Bertha Dudde, br. 7116, 9 Svibanj 1958
PONIZNA MOLITVA… OHOLOST UDIO PROTIVNIKA…
Samo Mi podnesite u svoj poniznosti vaše molbe i sigurno ćete naći Moje uho otvoreno. Jer poniznost srca ima za posljedicu da čovjek govori kao dijete svom Ocu, pa njegova molitva nije potraživanje (zahtijevanje), nego molba koju ću Ja jedino prerado ispuniti. Čim čovjek pored svog zemaljskog života također vodi duhovni život, čim tako njegove misli nisu okrenute isključivo svijetu, nego kad se čovjek usred svijeta uvijek podsjeća na svog nebeskog Oca, on će uskoro i uspostaviti ispravan odnos s Njim… On će Me prepoznati kao svog Boga i Stvoritelja i zato će Mi se približiti u svoj poniznosti, ali uvijek će doći k Meni, kada ga pritisnu zemaljske ili duhovne brige, jer zna da mu jedino Ja mogu osigurati pomoć. I zato on Mene moli u dječjem povjerenju, te on uistinu neće uputiti nijednu neuslišanu molitvu.
Ponizan čovjek je već stupio na put povratka k Meni, jer ono što je njegovu dušu držalo odvojenom od Mene kroz beskrajna vremena, bila je oholost kao udio Mog protivnika, kojeg je slijedio jednom u bezdan… Tako se svaki čovjek koji u sebi još prepoznaje iskru oholosti, i dalje nalazi pod vlašću Mog protivnika, te ako prethodno nije odstranio ovu osobinu da on sebe uzvisuje naspram Mene, neće niti moći biti prihvaćen od strane Mene, jer time sebe upućuje na prepreku i on će teško uspostaviti ispravan odnos djeteta prema Ocu, jer je za to potrebna poniznost srca.
Dokle god se čovjek opire ići prema Meni u poniznost srca, on tako dugo neće moći ni Mene moliti s dječjim pouzdanjem, njegova molitva će radije biti zahtjev, uzrokovan osjećajem vlastite nemoći da sam sebi pomogne… A jedna takva molitva nije ispravna, ona neće dosegnuti Moje uho, jer joj nedostaje duboka povezanost djeteta prema Ocu, odnos povjerenja koji Mene upravo nagoni uzeti u obzir dijete u skladu s njegovom molbom. Priznavanje jednog Boga i Stvoritelja može biti posljedica racionalnog razmišljanja, no to ipak nije potrebni dokaz da je čovjek već odustao od unutarnjeg oholog stava duše prema tom ‘Bogu i Stvoritelju’ prepoznatom od njega.
A gdje Sam ipak, prepoznat kao ‘Otac’, tamo je također pobijeđena oholost, čovjek osjeća svoju malenkost nasuprot Mene, ali on ipak dolazi k Meni, jer u poniznom srcu također prebiva Ljubav, koja Me je onda prepoznala i privlači Meni. I stoga također Ja mogu izliti Moju milost na takvo dijete, koju ono prima zahvalno iz Mojih ruku, i njemu pomoći uvijek smanjiti udaljenost od Mene…
To je nešto značajno, kada je čovjek odložio svoju oholost, kada se on sam osjeća malen, a ipak može biti od Mene posebno uzet u obzir. Jer on je sada postao Moje dijete u Istini, koje također uskoro može doseći stupanj svjetla kojeg je jednom posjedovalo. Jer su njegove molitve pretežno usmjerene duhovnom dobru, on će se s povjerenjem okrenuti Meni i u zemaljskoj nevolji, no njegov duhovni napredak mu je veća briga, i nikada neće prestati moliti za pomoć kako bi dosegao svoj cilj na Zemlji. Ali jedino istinski ponizan čovjek može uputiti Meni takvu molitvu, jer on priznaje svoje slabosti i pogreške…
Ali također morate razlikovati između unutarnje poniznosti i jedino izvanjski izložene servilnosti (dodvoravanja), koja preda Mnom nema nikakvu vrijednost te vam jednako ne može osigurati nikakav prinos milosti… Stoga svaki čovjek sam sebe treba podvrći kritici, o tome kakve su njegove unutarnje misli i osjećaji. Bit će jedino njemu na blagoslov, ako on sebe nastoji pročistiti od svake ohole misli, ako se on nastoji osloboditi od vlasti onoga čija oholost ga je jednom dovela do pada.
AMEN
