Bertha Dudde, br. 3610, 22 Studeni 1945

UZROK I SVRHA PATNJE… MATERIJALNA PROLAZNOST…

Svjetovni ljudi (worldly minded people = ljudi čiji je um okrenut prema svijetu, koji na pameti imaju samo svjetovne stvari) su toliko odvojeni od istine da ne (po)znaju snagu vjere ili pak što znači biti privučen u blisko sjedinjenje (ili ‘uvučen u blisku uniju’) sa Bogom (ili ‘da oni također ne poznaju ni snagu koja se može izvući iz vjere, kao ni intimnu vezu/sjedinjenje sa Bogom’), i prema tome oni promatraju/proučavaju (= obaziru se) samo svjetovne događaje i ne razumiju/uviđaju da njihov pogrešan odnos prema Bogu uzrokuje njihova fizička događanja (= ono što im se događa u svijetu), koja na njih imaju bolan/mučan utjecaj (ili ‘koja na njih bolno/mučno djeluju’; ili još ‘i ne spoznaju da je neispravan odnos prema Bogu ono što uzrokuje svaki svjetovni događaj, i uzrokuje ljudsku patnju’).

Sve dok čovječanstvu nedostaje ovo znanje/uvid njihovo bolno/mučno stanje (ili ‘stanje patnje’) se neće promijeniti. Patnja će neprestano (ili ‘jednostavno’) uzimati druge oblike (= mijenjati oblik) tako da kroz njihove mnoge i različite oskudice/nevolje i žalosti/boli mogu jednog dana steći razumijevanje (= u smislu ‘da im dođe misao/padne na pamet’) da (jedna) druga sila, koja nije ljudska, stoji iza svih nevoljâ/patnji/oskudicâ – da njihov autor nije samo ljudska (volja) već da istovremeno djeluje i volja Više Sile, i da oni moraju zauzeti određeni stav u odnosu na tu Višu Silu (ili ‘i da bi sa tom Višom Silom trebali ući/stupiti u određeni odnos’).

Znanje o čistoj istini objašnjava sve, i čini (ovu) veliku potrebu/izopačenost razumljivom, pošto su uzrok, posljedica i cilj prepoznatljivi. I stoga je promjena moguća jedino kada/čim se ljudi prilagode toj svrsi i cilju i potom nastoje otkloniti uzrok patnje i nevolje/oskudice, što za svjetovne ljude jeste a i ostaje nerazumljivo sve dok smatraju da je svijet najvažniji, sve dok svojim tijelima daju prioritet, puštajući (tako) dušu da gladuje.

Međutim, istinsko znanje (= istina) se može donijeti/dati samo onome koji se odvojio od svijeta, jer kada se znanje donosi/daje svjetovnim ljudima (= ljudima koji na pameti imaju samo svijet) oni ga neće prepoznati kao istinu i prema tome će ga odbaciti. Zato se takav čovjek mora učiniti receptivnim/prijemčivim za istinu, kroz patnje i nevolje ga se mora naučiti da prepozna bezvrijednost svjetovnih dobara, umanjujući tako njegovu žudnju za njima.

I tako se njegova želja za istinom povećava (ili ‘njegova žudnja za istinom raste proporcionalno’) pod pretpostavkom da nije pod utjecajem zlih sila koje u potpunosti zbunjuju njegove misli (= njegovo razmišljanje), odvraćaju ga od istine i izazivaju u čovjeku mržnju, kako mu svijet zajedno sa njegovim zadovoljstvima počne pružati razočaranje. Takav (čovjek) onda više ne pronalazi vezu sa Bogom dok je na Zemlji, i svako sredstvo koje Bog upotrebljava je uzaludno. Za čovjekovu dušu je ipak prednost/korisno prepoznati kratkotrajnost svjetovnih vrijednosti dok je još na Zemlji, i naučiti kako ih prezirati te ne biti sa njima isuviše vezan za Zemlju u trenutku njezinog napuštanja, čak i ako prelazi u drugi svijet ne-dovoljno razvijen (= na niskom stupnju zrelosti).

Nadjačavanje/prevladavanje materije u duhovnom carstvu onda nije toliko teško i proces višeg razvoja (= razvoja prema gore) se, kada je ušao u duhovno carstvo, može puno brže dogoditi. Takva duša u duhovnom carstvu puno spremnije prihvaća ponuđenu istinu i ne odupire se Bogu (ili ‘više nije toliko Bogo-otporna’) toliko kao na zemlji. I zato sudbina umrlih duša nije toliko beznadežna, tamo gdje su na Zemlji kroz veliku patnju prepoznali prolaznu prirodu zemaljskih dobara, čak i tamo gdje su, izgubiviši svoje zemaljske živote, naizgled postali žrtve nesreće/nevolje.

I stoga je čak i bol i patnja koju je uzrokovala volja zlih ljudi korisna za dušu koja je još jako daleko od Boga. I zato Bog dozvoljava da ljudi u slobodnoj volji bijesne jedni protiv drugih dok On to ne zaustavi kada se to poklapa sa Njegovim vječnim namjerama. A sve dok ljudi žive u neznanju, sve dok zatvaraju svoje uši za istinu, On im dozvoljava da dozrijevaju kroz svoje vlastite akcije i da iskuse (ili ‘prolaze kroz’) neizrecive patnje i nevolje, pošto oni to sami žele i stoga su sami uzročnici/poticatelji svojih patnji.

AMEN