Bertha Dudde, br. 7308, 14 Ožujak 1959
“BOG DARUJE SVOJU MILOST PONIZNIMA…”
(Jakovljeva 4:6; 1 Petrova 5:5)
Želja za služenjem predstavlja poniranje u poniznost, ona je početak pobjede u borbi protiv oholosti koja još uvijek čovjeka obilježava kao Sotoninog sina i koji se sada treba boriti svim snagama. Oholost želi dominirati, uzdiže se visoko iznad svega što joj se nalazi u blizini; ohola bi osoba željela potčiniti i prisiliti druge sebi pod službu, ohola osoba je surova i neljubazna, posjeduje sve karakteristike Božjeg protivnika, koje se jasno očituju, i radi toga je na putu propasti ako se ne promijeni i ozbiljno ne nastupi protiv duha ponositosti.
I to će učiniti čim se u njoj rodi volja za služenjem. Doista je oslobađajuće služiti bližnjega, jer tako se oslobađa od protivnika i ulazi u druge sfere, jer poniznost vodi ka Bogu, putem poniznosti približava se Bogu i prima milost u izobilju, po Njegovom obećanju: ”Samo poniznima darujem Svoju milost…”. Poniznost će se uvijek očitavati u volji za pomoći za služenjem; čovjek tako ulazi u jedan potpuno drugačiji stupanj razvoja kada živi u poniznosti, kada se bori protiv svakog osjećaja arogancije, kada počne prepoznavati sebe samoga i spozna svoje slabosti volje i svoje grijehe, što mu oduzimaju svaku predodžbu o ponosu i stavljaju ga na razinu svijesti najdublje pokvarenosti i podlosti.
Posljedično će se također nalaziti u velikoj razdaljenosti od Boga, podići će u poniznosti svoje oči ka Njemu i zatražiti Ga milost. Ali ovo neće biti neki igrokaz, niti kakav vanjski prikaz, već duboka, unutarnja poniznost, koja ga također čini dostojnim milosti Božje, kako bi ojačao u svome nastojanju da radi na samome sebi, da ukloni mane i postane dostojniji Ljubavi i milosti Božje, koje ponizna osoba žudi i traži od srca.
Ponizna osoba je već sprovela odvajanje od protivnika, jer poniznost je Božja karakteristika, stupanj savršenstva koji uvijek pretpostavlja razdvajanje od protivnika, iako osoba potom još mora puno raditi na sebi da bi postala dostojna stalnog Božjeg prisustva. Međutim, poslužujuća Ljubav koju ponizna osoba sada izvršava, ubrzo mijenja cijelo njezino biće u Ljubav, i jedan doista ponizan čovjek brzo se približi ka Očevu srcu, jer se sjedinjuje sa vječnom Ljubavlju i tako također pristiže ka usavršavanju.
Sve dok čovjeku još uvijek nedostaje prave poniznosti, njegov proces sazrijevanja također nije još završen, jer samo istinska poniznost privlači Oca sa sigurnošću prema Njegovom djetetu, i putem prave poniznosti prikazuje dijeteštvo Božje. I sve dok se u čovjeku još nalazi najmanja iskrica ponosa, put je još uvijek dugačak do sjedinjenja, jer sve do tada još je uvijek umiješan protivnik Božji i borba protiv njega mora biti vođena sa svom voljnošću i čvrstom odlučnošću, i može također biti sprovedena čim osoba započne sa poslužujućom Ljubavlju spram bližnjega, koja će mu ujedno osigurati pobjedu nad samim sobom.
Čovjek jednom samo treba zaći u sebe i sagledati svoje greške i slabosti, navike i mane i potpuno će se udaljiti od svojega ponosa, samo ako je iskren prema sebi samome. Naime, takvo jedno kritičko samopreispitivanje može za njega biti prekretnica, jer čim sebe spozna i dobre je bolje, obratiti će se Bogu u poniznosti i zatražiti će Njegovu milost i milosrđe za koje također može biti potpuno siguran da će i primiti, jer ”Bog poniznima daruje Svoju milost”.
AMEN
