Jakob Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Jakob_Lorber

Jakob Lorber

Jakob_Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

29. prosinca 1840 (San)

103 San 

29. siječnja 1841.

O Bože! Da pripovijest bude točna i plodna, budi na pomoć meni jadnom slabom sluzi; jer čak i snovi često nisu ništa drugo nego prazne pjene, ali takvi snovi mogu uvijek biti milost od Tebe, stoga ne trebaju biti izgubljeni, već da nam budu od pomoći u slaboj kontemplaciji našeg unutarnjeg bića i onda posluže našem srcu, tako da možemo svojom rastućom ljubavlju sve više slaviti Tvoje presveto Ime.

Zato mi, o Gospodaru, pomozi i ne uskrati mi Tvoju presvetu živu Riječ. Nema ničega u visini kao ni u dubini što nije tamo po Tvojoj volji. Tako sigurno i ovaj san, i tako neka se vrši Tvoja presveta volja u svako doba. Amen.

[1] Sad tako ispričaj i napiši kako ću ti dati.

[2] Gle, Ja ću ti stoga ispričati tvoju noćnu viziju, tako da se nećeš morati pojaviti kao pripovjedač u prvom licu i proslaviti sebe kroz Mene, već da Ja budem proslavljen kroz tebe. Stoga razumi dobro, kad kažem: Ja kroz tebe, ali trenutno ne ti kroz Mene; jer nitko neće biti proslavljen kroz Mene prije nego Ja budem proslavljen kroz njega. Jer koji će Mene priznati pred svijetom, Ja ću njega tek tada priznati pred Svojim Ocem, jer će on tada vidjeti Moju beskonačnu moć i slavu i tada će sam biti proslavljen u ovoj Mojoj slavi.

[3] A sada zapiši svoj san. – Gle, ovo je bio tvoj san:

[4] Išao si sa dvojicom koji su ti bili dobro poznati i sa trojicom koji su ti bili nepoznati, i sa Ansom. H. od sjeverozapadno smještenog jarka nešto dijagonalno gore prema jugoistoku, naime na večernjoj strani stožastog krova male planine, čiji je vrh bio dosta gusto obrastao mladom crnogoricom i okružen slobodno, ponegdje mršavo obraslom livadom ograđenom neurednom i već jako oštećenom seoskom ogradom. A to se dogodilo, primjerice, oko sedmog sata navečer, negdje u vrijeme rane jeseni.

[5] Dok ste ti i tvoje tebi znano i neznano društvo slijedili svoj put uz rub šume, gle, uskoro si sa svojim drugovima stigao do točke na jugu, gdje je prilično uska i vrlo malo posjećena dvosmjerna staza iznenada bila ograđena svakojakim motkama, drvećem i daskama toliko da se to tebi i svim tvojim drugovima činilo kao jednostavno nemoguće. 

[6] Sada su te tvoja dva poznata druga počela pomalo posramljujuće napadati riječima, govoreći: Pa, ti poluproroče, ti krotitelju oblaka i duge i sposobni izumitelju letećeg stroja, zašto sada blejiš u ovu barikadu tako začuđen kao tele pred novim vratima! Što ćeš sada učiniti? Baš, sada se obistinjuje izreka, a to je: Evo stoje sada volovi na gori – pod vodstvom proročkog magarca!

[7] Na koju si prilično oštru klevetu dopustio sljedeću malu primjedbu i progovorio: Prijatelji, dobro ste rekli, ostali uvijek onakvi kakve sami sebe nazivate. Ali što se tiče proročkoga magarca, evo, ja vas već moram zamoliti za oproštenje i ne usuđujem se prihvatiti tako veliku čast; jer vi sigurno znate proroka za kojega je magarac prorokovao, i magarca koji je nosio Gospodara na Cvjetnicu – vidite, stoga ne mogu prihvatiti takvu nagradu. Da sam pred Bogom dostojan biti takav magarac, o prijatelji, ja bih od prevelike radosti skočio zajedno sa svojim velikim jahačem, i vjerojvatno bih svojim uhranjenim kopitima s vaših volovskih glava srušio vaše neobuzdane rogove! A tvoj drug H. je na ovaj tvoj odgovor rekao: Fiat, et pereat cornu bovis, et laus gloriaque maxima Domini nostri Jesu Christi orbem columque totum inhumat! (Prijevod: “Tako treba, neka propadne stado volova, i neka najveća slava i čast Gospodara našega Isusa Krista natapa zemlju i sve kraljevstvo nebesko!”) E pa to bih ja nazvao jednim potezom, u poniznosti, zabiti čavao u dasku?; ali odakle si ovo tako brzo uzeo?

[8] I kad je tvoj drug H. ovako progovorio, gle, tri stranca istupe naprijed i rekoše jednoglasno: Zar više ne znaš da si dobio dar slobodnog leta? Ali sada je vrijeme da se posrame zli; jer gle bijesne bikove kako istrčavaju iz dubina i zatim, ujedinivši se s ova dva druga, žele zagrebati svojim vrhovima rogova u tvoju utrobu. Zato zgrabi svog druga H. i diži se (uzleti) brzo odavde!

[9] I kad si to nedvosmisleno čuo, odmah si zgrabio H. i uzletio s njim. I uzalud su za tobom režala dva vola s ljutim bikovima, jer si u visini slobodno bio zaklonjen. A jedan od volova prezirno riče na tebe govoreći: “Vidi, vidi, među novim prorocima ima i lukavih ptica; kad shvate da im kljunovi ne mogu izdržati čvrstoću naših rogova, tada polete i odlete iz čiste proročke moći. Šteta što ne razumijemo jezik peradi, kakve bi nam divne stvari ti jadni kljucači, crvojedi i strvinari prorekli!

[10] Pogledaj samo bezbrižnog sokola, kako nas ponosno gleda odozgo, kao da je naumio jednome ili drugome od nas oči iskopati! Ali samo siđi, ti ptico proročka, mi ćemo svakako spustiti tvoju mudrost! O, to mi zovemo proročanskom snagom, kad se takav, pri pogledu na jake i hrabre bikove, sklanja s puta kao zec s božanskom snagom – hahaha, to je glasnik moći od Gospodara, koji, umjesto da svlada ove barikade, odleti samo kao ptica! O, Bože, o Bože!

[11] I kada si neko vrijeme slušao takve lukave (obmanjujuće) uvrede, pomislio si na Mene i zamolio Me da ti pošaljem munje s neba kako bi mogao uništiti zle ovom smrtonosnom vatrom. I gle, kakav si glas čuo odozgo? Nije li to bilo ovako: “Zašto prizivaš vatru? Vatra koja bi uništila ove zle, gle, ova bi vatra također uzela tebe i progutala te sa zlima; jer nijedno stvorenje ne može postojati u vatri Božjeg gnjeva. Ali ako želiš biti moćan i jak u Mojoj milosti, onda moraš samo blagoslivljati tamo gdje je prokletstvo protiv tebe. I ako imaš moćna krila za let, čemu onda vatra u kojoj će tvoj par krila postati nesposoban za letenje, stoga blagoslovi i leti!” I gle, kad si takve stvari nedvosmisleno čuo, tek onda si odletio odatle prema jutru.

[12] A tvoj drug H. stalno te je u brzom letu pitao kamo letiš. I dugo mu nisi odgovorio. Ali budući da te je na kraju upitao zašto mu nisi odgovorio, rekao si: Kako da ti odgovorim na takvo pitanje? Prvo pitaj svoje srce kakav vjetar puše u njemu i kuda želiš ići, i mi ćemo biti tamo čim prije, jer je tvoja ljubav vezana za još uvijek prilično čvrst konop koji je pričvršćen za sidro još prilično mnogobrojnih nadanja u svijetu, u moru svjetovnih briga.

[13] A on odgovori: Slušaj! Ali kako mogu ili trebam li ostaviti ženu i djecu? A on odgovori: Zar se ne bih trebao brinuti za njih sad kad ne znam kako im je? Ta je briga doista moja najveća dužnost i sam Bog mi ju je nametnuo. Tko me poslije može kriviti ako budem vršio svoje očinske dužnosti? Zato znaj da želim k mojim bližnjima! Ako si mi pravi prijatelj, brzo me dovedi onamo, jer sigurno me moja žena, moja Paulina i sva moja draga djeca očekuju s velikom brigom i čežnjom!

[14] Tada si ti rekao: Gle, prijatelju, od kakve bi ti koristi bilo da sam ti također vjerno naznačio, kao odgovor na tvoja opetovana pitanja, plan svog puta, oštro označen odozgo, do velikog mjesta sve ljudske sudbine, ali ti bi mi tada svojom tek probuđenom ljubavlju i brigom za svoje postao pretežak, da te više ne bih mogao održati na visini, čime bih poslije bio prisiljen ili pustiti te da padneš ili i sam pasti. Ali zato, budući da si se sad u svojoj glavnoj ljubavi obznanio, sada si i lakši, i moj će te let odmah odvesti tamo gdje pokazuje magnetska igla tvoga srca!

[15] Vidi prijatelju, ljubav prema Bogu u tebi još uvijek je ljubav kroz tvoje vlastito. To je samo osjećaj zahvalnosti, na koji se, međutim, još uvijek vežu mnoge brige, budući da takva ljubav najprije izlazi iz tvojeg srca u tvoje vlastito – a odatle samo sa zahvalnošću u Božje srce. Vidi, tamo je ljubav onda opterećena svim vrstama briga i stvari i problema i onda, kao da je, preokrenuta; jer tamo tvoja ljubav postaje pozitivno polarizirana u i prema i kroz tvoje vlastito i tako sa zahvalnošću hrani pol tvoje ljubavi u Bogu, koji joj je nužno suprotstavljen. Ali samo jako pažljivo pogledaj je li ova ljubav i potpuno u skladu s božanskim redom?

[16] Pitaš me sada naravno u svom srcu, da, kakva bi dakle trebala biti prava ljubav? Vidi, na ovo ti odgovaram: Ali prava, slobodna, bezbrižna ljubav upravo je suprotnost takvoj ljubavi jer ona prvo izlazi iz srca čovjeka u Boga, budući je pročišćena blagom vatrom milosti, a odatle, pri čistoj svijesti i puna najvišeg povjerenja prvo se vraća svijetu i ženi i svoj djeci moćna u sebi, bezbrižna i slobodna.

[17] Gle, budući da se time sve u takvoj ljubavi stavlja u Božje ruke, tako čovjek koji tako ljubi tvori tada, sjedinjen s Bogom, pozitivni pol a sve iz prirodnog svijeta, negativni. A ti znaš da je negativni pol nužan i da je samo pozitivni pol slobodan. Ali ako netko želi ojačati pozitivno kroz negativno, vidi, koja će snaga proizaći iz toga? To će biti kao da netko želi zbrojiti plus 2 i minus 2, gdje se na kraju ništa neće pojaviti. A još je gore, međutim, kada se kroz takvu izopačenu ljubav beskrajna Božja moć mora pojaviti negativno, da je zasićena (preplavljena) bijednim plusom; jer tek tada izlazi omjer, koji je mnogo vrjedniji od zbroja, ako netko hoće zbrojiti plus 1 i minus beskonačno, gdje je onda zbroj bio: 1, umanjen za beskrajno puta ništa. Ali ako je pozitivni pol beskrajno jak u i kroz Boga, vidi, to je kao da netko ojača pozitivni pol snagom koja je s njim povezana. Dakle, on ne treba brinuti o negativnom polu, već se on hrani bez brige u tom trenutku u nepromjenjivim uvjetima – ovisno o hranjivosti pozitivnog pola.

[18] Gle, ovo sam ti, ljubazni druže, morao prvo pokazati, da bi ti u tome postao lakši, a ja sa svojim parom krila da te lakše vratim u tvoju kuću tvojima.

[19] Vidi, kad si prestao govoriti takve stvari, tek tada si opet odletio dalje prema jugoistoku, naime, dolje do podnožja planine u susjedstvu prijašnje  planine, na čijem je jugozapadnom obronku tada bila kuća tvojeg druga H. .. Kad si stigao tamo, htio si odmah odletjeti dalje. Ali te je tvoj drug H. tako dugo molio, a također i njegova žena i neka od njegove djece, da ostaneš s njima, pa si se vratio s njima u kuću.

[20] Ali kad si sad već potpuno ušao u sobe, netko je odmah došao posjetiti ženu H.-a. A ona je odmah s posjetiteljem nakratko napustila spomenuti predprostor. Drug H. je, međutim, legao malo odmoriti u susjednu sobu i zamolio te da u međuvremenu obaviš dobrotvorni razgovor s njegovom djecom. Čuvši to, odmah si sjeo za stol, kao da se i sam želiš malo odmoriti.

[21] Tvoj mir i tišina nisu predugo potrajali, jer je kći Wilhelmine došla, sjela pokraj tebe za stol i znatiželjno pokušavala s tobom započeti ispitujući razgovor. Ali ti si se držao kao gluhonijem i kao da nisi obraćao pozornost na djevojku, na što te je ona onda pomalo iziritiranim tonom – što je njoj sasvim svojstveno u takvim prilikama – pomalo oštro upitala: Ali reci mi samo jednom što sam učinila tako loše da me ne bi uzeo u obzir ni za pogled ni za odgovor! Jer ja to ne mogu razumjeti, kako bi inače tako pobožan ili barem onaj koji želi da ga se smatra pobožnim čovjekom mogao biti tako iritantno ponosan! To što sada učim plesati, to je nešto takvo, budući znaš da to moramo učiniti samo iz dobrote prema teti, a da nam srce i život ne budu toliko vezani za to kao što ti misliš. A ako si čak toliko ljut na mene zbog toga, stvarno ne znam što da mislim o tebi! Prije si me uvijek uvjeravao da ću ti biti draga. Ali sada me više i ne gledaš, kao da bih ovom dobrotom prema teti postala bogzna kako loša. Ja dobro znam što je tome uzrok i kažem ti pravo u lice: Kod tebe to nije ništa drugo do iritantna ljubomora, kojom me u tišini želiš optužiti za nevjeru, osvećujući se, kao da sam već bila, Bog zna koliko zaljubljena u tebe, na što do sada nisam ni u snu pomislila. Fuj, sram te bilo!

[22] A budući da te je zadnja rečenica malo naljutila, ustao si se i htio otići. No kad je to drska govornica opazila, uhvatila te je za ruku i, moleći i plačući, nije te puštala govoreći: Molim te, zaboga, oprosti mi ako sam ti što nepravedno rekla, i oprosti na brzopletoj zločestoći! Već vidim da sam pogriješila. Ostani ovdje! Što bi otac i majka rekli da ti, ostavivši me sada, odšetaš!

[23] A ti si otvorio usta, konačno počeo govoriti i rekao nešto iritantno u početku: ‘Pa, to je sasvim lijep govor za dobru uslugu koju sam učinio svom prijatelju milošću Gospodnjom. Nježna kćerkica uzima blaženu slobodu da me očisti mene kao kurirovu čizmu i da me ulašti na tako neobičan način, da se naspram tome insinuacije od strane volova u planini čine samo kao vrlo male slatke burleske! Ne, ovo uopće nije loše, želio bih uskoro ponovno zamoliti za tako nježan razgovor! Kleveće me samo tako, na najbezazleniji način na svijetu, najljepši bezobrazluk u lice, kao da ga je ispisala i stvarno bila plaćena za to!

[24] A da bi cijela priča na kraju bila okrunjena, ona ti na kraju takvog razgovora, takoreći, pljuje u lice. Najpokorniji sluga, tada bi me vrlo neobično rado mogla imati?! Draga moja W., uz i kroz takve zabavne rijetkosti, zaljubljivanje s moje oštro uglađene strane imat će svoje uhodane načine i neće mi preostati ništa drugo nego da te pristojno zamolim u budućnosti, da me malo ljupko i ljubazno poštediš takvih krajnje sugestivnih razgovora. Ali za sada, zbogom. Amen.’

[25] Gle, onda si opet htio otići. Ali dogodilo se kao i prije, da si opet ostao i vrlo polako ponovno sjeo za stol i W.-u počeo upućivati sljedeće riječi kao svoju ispriku: ‘Wilhelmine! Ali sada budi tiho i slušaj me, jer, ako u sebi gajiš nagađanja o meni, oblikovana na takav način da mi je iz njih očito da si ti u svom srcu stekla o sebi sasvim pogrešan dojam, to je sada ništa drugo nego bratska dužnost s moje strane da te vjerno ispravim u tvojoj ogromnoj pogrešci. Pogledaj me u lice, da, pogledaj moje otvoreno, zdravo oko, i zapitaj se radim li što loše (ili planiram li učiniti što loše)! Misliš li onda da te gledam s prezirom jer trenutno činiš nešto na određeni način što se, barem za sada, zbog čiste ljubavi prema Gospodaru, ne može sjediniti s mojim načelima? Oh, pogledaj u moje otvoreno oko, zar stvarno nešto tako prezirno gleda van? Da imaš moje oči, sigurno bi se osjećala prilično čudno, kad bi vidjela svoju braću i sestre kako zavezanih očiju hodaju preko nesagledivih ponora i provalija, od kojih je vrlo teško nesretnom slijepcu koji je tu dolje pao i pomišljati na iskupljenje!

 

[26] Kad bi vidjela da netko zgrabi šalicu otrova i ispije je do posljednje kapi smrti, kako bi se osjećala, pogotovo ako si već primijetila neke tragove smrtonosnog djelovanja kroz vene onoga koji ga pije! Pa, što misliš kakve bi bile posljedice na tvoj um? Ili ako ovim mojim očima vidiš nekoga kako se bezbrižno batrga po ledu zaleđenog potoka, dok bujice pod ledom počinju rasti i ledena ploča tu i tamo počinje pucati, a čovjek zbog svoje gluhoće i sljepoće, ne bi čuo ni tvoj glas ni pucanje leda, da, i kad bi još izdaleka primijetila da se plime već valjaju nad smrznutim planinama! Zapitaj se kako bi se osjećala i što bi htjela učiniti da spasiš vesele gluhe i slijepe. Zar ne bi najgorljivije željela i molila da se čovjek samo približi obali, da ga zgrabiš i odvučeš od takve opasnosti koja svakom minutom i sekundom postaje sve više prijeteća!

[27] Ali što su svi ti plitki primjeri u svoj svojoj jezi protiv najmanje pomisli koja mi šapće: Gle, tvoj brat ili sestra stupili su sada na put koji vodi daleko od Boga i vodi u svijet smrti, da, vječne smrti! Naravno, rekla si da tvoje srce i život nisu toliko vezani za to kao što bih ja mislio. Ali ja te pitam: Zašto je onda Gospodar ne samo zapovjedio apostolima da bježe od svijeta i njegovih putova, nego im je rekao: Ako uđete u neki grad i ne budete primljeni, ne ostanite u njemu, nego pošto ste ušli, odmah se vratite, ponesite mir svoj sa sobom i otresite prašinu s nogu svojih pred vratima”

[28] Ali ako je Gospodar zapovjedio apostolima da otresu na izgled sasvim nevinu prašinu koja se zalijepila za njihove noge kada su ušli u takav grad u Njegovo ime kao Njegovi glasnici puni Duha Svetoga, što misliš, draga W., da će Gospodar reći o prašini koja se lijepi za stopala plesača koja se stvara u školi jahanja Sotone?! Ili zar nas sama priroda već ne uči da je porcija otrova, koliko god mala bila, dovoljna da oduzme čovjeku život, dok u cijeloj prirodi ne postoji nama poznat lijek koji ima jednako veliku ljekovitu moć da tako brzo ozdravi bolesnu osobu kao što zrno otrova ubije zdravu osobu? A o sredstvima kojima bi mrtve oživjela, međutim, sva priroda šuti, dok posjeduje bezbrojna smrtonosna sredstva u nesagledivoj količini.

[29] I vidi, kao što nas Gospodar uči već kroz prirodu, tako je nekada poučavao apostole i poučava one koji Ga ljube, govoreći naglas u Duhu u ovom trenutku, i dalje nam stalno govori iste svete riječi: Slušajte, vi mračni ljudi ovoga svijeta, samo sam Ja put i život, hodite Mojim putem! Nitko ne može dosegnuti Oca bilo gdje drugdje osim kroz Mene; jer samo Sam Ja pravi put i vrata u srce Očevo – i Ja Sam srce ili Vječna Ljubav Samog Oca.”

[30] Vidi, ali iz ovoga proizlazi nadnaravno jasno da postoji dakle za vječni život samo jedan put i samo jedno sredstvo, jer Gospodar, Koji je Jedini Put i sredstvo života, samo Je jedan Gospodar, samo jedan Otac, jedan Krist, i jedan te isti Duh Sveti svake moći i jakosti i Ljubavi i svega života – dok postoji bezbrojno i beskonačno mnoštvo sotona i đavola kao gospodara prokletstva ili vječne smrti, od kojih svaki ima svoje lukave načine koji vode u smrt.

[31] Ali ako se ova vječno nepobitna istina sada tako ispravno razmatra, sigurno neće biti teško nakon toga razumjeti zašto je najljubazniji Gospodar života upozorio apostole na prah i zašto bi se svaki čovjek koji bi trebao biti kršćanin trebao beskrajno više čuvati od one prašine, koja je u Sotoninoj školi jahanja tako nevjerojatno smrtonosno utisnuta iz osušenog blata svakog bluda i razvratništva i to u tako nevjerojatnoj beskrajnoj količini s najprezirnijim stopalima sveg licemjerja, sve prijevare i sve zamislive zavodljivosti!

[32] O, vidiš sada, draga prijateljice, tko god nutarnjim vidom duha vidi kroz ova stanja, ne treba biti zaljubljen, da bi tiho i često sažaljivo gledao smrtonosnu prašinu na nogama svoje braće i sestara, pognute glave, ignorirajući mnoga pitanja sestre koja je potajno već poprilično prašnjava! Ali ono što si mi donekle oštro predbacila iz podnošljive zaljubljenosti, vjerojatno bi za mene bilo vrlo slabo ako bih ti zbog toga iznosio opravdane prigovore ili pobijao stvari kojima sam kod drugih neprijatelja zbog njihove podle pogrešnosti, i trebao bih tolerirati ih u sebi na vlastitu propast, budući bih tada u svojoj slijepoj ludosti ubrzo izgubio sve.

[33] Ali između ljubavi i prezrene zaljubljenosti postoji nebeski velika razlika: prvo nam je Bog zapovjedio, dok nam je drugo, pod imenom bludništva, najstrašnije zabranjeno. Sada vidiš, ako sam ja taj, kakav bih se morao prikazati kao pozvani sluga pred očima velikog Gospodara?

[34] Sada opet vidiš koliko si mi snažan udarac zadala u prazno, iritirajući sebe!

[35] Ali ako sam te često uvjeravao u svoju ljubav, kao što sam također uvjeravao svakog drugog vrijednog brata i svaku časnu sestru, koji su mi po svojoj nutarnjoj naravi bliži od mnogih drugih ljudskih ličinki koje zaboravljaju Boga i svaki moral, onda, za sada nisam učinio ništa drugo nego ono za što sam kao kršćanin kriv, osobito prema maloljetnom čovječanstvu, čije je unutarnje oko još daleko toga da otvoreno pogleda u srce brata ili sestre, hoće li se tamo otkriti istinska kršćanska ljubav, nagrađena? i djelatna.

[36] I drugo, nastojao sam te privući malo više u svoje srce jer sam vidio da je prijemčivost za svjetovne ispraznosti daleko dominantnija kod tebe nego prijemčivost za duhovnu veličinu. Jer sam vidio i još uvijek vidim spomenik Božji lijepo opisan Njegovom presvetom voljom u tvojem srcu.

[37] Vidiš, ali da je neko postavio kakav ovozemaljski spomenik i u njega stavio kamen, na njemu bi bilo mnogo lijepih i hvale vrijednih stvari od Onoga kome je spomenik posvećen; međutim, s vremenom bi taj kamen od nekog manjeg potresa pao sa spomenika, tako da bi ostao neoštećen na zemlji s natpisom prema van.Ako, međutim, kamen nije postavljen dovoljno visoko na postojeći spomenik od strane nekog prijatelja, recimo tebe, što bi on tu mogao imati s lijepim, glatkim, opisanim kamenjem ‘odmah kao tužno objašnjenje’?, ako bi ga zlonamjerni svijet koji likuje i rado uništava vidio kako leži na zemlji? Neće li odmah dojuriti i početi črčkati po njemu kojekakve sramote, da se uskoro više ništa ne vidi od slavnog natpisa, te će tako ova dostojanstvena trpeza života i pečat (znak) plemenitih djela konačno sličiti svakom hladnom, besmislenom kamenu i na kraju će čak biti razbijen i potpuno uništen i istrijebljen.

[38] Vidi, često sam vidio tvoj božanski spomenik lišen ovog divnog kamena, kako leži na prljavom tlu klica svjetovne strasti. Ali kako bih ponovno spojio ovaj kamen sa spomenikom tvoga srca i kako bi se s njime sjedinio, učinio sam što sam učinio kao pravi prijatelj posebnom milošću odozgo, a ne da mi zbog toga u lice kažeš da se stidim!

[39] A što sam i kakav bio prije, takav ću biti zauvijek. Ali pripazi na prašinu koje si svjesna i da se dotična ploča ne ošteti. Jer čak i da jesi odakle su djeca Božja, tim bi se više trebala sjetiti da si sada u otrovnom svijetu, koji je okružen s puno smrtonosnog, zagušljivog zraka – sve do malog mjesta, gdje bunar Jakovljev probija zrak života oko sebe. Amen.’

[40] I gle, kad si završio ovaj govor, koji sam ti također dao u snu, u sobu je ušla kćerkica Julie, a za njom dva dječaka, dok je dječak P. na nju nahuškao malog crnog psa na vratima, tako da je psić umalo ugrizao J. za stopalo, pa si se ustao i probudio još usnulog druga H., koji je potom odmah prišao i sa dva prsta uhvatio dječaka P. za kosu i malo ga za kaznu prodrmao. Ali kosa koju je uhvatio ostala mu je u ruci. I kad je u nju pogledao, bila je vrlo slična magarećoj dlaci, na što se H. nasmiješio i rekao: E, to je ono što ja zovem izvlačenje gluposti iz glave neukrotivog studenta! Ah, moram zadržati ovu kosu. Ubrzo su svi došli, ali ti si se probudio.

[41] Gle, tvoj san ti je vjerno opisan kao besplatni dar za obogaćivanje Moje milosti u tebi i za sve one koji će ga uzdići visoko u svojim srcima plodonosno poput spomenutog kamena, da bi kroz to, oni čak i lako prepoznali sebe i svijet u sebi, što je upravo sada tim više potrebno, budući da je Moj sedmi i posljednji dolazak upravo pred vratima. Pogledajte samo smokvu i vidjet ćete da je tako!

[42] Tko, dakle, još uvijek voli svijet i Mene pored njega, doista, doista vam kažem, neće biti uzet od njih dvoje u polju, u mlinu i u postelji.

[43] Stoga čuvajte svoje noge od prašine svijeta, tako da se vrata Moga kraljevstva uskoro ne zatvore pred vama zauvijek. Jer ako ste već osjetljivi na svježe oprane podove svojih odaja, budući da ste puni prljavštine izvana i iznutra, koliko će tek više to biti slučaj s Mojim svetim gradom! Razmotrite ovo dobro, vi koji ste prašina svijeta, i tko je Onaj Koji govori takve stvari, Amen; jer To Sam Osobno Ja, Početak i vječni Omega, Amen, Amen, Amen.

Spread the Truth