Četvrta scena: ‘Kicoš’
(5 Kolovoz 1847)
Ovo je zadnji čas (ili ‘posljednji trenuci’) i prerana smrt jednog kicoša, koji osim pušenja duhana, kockanja, prežderavanja, opijanja, udvaranja svim naočitim ženama, te osim što je bio izvrstan plesač valcera, nije znao previše (tj. nije bio previše obrazovan), iako je skoro sve svoje vrijeme proveo na sveučilištima i fakultetima. Kicoš kojeg ovdje prikazujemo je bio sin dobrostojećih roditelja koji su, naravno, svome ‘obećavajućem’, izuzetno razmaženom sinu omogućili svakojake studije čim je naučio abecedu.
A da nježno dijete ne bi imalo previše problema (ili ‘da mu ne bi bilo pre-teško’) za vrijeme učenja teškog Latinskog jezika, roditelji ga dadoše u jedan jako dobar internat, gdje je bilo hrane u izobilju i gdje se mogao nesmetano razvijati; bilo kako bilo, ne u mudrosti i u milosti pred Bogom i ljudima, već jedino za sebe i svoje tijelo. A da ga to silno studiranje ne bi izmučilo, našem kicošu je bilo dozvoljeno svake godine ponavljati razred, u slučaju da ne bi – naravno bez ikakvih teškoća, u jednoj godini završio taj razred. U tu svrhu su profesori, posebice u nižim razredima, bili ‘podebelo’ potplaćeni, dok je za svaki predmet bio unajmljen izuzetno blag instruktor.
Na ovaj način se naš student jedva provlačio u nižim razredima, jedino što njegova ‘glava’ od svega toga nije imala nikakve ili pak jako male koristi. Kao posljedica toga, on je stalno padao u višim razredima (ili ‘nikako nije uspijevao proći više razrede’). A pošto nije imao baš preveliku želju za učenjem, posvetio se uglavnom gore spomenutim slobodnim umjetnostima, imenom, pušenju, kockanju, prežderavanju, opijanju itd.
Prošavši tako svoje studije sa osrednjim ocjenama, okušao se u pravničkim kancelarijama, no zrak koji miriše na papir i tintu mu nije odgovarao. Od svoje majke je uvijek dobijao toliko puno novaca da je mogao živjeti život gospodina čak i bez pravničke kancelarije. Istovremeno je izlazio sa svim dobrostojećim (ili ‘otmjenim’) djevojkama, od kojih je mnoge i zaprosio, uslijed čega bi se znalo dogoditi da su mnoge od ovih obožavanih dražesnih gospođica od svih silnih obećanja i bračnih očekivanja stvarno dospjele u stanje ‘očekivanja’ (trudnoće) ali bez vjenčanog prstena (ili ‘udaje’).
Uz sve ove ljepotice, koje je on napunio neprijatnom/neugodnom, no živom ‘nadom’ (hoće reći da su ostale trudne), naš ‘pravni službenik’ je također jurio i za drugim ženama koje je mogao imati u svako vrijeme i to za malo novaca, bez da im mora obećavati brak i bez da se mora strašiti da će one sa njime zatrudnjeti.
Ali ne jednom se dogodilo da je bio zaražen sa Sifilisom, i to u svim stupnjevima te bolesti, da bi naposlijetku obolio do te mjere da mu čak ni najiskusniji doktori na tom polju nisu mogli više ni savjetovati a ni pomoći. Posljedica ovog ‘lijepog’ kicoškog ponašanja je dakle bilo generalno sušenje (ili ‘usahnuće’) svih životnih sokova, za koje ‘zloćko Ja’, Gospod, pri stvaranju svijeta, jao, potpuno ‘zaboravih’ stvoriti ‘ljekovitu travu’. I tako je naš kicoš htio ne htio (nolens volens) morao sebe pripremiti za smrt. Zasigurno poprilično neugodna pojava za pomodna čovjeka, koji je zaljubljen u svijet i njegova slatka zadovoljstva. No, tako je to, svatko mora proći put ‘mesa/tijela’, pa je tako i naš ‘kicoš’, čije je najveće ovozemaljsko blagostanje bilo baš njegovo tijelo-meso, utoliko više bio prisiljen hodati istinskim ‘putem tijela’.
Pogledajte samo njegov smrdljivi krevet, u kojem se prevrće i okreće vapeći za zrakom i vodom. No on više nije u stanju išta unijeti u svoj stomak, pošto su svi ligamenti njegova jednjaka/ždrijela potpuno osušeni i kao takvi u nemogućnosti propustiti čak i kapljicu vode u stomak. Njegov dah je kratak i jako bolan, pošto su mu pluća potpuno suha. Njegov glas je također poprilično ispucao. On jedino može izgovoriti nekoliko bolnih, polu-izraženih riječi, koje zvuče poput lošeg fagota u rukama nekog učenika. A iako on pokušava psovati poput kicoša te izgovoriti nekoliko naučenih stihova iz Voltera ili Sir Waltera Scotta, generalna sušica njegovog organizma mu to ne dozvoljava a snažni bolovi u svim vitalnim dijelovima tijela mu ne ostavljaju vremena čak ni da bi mogao još jednom koncentrirati svoje misli na jednu točku. Stoga, on tamo leži boreći se za zrak, i samo ponekad izgovara probadajući, fagotu nalik škripeći zvuk kroz svoje potpuno osušeno ždrijelo.
Vidite, ovakav kraj obično čeka takve razvratnike na ovom svijetu! Bilo kako bilo, kako se u slučaju ovog kicoša na ovom svijetu nema više što vidjeti a smrt će ga, kako običavate reći, svakog časa uzeti pod svoje, okrenut ćemo se odmah ka onoj strani da vidimo kako će naš čovjek tamo pristići.
Gledajte, njegov krevet je potpuno isti kao i onaj kojeg je imao na svijetu. On i dalje leži tamo kao i prije, no ovaj puta je pored njegovog kreveta samo jedan anđeo sa plamenom bakljom, koji svojim duhovnim plamenom uništava kicoševe posljednje životne kapi!
Razlog zašto je sa takvim ljudima (ili ‘kod takve vrste ljudi prisutan’) samo jedan anđeo počiva u tome što su i njihova duša a i njihovo tijelo u potpunosti mrtvi. Jedino je anđeo smrti, koji je postavljen nad tijelom i duhom živaca, ovdje da muči i sažeže tijelo kao i duh živaca, ne bi li ovako razbacane/raspršene ostatke duše kao i u njima podjednako razbacan/raspršen duh povratio u duh živaca, spriječavajući na taj način umiruću osobu od vječne smrti.
Anđeo neće ništa reći ovom čovjeku, već će ga samo sažeći sa svojom bakljom iz prirodnog svijeta u duhovni svijet. Ovo se obično događa, i mora se dogoditi, sa takvim ljudima, jer bi bez tog posljednjeg čina milosti oni izgubili svoje cijelo biće.
Ovaj čin (misli se na žeženje) je poput iskrivljenog paganskog čina (Mita) iz bajke/priče o Prometeju. Jer duhovni praljudi su ovakve scene promatrali u duhovnom svijetu, iako su one, zasigurno, bile neopisivo rjeđa pojava nego u ovo današnje vrijeme koje je razvratnije od Sodome i Gomore. Tako je samo nekoliko njihovih bajki/priča preživjelo, a i one su nakon nekoliko tisuća godina bile iskrivljene preko svake mjere.
I ovdje se pojavljuje isti taj Prometej – u svom pravom i neiskvarenom djelovanju. Ali gledajte, sada je usamljeni anđeo već dobro završio svoje djelo. Meso/tijelo našeg kicoša je skroz-na-skroz spaljeno i pretvoreno u pepeo, i gle, iz tog pepela se izdiže, prilično polako i lijeno – ne slavodobitna, pomlađena ptica Feniks, o ne, već gledaj – jedino glupi majmun, koji izgleda poput starog oronulog babuna! Poprilično je mutav, no nešto malo ipak može vidjeti.
Životinjska forma je posljedica toga što takvi ljudi za vrijeme svog razvratnog života kroz požude u potpunosti potroše/istroše fine specifične sastavnice ljudske duše, zadržavajući samo one grublje životinjske (sastavnice). U ovom slučaju je bar majmunska duša preostala. No postoje i drugi (ljudi/slučajevi), koji sebe unište sve do najružnijih punoglavaca.
Kod ovog čovjeka se ‘voda njegovog života’ još ni ne može odrediti, pošto on sada mora, kako bi vi rekli, ‘ići na ispašu’. Tamo će biti predan u ruke duhovima, koji su postavljeni nad takvim degeneriranim životinjskim dušama. Možda oni za nekih stotinjak godina postignu, uz svu upornost/predanost, da ta duša ponovno postigne ljudski oblik. O ovoj duši se više ništa nema za reći, stoga prelazimo na drugi primjer.
