V

U ONOJ MJERI U KOJOJ ČOVJEK ODBACUJE OD SEBE ZLA

ZATO ŠTO SU GRIJESI, U ISTOJ TOJ MJERI JE ON DUHOVAN I IMA VJERU

42. Vjera i život su različiti jedno od drugog, poput razmišljanja i djelovanja; a kako se razmišljanje odnosi prema razumijevanju a djelovanje prema volji, slijedi da su vjera i život različiti jedno od drugog potput razumijevanja i volje. Onaj koji poznaje razliku među potonjima, također poznaje razliku i među prethodnima; a onaj koji poznaje sjedinjenje među potonjima, također poznaje i sjedinjenje među prethodnima. Iz tog razloga će nešto prije svega biti rečeno o razumijevanju i volji.

43. Čovjek ima dvije sposobnosti, jedna od njih se zove volja a druga razumijevanje. One su međusobno različite, ali su tako stvorene da mogu postati jedno, a kada su jedno, onda se zovu Um. Ljudski um se, onda, sastoji od ove dvije sposobnosti, u kojima je (gdje prebiva) cijeli čovjekov život. Baš kao što se sve stvari u svemiru koje su u skladu sa Božanskim redom odnose prema dobru i istini, tako se sve stvari u čovjeku odnose prema volji i razumijevanju, jer dobro u čovjeku pripada njegovoj volji a istina u njemu njegovu razumijevanju, ove dvije sposobnosti su njihovi spremnici i subjekti. Volja, svih stvari koje imaju veze sa dobrom, a razumijevanje svih stvari koje imaju veze sa istinom. Dobra i istine se u čovjeku ne nalaze nigdje drugdje, a stoga također ni ljubav i vjera, pošto je ljubav od dobra a dobro je od ljubavi, dok je vjera od istine a istina od vjere.

[2]        Od najveće moguće važnosti je da čovjek zna na koji način volja i razumijevanje čine jedan um. Oni čine jedan um na isti način kako dobro i istina čine jedno, jer između volje i razumijevanja postoji vjenčanje slično onome između dobra i istine. Priroda tog vjenčanja je u određenoj mjeri bila ukazana u prethodnom poglavlju, a tome treba nadodati da, baš kako je dobro sâm bitak neke stvari a istina njezino posljedično postojanje*, tako je čovjekova volja sâm bitak njegova života a razumijevanje njegovo posljedično postojanje; jer dobro, koje je od volje, formira sebe u razumijevanju, te se na taj način u određenoj mjeri ukazuje u vidljivom obliku.

*Latinski ‘existere’ = bitak koji je došao u postojanje, tj. suština koja je uzela formu.

44. Bilo je ukazano iznad (poglavlja 27, 28), kako čovjek može znati, misliti i razumijeti mnoge stvari, a ipak ne biti mudar; a pošto je od vjere da čovjek zna i misli, a još više da razumije da je nešto istinito, čovjek može biti čvrsto uvjeren kako ima vjere a da je u stvari uopće nema. Razlog zbog kojeg je on nema, je da je u zlu od života, a zlo od života i istina vjere ni u kojem slučaju ne mogu djelovati kao jedno. Zlo od života uništava istinu vjere, pošto je zlo od života od volje a istina vjere od razumijevanja, a volja vodi razumijevanje te ga prisiljava djelovati u jedinstvu sa sobom. Stoga, ako bilo što od razumijevanja nije u skladu sa voljom, kada je čovjek ostavljen sam sebi i kada razmišlja od svoga zla i svoje ljubavi, on će ili odbaciti od sebe istinu koja je u njegovom razumijevanju, ili će je, krivotvoreći istu, prisiliti na sjedinjenje. Stvari stoje poprilično drugačije kod onih koji su u dobru života. Oni, kada su ostavljeni sami sebi (kada su nasamo sa sobom), razmišljaju od onog što je dobro, i ljube istinu koja je u razumijevanju pošto je u skladu sa dobrom iz kojeg razmišljaju. Na taj način se odvija sjedinjenje vjere i života, koje je poput sjedinjenja između istine i dobra, a obdvaa ta sjedinjenja su poput sjedinjenja između razumijevanja i volje.

45. I ovog onda slijedi kako, u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje od sebe zla zato što su grijesi, u toj istoj mjeri on ima vjere, pošto je u toj mjeri u dobru, kako je bilo ukazano iznad. Ovo se također potvrđuje i sa suprotnom izjavom: naime, onaj koji ne odbacuje od sebe zla zato što su grijesi, nema vjere pošto je u zlu, a zlo iznutra mrzi istinu. Izvani on uistinu može djelovati kao prijatelj istine, te dozvoliti da istina bude u njegovu razumijevanju, čak mu može biti i drago da je ona tamo, ali kada se ono što je vanjsko skloni, što se događa nakon smrti, onda se istina, koju je na ovom svijetu smatrao za prijatelja, najprije odbacuje, zatim negira da je ona uopće istina, da bi je na kraju u potpunosti odbacio od sebe kao nešto odvratno.

46. Vjera opakog čovjeka je intelektualna vjera, u kojoj nema ništa od dobra koje je u volji. Stoga je to mrtva vjera, koja je poput disanja pluća koja nisu oživljena od strane srca. Razumijevanje u stvari korespondira sa plućima a volja sa srcem. Takva vjera je također poput predivne prostitutke, ukrašene sa purpurom i zlatom, koja je iznutra prepuna zloćudnih oboljenja. Prostitutka stoviše korespondira sa krivotvorenjem istine, te dosljedno tome ima to značenje u Riječi. Opet, takva vjera je poput stabla koje ima jako puno lišća ali ne daje ploda, koje vrtlar naposlijetku posiječe. Stablo, štoviše, predstavlja čovjeka, njegovo lišće i cvjetovi istine vjere, a njegovi plodovi dobra ljubavi. No stvari stoje drugačije sa vjerom u razumijevanju u kojoj ima dobra ljubavi. Takva vjera je živa te naliči na disanje pluća koja su oživljena od strane srca; ona je poput predivne žene koja je zbog svoje čestitosti mila svom mužu; ona je poput stabla koje daje ploda.

47. Postoje mnoge istine za koje se čini kako pripadaju samo vjeri; kao, da postoji Bog, da je Gospod, koji je Bog, Iskupitelj i Spasitelj; da postoje nebo i pakao; da postoji život nakon smrti; i mnoge druge za koje se ne kaže da ih treba činiti, već da u njih treba vjerovati. No, te istine koje pripadaju vjeri su također mrtve u čovjeku koji je u utvrđen u zlu, ali žive u čovjeku koji je utvrđen u dobru. Razlog tome je da čovjek koji je utvrđen u dobru ne samo da djeluje ispravno iz svoje volje već on i misli ispravno iz svog razumijevanja, i to ne samo pred drugim ljudima već također i ispred samog sebe (kada je nasamo sa sobom). Stvari stoje sasvim drugačije sa čovjekom koji je utvrđen u zlu.

48. Rekli smo kako te stvari samo izgledaju kao da ekskluzivno pripadaju vjeri. Ali misao u razumijevanju duguje svoj dolazak u postojanje ljubavi koja je u volji, a ta ljubav je bitak misli koja je u razumijevanju, kako je bilo rečeno iznad u pogavlju 43. Jer što god čovjek želi iz svoje ljubavi, on to i želi učiniti, želi misliti, želi razumijeti i želi govoriti; ili, što je ista stvar, što god da čovjek voli iz svoje volje, to on voli činiti, voli misliti, voli razumijeti i govoriti. Štoviše, kada čovjek odbacuje zlo kao grijeh, on je tada u Gospodu, kako je bilo ukazano gore, i Gospod čini sve stvari. Stoga je Gospod rekao onima koji su Ga pitali što im je činiti da njihova djela budu u Bogu:

‘Ovo je djelo Božje, da vjerujete u Onoga Koga je On poslao.’  Ivan 6:28, 29.

Vjerovati u Gospoda se ne sastoji jedino u tome da čovjek vjeruje kako On jest, već također i u životu koji je u skladu sa Njegovom Riječju, kako On naučava na drugim mjestima.

49. Da oni koji su u zlu nemaju vjeru, bez obzira koliko oni zamišljali kako ju imaju, je u više slučajeva bilo ukazano u duhovnom svijetu. Oni su bili dovedeni u nebesku zajednicu iz koje je duhovni princip vjere anđela koji žive u toj zajednici ušao u unutrašnjosti vjere onih koji su tu bili dovedeni; i na taj način su anđeli percipirali da oni u sebi imaju samo prirodni i izvanjski princip vjere a nikako duhovni ili unutarnji princip, tako da su te osobe same priznale da u njima nema ničeg od vjere, te da su u svijetu sebe uvjerili kako se vjerovanje ili pak posjedovanje vjere sastoji u razmišljanju kako je neka stvar istinita, bez obzira na razloge (temelje) takvog razmišljanja. No, vjera onih ljudi koji nisu bili u zlu se ispostavila (percipirala) kao nešto sasvim drugačije.

50. Iz ovih zaključaka se može vidjeti što je duhovna vjera, a što je vjera koja u sebi nije duhovna. Vjera je duhovna sa onima koji ne počinjavaju grijehe; jer oni koji ne počinjavaju grijehe čine dobro ne od sebe već od Gospoda, kako se vidi iz onog što je rečeno u poglavljima 18-31; a uz pomoć takve vjere oni i postaju duhovni. Vjera sa njima je istina. Isto to Gospod naučava u Ivanu:

‘Ovo je sud, svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu nego svjetlo, pošto su njihova djela bila zla. Jer svaki onaj koji čini zlo, mrzi svjetlo, i ne dolazi na svjetlo, da se njegova djela ne bi prekorila. Ali onaj koji čini istinu, taj dolazi na svjetlo, tako da se njegova djela mogu očitovati, da su učinjena u Bogu.’   Ivan 3:19-21.

51. Sve do sada rečeno se potvrđuje sljedećim odlomcima iz Riječi:

‘Dobar čovjek, iz dobre riznice svoga srca iznosi dobro, a zao čovjek, iz zle riznice svoga srca iznosi zlo, jer usta govore onim čega je prepuno srce.’    Luka 6:45; Matej 12:35.

Pod ‘srcem’ se u Riječi misli na čovjekovu volju; a pošto iz nje čovjek misli i govori, onda je rečeno da usta govore onim čega je srce prepuno.

‘Ne ukalja čovjeka ono što na usta ulazi; već… ono što izlazi iz usta, to ukalja čovjeka.’   Matej 15:11, 18.

I ovdje se pod ‘srcem’ podrazumijeva volja.

‘Isus reče u svezi žene koja Mu je sa pomašću oprala noge, da su joj grijesi oprošteni, pošto je jako ljubila. A kasnije je rekao, Tvoja te vjera spasila.’    Luka 7:46-50.

Iz ovog je očigledno da, kada su grijesi oprošteni, što će reći, kada više ne postoje, vjera spašava. Da se ‘sinovima Božjim,’ i ‘rođenima od Boga,’ nazivaju oni koji nisu u propriumu svoje volje, i dosljedno tome u propriumu svoga razumijevanja, što će reći, koji nisu u zlu i proizlazecoj neistini, te da su ti oni koji vjeruju u Gospoda, On Sam naučava u Ivanu 1:12, 13. Za objašnjenje ovog odlomka iz Ivana, vidi iznad poglavlje 17, na kraju.

52. Iz ovih pretpostavki slijedi zaključak, da u čovjeku nema ni zrnce istine više nego što u njemu ima dobra; a dosljedno tome, ni zrnce vjere više nego je u njemu života. Doduše, može u njegovu razumijevanju postojati misao kako je neka stvar takva (istinita), ali ne i spoznavanje te potvrđivanje koje pripada vjeri, osim ako se čovjek sa time ne slaže u svojoj volji. Prema tome vjera i čovjekov život hodaju korak uz korak. Iz svega ovoga je sada očigledno da u onoj mjeri u kojoj čovjek od sebe odbacuje zla zato što su grijesi, u istoj toj mjeri je on duhovan i ima vjeru.