Bijeli i crni kruh

Prehrana vojnika u starom Rimu se sastojala od golih zrna pšenice. Svaki vojnik je svakodnevno dobijao svoju porciju pšenice, koju je nosio uza se u jednom od džepova. Tokom beskrajnih marševa vojnici su zrnevlje žvakali polako i temeljito. Ako bi trebali krenuti u akciju, vojnik je u svakom trenutku bio nahranjen i nenadmašan u vještinama i izdržljvosti. Uz vodu nije dobijao ništa vrijedno spomena, inače bi o tome pisali rimski kroničari. Riječ ‘prehrana’ odnosila se jednostavno na ‘stvar sa pšenicom’ (res frumentaria).

Na osnovu ovog izvještaja vidimo da je zrno pšenice, u stvari, potpuna hrana, što znači da se samo od nje može živjeti. Od te čudotvorne hrane danas se dobija bijelo brašno i peče bijeli kruh. Možda ljudi misle da su, praveći bijelo brašno, još ‘usavršili’ taj savršeni Božji dar? Vidjet ćemo u čemu se još sastoji vrijednost zrna pšenice.

Svi vrijedni sastojci pšeničnog zrna nalaze se u mekinjama i klici. Unutrašnji dio, od kojeg se dobija bijelo brašno, sadrži takoreći samo škrob. Taj škrob bi mogao poslužiti za spravljanje dobrog ljepila, ali ako se uzima kao hrana, tijelo je opljačkano i obmanuto, krv postaje kisela, a organi opterećeni sa sluzi i otpadnim tvarima. Nije, dakle, čudo da se klice bolesti u to mogu dobro primiti.

Bijelo brašno se najčešće i dodatno bijeli. Otrovnoj supstanci koja se za to upotrebljava pridružuju se i različiti otrovi za konzerviranje. Kad se ono ispeče – za što je potrebna prilična količina kuhinjske soli, a visoka temperatura uništi i zadnje tragove prirodnih hranjivih vrijednosti, takav proizvod nazivamo bijelim kruhom, ‘prioritetnom hranom’ za ljude, nasuprot mekinjama i klicama, koje se najvećim dijelom koriste kao stočna hrana. Tko redovno kupuje takav kruh ili pecivo od bijelog brašna trebao bi uz to odmah uračunati i troškove stomatologa i doktora. Nema što – skup kruh, skup užitak, prava pravcata prevara.

Bijeli kruh važi čak kao posebno prioritetna, specijalna hrana za bolesne i starije osobe, čak i u obliku dvopeka pošto je kao takav, navodno, neuporedivo lakše probavljiv! U domovima i bolnicama bijeli kruh se puno koristi i uz polubijeli kruh koji je, uz kruh na seljački način i razne tjestenine, skoro u istoj mjeri štetan. Jedan mlinar mi je rekao da čak i u polubijelom kruhu više nema ni traga od mekinja ili klica. Seljaci ne znaju da u stvari jedu obezvrijeđen kruh, a da ono najbolje bacaju svinjama i stoci. Ništa, ipak, ne nadilazi čovjekovu inteligenciju, jer on doslovno uzgaja, tovi bolest u vlastitom tijelu. Čak se očekuje da se to pozdravi – zbog požude za zaradom ili nedovoljne obavještenosti javnosti? Pošto je bijelo brašno neograničeno trajno za skladištenje, tvorci zarade su za tu ‘karakteristiku’ pripremili dovoljno propagande.

Sljedeće nas podsjeća na smijuriju: poznato je da su žitarice jako bogate vitaminima, naročito vitaminima B-kompleksa, koji je nezamjenjiv kao hrana za živce. Da bi proizveli najtraženije brašno (četiri petine) – bijelo i polubijelo, zadatak mlinskih radnika je da, s mekinjama i klicama, iz brašna izvade sve vitamine. Neki pekari su shvatili da se na taj način brašno obezvrijeđuje, pa su od svojih mlinara zatražili da umjesto tih prirodnih, brašnu dodaju umjetne vitamine, a djelimično i umjetne mineralne tvari. Dodavanjem toga, uz još neke neslavne aditive, nastaje takozvani obogaćeni kruh. To zvuči jako primamljivo, ali obezvrijeđivanje brašna je ipak zločin, koji se ne može popraviti čak ni ako bismo brašnu ponovo dodali tih tridesetak oduzetih mineralnih tvari, jer su sve te ‘obogaćujuće’ tvari sintetičkog i anogranskog porijekla, bez enzima i života, što znači da im se naši organi nikada ne mogu prilagoditi, niti se s njima u stanicama tijela mogu stvarati kemijski spojevi. Ove činjenice potvrđuju rezultati s američkih podmornica iz vremena drugog svjetskog rata, kada se mornari oboljeli od skorbuta (akutno pomajkanje vitamina C) nisu mogli izlječiti, niti sačuvati od skorbuta dodavanjem u hranu različitih vitamina, nego jedino hranom bogatom prirodnim vitaminima.

Crni kruh ili kruh od punog zrna je, doduše, znatno zdraviji od bijelog kruha, ali se ipak ne može posmatrati kao potpuna, punovrijedna hrana. Budući da se pečenjem uništavaju svi postojeći enzimi, on spada u kategoriju kuhanih jela. Ljudi koji pate od reumatizma i artritisa, takav bi kruh čak trebali potpuno isključiti iz svoje prehrane, što se odnosi i na korpuletne osobe. Židovi su u staro doba pravili jedino zdrav kruh od punog zrna tako što su tijesto tanko razvlačili valjkom i ostavljali da se suši na suncu. Kad razmislimo da se u 80% slučajeva troši bijeli kruh, mi već vidimo koliko je potrebno obavijestiti javnost. Jedan stručnjak je, spominjući podatak da bijeli kruh troši 80% potrošača, izjavio da bolje stojeći ljudi, a i doktori više troše tamnije vrste kruha  nego upravo siromašni i bolesni, kao i neobavještene mase. Kao što smo ranije napomenuli, bijeli kruh je jedan od uzroka kasnijeg srčanog infarkta, a kako možemo zaključiti, i žučnih kamenaca, jer se suvišne količine uglikohidrata pretvaraju u masti, a time i u kolesterol koji, kao što je poznato, sužava i zatvara arterije. Žučni kamenci se najvećim dijelom sastoje od kolesterola.

            Ernst Günter ‘Živjeti bez bolesti – 10’

(knjiga je do 1996 doživjela 21 izdanje na Njemačkom jeziku!)