8. Gle, samo Šetova velika ljubav prema Meni dovela je do toga da je njegovo lukavstvo bilo opravdano, ipak lukavstvo kao takvo nije dobro jer nosi u sebi dvojaku prirodu i suprotno je zakonu ljubavi, iako nije izravno usmjereno protiv same ljubavi. Lukavstvo može biti, u fizičkom smislu, uspoređeno sa dvojakom prirodom čovjeka fizički osakaćenog na način da je dijelom muškarac, dijelom žena. Tko može biti u braku sa takvim hermaforditom i koja bi djevica mogla s njim začeti, hermafroditom čiji organi ne mogu ni oploditi ni zatrudnijeti?
9.Ali takva osoba i dalje voli svoju srodnu dušu i ona njega, i takva osoba nije protiv ljubavi. Međutim, takav se ne nalazi u redu ljubavi koja jedina donosi plod, a takav je slučaj i sa podudarnom duhovnom karakteristikom, lukavstvom. Jer lukavstvo nikoga ne oplođuje životom niti lukavstvo može žačeti život za onoga koji se lukavstvom služi; jer je ono uvijek, iako na jedan način bezopasno i nije za prijekor, ništa drugo nego podvala koja uvijek, više ili manje, razdražuje razočaranu drugu stranu koja će zapitati bezopasnog lukavca: „Zašto si me hvatao na lukavstvo, makar i s dobrom namjerom, i zašto je moj brat upotrijebio lukavstvo da postigne nešto dobro? Zar dobro nije već samo po sebi dobro i ne treba lukavstvo da postane dobro? Ili sam ja tako loš, ili sam bio loš, da me lukavstvom trebalo osvojiti za dobro?
10.Ako je lukavstvo dostupno lošoj osobi, nužno je loše; jer da je lukavstvo dobro, loša bi ga se osoba klonila.
‘Božje upravljanje – 1/107’, Jakob Lorber