Bertha Dudde, br. 3159a, 15 Lipanj 1944

PROCJENJIVANJE RELIGIJSKE DOGME… PODJELE…

Nekoliko ljudi razumije vrijednost Božanskih otkrovenja i time rijetko prihvaćaju poruke bezuvjetno… Posljedično tome, brojne prilike nisu iskorištene što rezultira u ograničenom znanju i često zastoju gdje je napredak mogao biti učinjen. Ljudsko duhovno neznanje bi moglo biti riješeno, njihovo stanje tame bi moglo biti okrenuto u prosvjetljenje, a ipak oni radije odabiru noć i odbacuju svjetlo, oni su i dalje u suprotstavljanju svijetu svjetla koji brižno (poslužujući) daje svakome tko položi njegovo povjerenje u njega. Ovo je zbog nedostatka vjere u Božje milosrđe i Njegovu voljnost da pomogne ljudima kada su oni u potrebi. Unatoč tome to je potvrđena potreba i sastoji se od činjenice da bezbrojne zablude spriječavaju ljude od toga da Boga razumiju ispravno, od toga da Ga ljube i od ispoljavanja ove Ljubavi kroz radosno pomaganje drugim ljudima. Ova se potreba sastoji od mrtve vjere koja će podbaciti kada je prokušavana, jer kada ljudsko biće mora donijeti ozbiljnu odluku on jedino može ostati opredjeljen (posvećen) ako je čvrsto uvjeren da su njegovo znanje i vjera više vrijedni nego ono što mu se suprotstavlja. Iz ovog razloga vjera i znanje se moraju podudarati, tj. štogod osoba treba vjerovati treba biti vjerodostojno i otkrivati mudrost kada on ozbiljno reflektira na to. Bog ne zahtjeva da vjeruje u nešto što on ne bi mogao prihvatiti nakon ozbiljnog razmatranja. Štogod se čini kao neprihvatljivo, čemugod – nakon ozbiljnog ispitivanja –  nedostaje mudrosti, treba biti ljudski dodatak onome što je Bog zahtjevao da vjerujete.

Međutim, vjerodostojnost dogme je očigledna kroz Ljubav koju ona isijava, kroz Božju Ljubav spram svega što je On stvorio; posljedično tome, Ljubav i mudrost odavaju Božansko biće koje se brine za Njegove žive tvorevine. I time svaka religijska doktrina može u početku biti procijenjena iz ove perspektive. Treba biti rečeno da je svatko tko je voljan naučavati službom vezan da napravi takvu procjenu, pošto bi on trebao podučavati što je on osobno prepoznao kao Istinu. Ovaj preduvjet je obično zanemaren i iz tog razloga samo značajno podupire širenje pogrešaka. Svaki učitelj treba biti potpuno uvjeren u ono što podučava. I uvjerenje može biti stečeno jedno nakon ozbiljnog procjenjivanja. Onda učitelj može izvan opasnosti predati dalje što je prepoznao kao istinito ljudima koji su manje sposobni napraviti takvu procjenu ali koji, ako su podučeni ispravno, unatoč tome mogu znati da je učenje vjerodostojno budući ono njima potvrđuje Božju Ljubav i mudrost. Onima koji iskreno žele procjeniti dogmu neće nedostajati sposobnosti da razmišljaju ako oni žele znati Istinu, pod uvjetom da ispitivač također živi unutar Ljubavi, inače on ne može reprezentirati Istinu nego mora reprezentirati pogreške i laži pošto je, zbog njegove neljubaznosti, on predao sebe onome (Sotoni) koji se bori protiv Boga.

S obzirom na ovo razumljivo je da i zašto je jedno u početku čisto i neuprljano učenje dano ljudima bilo značajno izmjenjeno, zašto nije bilo moguće za pisane zapise da ostanu izvorni, budući je ozbiljno procjenjivanje njihove vjerodostojnosti i Istine bilo izbjegnuto kroz zahtjev da se kategorički vjeruje sve što je bilo podučavano. Čista Istina će odoljeti svakoj vrsti istraživanja i time ostati nepromjenjena. Ali podjele su nastale tijekom vremena, različite škole razmišljanja i njihove pojedinačne doktrine su neprestano nudile priliku za poređenje, i da su bile uspoređene sa Božanskom mudrošću i Ljubavlju, svaki ozbiljni ispitivač bi mogao znati koje su doktrine bile ljudsko djelo i trebale su biti prokazane kao obmanuta vjerovanja. Posljedično tome, ljudi koji su bili sposobni za provjeravanje Istine ali su to podbacili učiniti i nesavjesno su predavali dalje doktrine koje bi pri pomnom ispitivanju oni trebali odbaciti, su oni koje najviše treba kriviti i također će biti smatrani odgovornima. Kao rezultat oni su raširili pogreške i laži.

Međutim, uvijek je bilo ljudi koji su, sami od sebe, bili poduzeli takvo procjenjivanje i kao reformatori pokušali promijeniti stare doktrine. I opet, to je zavisilo o stupnju zrelosti koliko su oni živjeli u Istini i kao takvu ju mogli saopćiti… Otud, opet i iznova ljudskim bićima je bila dana prilika da formiraju mišljenje u svezi religijskih doktrina, jer poradi raspri između različitih škola razmišljanja, zbog podjela unutar Crkve, oni su bili učinjeni svjesnima o postojanju različitih učenja ali unatoč tome je bilo zahtjevano da se ona moraju vjerovati. Sada su razum i srce morali postati aktivni ako će se procjenjivanje sprovesti, i to je zahtjevalo volju osobe i njegovu žudnju da zna Istinu. Svaki sljedbenik doktrine podupire njegovu doktrinu a ipak različite doktrine ne mogu tvrditi kako su istinite budući postoji samo jedna Istina. I svako ljudsko biće treba nastojati zadobiti ovu Istinu… Time je uistinu apsolutno suštinski važno za ljudsko biće da formira osobno mišljnje u svezi svake religijske poduke inače ona ne može nikada postati njegovo duhovno vlasništvo čak ako ju on podupire sa riječima. Ali onda takve riječi nisu njegovo najdublje uvjerenje, pošto uvjerenje apsolutno čini nužnim mentalno promišljanje i ovaj proces razmišljanja može biti ispravno vođen jedino kroz prizivanje Božanskog Duha (u smislu: da se zamolba uputi Božanskom Duhu).

Međutim, ako učitelji nude Čistu Istinu osoba će naći puno lakšim steći unutarnje uvjerenje ako on na nju sam reflektira, dok je potrebna snažnija volja i žudnja za Istinom da se raspoznaju obmanuta učenja kao pogrešna. I to je zašto je učitelj u cjelosti odgovoran ako on, zbog njegove vlastite ravnodušnosti ili nemarnosti, podbaci sprovesti procjenjivanje i širi duhovnu informaciju u koju on sam nije u potpunosti uvjeren. Jer ako je on sebe ponudio za učiteljski rad on može podučavati jedino ono što on osobno – nakon ozbiljne procjene – smatra prihvatljivim, inače počinjava grijeh protiv onih koji vjeruju kako primaju mudrost od njega a koje on nagoni na pogrešno razmišljanje sa obmanutim učenjima. Nadalje, njegova je dužnost također ohrabriti ljude da procijene učenja tako da oni, zauzvrat, mogu steći uvjerenje, ili živu vjeru, i postati sposobni praviti razliku između pogreške i Istine.

AMEN