Odlika je inteligentnog bića da za svoj cilj ima neku svrhu

5094:4. Racionalno-prirodan čovjek razumije kako je odlika inteligentnog bića imati neku svrhu za svoj cilj, te pred-viđati i usmjeravati/raspoređivati sredstva prema određenom krajnjem cilju. Kada on gleda na prirodno stvaranje (= prirodu koja ga okružuje) iz reda po kojem je sve uređeno, on vidi prirodno stvaranje kao kompleksan sistem sredstava (koja vode do cilja) i onda razumije kako im je jedno inteligentno Uzvišeno Biće dalo smjer (= kako ih je rasporedilo), iako, sve dok ne postane duhovan, on ne može otkriti sa kojim krajnjim ciljem (ili ‘koji je to krajnji cilj’). U drugu ruku, čovjek vođen svojim osjetilima ne razumije kako išta zasebno i odvojeno od stvaranja/prirode može postojati ili kako neko Biće koje je iznad prirodnog reda to može učiniti (ili ‘niti on razumije da može postojati neki Entitet koji je iznad prirode’). On nema ideju (ili ‘ne razumije’) što predstavlja vršenje/ostvarivanje inteligencije, vršenje/ostvarivanje mudrosti, što znači imati krajnju svrhu kao cilj, ili usmjeravati/raspoređivati sredstva (koja vode do cilja) osim ako se o svim ovim aktivnostima ne govori kao o prirodnima; a kada se o njima tako govori, njegova ideja o tome je poput one koju zanatlija ima o mašini/automatu.