Bertha Dudde, br. 3240, 1 i 2 Rujna 1944

ŽIVOT …. BUĐENJE BOŽANSKE ISKRE U ČOVJEKU ….

Božanska duhovna iskra u čovjeku je njegov stvarni život, i zato se o nanovo-rođenju može govoriti tek onda kad je u čovjeku probuđen duh, kad on može započeti svoju aktivnost i tako započne duhovni život …. Čovjek je tada nanovo-rođen u duhu, jer njegovo zemaljsko rođenje postalo je smisleno i svrhovito tek kad je došlo do duhovnog nanovo-rođenja. Božanska duhovna iskra od duše čovjeka (svjesno) je bila priznata, čak i ako čovjek razumski oba ta pojma, dušu i duh, još ne može razlikovati. 

Jer sjedinjenje duha s dušom proces je koji se može odvijati bez da čovjek kao takav to zamijeti, jer znanje o tome daje mu se tek nakon što je došlo do sjedinjenja između duše i duha. Jer tek tada duh dušu može prosvijetliti o tome što sjedinjenje duha i duše znači, i tek tada duša teži sve dubljem sjedinjenju sa njenim duhom i od njega prima najbogatije znanje. A tek onda čovjek živi, tj. koristi svoje znanje i tada svjesno radi za Kraljevstvo Božje; marljivo je aktivan u tome da to zadobiveno znanje širi kako bi bližnjim ljudskim bićima prenio (tu) spoznaju …. 

Život je neprestana aktivnost …. zemaljski čovjek doduše isto živi bez da je u sebi probudio Božansku iskru, tj. zemaljski je aktivan i stvara dakle za svoj zemaljski život, za svoje tijelo i zemaljske ciljeve. No to nije istinski život, život koji ima trajanje, o kojem je Isus Krist govorio, koji je On obećavao onome koji u Njega vjeruje …. Jer istinski život je život duha, koji je neprolazan i zadobiti njega ispunjava svrhu zemaljskog života. A to nanovo-rođenje duha je ono što je žudnje najvrjednije, pošto to duši čovjeka donosi neizrecivu dobit.

Ono što Zemlja nudi, promjenjivo je i koristi jedino tijelu, no nikada duši. Međutim ono što duh nudi duši, njoj je osvježenje i balzam, njoj je hrana, dakle snaga za život; to je dragocjeno blago, koje više ne može propasti, koje usrećuje i potiče na marljivu aktivnost i stoga može biti zvano životnim eliksirom, jer više nikada nije moguća smrt, koja je ranije prijetila duši i koja bi neizbježno bila njen udio, kad ne bi došlo do duhovnog nanovo-rođenja.

Fizičko tijelo je omotač, koji u sebi skriva Božansku iskru, i onda zavisi od slobodne volje čovjeka da li on taj omotač nadilazi, da li on teži tome da ono Božansko u sebi probudi u život. I kad se onda duša, nositeljica volje, okrene Božanskom duhu u sebi, time što se trudi prožeti taj omotač, time što sama sebe oslobađa svih zemaljskih želja, loših navika i poroka, ako se putem Ljubav-ne aktivnosti trudi rastopiti taj omotač, Božanska duhovna iskra će se početi pokretati, ona će sa dušom čovjeka stupiti u kontakt, ona će joj pomoći da se nadvlada, ona će joj stalno došaptavati savjete i poduke, i ona će dušu onda upravljati, ako se ova od nje da upravljati.

A onda Božanska iskra u čovjeku preuzima vodstvo, a ono je uistinu ispravno …. Tad duh i duša više ne proturječe jedno drugome, nego ujedinjeno slijede svoj cilj …. Teže skupa vječnoj domovini i zanemaruju tijelo, Zemlju i sve zemaljsko, iako čovjek još boravi na Zemlji. Čovjek je živ, čak i kad je ravnodušan u odnosu na zemaljske stvari, jer njegov duh živi i neprestano djeluje.

Čovjek radi još samo za duhovno kraljevstvo, za Kraljevstvo Božje, on radi na sebi i na bližnjima, neprestano je aktivan, jer Božanska iskra u njemu ne daje mu više mirovati, da pasivno miruje, što je pogubno, pošto je istoznačno sa smrću …. sa određenim stanjem, koje je puno patnje u vječnosti i stoga ga se treba bojati kao najvećeg zla koje čovjekovu dušu može snaći. No kad je duh oživio, onda vječno više nema smrti, jer duh je besmrtan, a on i dušu vuče sebi u vječni život, u vječnu slavu i divotu ….

AMEN