Bertha Dudde – Autobiografija

Objave ‘Unutarnje Riječi’ dobivam i zapisujem od dana 15. lipnja 1937. godine. Da bih ispunila želje mnogih svojih prijatelja ja ću vam (ovdje) dati opis svoga zemaljskog života, kratko objašnjenje o onome što sam na duhovan način primila, kao i moje vlastite osjećaje u svezi svega toga.

Rođena sam 1. travnja 1891. godine u Liegnitzu u Šleziji, današnja Poljska, kao druga kćer jednog umjetničkog slikara. Djetinjstvo sam u svom roditeljskom domu uz svojih šestoro sestara proživjela harmonično. Egzistencijalne nevolje sam upoznala vrlo rano. Mojim roditeljima je trebao novac tako da sam svoju sklonost ka šivenju iskoristila ne bi li bila od koristi svojoj obitelji. No i pored toga su roditelji imali novčanih problema, a time i brige, tako da sam se sve do nedavno trudila pomoći svojoj obitelji.

Moji roditelji su bili različitih vjeroispovijesti. Otac je bio protestant, a majka katolkinja. Mi djeca smo bili odgajani u katoličkoj veri, ali na nas nitko nije vršio pritisak ili nas pak prisiljavao da slijedimo crkvene običaje/rituale, tako da je kasnije svaki od nas mogao sam za sebe i u potpunoj slobodi odlučivati o svojoj vjerskoj pripadnosti.

Ja osobno (je)sam bila religiozna, ali doktrinu katoličkog sistema nisam mogla prihvatiti, iako sam poštivala crkvu. Jednostavno nisam mogla na van (ili ‘izvana’) zastupati nešto što moja unutrašnja savjest nije prihvaćala s potpunim uvjerenjem. Tako sam prestala odlaziti u crkvu, od propovijedi sam čula samo malo i nisam imala nikakvo poznavanje Biblije (ili ‘znanje o Bibliji’). Nisam čitala nikakvu religijsku ili pak naučnu literaturu i nisam se priključila nekoj drugoj (religijskoj) grupi ili religijskoj sekti.

Tko poznaje katolički oblik vjere, zna u kakve sve nevolje/muke zapadne čovjek sa svojom savjesti ako se je želi osloboditi. Ja također od toga nisam bila pošteđena. Ali u meni je ostalo pitanje: što i gdje je ono što je ispravno (ili ‘što je Istina, i gdje je čovjek može pronaći’)?

Često bih dok sam molila Gospodovu molitvu (‘Oče Naš’) preklinjala Gospoda da mi dozvoli pronaći Njegovo kraljevstvo. Ova molitva se ispunila (ili ‘na ovu molitvu sam dobila odgovor’) 15. lipnja 1937. godine. Molila sam se tiho i osluškivala svoju unutrašnjost – bila sam skroz mirna – u takvom stanju sam se često nalazila, jer me prilikom toga uvijek obuzimao čudesan mir, i misli koje su mi pritom dolazile – u predjelu srca, ne u glavi – su mi pružale utjehu i davale snagu.

(Tada) još nisam znala da su mi te misli bile ´dane´ (ili ‘da te misli nisu moje’), sve dok u jednom čudnom/neobičnom snu nisam iskusila/doživjela nešto, što se kasnije ispostavilo/ukazalo kao Istina, što me ponukalo zapisivati te `misli’.

Tako mi je jednog određenog dana, dok sam osluškivala svoju unutrašnjost, jasno i glasno došao niz riječi, koje sam zapisala. To je bila prva poruka koju sam zapisala i ona je započinjala ovako: ‘U početku bijaše Riječ! Te Deum (= početna riječ himne ‘Te Deum laudamus’), tj. ‘Tebe Bože slavimo. Stvoritelju Neba i Zemlje!’ 

A onda su se pojavile sumnje: ‘Da li si to sama od sebe napisala?’ Ukratko, hrvala sam se, molila se i vodila mnoge unutarnje borbe, ali uvijek su riječi iznova nadolazile poput rijeke, poput velikog toka mudrosti pred kojim sam drhtala.  A onda me Sam Bog oslobodio sumnji, On mi je odgovorio i prepoznala sam Njega u Njegovoj Riječi kao našeg Oca. Moja vjera je rasla, sumnje su postajale sve manje (ili ‘nestajale’), a ja sam primala (objave) i zapisivala (ih) svakodnevno.

Sadržaj zapisanog nadilazio je moje znanje. Izrazi, koje nisam nikad čula ili pak o njima čitala, čudni pojmovi na stranom jeziku, naučni pojmovi kao i upute su mi nezaustavljivo pritjecale. A povrh svega ljubavne izjave Oca Nebeskog kakve još nikad nisam čula a koje, na kraju krajeva, daju utočište (duši) i objašnjavaju (ili ‘bacaju svjetlo na’) sva pitanja o našim životima i smislu našeg postojanja.

Te ‘Riječi’ mi dolaze (ili ‘prijem Riječi se odvija’) na slijedeći način: nakon unutarnje (ili ‘iskrene’) molitve i kratke koncentracije, osluškujem prema unutra (ili ‘svoje unutarnje ja’). Tamo se tada javljaju jasno izražene misli/ideje, a riječi, jedna po jedna, jasno teku – uvijek tri ili četiri odjednom, slično radio priopćenju ili meteorološkom izvještaju, i to polako tako da sa lakoćom mogu pratiti i zapisivati jedan dio rečenice za drugim.

Riječi zapisujem stenografski, kao po diktatu, bez da mislima ili konstruktivno sudjelujem u tome. Pritom nisam ni u kakvom stanju transa; osim toga, ja (sama) ne oblikujem (te) rečenice, nego mi riječi na izvjestan način priskaču (jedna po jedna), bez da prilikom pisanja obuhvaćam značenje (ili ‘kontekst’) zapisanog.

Danima poslije toga, ili čak tjednima, taj stenogram prenosim u čisti zapis, bez da ga prije toga pročitam, riječ po riječ, bez mijenjanja ili ´poboljšavanja´ jednog jedinog sloga, a ni u kojem slučaju ne obrađujući smisao rečenog niti ga stilizirajući. Trajanje jednog takvog diktata iznosi oko pola sata. Izričito bih naglasila da taj proces ne nastaje kao proizvod bilo kakvog pritiska/prisile, niti se događa u ekstatičnom stanju (ili ‘niti sam ja za vrijeme tog procesa u ekstatičnom stanju’). Sve se to događa trezveno i jednostavno, bez ikakvog uzbuđenja ili utjecaja moje vlastite volje. U bilo koje doba mogu prekinuti objavu, te je nakon deset sati ili dana usred prekinute rečenice jednostavno nastaviti. Bez da sam ranije mi dano (ili ‘diktirano’) pročitala, objava mi ponovno biva tečno diktirana u pero. 

Volja mi je dakle oslobođena od bilo kakve prisile – ono šta ja želim je služiti Bogu i činiti ono što Njegova Sveta Volja zahtjeva od mene.

Mogu u svoj istini izjaviti da sam do ove Istine bila ‘vođena’, i da su mi (svi ti) koncepti (ili ‘pojmovi’) u potpunosti bili i morali biti strani. Tek godinama poslije sam pronašla potvrdu onog što sam primila, kada sam upoznala zapise štajerskog mistika Jakoba Lorbera. Nemoguće je pojmiti moju radost prilikom čitanja velikih Lorberovih djela, ‘Velikog Ivanovog Evanđelja’ i ‘Isusove mladosti’. Tek tada sam (do)znala da je i drugim ljudima bila dana Riječ Gospodnja, da je Bog –Gospod, u svim razdobljima/vremenima pričao Svojoj djeci i da će i ubuduće nastaviti pričati, jer beskrajna Očeva ljubav i milost ni ne može drugačije.

U Lorberovim zapisima/knjigama sam otkrila (ili ‘pronašla’) isto ono što je i meni bilo dano. Često nisam razumjela riječ koja bi mi došla, međutim Nebeski Otac mi je u Svojoj ljubavi davao i objašnjenja. Bilo je i čudesnih događaja, koje je pojedinačno sada nemoguće navesti, ali koji svjedoče o nezamislivoj poniznosti i očinskoj blagosti.

U nedostatku sveukupnog obrazovanja uvijek sam se smatrala ne-ispisanom stranicom. Nedostatak novca i vremena su me sprečavali da čitam dobre knjige kao i da posjećujem predavanja/izlaganja. Znala sam samo za naporan rad od ranog jutra do kasno uveče. I pored toga sam svakodnevno primala slasne obroke duhovnog dobra, bez da sam uopće znala za koga sam to primala.

Baš moje nepoznavanje Biblije i Katoličke doktrine mi je omogućilo da prihvatim Riječ Odozgo bez ikakva otpora. Moje iskustvo me uči kako je ozbiljan Katolik ili Protestant čije je znanje ukorijenjeno u dogmatskim teorijama previše vezan za njihovu dogmu da bi prihvatio i prigrlio Božanske objave bez otpora.

Međutim, ipak postoje naučnici na više fakulteta, koji sa pojačanim zanimanjem najozbiljnije diskutiraju ova Božanska učenja. Ne samo da ih interesiraju neoboriva objašnjenja nastanka materije kao i njenog mogućeg razlaganja, već i nastanak pogrešnih učenja i raznih religijskih sistema i vjeroispovijesti. U porukama koje sam primila je pokazano u čemu se sastoje te pogreške, i od svih se zahtjeva skretanje pažnje na svako od tih pogrešnih učenja, kad god se za to pruži prilika. 

Ali, svakome je ostavljeno na slobodu da prihvati ili pak ne prihvati u svoje srce Gospodovu Riječ. Ali onome koji je razumio duh tih Očevih Riječi, a ne djeluje u skladu s njima, taj samo povećava razmak između sebe i našeg Oca Nebeskog. Kada ne slijedi riječi opomene Ljubavi on se time neizbježno postavlja pod Zakon. A u istoj toj mjeri, u kojoj ne bude poštovao Božje zapovijedi ljubavi, će izgubiti i Božju Milost.  

Božjom milošću se ljudima iznova daje Evanđelje, i prilično ozbiljno im je skrenuta pažnja na (ili ‘koje naglašava koja je’) svrhu/cilj ljudskog postojanja. Jer milostiva Ljubav Božja želi spasiti sve one koji se još mogu spasiti prije nego što dođe preokret – a on sigurno dolazi (ili ‘a on će zasigurno doći’)! Vrijeme koje su svi vidovnjaci i proroci svih vremena najavljivali – Posljednje vrijeme (´die Endzeit´) – je započelo (ili ‘je sada ovdje’)!

Prema mojim zapisima (ili ‘objavama’), Gospod ne pravi razliku među Svojom djecom – ‘Priđite Mi svi’ – glasi Njegov zov. Blago onome koji sluša (obraća pažnju na) Njegove riječi (ili ‘koji čuje Njegov poziv’) i koji Ga slijedi. Bog voli Svoju djecu, On ih sve želi usrećiti – pa čak i ako ona ne žele znati išta o Njemu.

Zapisano: 22. 11. 1953.

Potpisano: Bertha Dudde