UVOD

(27 Srpanj 1847)

Brat A. želi (do)znati kako/na koji način se odvija prijelaz iz materijalnog u duhovni život ili život sa druge strane, (i to) specifično u slučaju svjetovnih velikana (ili ‘ljudi koji su za vrijeme života na ovom svijetu bili ‘veliki’’).

Ovaj prelazak (iz prirodnog u ‘onaj svijet’) se može objasniti poprilično lako i prirodno. Vidi, kakve razlike ima za vodu ako u nju padne bogataš ili pak siromašan, beznačajan čovjek? Slušaj, oboje će potonuti na isti način! Ili kakvu razliku radi u tome vatra? Slušaj, ona će proždrijeti i cara baš kao i siromaha!

Ako bi prosjak i ministar ili car pali istovremeno sa istog tornja, oboje bi umrli pri tom iznenadnom padu.

Kakvu razliku radi/pravi grob između velikih i malih, između bogatih i siromašnih, lijepih i ružnih ili mladih ili starih? Vidi, uopće nikakvu razliku! Mrtva tijela trunu, pojedu ih crvi i na kraju/konačno sve postane prah.

Što se događa sa tijelom (ili ‘kako prolazi tijelo’) u carstvu takozvanih prirodnih sila, to se događa i sa dušom (ili ‘tako prolazi i duša’) u duhovnom carstvu. Da li je ona na zemlji pripadala prosjaku ili pak caru, to je u svijetu duhova (ili ‘u onom svijetu’) potpuno svejedno/irelevantno. Niko se ne tretira na poseban način (ili ‘nitko nema povlastice’). Na ovaj način se ničiji ponos ne hrani, pa ‘veliki’ čovjek nije više zasljepljen svojom veličinom, a (također) ni siromah – koji je uvelike patio (zbog teških uvjeta) na zemlji – ne može više zbog toga zahtjevati (ili ‘nije time zaslužio’) Kraljevstvo Božje, baš kao što ni pobožan čovjek sa svojom pobožnošću ne može očekivati svoju priželjkivanu nagradu u Kraljevstvu Nebeskom. Kao što je više puta rečeno – imajte to neprestano na umu – u onom svijetu samo je čista ljubav na cijeni/samo se čista ljubav vrednuje.

Sve drugo je poput kamenja koje je bačeno u ocean, gdje dijamanti tonu u vječni, smrdljivi mulj, baš kao i najobičniji pješčenjak (sandstone = pješčani kamen). U sebi oni ostaju ono što jesu, i ono što su bili izvan oceana, no njihova sudbina je ista, jedino sa tom razlikom što će se pješčani kamen brže razgraditi (ili ‘što se pješčanik brže razgrađuje’) nego dijamant.

U onom svijetu ovo (ili ‘ovaj princip’) važi i za ovosvjetske plemiće baš kao i za ovosvjetske prosjake (lowliness). Oni će u oceanu mulja neumoljive vječnosti ostati jedno jako dugo vrijeme, zamišljajući/umišljajući sebi da su ono što su bili i prije u svijetu. Tamo će car halucinirati da je (i dalje) car, a prosjak, polažući pravo na odštetu (ili ‘koji je svojim siromaštvom htio postići/zaslužiti Kraljevstvo Božje’), će (i dalje) ostati prosjak. Usprkos svemu tome, u velikoj Stvarnosti će oboje dijeliti istu sudbinu u vječnom oceanu mulja. Jedino što će siromah brže fermentirati, kroz što će njegova priroda biti brže ispunjena sa istinskim, najunutarnijim malim mjehurićima poniznosti/skrušenosti, koji će ga onda povući/izvući iz mulja prema gore ka vječnom svjetlu i životu, nego li car ili neki drugi veliki ovosvjetski čovjek.

Prema ovom modelu ili osnovnom pravilu ti možeš sa velikom preciznošću procjeniti/prosuditi kakva će biti tranzicija (ili ‘kakav će biti prijelaz iz materijalnog/ovog života u onaj-duhovni život’) svakog ljudskog bića. Stoga, prioni uz ljubav/drži se ljubavi ako ne želiš da ti sudbina bude kao i većini (ili ‘ako ne želiš dijeliti sudbinu većine’) ljudi današnjeg vremena.

Amen, Amen, Amen.