Bertha Dudde, br. 3163, 20 Lipanj 1944

PATNJE I KUŠNJE KAO SREDSTVO ZA USAVRŠAVANJE…

Kušnje i patnje koje su određene čovjeku, rijetko će biti prepoznate kao sredstvo za najviše savršenstvo. Bog poznaje stupanj zrelosti svakog pojedinog čovjeka, On poznaje njihova srca, i Njemu uistinu ne promiče ni najmanji pokret koji govori za ili protiv Njega. Pa tako On također zna koji stupanj razvoja on još može postići na Zemlji, i sada On čovjeka odgovarajuće proviđa patnjom ili udarcima sudbine, ako u njima postoji još jedna mogućnost da se povisi zrelost duše. Duša je prije njenog utjelovljenja kao čovjek, vrlo dobro znala o putu njenog zemaljskog života, ona je s potpunim pristankom prihvatila ovo posljednje utjelovljenje, u nadi da će otuda izaći kao pobjednik. Ona je vidjela i svoje radosti, kao također i svoje patnje na njenim životnim stazama, i nije se time pustila zaplašiti, budući je ona s druge strane također znala za Božju pomoć i Njegovu milost, i uvidjela mogućnost da preraste sasvim van materije, i oslobodi se svojega omotača (ljuske, čahure, pokrova). I zato poneka duša uzme na sebe osobito tešku zemaljsku sudbinu, budući je ona također vidjela rezultat ispravno proživljenog zemaljskog života, i znala je za konačni cilj, i ovaj cilj joj se činio dostižnim. Ipak, u zemaljskom životu ona gubi sjećanje, i stoga ona ni ne koristi prilike, te je u opasnosti da ne postigne svoj cilj na Zemlji. I zato joj Bog dolazi u pomoć, stvarajući joj na Zemlji još mogućnosti u kojima ona može sazrjeti. A onda čovjek mora savladati najveće prepreke, dana mu je patnja i nevolja na Zemlji, za čije prevladavanje on mora od Boga tražiti snagu. Život bez borbe bi ga ostavio na uvijek istom stupnju razvoja, i njegov bi život bio proživljen uzalud. Ne radi se o tome da on mora ispaštati svoje grijehe na Zemlji, kako je to bilo pogrešno naučavano, nego se radi samo o tome, da on iz ponora u kojem se on još nalazi, pristigne u visinu, da se on promijeni u biće svjetla, da on radi na sebi samome, da odloži sve što ga još priječi u prihvaćanju neslućene punine svjetla. On na neki način mora čahuru, koja je još nepropusna za svjetlo, pročistiti kroz patnju i nevolju, on mora iz nje odstraniti svaku nečistoću, tako da sada kroz nju može zračiti svjetlo, jer ovo se čišćenje treba odviti vlastitom voljom, ono ne može biti izvedeno od Boga bez volje čovjeka. Patnja i Ljubav su jedina sredstva za pročišćavanje od svih nečistoća, i velika mjera patnje je istovremeno i izraz velike Božanske Ljubavi, koja želi pomoći čovjeku postati takvim, da ga Bog može beskrajno usrećiti u vječnosti. I zato su ljudi koji su teško iskušavani na Zemlji, posebno obuhvaćeni Njegovom Ljubavlju, iako ovo njima izgleda neshvatljivo. Zemaljski život je kratak mjereno vječnošću, i duša će se jednom puna zahvalnosti i slavljenja, osvrnuti na kratki zemaljski život, koji joj je kroz patnju donio višu zrelost, koju bez patnje ona nikada ne bi postigla. Na Zemlji su čovjeku na raspolaganju neizmjerne milosti, tako da on može podnijeti čak i najtežu patnju, ako on u iskrenoj (dubokoj, prisnoj) molitvi dobije snagu od Boga, budući mu je ovu On zajamčio. On ne pušta da od Njega ode neosnažen nitko tko Mu izloži svoju nevolju u pouzdanoj vjeri da mu On može, a također i hoće pomoći. Jer nikada nije zemaljska patnja veća od Onoga Koji ju određuje, Čija je moć uistinu dovoljna da donese pomoć u svakoj nevolji. Stoga uvijek pred očima držite Njegovu Ljubav, Njegovu mudrost i svemoć, kada vas pritisne duboka patnja (bol, briga), i vi ćete biti utješeni, i strpljivo ćete iščekivati Njegovu pomoć.

AMEN