Bertha Dudde, br. 3299, 18 u 19 Listopad 1944  

VJERA U NASTAVAK ŽIVOTA DUŠE…

Izvjesnost o tome da postoji život nakon smrti tijela, pomaže ljudima da zemaljsku patnju puno lakše podnose, jer oni tada zemaljski život smatraju samo kao pripremu za ulazak u blaženost, u stvarni život u duhovnom kraljevstvu. Njima zemaljski život ne predstavlja ono najviše tj. krajnji domet, i stoga oni niti ne pridaju nesrećama i patnji tako veliki značaj, a isto tako zemaljska dobra i čari slabo cijene, pošto znaju da su oni prolazni. Život duše nakon smrti za njih je radosna misao, a i sama smrt gubi na užasu, pošto se oni nje ne plaše, nego je smatraju samo ulazom u duhovni život.

Stoga je onaj čovjek koji na Zemlji živi u vjeri u nastavak života duše, u svakom smislu u prednosti u odnosu na onoga koji niječe besmrtnost duše. Potonji se trude zemaljski život iskoristiti u zemaljskom smislu, i teže samo tome da dugo i dobro žive na ovoj Zemlji, pošto smatraju da im je smrću njihovog tijela došao kraj. No uvjerenu vjeru u daljnji život duše čovjek može zadobiti jedino putem vlastitog promišljanja, ona mu ne može biti prenesena od strane drugih ljudi, čovjek može jedino biti potaknut na razmišljanje, a on sam mora doći do zaključka da Božja djela stvaranja moraju biti trajna, inače je Stvoritelj stvorio nepotpuno djelo. 

No sve što čovjek promatra, opet je jedno djelo stvaranja u savršenom obliku kao već postojeća djela stvaranja, dakle na tome se može zamijetiti neprestani uspon (dosl. uzlazna kretnja), koji sa čovjekom ne može prestati, nego se nastavlja u duhovnom kraljevstvu. No to čovjeku ne može biti dokazano, ako ne uvaži kao dokaz svoj osjećaj koji rad(osn)ije prihvaća pomisao o daljnjem životu nakon smrti nego pomisao na potpuni kraj sa završetkom zemaljskog života ….

Dakle čovjek mora vjerovati ono što mu ne može biti dokazano …. i pored toga može u to imati unutarnje uvjerenje, koje čini da tad bez dvojbe živi savjesno. Jer čovjek sa vjerom u daljnji život nakon smrti skroz će drugačije urediti svoj zemaljski život nego čovjek bez vjere u to, pošto za svrhu zemaljskog života smatra duševni uspon, pošto za cilj priznaje stanje duševne zrelosti, što je i preduvjet za blaženi život nakon smrti. On dakle više obraća pažnju na dušu, dok se čovjek bez te vjere samo trudi održati tjelesni život i teži jedino zemaljskim ciljevima. Njega dotiče sve što se tiče tijela, bilo to radost ili tuga, jer on za to ne pronalazi ravnotežu u svom duševnom životu .

On je doduše osjećajno i misaono isto tako u sferama koje se nalaze izvan zemaljskoga, no nije svjestan toga da je to potraga duše, kojoj sami zemaljski ciljevi nisu dovoljni. No uvijek će želje tijela prevladavati i vraćati dušu iz tih sfera, a i uspijevati će mu, sve dok se vjera u nastavatk života u njemu ne probudi i ona onda željama tijela pruži otpor. Muka nadolazećeg doba će biti stoga puno podnošljivija za ljude koji čvrsto vjeruju u besmrtnost, dok će ove druge hvatati očajanje, pošto će smatrati da im je došao kraj njihovog vremena i spoznaja toga u njima pobuđuje paralizirajući užas.

Jer vjera će uvijek biti izvor utjehe i snage, vjera nikada neće deprimirati, nego dizati, vjera neće biti slabost volje, nego jakost volje i također će prouzročiti snažnu volju. Volja nije ništa ljudsko, nego nešto Božansko, pa i pored toga što nevjernik pokušava to omalovažiti …. Njemu nedostaje snaga, koja struji iz jake vjere. I stoga bi se prije svega trebalo boriti i zauzimati oko ove vjere, jer jednom kad se čovjek smatra besmrtnim, on onda i radi na spasenju duše, i ne zadovoljava se uspjesima zemaljskog života.

No u neprolaznost njegove duše ga je moguće uvjeriti tek onda kad se aktivira u nesebičnoj Ljubavi …. inače prevladava samoljublje koje će vjeru u daljnji život nakon smrti uvjek odbijati, jer je duša svjesna svog nedostatnog stanja i stoga se prije boji eventualnog daljnjeg života. I stoga uvijek i uvijek iznova treba biti prvo propovijedana Ljubav, kako bi se razmišljanje čovjeka preobrazilo, tako da se onda približi ispravnoj vjeri, kako bi zemaljski život naučio prepoznati kao prolaznu stanicu i kako bi svjesno težio savršenstvu, da bi u onostrani život zakoračio u stanju koje bi mu osiguralo vječni život.

AMEN