Druga scena – Učenjak (Naučnik)
(2 Kolovoz 1847)
Idemo sada na mrtvačku postelju učenjaka/naučnika, za očuvanje čijeg života – kako vi volite reći – ne raste ni jedna biljka na ovom svijetu (ili ‘na cijelom svijetu ne raste/postoji ni jedna biljka koja bi mogla pomoći da se njegovo tijelo održi na životu’), i pogledajmo kako još jedna poznata osoba provodi zadnje trenutke svoga prirodnog života, kako se budi na duhovnoj strani (in the beyond) i u kojem pravcu ga usmjerava (ili ‘odvodi’) njegova ljubav.
Čovjek kojeg ćemo sada podvrgnuti našem istraživanju/promatranju je u svijetu (ili ‘za svoga života’) bio filozof a također i astronom, i to u ‘najboljem mogućem izdanju’ (ili ‘u pravom smislu te riječi’), kako vi kažete.
Vođen svojom velikom željom/gorljivošću ka istraživanju zvijezda, ovaj čovjek je doživio svojih sedamdeset i nešto godina. Ali on se jedne jako hladne zimske večeri, dok je promatrao zvijezde, uzimio/smrznuo i ljudi su ga pronašli gotovo ukočenog pokraj teleskopa. Prijatelji su ga odnijeli u toplo konačište gdje mu je bila omogućena najbolja moguća liječnička pomoć, tako da se on nakon nekoliko sati oporavio u dovoljnoj mjeri da bi svojim prijateljima obznanio svoju tako-zvanu ‘posljednju volju i testament’, koja je glasila ovako:
‘U ime neshvatljivog/neistraživog Božanstva! Ne znajući koliko dugo će nepojmljiva sudbina dozvoliti čovjeku da bude na ovom jadnom životu, (i) ne znajući što ga čeka poslije, ovo je moja volja. Prije svega želim da vi, moji dragi prijatelji, ako umrem, sačuvate moje tijelo procesom balzamiranja te da ga u kvalitetnom (ili ‘dobro učinjenom’) bakrenom kovčegu odnesete u grobnicu u kojoj već leži nekoliko mojih najuvaženijih kolega, koji tako reći čekaju na mene. Ali utrobu, koja je prva što trune, sačuvajte u alkoholu u specijalnoj urni te ju na vidnom mjestu izložite u mom muzeju. Na ovaj način ću i dalje živjeti bar u sjećanju ljudi, jer u svakom slučaju nakon fizičke smrti ne postoji nada za preživljavanjem (ili ‘kad već nema zagrobnoga života’).
Što se tiče mog vlasništva/moje imovine, vi, moji prijatelji, znate i sami (ili ‘ionako znate’) da na ovom svijetu naučnik rijetko ima više no što je apsolutno nužno za njegovo dnevno duhovno i tjelesno održavanje, stoga je sa mnom kao što je oduvijek i bilo. Ja nisam nikada imao novaca i stoga ga ne mogu ni ostaviti. Uskoro nakon moje smrti prodajte moju ostavštinu, tako da bi sa tim novcima mogli učiniti sve što sam od vas prvo zatražio.
Kada umrem obavjestite o tome moje troje djece, koji su više nego dobro zbrinuti; najstariji sin, moj ljubimac, koji ide mojim koracima, nasljedit će moje knjige i spise u cjelini te će što je prije moguće/izvodljivo urediti da se izdaju/štampaju moja neizdana/neobjavljena djela/spisi.
Ovo je moja posljednja volja što se tiče ovog prelijepog zvjezdanog svijeta, kojeg od sada pa na dalje ja niti ću više moći gledati niti kontemplirati/o njemu razmišljati.
O, kakvo jadno biće je čovjek! Dok još korača po zemlji kao zdrav čovjek on je prepun uzvišenih ideja, prepun nade koju gaji za onostranim/onim svijetom, no ispred otvorenog groba sve to isparava poput snova i maštarija jednog djeteta koje zamjenjuje tužna stvarnost, poimenice smrt kao zadnji trenutak našeg postojanja i sa njom, uništenje koje nema (ili ‘ne poznaje’) granica!
O prijatelji, kako je teška i užasna misao o prelasku iz ‘postojanja’ u ‘ne-postojanje’ za čovjeka koji, kao ja sada, stoji nad otvorenim grobom! Moje najunutarnije biće me zaziva: ti umireš, ti ćeš umrijeti! Samo nekoliko trenutaka i crna noć vječnog, beskranjog uništenja će prožeti cijelo tvoje biće! O prijatelji, ovaj poziv je zastrašujući za onog koji stoji na samom rubu groba, i koji sa jednim okom gleda u mile predivne zvijezde a drugim u vječnu, smrtonosnu noć, gdje ni jedna ideja ne može oživjeti istrunuli pepeo, bez svijesti i bez pamćenja/uspomena!
Gdje li će ova prašina biti otpuhnuta za tisuću godina? Koja bura će je rasplesti iz njezina groba, koji oceanski valovi ili koji novi grob će je progutati?
O prijatelji, dajte mi piće, užasno sam žedan. Utješite me tako da se smanji moj preveliki strah! Dajte mi najboljega vina, tako da se osvježim bar još jednom te da mi tako pijanom bude lakše čekati na strašnu smrt!
O ti strašna smrti, ti najveća sramoto za veličanstveni ljudski duh, koji je stvorio tolike veličanstvene stvari i postigao vrijedna otkrića u svoju najveću čast! Taj duh sada mora umrijeti, najveća sramota je njegova nagrada; smrt, vječno uništenje!
O Sudbino, o Božanstvo, mogla si stvoriti vječne zvijezde, a ne i vječno ljudsko biće? O gluposti, kako velika moraš biti u Božanstvu da ti je zadovoljstvo stvoriti nešto najuzvišenije/najplemenitije samo zato da se ponovo uništilo zauvijek ili da bi se iz ljudskih bića formirale najniže vrste crviju i infuzorija (= naljevnjak)!
Moram li umrijeti? Zašto moram umrijeti? Što sam učinio, što su milioni drugih učinili da zaslužuju smrt? Zaista, bolji svijet (ili ‘bolje stvaranje’) od ovog smrtnog (ili ‘užasnog’) kojeg je napravilo navodno mudro Božanstvo bi bio izrađen/zamišljen u ludnici!
U ovom trenutku su prijatelji i doktori (koji su bili oko kreveta) savjetovali/upozorili/preklinjali našeg astronoma da se smiri ako se želi oporaviti. Jer nigdje nije bilo zapisano da on mora umrijeti samo zato što je jako promrznuo; a s druge strane, tako snažno emotivno uzbuđenje bi ga uistinu moglo koštati života.
Ali ovo je opominjanje imalo slab efekt na našeg astronoma, koji se još više uspalio uzvikujući u velikom uzbuđenju: ‘Mičite se, mičite se od mene sa vašom pomoću! Neka završi ovaj jadan i proklet život! Ako čovjek ne može živjeti zauvijek, onda je život najveća i najsramotnija prijevara, a smrt i ne-postojanje jedina istina. Mudar čovjek bi se trebao stidjeti takvog prividnog života koji traje od danas do sutra. Stoga, ja više neću živjeti! Ovaj naj-jadniji život mi se sad gadi tisuću puta više nego najgora i naj-jadnija smrt. Stoga, dajte mi otrova, dajte mi najsnažnijeg otrova, tako da se što prije mogu riješiti ovog prividnog života. Neka je proklet ovakav život, život jednog komarca, i neka vječna sramota padne na praiskonsku silu ili Božanstvo, ili kakve god da je vrste taj ‘krojački’ duh, koji nije mogao ili nije htio dati život plemenitom čovjeku koji bi se svojim trajanjem uspješno usporedio sa trajanjem zvijezda nebeskih.
Stoga dosta ovog života, dosta više ove Božanske obmane! Ako ne može dati boljeg života čovjeku, zašto bi čovjek mario za njega; neka zadrži taj život za sebe! Doviđenja, moji dragi prijatelji. Ja umirem. Ja želim umrijeti, da ja moram umrijeti, jer kao najplemenitiji/najuzvišeniji duh ja više ne mogu podnositi sramotu ovog prijetvornog/prividnog života!’
Ovdje su doktori ponovno opomenuli/upozorili našeg astronoma da se smiri. Ali on je zašutio, ne progovorivši više ni jednu riječ. Doktori su mu dali mošus, no on ga je odbio. Preklinjali su ga da uzme medicinu/lijekove, no on je govorio sve manje i manje te se počeo boriti za zrak. Masirali su ga ne bi li se uzdignuo iz letargije/ravnodušnosti, no uzalud. Uskoro je slijedilo smrtonosno drhtanje, koje je uskoro zamijenjeno sa snažnim delirijumom – kako to izgleda u svijetu (ili ‘kako to izgleda ljudima koji su sa njime u sobi’), u kojem je astronom dubokim/propalim, vriskavim glasom izrekao sljedeće riječi:
‘Gdje ste, moje ljubljene, moje prelijepe zvijezde? Zar me se sramite, skrivajući od mene svoje prekrasno lice? O, mene se nemojte sramiti, jer ista sudbina, koja se sada nadvila nada mnom, čeka i vas. I vi ćete umrijeti baš kao što i ja sada umirem. No zbog toga se ne ljutite na nemoćnog Stvoritelja, kao što sam ja bio ljut na njega. Vidite, On je zasigurno imao najbolje namjere, no premalo mudrosti i snage, zbog čega (ili ‘zato’) su sva njegova djela tako slabašna i prolazna. Sigurno bi učinio bolje da nije nikad ništa stvarao, radeći od sebe budalu pred nama, svojim mudrim stvorenim bićima; jer nesavršen rad ne ukazuje/upućuje na savršenog Stvoritelja/Majstora. Stoga, dosta sa optužbama protiv našeg jadnog Stvoritelja, Koji će se na kraju morati potruditi da sam Sebe održi iznad neograničene prolaznosti svih Njegovih djela.
O ti jadni Stvoritelju! Tek sada vidim da si ti zasigurno sasvim dobro biće i da Ti ništa ne bi pružilo više užitka nego da je Tvoje stvaranje imalo većeg uspjeha, ali nitko ne može preko granice svojih mogućnosti. Podlac (je onaj) koji se usudi učiniti više od onog što mu mogućnosti dozvoljavaju! Ti, bilo kako bilo, nisi išao preko svojih mogućnosti, i stoga Ti nisi podlac!
O ti dobri čovječe Isuse, koji si svijetu ostavio najmoralnije učenje zajedno sa mnoštvom pseudo/kvazi/lažnih čudesa! Ti si se također previše naslanjao na svog zamišljenog Boga – Oca, koji te onda ostavio zahvaljujući svojoj očitoj slabosti baš u trenutku kada je bilo pravo vrijeme da te podrži svojom svemogućnošću razbijajući/rastjerujući tvoje neprijatelje poput pljeve! Kada si visio na križu, bilo je već uistinu kasno da se uzvikne: ‘Moj Bože, Moj Bože, zašto si me zaboravio/ostavio!’ Jer vidi, tvoj Bog mora da te ostavio davno prije pošto je izgubio moć kojom bi te podržao, baš kao i sada mene. On je učinio što je mogao, a zasigurno je želio još i više, ali, vidi, i ovdje/na ovom mjestu latinska izreka ‘čovjek ne može izvan svojih mogućnosti’ (ultra posse nemo tenetur) također vrijedi.
O, ali ovo je smiješno. Umro sam, ali sam i dalje živ, kao prevareni magarac. Najsmješniji dio svega toga je što sam pod uvjerenjem da je potpuno nemoguće ikada umrijeti! Ali gdje je zemlja odskliznula, i gdje su moji dobri prijatelji? Ne čujem i ne vidim ništa do samog sebe. A istovremeno sam potpuno svjestan, moja memorija jasno doseže puno dalje od majčine utrobe (ili ‘od vremena kada sam bio u majčinoj utrobi’). Ovo je zaista čudno! Zar će mi Božanstvo pokušati ukazati da može postići puno više od onog što sam od Njega u zadnje vrijeme očekivao? Ili je moje tijelo i dalje živo (i) u posljednjem trenutku svoga uništenja, dok moj sadašnji život naliči na odsjaj onih sunaca koja su se ugasila trilijune godina unazad te sada žive samo u svojim emanacijama/zrakama koje putuju beskonačnim svemirom?
Bilo kako bilo, što se tiče ovog prividnog života, koji, matematički gledano (ili ‘ako razmišljamo matematički’), mora trajati zauvijek, pošto zraka koja je (jednom) proizašla iz sunca nikad ne može su-sresti krajnju/konačnu granicu (finite border) te stoga nikad ne može biti potpuno uništena, ja sam sada u to potpuno uvjeren, zaista, tisuću puta jasnije nego u bilo što drugo u svom cijelom zemaljskom životu. Jedino, kao što sam rekao prije, što ne čujem ništa i ne vidim ništa do sebe samoga. O, o, tiho sada! Čini mi se kao da sam čuo neki prigušeni žamor, šapat! Također me i slabašan, jako sladak san pokušava zahvatiti. Ipak to nije san, ne, ne, izgleda više kao buđenje iz sna?! Ali tiho sada, tiho; Čujem glasove u daljini, glasove koje poznajem, dobro poznate glasove! Tiho, dolaze, približavaju se sve bliže!’
Ovdje naš astronom zašuti u potpunosti, ne pomičući čak ni svoje usne. Zbog toga su doktori i prijatelji koji ga okružuju zaključili kako to znači da je njegov kraj došao blizu; a svejedno je više od pola ovog govora kod prisutnih zvučalo više kao kreštanje, a ne kao artikuliran izraz unutrašnje mašte umirućeg organizma.
Doktori su dali sve od sebe ne bi li ga oživjeli – no uzalud – dopustivši astronomu koji je, kako su oni mislili, potonuo u najdublju letargiju, da se odmara, iščekujući prirodan razvoj događaja. Međutim, njihovo čekanje je bilo uzaludno, jer priroda nije donijela ništa drugo do potpunu tjelesnu smrt.
Kada je prema doktorima bio dosegnut ‘krajnji cilj svih stvari’ (ultima linea rerum), oni napustiše sobu. I mi isto tako ‘napuštamo’ sobu, ali ne poput doktora već kao duhovi, koji će sada pratiti umrlog čovjeka također i u ‘onom svijetu’ te promatrati što će on tamo učiniti/raditi i na koju stranu će se okrenuti.
Gledajte, on je i dalje, baš kao i u svijetu, na svom krevetu i osim tri već spomenuta anđela nitko drugi nije prisutan. Ali ovdje je, iza tri glasnika još i Netko Drugi!
Slušajte, on i dalje govori: ‘Vidi, sada ponovo ništa ne čujem. Kakve su ovo bile akustične varke? Hm, hm, sada je sve tiho poput miša. Da li i dalje postojim ili sam mrtav? O, ja ni u kojem slučaju ne mogu biti mrtav, jer imam sve senzacije, jasnu svjesnost, mišljenje, sjećam se svega što sam ikada učinio do u najmanje detalje, jedino noć, noć, prokleta noć, koja nikako da ode! Moram pokušati zazvati glasno zabave radi, možda će me netko i čuti zabave radi?! Hej! Ima li koga u blizini tko bi mi mogao pomoći da izađem iz ovog mraka? Pomozite mi, ako je netko slučajno u mojoj blizini!
Sada glasnik/anđeo A govori glasniku/anđelu B: ‘Brate, uzdigni/podigni ga iz njegovog groba! A glasnik A se naginje nad astronomom te govori: ‘Neka bude ono što Gospod sveg života i postojanja uvijek želi: ustani iz svog zemaljskog groba, ti zemaljski brate!’
Vidite, istog trenutka se astronom ustaje iz svoga groba a njegovo tijelo pada unazad/dolje poput izmaglice koja se gubi (ili ’koja nestaje’)! Astronom na to zaviče: ‘Brate, pošto si me izvukao iz groba, izvuci me također i iz mog mraka!’ A glasnik C kaže: ‘To je od vječnosti Gospodinova volja da sva Njegova stvorena bića, a pogotovo Njegova djeca, moraju imati svjetlo i hodati u čistoj viziji svjetla života. Stoga otvori svoje besmrtne oči i gledaj, i vidi ono što želiš vidjeti. Neka bude tako.
Sada astronom po prvi puta otvara svoje oči u duhovnom svijetu i vidi svoje okruženje sasvim jasno. On je jako sretan što vidi, prema svojoj ideji, ponovno ljude i zemlju na kojoj stoji. Ali sada on zapita: ‘Dragi prijatelji, gdje ste? I gdje sam ja? Jer u jednu ruku ovo izgleda jako poznato a u drugu pak jako neobično/čudno. Pored toga, osjećam se tako lagano i neobično zdravo, i ne razumijem u potpunosti kako sam dospio ovdje i kako je samo sila vaših riječi učinila da progledam. Jer bio sam uistinu slijep kao kamen.’
Anđeo A govori: ’Ti si umro za svijet što se tiče tvoga tijela i sada si – zauvijek živ što se tiče tvoje duše i duha – ovdje u stvarnom istinskom svijetu duhovnog života. Mi trojica smo anđeli Gospodnji, poslani k tebi da te probudimo i vodimo na pravom/istinskom putu do Gospoda, tvog i našeg Boga, do tvog Oca prepunog ljubavi, strpljenja i milosti, Koji je i naš Otac također, sveti, najsvetiji, Kojeg si ti u zadnjim trenucima svoga života nazivao ‘slabim Božanstvom’, pošto si bio slijep, i Koji ti je oprostio sve to pošto si bio slijep i slab. Sada sve znaš, djeluj sa time u skladu, i biti ćeš zauvijek neopisivo blažen, baš kao i mi!
Astronom kaže na to: ‘Braćo, Božji prijatelji, vodite me gdje god vas je volja i ja ću vas slijediti! Ali ako bi mi ikad bila ukazana beskrajna milost da mogu ugledati Boga, osnažite me silno, jer se osjećam zauvijek jadno/beznačajno, vrijedan prezira i nekoristan da bi se mogao nositi sa ovim naj-svetijim pogledom/prizorom. Ali tamo vidim još nekog tko nas prijateljski motri. Tko je taj Slavni? Sigurno također nebeski glasnik?
Anđeo A kaže: ‘Da, vjerojatno glasnik svih nebesa. Idi k Njemu, put je kratak. On Sam će ti to otkriti.’
Astronom ode; a taj određeni Netko mu krene u susret i kaže: ‘Brate, zar me ne prepoznaješ?’ Astronom kaže: ‘Kako bi te mogao poznavati, pošto te vidim po prvi puta? Tko si ti, dragi, slavni brate?’
Naj-Ljubazniji (Most Friendly One) kaže: ‘Gledaj u Moje stigme. Vidiš, Ja sam tvoj slabi Isus i došao sam pred tebe da bi ti pomogao u tvojoj slabosti sa Svojom slabošću, jer ako bi te susreo sa Svojom snagom, ti bi tog istog trenutka umro (ili ‘to bi uništilo sav život u tebi’). Vidiš, svaki početak života je poput nježne biljke, koja ne može živjeti bez zraka, ali bura ubija život (takve) biljke. Stoga sam Ja samo nježni vjetrić koji te susreće i oživljava u potpunosti, ne bura koja će te uništiti. Voli Me kao što sam Ja tebe volio od vječnosti, i imat/postići ćeš istinski vječni život.’
Na to će astronom: ‘O, ti najdraži Isuse! Znači to si Ti, Onaj Koji je dao najslavnije učenje stanovnicima zemlje i Koji je zbog toga bio raspet?! O, nauči i mene također pravom putu koji vodi do Boga, kojeg si Ti naučavao. Zbog toga od mene nikad nećeš biti raspet. Bilo kako bilo, ako bi to bilo moguće, dozvoli/daj mi da istovremeno promatram/proučavam u punoj jasnoći veliko stvaranje (ili ‘svemir’), što je bila moja glavna preokupacija cijelog mog života.’
Kaže Isus: ‘Tvoj put do Boga neće biti dalek ako kreneš njime odmah. Međutim ako ti prije toga želiš putovati svojim zvijezdama, onda ćeš imati dugačak put do Boga. Sada odaberi sam što ti se više sviđa!’
Na to astronom reče: ‘Moj najdraži Isuse, vidi, ja sam jako daleko od toga da bi bio spreman za Boga. Stoga, ako možeš, pomozi mi da se usavršim u zvjezdoznanstvu/astronomiji.’
Kaže Gospod: ‘Bit će ti učinjeno kako želiš (ili ‘prema tvojoj ljubavi’)! Odaberi jednog od ova tri anđela, koji će te voditi i koji će ti na kraju tvoga putovanja pokazati tko je tvoj zamišljeni Isus, Kojeg si ti poznavao kao čovjeka koji je bio raspet na križu.’
Ovdje ponovno možete vidjeti kako ovaj astronom traži svoju ‘vodu’ u kojoj jedino želi plivati prema Meni, ne obraćajući pažnju na činjenicu da sam Ja već bio sa njime i on sa Mnom! Stoga čuvajte se previše učene ‘vode’ astronoma i geologa, jer ona vas ne vuče ka Meni, već ka ljubavi prema nauci!
Ovaj nešto duži primjer je bio dan u tu svrhu (da bi čovjeka podučio o tome). Amen.
