Stvaranje-Evolucija formi
(Bogo-Čovjek 457-921)
457. ’U prvobitnoj/praiskonskoj suštini, ili također, u suštinskom centru jedinog Bića, Jehovi, Koji je sâm život ili život sam u Sebi te kao Takav prvi/jedini uzrok svega stvorenog, je od vječnosti postojala velika sveta stvaralačka misao (= egzistencijalna ideja), ili Riječ, iz koje je sve što postoji nastalo, a ta Riječ, to svjetlo, nije bila/o samo ’u’, već također i ’sa’ Bogom, tj. svjetlo je izašlo (came forth) iz Boga kao (= postalo je) supstancijalno vidljivo, te se, s obzirom da nije samo bilo ’u’, već također i ’sa’ Bogom, tj. s obzirom da nije došlo/ušlo u postojanje ’poslije/nakon’ praiskonskog Božjeg Bića (te u sebi nema i ne može mu se pripisati ništa od procesa ’dolaska u postojanje’, pošto ’dolazak/ulazak’ u postojanje pretpostavlja ’ne-postojanje’ tj. ’stvaranje/nastanak u vremenu’), već je vječno baš kao i sâm Bog, širilo/rasprostiralo oko praiskonske Božanske suštine.
Ta Riječ, ta Božanska sveta promisao ili ideja je od-uvijek bila jedno sa Bogom, tako reći ’u’ praiskonskom centru sveg života i u svemu postojećem, u ulozi Prvog Uzroka ’sa’, ’u’ i ’iz’ Boga, stoga i sâma Bog skroz-na-skroz (vidi Mudre izreke 8:22-31). Sve duhovno i materijalno je po njoj postalo, i ništa što je postalo nije bez nje postalo. Bog je stoga bio, od vječnosti, najsavršeniji osnovni/temeljni život ’u’ i ’izvan’ Sebe (in and out of Himself) skroz-na-skroz, i to svjetlo, ta Riječ ili život je pozvalo van iz Sebe (called forth out of itself) svo stvaranje i sva stvorena bića, i to svjetlo, ta Riječ ili život je također i život unutar svih stvorenja, baš kao i unutar ljudskih bića koja su došla u postojanje ’iz’ Njega. Stoga su ta stvorenja i ljudska bića potpuna predodžba praiskonskog svjetlosnog života Koje im je dalo njihovo postojanje, svjetlo, i život jako sličan Svom vječnom praiskonskom postojanju i životu.’
Ivan 1:1-4, 10 & Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac
’Veliko Ivanovo Evanđelje – 1/1:6, 13’ J.Lorber
458. Da bi sljedeća neobično važna objava [istraživanja ukazuju kako su istine ovog učenja (’Stvaranje-Evolucija formi’) većma neznane u današnjem svijetu; drugim riječima, skoro cjelokupno čovječanstvo je i dalje u neznanju i mraku što se tiče ’stvaranja’ svijeta/svemira i ’postanka’ čovjeka što, potpomognuto sa krivo rastumačenim naučnim ’činjenicama’, samo doprinosi sveopćem ateizmu i očajanju modernog doba; ’Mnogi ateisti tvrde da su ateisti baš zbog teorije o evoluciji.’ J.D.Sarfati ’ Pobijanje evolucije – 1’], koja će otkriti veliku tajnu ne samo Božjeg stvaranja već i cijelog vidljivog svemira, baš kao i svih bića koja ga nastanjuju zajedno sa ’krunom’ stvaranja, – čovjekom, bila razumljiva/prihvatljiva umu koji je već toliko razvijen da u sebi ima mogućnost racionalnog razmišljanja, mi prije svega trebamo, po već uhodanoj taktici, tom istom umu dati određene ’alatke’ koje će mu pri ovakvoj jednoj mentalnoj egzibiciji biti sasvim nužna pomagala [’Prije nego što čovjek započne neki rad on najprije mora znati koji mu je alat za to potreban, i tek nakon toga će on/majstor, ispravnom upotrebom ove ili one alatke, moći dokazati svoju vještinu/umješnost.’ Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj Jedini Bog ’Tajne Života – 16’ G.Mayerhofer].
459. Tri stvari su nužne da bi se ta ’mentalna operacija’ mogla zadovoljavajuće izvršiti (drugim riječima, da bi čovjek mogao ’pratiti’ ovu raspravu on mora istovremeno biti u posjedu slijedećeg), prvo, ’sposobnost duhovnog razmišljanja’ (vidi 175), zatim/drugo, spoznaja ’suštinske kvalitete’ ili ’dimenzije’ praiskonskog jedinog bića, Jehove (o čemu odmah niže), te na kraju/treće, spoznaja o tome kako je Bog Čovjek, te da smo mi, ljudi, napravljeni/stvoreni na Njegovu sliku i priliku, tj. spoznaja o tome kako smo mi u sebi ’umanjena’ replika (microcosmos) ’velikog’ svemira (’macrocosmos’) i naposlijetku Boga (’Čovjek je od strane drevnih ljudi bio nazvan ’mikro-svemirom’ zbog toga što on predstavlja/reprezentira/oslikava makro-svemir ili svemir u cjelini; a svemir u cjelini, kako smo ustvrdili, predstavlja ili reprezentira samog Boga.’ feat: E.Swedenborg ’Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi i mudrosti – 319’). Ovo potonje (spoznaja o tome da je čovjek slika i prilika Božja ili pak ‘umanjena’ replika ’ogromnog’ svemira) je pak nužno zbog toga da bi mogli zamisliti, tj. pratiti ’proces’ stvaranja i evolucije, kao i ’neprestane promjene’ u Bogu ili pak ’svemiru’, naravno analognim putem. Na taj (i samo na taj) način će/bi nam one postale tako reći ’opipljive’ i ’razumljive’. Do sada smo već više puta naglasili kako čovjek bez odgovarajuće ’mentalne’ predstave nikako ne može razumjeti apstraktne i duhovne stvarnosti (vidi 156-159).
460. Tek onda, nakon što postavimo takve ’čvrste’ temelje, mi možemo krenuti dalje prema ’otkrivanju’ tajne (kako?) i svrhe (zašto?) Božjeg stvaranja (što?) bez bojazni o neuspjehu te operacije.
461. U današnjem svijetu, generalno gledano, i dalje prevladavaju dvije besmislice u svezi ‘stvaranja’ ili ‘početka/nastanka’ svijeta/svjetova pa tako i čovjeka (ljudi koji nastanjuju te brojne svjetove). Jedna od tih besmislica je naučna, naime ona o ‘pra-kaosu/neredu’ ili ‘kozmičkom jajetu’ iz kojeg se svemir tako reći ‘izlegao’ sam od sebe, tj. slučajno [ova teorija isključuje postojane Vrhovnog Bića; ‘Okvir koji se nalazi iza takve, evolucionističke interpretacije stvari se zove naturalizam – pretpostavlja se da su stvari same sebe napravile, da nije postojala nikakva Božanska intervencija, te da nam Bog nije otkrio znanje o prošlim događajima, (ovdje stvaranju). Evolucija je nastala deduktivnim putem iz ove pretpostavke, te je u suštini ideja kako su stvari same sebe napravile. U sebi uključuje ove nedokazane ideje: ‘ništa’ je, u navodnom ‘velikom prasku’, bilo uzrokom nečega, iz ne-žive materije je nastao život, iz jedno-staničnih organizama su nastali (give rise to) više-stanični organizmi, od bez-kralježnjaka su nastali kralježnjaci, od majmunolikih postojanja su nastali ljudi, od ne-inteligentne i ne-moralne materije je nastala inteligencija i moralnost, iz čovjekovih težnji je nastala religija, itd.’ J.D.Sarfati ‘Pobijanje evolucije – 1’], a druga pak teološka (ova teorija pak uključuje postojanje Vrhovnog Bića i drži se teksta iz Knjige Postanka doslovno ili literalno), i zastupa mišljenje kako je Bog stvorio svemir/svijet iz ‘ničeg’ (i to, kako piše u Knjizi Postanka, u 7 dana, doslovno).
462. Svatko imalo razuman mora nakon kraćeg razmišljanja doći do zaključka da tako veliki svemir, znači beskonačan svemir, u svoj svojoj savršenosti izvedbe, tj. sa svim svojim zakonima na velikom i malom planu, nije mogao doći u postojanje iz kaosa, tj. ‘slučajno’. Drugim riječima, zdrav razum nam govori kako svaki ‘red’ pretpostavlja ‘nekog’ tko je stvari po-stavio u red, znači ‘u-rednika’, baš kao što svaki zakon pretpostavlja ‘nekog’ tko je taj zakon postavio, znači ‘zakonodavca’, što će reći (kada govorimo o izvedbi i uređenju svemira), nekog izuzetno mudrog ili pak savršenog koji je u stanju postaviti takve zakone, a to je, svako dijete na nebu zna, Gospodin Bog. Razmišljati kako iz ‘kaosa/nereda’ pukom ‘slučajnošću’ može nastati ‘red/zakon’ je protiv zdrave pameti, tj. kontradiktorno je i kao takvo u suštoj suprotnosti sa duhovnom percepcijom i inteligentnom spoznajom (‘Spontana pojava reda jednostavno nije zamisliva.’ ‘Današnji fizičari znaju’, kaze Ducroiq, ‘da ne postoji takva stvar poput potpune slučajnosti.’ Kurt Eggenstein ‘Prorok Jakob Lorber predskazuje nadolazeće katastrofe i Istinsko Kršćanstvo – 1’, pozivajući se na – Ducrocq, Albert: NOVEL. ibid nap. 22, str. 84; vidi također moje učenje ‘Nevidljivi Bog’; isto tako vidi ‘Zapis u prirodi’ i ‘Evanđelje jednog sjemena’).
463. U svezi druge besmislice (u svezi doslovnog tumačenja Knjige Postanka, tj. u svezi tvrdnje/teorije kako je Bog stvorio svijet/svemir ‘baš’ u 7 dana (doslovno), će biti govora niže u ovom subjektu; vidi 605-745), naime one koja kaže kako je Bog stvorio svijet/svemir iz ‘ničeg’, tj. da je svijet/svemir nastao iz ničeg, svaki imalo razuman čovjek će, nakon kraćeg razmišljanja, morati doći do zaključka, samo ako sebe zapita ‘da li iz NIČEG može nastati NEŠTO?’, kako ‘svijet’ nikako nije mogao nastati iz ničeg pošto iz ničeg ništa ne može nastati/iz ničeg ništa ne nastaje. Na ovu temu E.Swedenborg naučava slijedeće:
464. ‘Svatko tko razmišlja sa čistim/zdravim razumom vidi da svemir nije bio (= mogao biti) stvoren iz ničeg, pošto vidi da iz ničeg ništa ne može biti napravljeno/stvoreno. Jer ništa je ništa, a stvoriti nešto iz ničeg je kontradikcija/proturječno, a što je kontradiktorno/proturječno je suprotno svjetlu istine koje je od Božanske mudrosti (iako je ovdje riječ o ‘ništa-nešto’ odnosu, ista logika vrijedi također i za ‘nered-red’, ‘ne-inteligentno – inteligentno’ te ne-živo – živo’ odnose). A sve što nije od Božanske mudrosti nije od Božanske svemogućnosti. Svatko tko misli sa zdravim/čistim razumom također vidi da su sve stvari (koje vidimo baš kao i one koje ne vidimo) bile stvorene od/iz supstance koja je Supstanca u sebi ili sâma Supstanca, jer to je sâma Suština, iz koje sve stvari koje imaju svoje biće mogu postojati (ili ‘doći u postojanje’). A pošto je Bog jedini Supstanca sâma u sebi, i posljedično tome sâma Suština (ili ‘sâma Bît’), očigledno je da postojanje stvari nema drugog izvora. Mnogi ljudi su ovo vidjeli/razumjeli pošto im njihov razum to omogućava. No oni se to nisu usudili i potvrditi iz straha da ne bi možda došli do pomisli kako je stvoreni svemir – Bog, pošto je od/iz Boga, ili da je priroda došla u postojanje sama od sebe, stoga da je ono ‘najunutarnije’ u prirodi ono što se naziva Bogom [‘Da ljudski umovi nisu formirali ideju (ili ‘da se u ljudskim umovima nije začela ideja’) o tome kako je Bog prva supstanca i forma, te da je Njegova forma istinska Čovjekova forma (ili ‘a o Njegovoj formi da je ona istinska Čovjekova forma’), oni bi jako lako propali u fantastične, prikazi-nalik ideje o Samom Bogu, čovjekovim počecima i stvaranju svijeta. Oni ne bi mogli izbjeći mišljenje o Bogu kao o prvobitnoj prirodi svemira (ili ‘oni ne bi imali o Bogu drugačije mišljenje nego da je On priroda svemira u njezinim prvim počecima’), te dosljedno tome kao prirodnom prostoru (expanse), ili kao nečemu što je prazno i poput ništavila (ili ‘kao o praznini i ništavilu’). Oni bi razmišljali kako je čovjek nastao kao posljedica slučajnog gomilanja atoma, pretvarajući se u ljudski oblik; o stvaranju svijeta, da duguje svoje supstance i forme geometrijskim točkama i linijama, koje su, pošto im nedostaje karakteristika, u sebi nepostojeće. U slučaju takvih ljudi sve što ima veze sa crkvom je poput rijeke Styx (u Grčkim mitovima, rijeka kojom su duše umrlih plovile do podzemlja) ili pak poput tame Tartara (podzemnog svijeta).’ E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 20:2’]. Kao rezultat toga, iako su mnogi ljudi vidjeli kako ishodište svih stvari nije (i ne može biti) iz drugog izvora do Boga i Njegove suštine/bîti, ipak se oni nisu usudili napredovati iza/preko svoje prve misli o ovom subjektu, iz straha da se njihovo razmišljanje ne bi zaplelo u tako-zvani Gordijski čvor, iz kojeg ga na kraju ne bi mogli izvući/osloboditi. Oni ne bi mogli izvući njihovo razumijevanje iz razloga što su o Bogu i o Božjem stvaranju svemira razmišljali u terminima/uvjetima vremena i prostora, koji su vlasništvo prirode [koji pripadaju prirodi; hoće reći da čovjek upada u ‘Gordijski/nerazmrsivi čvor’ ako o stvaranju svemira razmišlja na prirodan način, tj. uključujući u mentalnu operaciju ideju o ‘početku’, što je sasvim ‘prostorno-vremenska’ ideja; baš zbog toga je bilo rečeno da bez ‘duhovne ideje’ slijedeće otkrovenje (‘Stvaranje-Evolucija formi’) nikako nije ‘racionalno/razumski’ shvatlljivo!], a nitko nije u stanju imati percepciju o Bogu ili pak o stvaranju svemira od/iz perspektive prirode (= iz prirodne ideje koja uključuje ‘početak’ i ‘kraj’). U drugu ruku, svatko čije razumijevanje je na (ili ‘u bilo kakvom’) unutarnjem/duhovnom svjetlu (ili ‘posjeduje određeno unutarnje svjetlo’), može shvatiti prirodu i njezino stvaranje iz Božje perspektive, pošto Bog ne postoji u prostoru i vremenu.’
E.Swedenborg ‘Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi i mudrosti – 283’
465. Kada je Mojsije, na Horebu [’Horeb’ (moderni naziv Jebel Musa) je planinski masiv koji obuhvaća planine između Sueskog i Akabskog kanala i na originalnom hebrejskom jeziku znači ’pustinja’ ili ’osušeno tlo/dryness’; ovdje reprezentira stanje Židovske crkve u to vrijeme, znači odsustvo ljubavi prema Bogu/bilo kakvog duhovnog života/pustinja i posljedično tome, nedostatak ’percepcije/mudrosti/vode’ u svezi prirode i kvalitete Božanstva; jedan od vrhova Horeba, kojeg su nazivali Božja planina, je i Gora Sionska ili Sion], zapitao Boga za ime (’ime’ u Riječi Božjoj predstavlja ’suštinsku kvalitetu’ ili ’karakternu osobinu’ imenovanog), iz gorućeg grma se začuo glas: ’JA SAM koji JESAM! Tako reci djeci Izraela, ’JA JE-SAM’ me poslao ka vama, i dalje reci, ’JEHOVA, Bog vaših očeva me poslao ka vama.’ Izlazak 3:13-15
466. Ime ’Jehova’, što je JEDINO ISPRAVNO ’IME’ ZA ORIGINALNO PRAISKONSKO BOŽANSKO BIĆE (vidi moje učenje ‘Bog, kako Mu je ime?‘), samu Suštinu/Bît koja je ujedno i UZROK ILI IZVOR SVEG POSTOJANJA, na originalnom jeziku znači ’Onaj koji postoji’ ili ’Biće/Bît’, tj. Onaj Koji ’jedini’ postoji/jedino/a Biće/Bît, i izvodi se od glagola ’biti’. Još preciznije, a uzimajući u obzir do sada rečeno, svako biće, ovdje ’jedino’Biće, da bi ’bilo/postojalo’ mora sebe manifestirati ili doći u postojanje, koje se tada zove ’bitak’, stoga se/imajući tu prirodu stvari u vidu Jehova objavio Mojsiju riječima: ’Ja SAM, ili Ja Sam jedino Biće’, Koji JESAM, ili Koje ’postoji’, tj. Koje se manifestira (čitamo: ’sve što se manifestira, sve vidljivo jeste i mora biti dio Moga Bića!!).
BOŽANSKO BIĆE (ESSE=BÎT, BIĆE) JE BIĆE SAMO U SEBI (SAMO-OPSTOJEĆE BIĆE), ALI ISTOVREMENO I BIĆE-KOJE-POSTAJE U SEBI (EXISTERE = MANIFESTACIJA TOG BIĆA)
467. Jehova Bog je Biće samo u sebi, jer On je JA JE-SAM, istinski, jedini i prvi izvor, od vječnosti u vječnost, svega što postoji, koji tome/svemu što postoji omogućava postojanje (ili ‘bez Kojeg to što postoji ne bi moglo postojati’). U ovom i ni jednom drugom smislu je On Početak i Kraj, Prvi i Zadnji, Alfa i Omega. Čovjek ne može reći kako je Njegovo Biće iz/od Sebe, pošto ‘iz/od Sebe’ pretpostavlja ono što je bilo ranije i stoga vrijeme (na taj način se upliće materijalna ideja); a vrijeme je nespojivo sa beskonačnošću, za koju se kaže da je ‘od vječnosti’. To (‘iz/od Sebe’) bi također pretpostavljalo i drugog Boga, koji je Bog u Sebi, i stoga Boga koji proizlazi iz Boga; drugim riječima, to bi značilo da je Bog formirao Sebe, tako da On (prema tome) ne bi mogao biti nestvoren i beskonačan, pošto bi na ovaj način (ili ‘u tom slučaju’) on Sebe razlikovao ili od Sebe ili od (nekog) drugog.
468. Iz činjenice da je Bog Biće samo u Sebi slijedi da je On Ljubav sama u Sebi, Mudrost sama u Sebi i Život sam u Sebi, i da je On, Koji je uzrok svega, točka prema kojoj se sve odnosi da bi moglo (ili ‘ako želi’) postojati (Who is the point of reference of everything, if it is to exist). Da je Bog Bog pošto je On Život u sebi je očigledno iz Gospodinovih riječi u Ivanu (Ivan 5:26) i u Izaiji (gdje čitamo):
Ja sam Jehova Koji stvara sve stvari, Koji sâm rasprostire nebesa, Ja zemlju protežem bez ičije pomoći.’ Izaija 44:24
Te da je ‘On jedini Bog i da osim Njega drugog Boga nema.’ Izaija 45:14, 15, 21, 22; Hošea 13:4
469. Razlog zašto Bog nije samo Bît/Biće samo u sebi, već također i Manifestacija te Bîti/Biće-koje-postaje/Bitak (Coming-into-Being) sam u sebi leži u tome što Bît/Biće, ako ne dođe u postojanje (ili ‘ako ne postane’ ili pak ‘bez bitka’), uopće ne postoji; a također Biće-koje-postaje/Bitak može nastati samo od Bića/Bîti. Stoga jedno pretpostavlja drugo. Na posve isti način forma ne može postojati bez suštine; jer ništa ne može biti pripisano supstanci dok ona ne uzme (ili ‘dok nema’) formu, a što je lišeno kvalitete (ili ‘čemu se ništa ne može pripisati’) u sebi nije ništa. Ovdje su korišteni pojmovi/termini Biće/Bît (Esse) & ‘Biće-koje-postaje/Bitak/Manifestacija Bića/Bîti’ (Existere), a ne suština (essence) i postojanje/egzistencija (existence), pošto treba praviti razliku između Bića/Bîti i Suštine, i stoga između Bića-koje-postaje/Bitka/Manifestacije Bića/Bîti i Egzistencije/Postojanja, slično kao i između onog što je bilo prije i onog što je bilo poslije, jer ono što je prije je univerzalnije od onog što je poslije. Beskonačnost i Vječnost se mogu pripisati Božanskom Biću, dok se Božanskoj Suštini i Božanskoj egzistenciji mogu pripisati Božanska ljubav i Božanska Mudrost, te kroz njih svemogućnost i sveprisutnost. Ali o ovim subjektima će se raspravljati na prikladnom mjestu.
470. Da je Bog, zvan još Biće/Bît i Biće-koje-samo-u-Sebi-postaje/Bitak, istinski i jedini pra-izvor svega što ima biće i postojanje, je prirodnom čovjeku uz pomoć njegovog vlastitog razuma sasvim nemoguće doznati/otkriti. Jer prirodan čovjek svojim vlastitim razumom može shvatiti jedino stvari koje pripadaju prirodi, pošto se one slažu (ili ‘pošto se to slaže’) sa esencijalnom prirodom njegova razuma, u kojeg, još od djetinstva i dječačkog doba, (osim prirode) ništa drugo (i) nije ušlo/entered. Ali čovjek je bio stvoren na taj način da bi mogao biti također i duhovno biće, pošto mu je određeno da živi nakon smrti, a kako će taj život biti (ili ‘kako će on taj život imati’) među duhovnim bićima iz drugog svijeta (ili ‘u njihovom svijetu’), Bog je osigurao (ili ‘dao čovjeku’) Riječ, u kojoj On nije otkrio samo Sebe, već također i postojanje neba i pakla, u kojima će, u jednom ili drugom, svako ljudsko biće živjeti do u vječnost, u ovisnosti o tome kako je živio i u što je vjerovao (za života na ovoj zemlji). Bog je u Riječi također otkrio da je On JA JE-SAM ili Biće, istinski i jedini samo-opstojeći (self-existent) izvor, i stoga prvi ili početak iz kojega sve ostalo proizlazi.’ E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 21, 22:1’
BESKONAČNOST ILI NEIZMJERNOST I VJEČNOST BOGA
471. Postoje dvije osobine/svojstva karakteristične/a za prirodni svijet koje/a čine sve u njemu konačnim. Jedna/o je prostor, a druga/o vrijeme. Pošto je Bog stvorio prirodan svijet, i zajedno sa njime prostorne udaljenosti i vremenske razmake/periode koji služe da bi ga definirali, nužno je razmotriti/obraditi/prodiskutirati o njihova dva izvora/ishodišta (= početne točke), naime, neizmjernost i vječnost. Jer neizmjernost Boga se odnosi prema prostoru, a Njegova vječnost prema vremenu, dok Njegova beskonačnost obuhvaća zajedno i neizmjernost i vječnost. Ali pošto beskonačnost prevazilazi/nadmašuje konačno, i kao takva je za konačan um neshvatljiva, da bi se omogućila kakva takva percepcija beskonačnosti, raspravit ćemo seriju slijedećih teorema (ili ‘tvrdnji’):
(1) Bog je beskonačan, pošto On jest i dolazi u postojanje u Sebi, a sve u svemiru jeste i dolazi u postojanje od/iz Njega.
(2) Bog je beskonačan, pošto je postojao prije nego je svijet postojao, i stoga prije nego su prostor i vrijeme došli u postojanje.
(3) Od stvaranja svijeta je Bog ne-prostorno u prostoru i van-vremeno u vremenu.
(4) Beskonačnost Boga se u odnosu na prostor zove neizmjernost, dok se u odnosu na vrijeme zove vječnost. Ali bez obzira što su oni u takvom odnosu, Njegova neizmjernost je potpuno lišena prostora a Njegova vječnost je potpuno lišena vremena.
(5) U svijetu postoji mnoštvo stvari koje prosvjetljenom umu omogućavaju vidjeti/spoznati beskonačnost Boga Stvoritelja.
(u ‘Istinskoj Kršćanskoj Religiji’ se nalazi i šesti stavak no mi ga, zbog potreba ovog učenja, na ovom mjestu preskačemo)
Ovi teoremi (ili ‘ove tvrdnje’) će biti objašnjeni po redu (ili ‘jedan po jedan’).
(1) BOG JE BESKONAČAN, POŠTO ON JEST I DOLAZI U POSTOJANJE U SEBI, A SVE U SVEMIRU JESTE I DOLAZI U POSTOJANJE OD/IZ NJEGA
472. Do sada je bilo ukazano (misli se na prethodna poglavlja ‘Istinske Kršćanske Religije’) kako je Bog Jedan i kako je On istinsko (very) i prvo(tno) Biće svega što postoji, te da sve stvari koje jesu/postoje, dolaze u postojanje te opstaju/žive u svemiru, proizlaze iz Njega. Iz toga slijedi kako je On beskonačan. U nastavku teksta će biti dokazano da ljudski razum može vidjeti istinu te stvari iz jako puno stvari u stvorenom svemiru. No iako te stvari mogu dovesti ljudski um do spoznaje kako je prva Suština (Ens) ili prvo Biće (Esse) beskonačno, on i dalje ne može poznavati/spoznati Njegovu prirodu, te Ga stoga ne može definirati do kao totalno beskonačnog, Koji je samo-opstojan (subsisting in itself) te je stoga prava/istinska (very) i jedina (sole) supstanca; a kako ništa ne može biti pripisano/rečeno (predicated) o supstanci bez forme, On je stoga prava i jedina forma. No gdje nas ovo sve skupa vodi (ili ‘ali što to sve skupa znači’)? To i dalje ne ukazuje kakvo je u sebi beskonačno (ili ‘što je beskonačno’). Jer ljudski um je, usprkos sveg svojeg dostojanstva i izvrsne analitičke moći (ili ‘čak i kada je u najvećoj mogućoj mjeri analitičan i uzvišen’), ipak konačan, te kao takav ni u kojem slučaju ne može prikazati/predočiti/iskazati bilo što do konačno (ili ‘i njegova je konačnost neodvojiva od njega’). Prema tome (ili ‘iz tog razloga’), ljudski um nikako nije u mogućnosti vidjeti Božju Beskonačnost kakva je sama u sebi, a samim time vidjeti Boga; no ljudski um može, tako reći, vidjeti Boga odostraga, (kao) u sjenci, kako je bilo rečeno Mojsiju kada je preklinjao da vidi Boga; on je onda bio postavljen u pukotinu stijene odakle je vidio Njegove stražnje dijelove (Izlazak 33:20-33). ‘Stražnji dijelovi Boga’ je ono što je vidljivo u ovom svijetu, a u konkretnom slučaju ono što se može (od Njega) percipirati u Riječi.
473. Ovo će dokazati (ili ‘sve ovo ukazuje’) kako je uzaludno pokušavati spoznati Boga kakav je u Svom Biću ili u Svojoj Supstanci; no dovoljno Ga je (ili ‘i da Ga je dovoljno’) priznati/spoznati po (Njegovim) konačnim stvarima, što će reći, Njegovom stvaranju, u kojem On beskonačno obitava. Osoba koja hoće ići dalje od toga (ili ‘koja time nije zadovoljna’) naliči na ribu (koja je) izvan vode, ili pticu u vakumiranoj prostoriji, koja se, pošto je zrak iz sobe ispumpan, guši i naposlijetku umire.
474. Takvu osobu možemo također usporediti i sa brodom kojeg je zahvatila oluja i koji, s obzirom da ga kormilo više ne sluša, biva nasukan na stijene ili pješčane sprudove. To se događa onima koji iznutra žele shvatiti/znati beskonačnost Boga, te nisu zadovoljni sa (ili ‘time što ju mogu spoznati po’) čistim/jasnim izvanjskim znakovima. Postoji priča o određenom filozofu među drevnim ljudima, koji je skočio u more pošto mu njegovo mentalno prosvjetljenje (ili ‘svjetlo vlastitog uma’) nije omogućilo vidjeti ili razumijeti vječnost svemira; što bi on tek učinio da je kojim slučajem želio vidjeti ili spoznati/shvatiti beskonačnost Boga?
(2) BOG JE BESKONAČAN POŠTO JE POSTOJAO PRIJE NEGO SVIJET, I STOGA PRIJE NEGO SU PROSTOR I VRIJEME DOŠLI U POSTOJANJE
475. Prirodan svijet sadržava vrijeme i prostor, ali ne i duhovan svijet, iako se tako čini (ili ‘ali u duhovnom svijetu oni ne postoje u stvarnosti već samo naočigled’). Razlog zbog kojeg su vrijeme i prostor bili unijeti/uvedeni u svemir je da bi se jedna stvar mogla razlikovati od druge, velika od male, mnogo od malo/nekoliko; stoga da bi se jedna kvantiteta razlikovala od druge i time jedna kvaliteta od druge; i da bi prema tome uz njihovu pomoć tjelesna čula mogla razlikovati/prepoznati svoje objekte, a mentalna čula pak svoje objekte, i tako osjećati, misliti i vježbati slobodu izbora (ukratko, ‘usavršavati se’). Vrijeme je došlo u materijalni svijet (ili ‘vrijeme je u prirodnom svijetu bilo ustanovljeno’) rotacijom Zemlje oko njezine osi, kao i putovanjem ovih rotacija od jedne do druge točke zodijaka. Izgleda kao da je sunce odgovorno za ove varijacije (ili ‘kretanja’), pošto je ono izvor topline i svjetla na cijeloj površini planete. To uzrokuje periode u danu, jutro, podne, večer i noć, baš kao i godišnje sezone, proljeće, ljeto, jesen i zimu. Periodi u danu uzrokuju varijaciju između svjetla i tame, a godišnje sezone između topline i hladnoće. Prostor je bio uveden u prirodan svijet time što je Zemlja bila napravljena u obliku lopte (ili ‘tako što se od Zemlje formirala kugla’) te ispunjena sa raznoraznom materijom čiji pojedinačni dijelovi su uzajamno različiti te imaju dužinu, širinu i visinu (and have extension). Duhovni svijet ne posjeduje materijalni prostor i vrijeme koji mu korespondiraju. Tamo se vrijeme i prostor pričinjavaju, a te pričine ovise o različitosti među stanjima koja afektiraju umove duhova i anđela u tom svijetu. Vrijeme i prostor tamo su stoga određeni osjećajima njihove volje i posljedičnim mislima njihova razumijevanja; no te pričine su stvarne u tom smislu da su one dosljedno/konzistentno ovisne o (ili ‘da su konstantne u skladu sa’) njihovim stanjima (uma).
476. Generalno mišljenje o stanju duša nakon smrti, (i) stoga (također) o anđelima i duhovima, je da oni nisu u nijednom prostoru i stoga ne u prostoru i vremenu. Ova ideja dovodi do izjave (leads to saying) kako su duše nakon smrti u (nekom) ‘Pu’ ili ‘Gdje’ (‘Pu’ na Grčkom znači ‘gdje’), da su anđeli i duhovi poput daška vjetra (tj. da nemaju određeni oblik/formu), o kojima se ne može razmišljati drugačije do kao o eteru, zraku, dahu ili vjetru. Istina stvari je da su oni osobe koje imaju supstancu, te među sobom žive život baš kao i ljudi u prirodnom svijetu čiji je život baziran na prostoru i vremenu, koji je (misli se na život anđela), kako već rekoh, kontroliran njihovim mentalnim stanjima. Ako to ne bi bilo tako, drugim riječima, u nedostatku prostora i vremena, taj svemir u kojeg pristignu umrle duše i gdje žive anđeli i duhovi, bi se mogao provući kroz iglene uši ili bi se pak mogao komprimirati toliko da stane u jednu vlas kose. To bi bilo moguće da tamo ne postoji širenje supstance. No pošto ono postoji, anđeli žive u odvojenim grupama odvojeni jedni od drugih, u stvari i više udaljeni nego ljudi koji imaju materijalni prostor između sebe. No periodi dana tamo nisu podijeljeni u dane, tjedne, mjesece i godine, pošto tamo sunce ne izlazi i zalazi, niti putuje preko neba, već ostaje nepomično na istoku na pola puta između zenita i horizonta. Oni imaju (i) prostor pošto je sve ono što je u prirodnom svijetu materijalno u tom svijetu supstancijalno.
477. Iz svega ovoga se može razumjeti kako prostor i vrijeme uzrokuju da svaka i sve stvari u oba svijeta budu konačne; i stoga ljudi nisu konačni samo u svome tijelu već isto tako i u duši, a isto tako i anđeli i duhovi. Iz svih ovih činjenica možemo izvesti zaključak kako je Bog beskonačan, što će reći ne-ograničen (ili ‘nije konačan’). Jer On je kao Stvoritelj, Onaj Koji oblikuje, i Tvorac svemira, ograničio sve stvari (ili ‘dao konačnost svim stvarima’), a to je On učinio uz pomoć Svoga Sunca, u čijem središtu On sam obitava, i koje se sastoji od Božanske Suštine, koja emitira/proizlazi iz Njega poput sfere. Ondje i u tome je početak/uzrok ograničavanja; no u svom napredovanju se ono proteže sve do naj-konačnijih formi u prirodi. Iz toga slijedi da je On u Sebi beskonačan, pošto On (jedini) nije stvoren. Beskonačno se, ipak, čovjeku pričinjava kao ne-postojeće, pošto je čovjek ograničen te razmišlja uz pomoć ograničenih ideja. I zato ako bi ograničenje, koje je neodvojivo od njegove misli, bilo otklonjeno, on bi percipirao/osjećao ostatak kao ne-postojeći. Istina je ipak da je Bog beskonačno sve, a čovjek u usporedbi sa njime ništa.
(3) OD STVARANJA SVIJETA JE BOG NE-PROSTORNO U PROSTORU I VAN-VREMENO U VREMENU
478. Ideja kako Bog i Božansko koje proizlazi (proceed) direktno od/iz Njega nije u prostoru, iako je On sveprisutan, prisutan sa svakom osobom na svijetu, svakim anđelom na nebu i svakim duhom ispod neba, ne može biti shvaćena čisto prirodnim razmišljanjem, ali može do određene mjere sa duhovnim razmišljanjem. Čisto prirodno razmišljanje ju ne može shvatiti jer je u njemu sadržan prostor, pošto je formirano od objekata u svijetu koji nas okružuju; a u svakom od tih oku vidljivih objekata je prisutan (ili ‘uključen’) prostor. Prostor (misli se na prirodan i našem oku vidljiv svijet) čini sve veliko ili malo, sve što ima dužinu, širinu i visinu. Ukratko, svaka mjera, oblik ili forma ondje ovisi o prostoru. Ipak čovjek do određene mjere može dokučiti ovu ideju sa prirodnim razmišljanjem pod uvjetom da u nju propusti/admits nešto duhovnog svjetla (u što pak gleda naše učenje!). Ali ja prije svega moram nešto reći o ideji duhovnog razmišljanja. Ova u nikojem slučaju nije ovisna o prostoru (ili ‘u njoj nema ničeg prostornog’ ili pak ‘ona se ne izvlači iz prostora’), već svu svoju kvalitetu dobija iz stanja. Stanje je ono što se može pripisati ljubavi, životu, mudrosti, osjećajima, užicima, i generalno dobru i istini. Svaki uistinu duhovni koncept ovih stvarnosti (ili ‘svaka uistinu duhovna ideja o ovim stvarima’) nema ništa zajedničko sa prostorom, ona je na višem planu (ili ‘ta ideja je superiornija prostornim idejama’) te gleda ‘dolje’ na prostorne ideje, kao ‘ispod’ sebe, baš kao što nebo gleda dolje na zemlju.
479. Činjenica da je Bog ne-prostorno prisutan u prostoru i van-vremeno u vremenu objašnjava zašto je Bog uvijek isti iz vječnosti u vječnost, i stoga isti nakon stvaranja svijeta kakav je bio i prije tog stvaranja; i(sto objašnjava) zašto prije stvaranja svijeta prostor i vrijeme nisu postojali u Bogu ili u Njegovoj prisutnosti, ali nakon ovog događaja jesu. Prema tome, pošto je On isti, Njegova prisutnost u prostoru je van-prostorna a u vremenu van-vremenska. Iz toga slijedi da je priroda odvojena od Njega, a ipak je On sveprisutan u njoj. Stvar je sasvim slična onoj u kojoj je život prisutan u svakoj supstanci i svoj materiji koja sačinjava jednu osobu, a ipak nije izmiješan sa njima. Isto možemo usporediti sa svjetlom u oku, zvukom u uhu, okusom u jeziku, ili pak sa eterom na kopnu i moru, koji sve drži na okupu te omogućava rotaciju planete zajedno sa kopnom i morima na njezinoj površini, itd. Ako bi ovi agensi/činioci bili otklonjeni, stvari koje su sastavljene od supstance i materije bi istoga trenutka kolabirale i raspale se. Zaista, ljudski um bi se, ako Bog ne bi bio prisutan u njemu na svakom mjestu i u svakom vremenu, raspuknuo poput mjehurića vode; I svaki od dva mozga, koji služe kao početni izvor akcije, bi se pretvorio u pjenu, tako da bi sve karakteristično za čovjeka/ljudsko postalo poput prašine i mirisa rasturenog po atmosferi.
480. Baš zbog toga što je Bog van-vremeno u svem vremenu se u Njegovoj Riječi koristi sadašnje vrijeme kada se govori o prošlosti i budućnosti (ovo je naime jako važno znati pri studiranju Riječi!!), kao recimo u Izaiji:
‘Dijete nam se rodilo, Sina smo dobili, Čije ime je Junačina, Princ Mira.’ Izaija 9:6 [ovaj tekst, koji je pisan otprilike 700 godina prije Krista (Izaijina služba je trajala od 762 do 698-e godine prije Krista), se odnosi na Gospodina koji je tek trebao doći!]
481. U Davidovim Psalmima:
‘Donijet ću novi dekret, reče mi Jehova, Ti si Moj Sin, danas Te začeh.’ Psalam 2:7 (prijevod u Hr.Bibliji je na ovom mjestu nešto ‘iskrivljen’); baš zbog toga/tih ‘vremenskih’ uvjeta u Riječi isti autor kaže:
‘Tisuću godina je u Tvojim očima kao jučer.’ Psalam 90:4
482. Oni koji pažljivo gledaju i koji to žele, mogu razumjeti/vidjeti iz mnoštva drugih odlomaka iz Riječi kako je Bog prisutan svugdje u svijetu, a ipak ništa od onoga što pripada svijetu, što će reći, ništa prostorno ili vremeno, nije prisutno u Njemu; kao recimo iz ovog odlomka u Jeremiji:
‘Zar nisam Ja Bog Koji je blizu, a ne udaljeni Bog? Zar se čovjek može sakriti u skrovištu tako da ga Ja ne vidim? Zar Ja ne ispunjavam i nebo i zemlju?’ Jeremija 23:23, 24
(4) BESKONAČNOST BOGA SE U ODNOSU NA PROSTOR ZOVE NEIZMJERNOST, DOK SE U ODNOSU NA VRIJEME ZOVE VJEČNOST. ALI BEZ OBZIRA ŠTO SU ONI U TAKVOM ODNOSU, NJEGOVA NEIZMJERNOST JE POTPUNO LIŠENA PROSTORA A NJEGOVA VJEČNOST JE POTPUNO LIŠENA VREMENA
483. Božja beskonačnost se u odnosu na prostor (ili ‘kada je predikat prostor’) zove neizmjernost, zbog toga što se pojam ‘neizmjerno’ koristi kod (ili ‘aplicira u slučaju’) velikog i dugačkog, a također i u slučaju onog što se širi te po tom pitanju prostornog. Ali razlog zbog kojeg se Božja beskonačnost u odnosu na (ili ‘kada je predikat’) vrijeme zove vječnost je što se ‘u vječnost’ koristi za progresivne faze, koje su mjerljive sa vremenom, bez kraja. Na primjer: planeta sa svojim kopnenim i morskim površinama je u sebi ono što omogućava da se objekti gledaju/smatraju prostornima; a njezina rotacija i kretanje u orbiti je ono što im omogućava da se na njih gleda kao na vremene. Ti pokreti stvaraju periode vremena a površina planete stvara udaljenosti, i oni su na taj način percipirani kroz čula u umu onih koji reflektiraju o njima. Ali, kako je bilo ukazano gore, u Bogu nema prostora i vremena, a ipak prostor i vrijeme počinju od Njega. Od tuda slijedi da neizmjernost predstavlja Njegovu beskonačnost kada je predikat prostoru (ili ‘u odnosu na prostor’), a vječnost Njegovu beskonačnost kada je predikat vremenu (ili ‘u odnosu na vrijeme’).
484. Anđeli nebeski razumiju pod Božjom neizmjernošću Božanstvo u odnosu na Njegovo Biće (Esse), a pod Njegovom vječnošću Božanstvo u odnosu na Njegovo Postajanje/dolazak-u-postojanje (Existere); pod neizmjernošću oni također razumiju Božanstvo u odnosu na Njegovu Ljubav a pod vječnošću Božanstvo u odnosu na Njegovu Mudrost. To je zbog toga što anđeli izbacuju prostor i vrijeme iz svojih ideja o Božanstvu, čega su ovakvi koncepti rezultat. Ali pošto ljudska bića nisu u stanju razmišljati osim uz pomoć ideja koje su formirane uz pomoć prostorno vremenskih koncepata, oni ne mogu oformiti nikakvu ideju o neizmjernosti Boga prije nego je postojao prostor ili Njegove vječnosti prije nego je postojalo vrijeme. U stvari, kada ljudski um želi formirati takvu ideju, on tako reći pada u nesvjest, skoro poput mornara brodolomnika koji je pao u vodu, ili pak nekog koga za vrijeme zemljotresa progutala zemlja. Zaista, ako bi ljudski um inzistirao u pokušajima da penetrira/prodre u ove misterije, on vrlo lako može upasti u delirij, i stoga biti doveden do toga da negira postojanje Boga.
485. Ja sam također jednom bio u takvom stanju, kada sam razmišljao o tome što je Bog radio od vječnosti, ili prije nego je svijet bio stvoren; da li je On razmišljao o stvaranju i razrađivao red kojeg će trebati slijediti? Da li je promišljena misao bila moguća u totalnom vakumu? i ostale beskorisne špekulacije. Ali da bi spriječio da me takve špekulacije dovedu do ludila, Gospodin me uzdignuo u sferu i svjetlo kojeg uživaju unutarnji anđeli; I kada je ideja o prostoru i vremenu koja je prije ograničavala moje razmišljanje bila u neku ruku (ili ‘u manjoj mjeri’) otklonjena, bilo mi je dozvoljeno/dano shvaćanje/spoznaja kako vječnost Boga nije vječnost vremena, i da je pošto vrijeme nije postojalo prije stvaranja svijeta bilo u potpunosti beskorisno sebe zamarati takvim špekulacijama o Bogu. Štoviše, kako Božansko od vječnosti, što će reći, odvojeno od sveg vremena, ne uključuje postojanje dana, godina i stoljeća, već su oni za Boga jedan trenutak (ili ‘već su za Boga svi oni sadašnjost’), ja sam zaključio da Bog nije stvorio svijet u vremenu, već da je vrijeme bilo uvedeno zajedno sa stvaranjem.
(5) U SVIJETU POSTOJI MNOŠTVO STVARI KOJE PROSVJETLJENOM UMU OMOGUĆAVAJU VIDJETI/SPOZNATI BESKONAČNOST BOGA STVORITELJA
486. Ja ću navesti neke od stvari koje čovjekovom umu/razumu omogućavaju vidjeti beskonačnost Boga.
487. (1) U cijelom stvaranju se ne mogu pronaći dvije identične/istovjetne stvari. Naučnici su uvidjeli, te isto razumski (ili ‘racionalnim putem’) potvrdili, da takva istovjetnost ne postoji (= ili ‘se ne može pronaći’) među istodobnim stvarima (ili ‘stvarima koje su istovremeno prisutne’), iako je supstancijalnih i materijalnih stvari/objekata u svemiru, pojedinačno gledano, bezbroj. Rotiranje Zemlje može dokazati da se u sukcesivnom vremenu ne mogu proizvesti dva istovjetna efekta u svijetu, pošto ekscentričnost zemljinih polova osigurava da se ista situacija nikad ne ponovi. Isto je očito (ili ‘se jasno vidi’) na primjeru ljudskih (ili ‘ako razmotrimo ljudska’) lica; širom svijeta nema ni jednog lica koje je u potpunosti nalik i istovjetno sa drugim, niti ga može biti do u vječnost. Ovakva beskonačna različitost može proizaći (arise) jedino (ili ‘bi bila nemoguća osim’) iz beskonačnosti Boga Stvoritelja.
488. (2) Nemoguće je da uvjerenje/dispozicija/mišljenje jedne osobe bude sasvim poput uvjerenja/dispozicije/mišljenja neke druge osobe, zbog toga i postoji poslovica, ‘sto ljudi, sto ćudi’ (literalno: ‘many men, many minds’). Isto tako je nemoguće da jedan čovjekov um, što će reći, njegova volja i razumijevanje, bude potpuno istoznačan sa umom drugog čovjeka. Posljedično tome ni jedan čovjekov govor, bilo tonom bilo mišlju koju izražava, niti čovjekove akcije, bilo u njegovovim gestama ili pak osjećajima koji ih motiviraju, ne mogu biti potpuno istovjetni sa onima druge osobe. Takva beskonačna različitost je određena vrsta ogledala koja ukazuje na beskonačnost Boga Stvoritelja.
489. (3) U svom sjemenju, životinjskom i biljnom, je također usađena/inherentna određena vrsta neizmjernosti i vječnosti; neizmjernost u tome što to sjeme ima mogućnost/kapacitet beskonačnog umnožavanja; a vječnost u tome što se taj proces umnožavanja nastavljao bez prekida (ili ‘neometano’) od stvaranja svijeta sve do dana današnjeg, a i dalje se neprekidno nastavlja (ili ‘a nastavljat će se bez prekida i dalje’). U životinjskom kraljevstvu, uzmite recimo ribe u moru: ako bi se one razmnožavale u skladu sa količinom njihovih jajašca, one bi u roku od dvadeset ili trideset godina napunile sve oceane, tako da se oni ne bi sastojali od ničeg drugog osim riba, pa bi posljedično tome njihove vode poplavile i uništile zemlju. Ali da se to ne bi dogodilo, Bog je providio da neke ribe služe kao hrana drugima. Isto bi se dogodilo i sa sjemenjem biljaka. Ako bi svo sjemenje koje biljke proizvode izraslo u nove biljke, unutar dvadeset ili trideset godina te biljke bi prekrile površinu ne samo ove jedne zemlje, već mnogih. Jer ima grmova, čije svako pojedinačno sjeme stvara na stotine ili tisuće novih biljaka. Pokušajte umnožiti te brojeve na dvadesetu ili tridesetu potenciju pa ćete se uvjeriti i sami. Iz oba ova primjera čovjek moze uočiti obrise neizmjernosti i vječnosti Božje, koji neizbježno moraju stvarati sebi slične efekte.
490. (4) Prosvjetljeni um može također spoznati (ili ‘vidjeti’) nešto od beskonačnosti Boga iz odsustva ograničenja rastu/razvijanju bilo koje znanosti, a samim time i rastu/razvoju individualne inteligencije i mudrosti, pošto su se i inteligencija i mudrost u stanju razvijati poput stabla koje raste iz sjemena, i poput šumâ i vrtova od stabala, jer ovdje nema ograničenja/granica. Ljudska memorija je tlo u kojem su usađene, razumijevanje medij u kojem klijaju, a volja u kojem daju plod. Te dvije sposobnosti, razumijevanje i volja, su takve da su sposobne biti kultivirane i usavršavane kroz cijeli život na ovom svijetu kao i poslije do u vječnost.
491. (5) Beskonačnost Boga Stvoritelja se također može vidjeti iz beskonačnog broja zvijezda, od kojih je svaka sunce i ima svoj vlastiti planetarni sistem. Da među zvjezdama na nebu postoje i druge planete koje su nastanjene ljudskim bićima, životinjama, pticama i biljkama, je bilo demonstrirano u maloj knjizi sa opisima viđenih stvari (= gdje su viđene stvari bile opisane; E.Swedenborg govori o svojoj knjizi ‘Planete u svemiru’).
492. (6) Još očigledniji/jasniji dokaz o beskonačnosti Boga su mi priuštili anđeosko nebo a također i pakao; I nebo i pakao su organizirani i uzajamno podijeljeni/raspoređeni u nebrojene zajednice ili grupe što ovisi o svim različitostima/varijacijama ljubavi prema dobru ili zlu u njima. Svakoj osobi je određeno njezino mjesto prema prirodi njegove ljubavi. Jer tamo su okupljeni na jednom mjestu svi članovi ljudske rase od stvaranja svijeta na ovamo; i tamo će se oni nastaviti okupljati u vijeke vjekova. Ipak, iako svaka osoba ima svoje vlastito mjesto stanovanja, sve tamo je tako povezano da anđeosko nebo u cjelini predstavlja jednog Božanskog čovjeka, a cijeli pakao (, s druge strane,) jednog čudovišnog/monstruoznog vraga. Ovo dvoje, zajedno sa bezbrojnim čudima koja su u njima sadržana proviđaju/osiguravaju čisti dokaz o neizmjernosti a također i o svemogućnosti Boga.
493. (7) Dalje, da li ima i jedna osoba koja ne razumije, sa samo malim uzdignućem u stupnju silâ svoga razuma, da je vječni život, koji je sudbina svakog čovjeka nakon smrti, jedino moguć kao dar jednog vječnog Boga?
494. (8) Kao dodatak svemu ovome postoji određena beskonačnost u mnogim stvarima koje padaju u doseg ljudskog prirodnog ili duhovnog prosvjetljenja (ili ‘svjetla’). Na prirodnom nivou, postoje razne geometrijske serije koje napreduju do u beskonačnost. Zatim, u tri stupnja visine također postoji napredovanje do u beskonačnost; prvi stupanj, koji se zove prirodni stupanj, ne može biti tako/toliko usavršen da se uz-digne do savršenstva drugog stupnja, koji se zove duhovni stupanj; niti taj duhovni može biti uzdignut do savršenstva trećeg, koji se zove nebeski stupanj. Postoji sličan odnos između svrhe/cilja, uzroka i posljedice; ni jedna posljedica ne može biti toliko usavršena da postane svoj vlastiti uzrok, niti uzrok da postane svoja vlastita svrha. To također može biti ilustrirano na primjeru atmosfera, kojih ima tri stupnja. Najviša je aura, ispod nje je eter, a ispod zrak; niti kvaliteta zraka ikad može biti uzdignuta do kvalitete etera, niti eter do kvalitete aure; a ipak, u svakoj od njih je neprestano usavršavanje moguće do u beskonačnost. Na duhovnom nivou, prirodna ljubav, koju iskušavaju životinje, ne može biti uzdignuta do stupnja duhovne ljubavi, koja je u ljudska bića usađena od samoga/njihovog stvaranja. Ista je stvar sa prirodnom inteligencijom životinja ako je usporedimo sa duhovnom inteligencijom ljudskih bića. No kako ove stvari do sada nisu generalno poznate, one će biti objašnjene na nekom drugom mjestu.
495. (9) Ovi primjeri će utvrditi/dokazati da su univerzalne stvari na ovom svijetu permanentni modeli beskonačnosti Boga Stvoritelja. Ali kako određeni/specifični sadržaji oponašaju generalne, i reprezentiraju beskonačnost Boga, to je jedan bezdan ili jedan ocean po kojem ljudski um tako reći može ploviti, ali mora biti na oprezu od oluja koje mogu nastati u prirodnom umu, oluja koje mogu potopiti brod zajedno sa njegovim jarbolima, jedrima i prvom krmom gdje prirodan čovjek stoji u svoj svojoj samouvjerenosti.’
E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 27-32’
496. Do-sada-šnji dio rasprave u ovom pod-subjektu (‘Stvaranje-evolucija formi’) je kao svoj zadatak imao postavljanje temelja na kojima će biti izgrađena ideja ili misao o tome kako je Božanski Duh, Stvoritelj svega stvorenoga, pa tako i nas, u sebi vječan i beskonačan, te da u cijeloj vječnosti i beskonačnosti, znači nikad i nigdje, nema i ne može biti prostora za nešto što nije proizašlo iz Njega i što, mudrost dalje naučava, u sebi ne nosi Njegove karakteristike. Posjedovanje ove percepcije je sasvim nužno da bi se daljnji dio rasprave, onaj o stvaranju svjetova zajedno sa ljudima i svim njihovim životinjsko-biljno-mineralnim stanovnicima, mogao shvatiti na pravi način.
497. Nastavak ove preliminarne rasprave će imati za cilj ‘podržavanje’ druge neobično važne temeljne ideje (‘temeljno’ = ono na čemu sve ostalo stoji/na čemu se gradi, tj. bez čega bi se sve ostalo srušilo) o stvaranju svemira i svega u njemu, naime one koja će otkriti kako su sve stvorene stvari (čitaj: ‘supstancijalno vidljive/opipljive’ stvari) ništa drugo nego Božanske misli/ideje (Njegova mudrost ili Riječ) koje su kao takve manifestacije (u-formljenje) Božanskog osjećaja ljubavi (Njegove volje; spoznavanje ove prirode stvari je nužno zbog toga da bi čovjek shvatio kako je sve u svemiru istkano rukom ljubavi našeg Nebeskog Oca te da je sve u njemu, bez obzira na privid, tu da nas učini boljima, duhovno savršenijima, i samim time što bližima Njemu i obećanom nasljeđu; Kološanima 3:24; 1 Petrova 1:4) kojima je dana potpuna neovisnost i samostalnost te sveto odredište, naime, Bogo-Čovještvo!
498. ‘Gledaj, Njegove misli u njihovom neiscrpnom bogatstvu/izobilju su od vječnosti u vječnost stvarne praiskonske supstance i materijal iz kojeg je sve što postoji na zemljama i na nebesima nastalo (znači, ne iz NIČEG, kako se to obično uzima zdravo za gotovo u svijetu, svijetu koji za duhovne supstance/materijale/tvari, za suštinske i tako reći ‘stvarne’ materijale, misli, s obzirom da/samo zato što nisu oku vidljive, kako su u sebi NIŠTA) zahvaljujući nepodijeljenoj Božanskoj moći Božanske volje/ljubavi. Bez Božje volje ni jedna misao ni jedna ideja ne bi nastala ili čak postojala u Bogu. On, tako reći, misli te Svoje misli/ideje u najčišćem svjetlu Svoje samo spoznaje želeći da one postanu stvarnost, i onda one već jesu ono što su morale biti u svojim praiskonskim počecima.’ Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 6/226:8; 7/17:2, 3’ J. Lorber
499. Svako tko misli da je bilo što o Bogu i onome što iz Njega proizlazi (činu stvaranja kao i onome što se nakon toga čina dogodilo i događa) razumljivo bez da prije toga nisu spoznate ove ‘duhovno-prirodne’ stvari, tj. bez da su postavljeni ‘čvrsti’ temelji na kojima se može izgraditi kuća racionalnog spoznavanja prirode Božanstva (= onog što je o Božanstvu moguće spoznati racionalnim putem) Koje prožima cijeli stvoreni svijet (bez ispravne ideje o Prvom Uzroku ili Izvoru), je u velikoj zabludi. Štoviše, svaka takva ideja (lišena ove spoznaje/percepcije), u prirodnog čovjeka koji o Božanstvu razmišlja pripisujući Mu osobine stvorenog bića i prirodnu dimenziju, je u sebi neistinita, kriva i štetna za duhovni razvoj pojedinca a samim time i za njegovo spasenje (Ivan 3:12).
BOŽANSKA SUŠTINA, ŠTO JE BOŽANSKA LJUBAV I BOŽANSKA MUDROST
500. Napravili smo razliku između Božjeg Bića (Esse) i Njegove Suštine, pošto postoji razlika između Božje Beskonačnosti i Njegove Ljubavi, i pojam beskonačnost je primjenjiv na Božje Biće (ili ‘se može aplicirati Božanskom Biću’) a pojam Ljubav Njegovoj Suštini. Kako je gore bilo rečeno, Božje Biće je univerzalnije nego Njegova Suština; i na isti način je Njegova Beskonačnost univerzalnija nego Njegova Ljubav. Iz tog razloga je pridjev ‘beskonačno’ prikladan suštinskim stvarima (u Bogu) i Božjim atributima; svi oni se nazivaju beskonačnim, tako je Božanska Ljubav beskonačna, Božanska Mudrost je beskonačna, a isto tako i Božanska Moć/Snaga. Nije da je Božje Biće postojalo prije Njegove Suštine, već ono ulazi u Njegovu suštinu kao pomoćni element (adjunct) koji je neodvojiv, koji vodi, stvara i istovremeno ju uzdiže na viši nivo/stupanj. Ova sekcija poglavlja će, baš kao i prethodne sekcije, biti razmatrana pod sljedećim naslovima/zaglavljima:
501.
(1) Bog je sâma Ljubav (Ljubav sama u sebi) i sâma Mudrost (Mudrost sama u sebi), ovo dvoje sačinjavaju/čine Njegovu Suštinu.
(2) Bog je sâmo Dobro i sâma Istina, pošto se Dobro odnosi prema Ljubavi a Istina prema Mudrosti.
(3) Pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost, On je sâm Život, ili Život (sam) u sebi.
(4) Ljubav i Mudrost u Bogu čine jedno.
(5) Suština ljubavi je voljeti druge a ne sebe (ili ‘druge izvan sebe’), željeti sjedinjenje sa njima (= biti jedno sa njima), i sebe posvetiti njihovoj sreći.
(6) Ove karakteristike (ili ‘svojstva’) Božanske Ljubavi su bili razlog zbog kojeg je svemir bio stvoren, a one su i razlog što se taj svemir održava u postojanju.
Ovi naslovi sada moraju biti obrađeni jedan po jedan.
(1) BOG JE SÂMA LJUBAV (LJUBAV SAMA U SEBI) i SÂMA MUDROST (MUDROST SAMA U SEBI), OVO DVOJE SAČINJAVAJU NJEGOVU SUŠTINU
502. Ljudi najranijeg doba su shvatili kako su ljubav i mudrost dvije osnovne stvari (essentials = suštinske sastavnice) kojima se trebaju pripisati (ili ‘prema kojima se odnose’) sve beskonačne kvalitete koje su u Bogu ili pak izviru/emaniraju iz Njega. Ali u vremenima koja su slijedila se ta vizija izgubila, pošto su ljudi dozvolili da im umovi potonu sa neba te zarone u ovosvjetske i tjelesne afere/poslove. Oni su izgubili svjesnost o tome što je ljubav u svojoj suštini, a tako i što je mudrost u svojoj suštini, pošto nisu znali da ljubav ne može postojati u apstrakciji bez forme/oblika, već (da ona) djeluje u i kroz formu. E sad, pošto je Bog prava/istinita, jedina i prva supstanca i forma, kojoj je suština ljubav i mudrost, i pošto su sve stvari koje su stvorene proizašle od/iz Njega, slijedi kako je On stvorio svemir u svim njegovim dijelovima iz ljubavi uz pomoć mudrosti, i na taj način je Božanska Ljubav zajedno sa Božanskom Mudrošću prisutna u svakom stvorenom objektu (jako važno!!!). Ljubav isto tako nije samo Suština koja sve formira, već ih ona također ujedinjuje i spaja, držeći na okupu ono što je bilo stvoreno/formirano.
503. Kao ilustracija za ovo nam mogu poslužiti bezbrojne stvari u svijetu. Na primjer, sunčeva toplina i svjetlost, koje su dvije osnovne i univerzalne stvari (essentials and universals) koje omogućuju svakoj pa i najmanjoj stvari na Zemlji da dođe i ostane u postojanju. One su tu zato što korespondiraju sa Božanskom Ljubavlju i Božanskom Mudrošću; jer toplina koja isijava iz Duhovnog sunca je u svojoj suštini ljubav, a svjetlo iz tog izvora je u suštini mudrost. Druga ilustracija mogu biti dvije osnovne i univerzalne stvari koje omogućavaju ljudskom umu da dođe i ostane u postojanju, naime, volja i razumijevanje. Svaki um je sastavljen/sačinjen od ove dvije sposobnosti (faculties), i iste dvije su prisutne i djeluju u svakom njegovom djelu/akciji. Razlog tome je što je volja primatelj i sjedište ljubavi, a razumijevanje na isti način mudrosti. Stoga te dvije sposobnosti korespondiraju sa Božanskom ljubavlju i Božanskom Mudrošću, iz kojih originalno potječu. Još jedna ilustracija su dvije osnovne i univerzalne stvari koje omogućavaju ljudskom tijelu da dođe i ostane u postojanju, imenom, srce i pluća, ili sistolični i dijastolični pokret srca i disanje pluća. Vrlo dobro je poznato da ove dvije djeluju u svakom dijeliću tijela; razlog tome je što srce korespondira sa ljubavlju a pluća sa mudrošću. Ova korespodencija je u potpunosti dokazana u mojoj knjizi ‘Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi i mudrosti’, koja je izdana u Amsterdamu.
504. Bezbrojni primjeri u oba svijeta, duhovnom i prirodnom, mogu biti navedeni da bi se dokazalo kako ljubav poput zaručnika ili muža stvara ili začinje sve forme, ali uz pomoć mudrosti kao zaručnice ili žene. No ovdje ćemo spomenuti (samo) jednog: cijelo anđeosko nebo je organizirano/raspoređeno u svoju (nebesku) formu i održava se u njoj od strane Božanske ljubavi koja djeluje uz pomoć Božanske Mudrosti. Oni koji zaključuju da je svijet bio stvoren iz bilo kojeg drugog izvora, i koji nisu svjesni da Božanska ljubav i Božanska mudrost sačinjavaju Božansku Suštinu, tonu iz vizije razuma u viziju oka. Oni prigrle prirodu kao stvaralačku silu svemira, začinjući na taj način čudovišne himere i porađajući duhove. Njihove misli su pogrešne/zablude, iz kojih oni argumentiraju/raspravljaju i izvlače zaključke poput jajašca koja u sebi nose noćne ptice. Takvi umovi ne zaslužuju takvo ime (da ih se zove ‘umom’); oni su ne više od očiju i ušiju lišenih razumijevanja, ili misli lišenih duše. Oni govore o bojama kao da bi mogle doći u postojanje bez svjetla, ili o stablima kao da bi mogla narasti bez sjemena, o svemu na Zemlji kao da bi moglo doći u postojanje bez sunčeva svjetla. Što u stvari čine (njihova mentalna operacija) je da zbunjuju/miješaju stvari koje su proizašle sa principima iz kojih su proizašle, i uzrokovane stvari sa uzrocima. Kod njih sve stoji na glavi, a oni uspavljuju svoj budan razum, sve dok ne počnu sanjati.
(2) BOG JE SÂMO DOBRO I SÂMA ISTINA, POŠTO SE DOBRO ODNOSI PREMA LJUBAVI A ISTINA PREMA MUDROSTI
505. Svatko zna kako sve ima odnos prema dobru i istini, što je znak/indikacija da sve duguje svoje postojanje ljubavi i mudrosti. Jer dobrim se naziva sve što proizlazi iz ljubavi, pošto se tako osjeća, a užitak uz pomoć kojeg se ljubav ukazuje je dobro svake pojedinačne osobe. Sve što proizlazi iz mudrosti se zove istina, jer mudrost je sastavljena od ničeg drugog osim od istina i umiva/afektira svoje objekte u prekrasno svjetlo; ova ljepota, tako percipirana, je istina koja izvire iz dobra. Ljubav je stoga sastavljena od svakojakih dobara, a mudrost je pak sastavljena od raznoraznih istina. Ali oboje su od Boga, koji je sâma Ljubav i stoga sâmo Dobro, te sâma Mudrost i stoga sâma Istina. Zbog toga Crkva ima dvije osnovne stvari (essentials = ‘suštinske sastavnice’), zvane ljubav prema bližnjem i vjera, koje sačinjavaju njezinu cjelokupnu strukturu i koje su prisutne u svakom njezinom dijeliću. Razlog tome je što su sve vrste dobara koja pripadaju crkvi dio, i nazivaju se ljubav prema bližnjem, a sve njezine istine su dio, i zovu se vjera. Užici ljubavi, koji su također i užici ljubavi prema bližnjem, su odgovorni za užitke koji se nazivaju ‘dobra’; a ljepote mudrosti, koje su također i ljepote vjere, su odgovorne za to što se istine nazivaju istinama. Ti užici i te ljepote su ono što im daje život; ako oni nemaju život iz ovog izvora, različite vrste dobra i istine su tako reći beživotne i ogoljele.
506. No, imamo dvije vrste užitaka ljubavi, a također i ljepotâ koje izgledaju kao da pripadaju mudrosti. Postoje užici ljubavi prema dobru i oni (užici) koji pripadaju ljubavi prema zlu, a također postoje ljepote vjere u istinu i one od vjere u neistinu. Obje ove vrste užitaka ljubavi se zovu dobrim od strane ljudi koji ih posjeduju, jer na taj način se one osjećaju; I obje ove vrste vjere se također nazivaju dobrima, pošto su one na taj način percipirane. No pošto su one u razumijevanju one su u stvari istine. Ali one su ipak suprotne, i dobro jedne ljubavi je dobro, a druge je zlo; a istina jedne vjere je istina, a druge je neistina. Ljubav čiji je užitak u suštini dobar nalikuje na toplinu sunca, koje daje život i plodnost kada djeluje na plodno tlo, korisna stabla i žetvu. Gdje se osjeća njegova moć, tamo nastaje raj, Jehovin vrt, određena vrsta zemlje Kananske. Ljepota njezine istine nalikuje na sunčevo svjetlo u proljeće, ili svjetlo koje udara/pada na kristalnu posudu prepunu prekrasnog cvijeća, koje širi unaokolo svoje mirise kada je otvoreno. Ali užici ljubavi prema zlu su kao toplina sunca koja prlji/sprži i sasuši sve kako djeluje na neplodnu zemlju, iz štetna stabla, poput trnja i kupine. Gdje se njezina moć osjeća, stvara se Arapska pustinja, prepuna otrovnica i strašnih zmija; a ljepota neistine je poput sunčevog svjetla u zimu, ili svjetla koje udara/pada na kožnu bocu, prepunu crva koji plivaju u octu, i puzavaca najodvratnijeg mirisa.
507. Treba znati kako se svako dobro formira uz pomoć istina, uz čiju pomoć se ‘oblači’, tako da bi bilo različito od bilo kojeg drugog dobra. Stoviše, dobra jedne porodice se grupiraju u svežnjeve, kojima daju pokrov/omotač, ne bi li se međusobno razlikovali. Očigledno je, ako pogledamo sve dijelove ljudskoga tijela, da su sve njegove strukture organizirane na taj način. Razlog što se ista stvar događa i u ljudskom umu je taj što sve u umu neprekidno korespondira sa svim detaljima tijela. Posljedično tome je ljudski um iznutra organiziran od duhovnih supstanci, izvani od prirodnih supstanci te naposlijetku od materije. Um, čiji užici ljubavi su dobri, je iznutra izgrađen od određenih duhovnih supstanci kakve možemo pronaći u raju. Ali um čiji užici su zli je iznutra izgrađen od određenih duhovnih supstanci kakve se pronalaze u paklu. Zloće jednih su sakupljene u svežnjeve uz pomoć neistina, a dobra drugih uz pomoć istina. Pošto se vrste dobra i zla na taj način sakupljaju u svežnjeve, Gospodin kaže da se kukolj treba sakupiti u svežnjeve te zapaliti, baš kao i sve stvari koje krše zakon (ili ‘stvari koje uzrokuju zlo’) (Matej 13:30, 40, 41; Ivan 15:6).
(3) POŠTO JE BOG SÂMA LJUBAV I SÂMA MUDROST, ON JE SÂM ŽIVOT, ILI ŽIVOT SAM U SEBI
508. Čitamo u Ivanu:
‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog; u Njemu je bio Život, i Život je bio svjetlo ljudima.’ Ivan 1:14
509. ‘Bog’ ovdje predstavlja Božansku Ljubav, a ‘Riječ’ predstavlja Božansku Mudrost; a Božanska Mudrost je zaista život, a život je zaista svjetlo koje isijava iz Duhovnog sunca, u čijem središtu je Jehova Bog. Božanska ljubav daje oblik životu, baš kao što vatra oblikuje svjetlo. Vatra posjeduje dvije karakteristike: da gori/gorenja i da sjaji/sjajenja. Njezino gorenje isijava toplinu, njezino sjajenje svjetlo. Na isti način ljubav ima dvije karakteristike; jedna kojoj gorenje vatre korespondira je nešto što djeluje direktno/intimno na čovjekovu volju; druga, kojoj korespondira sjajenje, je nešto što djeluje direktno/intimno na čovjekovo razumijevanje. To je uzrokom čovjekove ljubavi i inteligencije. Jer kako sam rekao nekoliko puta ranije, sunce duhovnog svijeta isijava toplinu koja je u suštini ljubav, i svjetlo koje je u suštini mudrost. Ova dva oblika isijavanja/zračenja padaju/udaraju na svaku stvar u svemiru i na njih intimno djeluju. U slučaju ljudi one djeluju na njihovo razumijevanje i volju, koji su bili stvoreni da mogu primiti ovo zračenje, volja da primi ljubav a razumijevanje da primi mudrost. Iz toga je jasno da čovjekov život počiva u njegovu razumijevanju i da je u skladu sa njegovom mudrošću, i da ga (kao takvoga) oblikuje/modificira ljubav volje.
510 Mi također čitamo u Ivanu:
‘Kao što Otac ima život u Sebi, tako je On dao Sinu da ima život u Sebi.’ Ivan 5:26
511. To znači da, baš kao što samo Božanstvo (Otac/Jehová), Koje je postojalo od vječnosti, ima život u Sebi, isto tako Ljudsko (Sin), kojeg je On prisvojio (assumed) u vremenu, ima život u sebi. Život u sebi je stvarni (very) i jedini život koji omogućava svim anđelima i ljudima da žive. Ljudski um ovo može shvatiti ako uzme u obzir/razmotri svjetlo koje zrači iz sunca prirodnog svijeta. To svjetlo nije kadro biti stvoreno, ali su forme koje ga primaju stvorene; na primjer, oči su napravljene/dizajnirane da u sebe prime svjetlo, i baš je svjetlo koje isijava iz sunca ono što im omogućava vid. Ista stvar je i sa životom, koji je, kako smo rekli prije, svjetlo koje zrači iz sunca duhovnog svijeta; ono nije kadro biti tvoreno, ali ono sa svojom neprestanom radijacijom tako reći obasjava i daje život čovjekovom razumijevanju. Iz ovoga slijedi, – pošto su svjetlo, život i mudrost jedno, mudrost također ne može biti stvorena; a isto je istinito i za vjeru, istinu, ljubav, ljubav prema bližnjem/milosrdnost i dobro. Forme koje ih primaju su stvorene, naime, umovi ljudi i anđela.
512. Neka se stoga svatko pazi da sebe ne uvjeri u to kako živi sam od sebe, ili da je mudar, da vjeruje, voli, percipira istinu, i želi i čini dobro, od sebe. U onoj mjeri u kojoj on sebe uvjeri u takve ideje, u toj mjeri on propada sa svojim umom iz neba prema zemlji, i od duhovnog stvorenja postaje prirodno, čulno i tjelesno stvorenje. Pošto on na taj način zatvara više predjele svoga uma, čineći sebe tako zasljepljenim za sve što ima veze sa Bogom, nebom ili pak crkvom. Sve što on onda eventualno sudi, logički razmišlja ili kaže o ovim stvarima je čista glupost, pošto je on u totalnom mraku; no ipak je takav čovjek istovremeno uvjeren kako je sve to posljedica najveće mudrosti. Jer kada su viši predjeli čovjekova uma, gdje prebiva čisto/istinsko svjetlo života, zatvoreni, onda se otvaraju predjeli uma ispod njih, koji su osvjetljeni jedino sa slabašnim ovozemaljskim svjetlucanjem. To svjetlucanje, nepodržavano od strane svjetla uzvišenih predjela, je zavaravajuće osvjetljenje, pod kojim neistine izgledaju kao istine, a istine kao neistine; razmišljanje od tih neistina izgleda kao mudrost, a razmišljanje od istina kao ludilo/gluparija. Onda čovjek vjeruje za sebe da ima oštrovidnost jednog orla dok u stvari on ne vidi ono što pripada mudrosti više nego što šišmiš vidi na podnevnom svjetlu.
(4) LJUBAV i MUDROST U BOGU ČINE JEDNO
513. Svaki mudri čovjek koji pripada crkvi zna da sve dobro ljubavi (love) i milosrdnosti (charity; ili ‘ljubavi prema bližnjem’) dolazi od Boga, a također i sva istina mudrosti i vjere. Ljudski razlog može vidjeti da je to tako (ili ‘dostupno je ljudskom razumu’), sve dok zna da je izvor ljubavi i mudrosti sunce duhovnoga svijeta, u čijem središtu je Jehova Bog, ili, što je ista stvar, da oni dolaze od Jehove Boga kroz sunce koje Ga okružuje, pošto je toplina koja isijava iz tog sunca u svojoj suštini ljubav, a svjetlo iz njega je u svojoj suštini mudrost. Stoga je jasno kao dan da su ljubav i mudrost u svom izvoru jedno; kao posljedica toga i u Bogu također, pošto je On izvor toga sunca (vidi ‘Ja ću budan sanjati – 131, 139, 143-146’). Sunce prirodnoga svijeta može poslužiti kao primjer za to (literalno: ‘da bi se to demonstriralo’): ono je u sebi čista vatra, čije vatreno svojstvo stvara toplinu a blještavilo njegove vatre stvara svjetlo; tako su ovo dvoje jedno u svome izvoru.
514. No u svojoj radijaciji toplina i svjetlo postaju odvojeni, kako ukazuju stvari (ili ‘kako se vidi po stvarima’) na koje oni djeluju, od kojih neke primaju više topline a neke pak više svjetla. Ovo je posebice istinito u slučaju ljudi, jer u tom slučaju je svjetlo života, koje je u sebi inteligencija, odvojeno od topline života, koja je ljubav. To je zbog toga što osoba mora biti reformirana i duhovno obnovljena/regenerirana, što bi bilo nemoguće ukoliko svjetlo života, što je inteligencija, ne ukazuje što treba željeti i voljeti. Treba, međutim, biti znano da Bog neprestano radi da u osobi poveže ljubav i mudrost, iako on, ako ne gleda u Boga i vjeruje u Njega, neprestano radi na tome da ih rastavi. Stoga, u onoj mjeri u kojoj su ovo dvoje, dobro ljubavi ili ljubav prema bližnjem i istina mudrosti ili vjera, spojeni/povezani u osobi, ta osoba je u toj mjeri Bogu nalik/Božja slika, te je kao takva uzdignuta prema i u nebu gdje anđeli žive. No u suprotnom slučaju, u onoj mjeri u kojoj ovo dvoje rastavljeni u osobi, u toj mjeri osoba postaje Luciferu i Zmaju nalik, te je iz neba bačena na zemlju a onda i u pakao ispod zemlje. Posljedica spajanja/sjedinjenja ovo dvoje je da čovjekovo stanje postaje poput onog u stabla u proljeće, kada je toplina u jednakoj mjeri kombinirana sa svjetlom, što uzrokuje pupanje, cvjetanje i plodonosnost. U suprotnom slučaju, kada su ovo dvoje rastavljeni u čovjeku, njegovo stanje je poput onog u stabla u zimu, kada svjetlo gubi svoju toplinu, a stablo ostane ogoljeno i lišeno sveg svojeg lišća i zelenila.
515. Kada je duhovna toplina, što je ljubav, rastavljena od duhovnog svjetla, što je mudrost, ili, drugim riječima, ljubav prema bližnjem rastavljena od vjere, tada osoba postane poput smrdljive ili trule zemlje, u kojoj se legu crvi; a ako proizvodi grmlje, njihovo lišće je prepuno gusjenica koje ih pojedu. Jer zavodljivosti/mamljenja ljubavi prema sebi, koja su u sebi žudnje, izbijaju, nepripitomljena i neograničena od strane inteligencije, već prije/radije potstaknuta, razmažena i njegovana od nje. Ukratko, razdvajanje ljubavi i mudrosti, ili ljubavi prema bližnjem i vjere, dvije stvari koje Bog neprestano nastoji spojiti u čovjeku, su, da upotrebimo usporedbu, kao lišavanje čovjekova lica crvenila, čime se na njemu stvara smrtno bljedilo; ili oduzimanje bjeloće crvenilu, što čini lice poput goruće baklje. To razdvajanje je također poput uništavanja bračne veze jednoga para, tako da žena (nakon toga) postaje kurva a muž preljubnik. Jer ljubav ili ljubav prema bližnjem nalikuje mužu, a mudrost ili vjera ženi. Njihovo razdvajanje donosi duhovnu prostituciju i bludničenje, što je falisificiranje istine i kvarenje (adulteration) kvalitete dobra.
516. Treba također znati kako postoje tri stupnja ljubavi i mudrosti, a također i tri stupnja života: i ljudski um je oformljen u tri regije/predjela koji korespondiraju sa tim stupnjevima. Život u najvišem predjelu je na svom najvišem nivou/stupnju, u drugom je na manjem stupnju/nivou, a u posljednjem je na najnižem nivou/stupnju. Ti predjeli uma su otvoreni postepeno kako osoba odrasta (vidi ‘Čovjek unutarnji & vanjski – 185’). Posljednji predio, gdje je život na najnižem nivou, se otvara od ranog djetinstva pa sve do dječačke dobi, kada dijete stiče raznorazna znanja. Drugi stupanj, gdje je život na višem nivou/stupnju, se otvara od dječaštva do adolescencije/mladosti, kao rezultat (ili ‘i posljedica je’) razmišljanja baziranog na znanju. Najviši stupanj, gdje je život na najvišem nivou, se otvara od adolescencije/mladenaštva do rane zrelosti i nakon toga; to otvaranje se događa tako što čovjek spoznaje moralne i duhovne istine (ili ‘spoznavanjem moralnih i duhovnih istina’).
517. Treba dalje znati da se savršenstvo života sastoji ne u misli/mišljenju već u percepciji istine na svjetlu istine. Iz toga čovjek može zaključiti koliko su pojedini ljudi (ili ‘ljudski životi’) različiti. Postoje ljudi koji onog trenutka kada čuju istinu percipiraju da je ona istinita; oni su u duhovnom svijetu reprezentirani sa orlovima. Postoje i oni koji ne percipiraju istinu već dolaze do nje zaključivanjem na osnovu argumenata koji su bazirani na pričinama. Ti ljudi su reprezentirani sa pticama pjevicama. Postoje i oni koji vjeruju u istinu na zavjet/zapovijed autoritativnog govornika; takvi su reprezentirani sa svrakama. Postoje i oni koji ne žele baš kao i oni koji ne mogu percipirati istinu, već jedino neistinu. Razlog tome je da takvi ljudi žive u/na zavaravajućem svjetlu, a to svjetlo čini da neistina izgleda kao istina, a istina ili poput nečeg nad glavom što je omotano u guste oblake, ili kao meteor, ili čak kao neistina. Njihovo razmišljanje je reprezentirano sa malim sovama a njihov govor sa sovama vriskalicama. Oni među njima koji su sebe uvjerili u svoja kriva/neistinita vjerovanja ne mogu podnijeti istinu (ili ‘ne žele ni čuti za nju’), i čim bilo kakva istina zakuca na vrata njihovih ušiju, oni se okreću i odbacuju je, baš kao što stomak koji je pre-ispunjen ljutinom/želučanom kiselinom zbog mučnine povraća svoju hranu.
(5) SUŠTINA LJUBAVI JE VOLJETI DRUGE A NE SEBE (ILI ‘VOLJETI DRUGE IZVAN SEBE’), ŽELJETI SJEDINJENJE SA NJIMA/DRUGIMA, I SEBE POSVETITI NJIHOVOJ SREĆI
518. Postoje dvije stvari koje čine Božju suštinu – ljubav i mudrost; ali postoje tri stvari koje čine suštinu Njegove ljubavi – voljeti druge a ne samog sebe, žudnja da se postane jedno sa njima/drugima, te posvećivanje vlastitog života sreći drugih ljudi. Isto troje čine i suštinu Njegove mudrosti, pošto su, kako sam ukazao gore, ljubav i mudrost jedno u Bogu. Ljubav je ona koja želi te stvari, a mudrost ih realizira/ostvaruje (puts into effect).
519. Prva suštinska osnovica/sastavnica ljubavi (essential), voljeti druge a ne samog sebe, se može prepoznati u Božjoj ljubavi prema cijeloj ljudskoj rasi. Zbog toga Bog voli sve što je stvorio, jer sve stvoreno je način/sredstvo koje vodi do krajnjeg cilja, a ako čovjek voli krajnji cilj/svrhu, onda mora voljeti i sredstva koja vode do njega. Svatko i sve u svemiru je u odnosu na Boga ‘ostalo’, pošto su oni konačni a jedini je Bog beskonačan. Božja ljubav izvire i proteže se ne samo na dobre ljude i stvari, već također i na zle ljude i stvari; dosljedno tome, ne samo na ljude i stvari na nebu, već također na ljude i stvari koji su u paklu, ne samo prema Michaelu i Gabrielu, već također i prema Vragu i Sotoni. Jer Bog je svuda, i od vječnosti u vječnost je isti. Također kaže kako On čini da Njegovo sunce sjaji i dobrima i zlima, i kako šalje kišu i pravednima baš kao i nepravednima (Matej 5:45). No greška je zlih ljudi i stvari da su zli, pošto oni ne primaju (u sebe) Božju ljubav kakva ona uistinu jeste, i kakva je u (svom) najunutarnijem dijelu, već onako kakvi sami jesu (prema sebi samima). Oni to čine na isti način kako trn ili kopriva primaju u sebe toplinu od sunca i kišu.
520. Druga suštinska osnovica/sastavnica (essential) Božje ljubavi, želja da se bude jedno sa drugima, se također može prepoznati po Gospodinovom povezivanju sa anđelima nebeskim, sa crkvom na zemlji i svim ljudima koji su u njoj, te sa svakim dobrom i svakom istinom koji sačinjavaju i čine čovjeka i crkvu. Ljubav sama u sebi nije ništa drugo nego želja za sjedinjenjem (ili ‘težnja za povezivanjem’). Stoga je Bog, da bi realizirao/ostvario ovu suštinsku karakteristiku svoje ljubavi, stvorio ljude na Svoju sliku, Sebi nalik, tako da bi se sa njima mogao povezati. Sasvim je jasno iz Gospodinovih riječi, kada kaže da želi biti jedno sa njima, On u njima i oni u Njemu, i da Božja ljubav može biti u njima (Ivan 17:21-23), da Božanska ljubav kao svoj neprestani cilj ima povezivanje/sjedinjenje.
521. Treća suštinska osnovica Božje ljubavi, Osobno posvećivanje (ili ‘posvetiti Sebe’) sreći drugih ljudi, se može prepoznati u vječnom životu, koji je blaženstvo, ushićenje i sreća bez kraja, koje On daje onima koji u sebe primaju Njegovu ljubav. Jer baš kao što je Bog sâma Ljubav, On je također i sâmo blaženstvo. Jer svaka ljubav izdiše/širi izvan sebe jednu auru radosti, a Božanska ljubav izdiše/širi izvan sebe najviše ushićenje, blaženstvo i sreću za navijeke; stoga Bog čini da anđeli i ljudi nakon smrti budu sretni od/iz Njega (= On ih čini sretnima, tj. On im daje sreću), što On čini tako da se povezuje/poveže sa njima.
522. Da je ovo priroda Božanske ljubavi se može doznati iz njezine sfere koja prožima svemir i koja afektira svaku osobu prema kvaliteti njezina uma (ili ‘mentalnoj kvaliteti’). Ta sfera posebice afektira roditelje, jer je baš ona ono što čini da oni toliko vole svoju djecu, koja su drugo do oni sami (who are other than themselves), žele biti jedno sa njima, te posvećuju svoj život njihovoj sreći. Ova sfera Božanske ljubavi afektira ne samo dobre već također i loše ljude; I ne samo ljudska bića već također i životinje i ptice svakojake vrste. Što svaka majka ima na umu nakon što porodi dijete nego da žudi njegovo (ili ‘da mu želi svako’) dobro i da se sjedini sa njime? Koja ptica ima išta drugo u svom umu kada polegne svoje piliće nego da ih ugrije pod svojim krilima te da im poljupcima stavi hranu u kljunove? Dobro se zna da čak zmije i zmije otrovnice vole svoje potomstvo. Ta univerzalna sfera posebice afektira one koji u sebe primaju Ljubav Božju, a ti su oni ljudi koji vjeruju u Boga i vole svoga bližnjega. Ljubav prema bližnjem je u njihovom slučaju slika (image) te ljubavi.
523. Čak i prijateljstvo među onim ljudima koji nisu dobri oponaša takvu ljubav. Za svojim stolom osoba daje svom prijatelju najbolju porciju, grli ga, dodiruje ga i drži mu ruku, te mu obećava svoje prijateljske usluge. Osjećaj privlačnosti i težnje da se druže, kod ljudi koji su slični i koji su istog tipa, ne dolazi od nijednog drugog izvora. Ta ista Božanska sfera djeluje također i na nežive stvari, kao što su stabla ili biljke, no ona to čini kroz sunce ovoga svijeta i njegovu toplinu i svjetlo. Toplina ih prožima izvani, povezuje sebe sa njima, te čini da pupaju, cvjetaju i daju ploda, što korespondira/odgovara životinjskoj sreći. To je rezultat te topline, pošto ona korespondira sa duhovnom toplinom, što je ljubav. Čak i u različitim stvarima mineralnog carstva postoje reprezentacije koje ukazuju na djelovanje ove ljubavi; primjeri (specimens) za to se mogu vidjeti u ‘uzdignuću’ (‘uzdignuće’ = termin koji se koristio u ranoj kemiji za transformaciju elemenata u druge forme, recimo formiranje dijamanta iz ugljika) minerala u korisne oblike i formiranju dragog kamenja.
524. Ovaj opis suštine Božanske ljubavi nam također omogućava uvidjeti i njezinu suprotnost, suštinu vražje ljubavi. Vražja ljubav je ljubav prema sebi, i iako se naziva ljubavlju u sebi nije ništa drugo do mržnja, jer ne voli nikog drugog do samog sebe, te ne želi biti ujedinjena sa drugima za njihovu sreću (ili ‘zbog njihove sreće’), već jedino za svoju vlastitu (ili ‘već jedino zbog svoje vlastite’). Njezina najunutarnija priroda je neprestano nastojanje da se vlada nad svima, da se posjeduje dobro svih ljudi, te naposlijetku da se bude obožavan poput boga. Iz tog razloga stanovnici pakla ne priznaju Boga, već smatraju bogovima one koji su moćniji od drugih; stoga oni imaju niža i viša, manja i veća božanstva, što ovisi o veličini njihove moći. Pošto je tamo srce svake osobe takvo, ono je prožeto mržnjom svojeg vlastitog božanstva; a ono opet onih koji su pod njegovom kontrolom. On na njih gleda kao na beskorisne sluge, sa kojima se uljudno razgovara samo dok ga ovi obožavaju, a istovremeno je bijesno raspaljen protiv drugih, a iznutra u svome srcu i protiv svojih vlastitih sljedbenika. Ljubav prema sebi je posve ista ljubavi među lopovima, koji se međusobno grle kada su u pljački, ali nakon toga svim silama žude ubiti svoje partnere ne bi li im oduzeli sav plijen (ili ‘sve opljačkane stvari’).
525. Ta ljubav je razlog zašto njezine žudnje u paklu, gdje je vladar, izgledaju iz daljine kao raznorazne divlje zvijeri; neke kao lisice ili leopardi, neke kao vukovi i tigrovi, neke kao krokodili i zmije otrovnice. Pustinje u kojima žive se sastoje samo od nakupina kamenja ili čistog šljunka, i ispresjecane su sa močvarama prepunim kreketanja žaba. Iznad njihovih nastambi iznenada prelijeću tužne ptice ispuštajući zvukove slične jadikovki. To su ochim, tziim i iyim koji se spominju u proročkim knjigama Riječi na mjestima gdje se opisuje žudnja da se vlada nad drugima koja izvire iz ljubavi prema sebi (Izaija 13:21; Jeremija 50:39; Psalam 74:14).
(6) OVE KARAKTERISTIKE (ILI ‘SVOJSTVA’) BOŽANSKE LJUBAVI SU BILE RAZLOG ZBOG KOJEG JE STVOREN SVEMIR, A ONE SU I RAZLOG ZAŠTO SE ODRŽAVA U POSTOJANJU (važno!!!)
526. Iscrpna i duboka analiza te ispitivanje ove tri suštinske sastavnice Božanske ljubavi nas može dovesti do toga da uvidimo kako su one bile razlog za stvaranje svemira. Da je prva, naime voljeti drugoga a ne sebe, bila uzrok je jasno iz činjenice da je stvoreni svemir ‘drugo’ nego Bog, baš kao što je svijet drugo nego sunce, i nešto (misli na svijet) na što se Božja ljubav može pružiti (extend) i na čemu može biti prakticirana te na kraju (= na taj način/time) naći svoj mir/spokoj (and so come to rest). U to ime čitamo kako je Bog, nakon što je stvorio nebesa i zemlju, odmarao, što je bilo uzrokom Šabata (Postanak 2:2,3; ‘Sabbath’ = odmor, počinak).
527. Druga suštinka sastavnica Božanske ljubavi, želja da se bude jedno sa njima, je također bila uzrok stvaranja što je jasno iz stvaranja čovjeka na sliku i priliku Božju. Pod time se misli da je čovjek bio stvoren kao forma koja može od Boga primiti ljubav i mudrost, što će reći, postati netko sa kime će Bog Sebe sjediniti/ujediniti, i na taj način i sa svakom ostalom stvari u cijelom svemiru, pošto su one ništa drugo nego sredstvo/način do cilja. Jer biti povezan/sjedinjen sa konačnim uzrokom znači također biti povezan/sjedinjen sa svim posrednim uzrocima. Jasno je iz Knjige o Stvaranju, ili Postanka (1:28-30), da su sve stvari bile stvorene zbog čovjeka.
528. Treća suštinska sastavnica Božanske ljubavi, posvećivanje njihovoj sreći, je također bila uzrokom stvaranja, što se jasno vidi iz anđeoskog neba, koje je osigurano svakom ljudskom biću koje u sebe primi Božju ljubav; svih u tom nebu usrećuje jedino Bog. Ove tri suštinske sastavnice (essentials) Božje ljubavi su također razlog zašto je svemir sačuvan (preserved), pošto je očuvanje neprestano stvaranje, baš kao što je ostanak u postojanju neprestano nastajanje (perpetual coming into existence); a Božanska Ljubav je iz vječnosti u vječnost ista. Kakva je bila pri stvaranju svijeta, takva ostaje sada i u stvorenom svijetu.’
E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 36-46’
529. Da prirodni/čulni čovjek (= čovjek koji razmišlja na osnovu čulne evidencije = čovjek čije razmišljanje je bazirano na onome što mu prikazuju čula), kojeg Židovski narod (zajedno sa svime što mu se događalo kroz povijest) reprezentira, ne spoznaje i ne percipira ove kvalitete Božanstva, a samim time i čovjeka (ovo do sada rečeno/ne razmišlja o do sada rečenom na ukazani način), svjedoči Mojsije (ili ’Mojsijevo pitanje’) koji je, kao jedan od Židova, u svom ne-znanju zapitao: ’Ako dođem k Izraelcima (’Izrael’ u Riječi predstavlja duhovnog čovjeka, a na ovom specifičnom mjestu ’stanje unutarnjeg duhovnog čovjeka u prirodnom čovjeku’) pa im kažem: Bog vaših otaca poslao me k vama, i oni me zapitaju: ’Kako Mu je ime?’, što ću im odgovoriti?’ Izlazak 3:13
530. Iz ovoga se vidi da niti Izrael a bogme ni Mojsije u to vrijeme nisu poznavali Jehovu, jedinog Boga, a posljedično tome nisu poznavali/znali ni Njegove karakteristike/kvalitete [a bez da se po-znaju nečije karakteristike/kvalitete, ovdje Božje, mi tu Osobu ne možemo uistinu voljeti, što je u slučaju Boga prije i naj-više od svega (Marko 12:29,30); u takvom slučaju (misli se na slučaj kada mi NE poznajemo osobu koju TOBOŽE volimo) mi U STVARI ne bi voljeli tu, nama ne-poznatu Osobu, već našu ideju o Njoj/Njemu, a ’to’ što onda obožavamo ili čemu se klanjamo, ’to’ što tako reći proizlazi iz naše vlastite ljubavi kroz vlastitu inteligenciju, jesu proizvodi našega uma, tj. naših ’ruku’ djelo, ili ti ga IDOLI; vidi recimo Levitski Zakonik 19:4; 26:1].
