputovala svijetom kao zviždeći meteor, skrećući na sebe pažnju/poglede svih ljudi (ili ‘cijelog svijeta’) i, na račun tog strašnog odjeka, se o njima čulo u svakom dijelu svijeta gdje su ih ljudi opisivali te ‘za i protiv’ njih diskutirali na toliko papira da bi se sa njime mogla prekriti cijela Evropa. Sada ovaj veliki čovjek, čovjekoljubac, ovaj vatreni pseudo borac za političke i religiozne interese svoje zemlje, leži u potpunosti ispružen na svom krevetu, pun očajanja i straha jer bliži se zadnji čas, kojeg on više nikako ne može/nema nade izbjeći.

U određenoj tupoj, bolnoj zbunjenosti on, potajni ateist/nevjernik, alternativno vidi kako se približava njegovo vječno uništenje (ili ‘vječno uništenje njegovog postojanja’) te osjeća zamišljene bolove nestajanja/truljenja, zbog čega je za sebe ugovorio (ili ‘testamentom odredio’) balzamiranje. Očekujući kako se više nikad neće probuditi iz groba, (naložio je da) njegovo srce i utroba moraju biti odvojeni od tijela te, da bi se ti odvojeni dijelovi zaštitili od zaborava, zakopani na neko mjesto koje je često posjećivano od ljudi.

Usred takvih razarajućih/očajničkih misli se još nameće i Katolicizam sa svojim bolnim prijetnjama o paklu, kojima se taj čovjek smijao dok je očekivao kako će živjeti 100 godina. Ali one (te misli o paklu) se, poput hitrih plamenih furija, sada vraćaju i strašno muče srce umirućeg čovjeka, koje je (itekako) svjesno (svojih) mnogih i velikih grijeha. Stoga niti pričest (communion), niti posljednje pomazanje (extreme unction), a ni mnoštvo Misa i glasnih zvonjava zvona ne mogu umiriti njegovo srce. Pred očima njegove duše pakleni plamenovi gore sve strašnije protežući se u vječnost.  

Sada su već sva njegova muška snaga i sva njegova filozofija pri kraju a njegovo slamajuće srce već polako tone u rastuću noć smrti. A duša, kojoj najstrašniji strahovi prijete sa svih strana, svojim zadnjim dahtajima traži malu iskru u već umirućim naborima srca, koje je nekad (u sebi) imalo toliko svjetovne hrabrosti. Ali sve je prazno (ili ‘u srcu nema ničega’) i, umjesto utjehe, duša se suočava sa vječnim uništenjem ili sa paklom i svim njegovim strahotama.

Tako to izgleda ‘sa ove strane’; pogledajmo sada što se događa istovremeno ‘na drugoj strani’. Gledaj, tri prikrivena anđela stoje pored potpuno istog kreveta i zure u našeg čovjeka.

Sada (anđeo) A kaže anđelu B: ‘Brate, ja mislim da je za ovog gotovo (ili ‘da je sa njime svršeno’). Na ovom trnju se više nikakvo zemaljsko grožđe neće pojaviti (ili ‘ovo trnje više neće roditi zemaljskoga grožđa’). Gledaj kako se njegova duša okreće i koprca bez da pronalazi put izlaska i kako omamljeno izgleda jadni (Božji) duh u njoj! Stoga posegni sa svojom rukom u već ukočenu utrobu i otkini ovu jadnu dušu iz njezine noći, a ja ću dahnuti na nju u Gospodinovo Ime i probuditi je za ovaj svijet. A ti, brate C, vodi je (dušu) tada po Gospodinovim putevima prema njezinom odredištu u skladu sa slobodom njezine vlastite ljubavi. Neka bude tako!’

Sada anđeo B zahvaća utrobu našeg čovjeka i govori: ‘U ime Gospodinovo, probudi se i budi oslobođen, brate, u skladu (ili ‘u proporciji’) sa kvalitetom tvoje ljubavi. Neka bude tako!

Sada na ovoj strani smrtni ostaci tonu u prašinu, dok se u onom svijetu uzdiže slijepa duša!

Anđeo A mu prilazi te govori: ‘Brate, zašto si slijep?’ A tek probuđeni čovjek kaže: ‘Slijep sam. Ako možeš vrati mi vid, tako da mogu doznati što mi se događa, pošto su me sasvim iznenada svi bolovi ostavili!

Uslijed toga A dahne u oči probuđene duše i otvori ih nakon čega se čovjek počne ogledati oko sebe u zaprepaštenju. Ne videći nikog do anđela C, zapita: ‘Tko si ti? I gdje sam ja? I što se sa mnom dogodilo?’

Anđeo mu odgovara: ‘Ja sam glasnik Božji, glasnik Gospodina Isusa Krista, određen da te vodim po putevima Gospodnjim, ako je to želja tvoga srca (ili ‘ako ti to želiš’). Ti si sada, bilo kako bilo, zauvijek tjelesno mrtav za vanjski, materijalni svijet i sada se nalaziš u duhovnom svijetu.

Dva su ti puta otvorena; put prema Gospodinu na nebesima ili put prema carstvu pakla. E sad, što ćeš učiniti ovisi potpuno o tebi. Jer vidi, ti si (i) ovdje potpuno slobodno biće i možeš činiti što god ti je volja. Dobro ćeš proći/napredovati/profitirati ako dozvoliš da te ja vodim, no, ako želiš biti svoj vlastiti gospodar, bilo ti na volju (ili ‘to si ti također slobodan učiniti’). No znaj ovo, naime, ovdje postoji samo Jedan Bog, Jedan Gospodin, i Jedan Sudac, Koji je Isus (Krist), Onaj Kojeg su raspeli u svijetu! Drži se (ili ‘prioni’) jedino uz Njega i postići ćeš istinsko svjetlo i pronaći život. Sve ostalo će biti prevara/obmana i iluzija tvoje vlastite mašte/fantazmagorije, u kojoj sada živiš dok slušaš (ili ‘slušajući’) ove moje riječi.’

Nakon toga novo-probuđeni kaže: ‘Ovo je neka nova doktrina koja se protivi (ili ‘koja je u suprotnosti’) doktrini Rima (Rimokatoličke crkve) i stoga je krivovjerna/bogohulna! A ti, koji me ovdje na ovom udaljenom mjestu pokušavaš uvjeriti u to (ili ‘koji mi pokušavaš nametnuti to krivovjerje’), izgledaš više kao poslanik iz pakla nego glasnik iz raja; stoga me pusti/ostavi na miru i ne iskušavaj me više.’

Anđeo C kaže na to: ‘Dobro, u Ime Gospodina Isusa Krista, tvoja me sloboda oslobađa moje brige za tebe. Stoga, neka ti bude tvoja svjetlost; neka bude tako!’

Onda anđeo C nestane a novo-probuđeni uđe u svoju prirodno-materijalnu sferu te se (sada) nalazi među svojim poznanicima u svijetu i jedva da se sijeća što se sa njime dogodilo. I tako on nastavlja živjeti u svijetu baš kao i prije (on ni ne zna da je umro), i čini ono što je činio i ranije ne mareći previše za raj ili pakao a još manje za Mene, Gospodina. Jer sve to su za njega trice i kučine, on te stvari smatra lakrdijom, poput snova, i tko god bi ga o njima podsjetio, bilo mu je rečeno da ga ostavi na miru.

Gledajte, iz ovog prvog primjera se već može naslutiti u kakvu je to ‘vodu’ upao naš veliki i slavni čovjek. sljedeći primjeri će ovu stvar rasvijetliti još više/bolje.