Pastiri-idoli…  istinski jaganjci Božji – Božji glasovi… novi proroci (Ezekijel 34)

‘I njihovom krivnjom pogrđuje se ime Božje među narodima (Rimljanima 2:24).’ Da. Pogrđuje se. Jer Božji neprijatelji upiru prstom, da izazovu prezir narodâ, u sluge Božje koji su previše grešni ili previše nesavršeni, lijeni, mlaki, bez prave vjere. Uistinu, više je vjere u jaganjcima nego u većine pastira, koji su svoju službu učinili zanatom; više im nije kraljevsko poslanje. Da. Pogrđuje se, jer preokrenuvši zapažanje pogana prvih stoljeća o katoličkim svećenicima, koje je bilo sposobno obratiti ih ka Kristu, ‘gle kako se ljube među sobom i kako su njihovi svećenici savršeni’ (Ivan 13:35), sada većina, pa i među revnim katolicima, kaže, ili kaže u nutrini svoga srca: ‘Gledaj kakvi su svećenici! Gori od nas. Kad bi doista bili službenici jednoga Boga, Bog ne bi dopustio tih sablazni’. I zaključuju: ‘Stoga vjerujem (ili počinjem vjerovati) da bog što ga propovijedaju ne postoji, ne postoji život, ne postoje sakramenti…’ I eto smrti vjere, Milosti, Života.

Ali Bog postoji. I uzima pogane. One što ih bahati službenici Božji – bahati i grešni, zao primjer malenim jaganjcima – preziru, protiv kojih se bore, koje progone jer se njima, bahatim i nesavršenim pastirima-idolima čini da nije pravedno da neki jaganjac smije znati ono što oni ne znaju, znati izravno od Boga. Pastiri-idoli (Ezekijel 34) jaganjaca ne zaslužuju čuti presveti Glas, jer se njima čini da nije točno da neki jaganjac može biti ‘glas Božji’ i stoga nastavljati objavu (Ivan 14:25, 26; 16:13-15).

Uzima pogane. Nazovimo tako one koji nisu službenici Božji, koji nisu ‘čuvari Objave, Mudrosti’, koji nisu oni što ‘zatvaraju vrata Kraljevstva malenima u lice, i ne ulaze u njega oni i ne puštaju ući u njega’ (Matej 23:13). Uzima ih, te koji učeni preziru, progone i osuđuju, i stavlja ih usred masa koje više ne vide, ne znaju, ne vjeruju jasno, i čini ih svojim ‘glasnicima’. Onako kako je rečeno u proročanskom pslamu nad kojim se doktori uzalud muče: ‘Drži riječ Gospodin moj. Radosni glasnici (proroci i anđeli) viču: ‘mnogo vojske.’       Psalam 68

Ta ‘mnoga vojska’, od Boga obećana po prorocima i duhovima onima što ih opsjedaju neprijatelji Boga i njegove djece, slična ‘blagotvornoj kiši za baštinu Gospodinovu’ – kiši koja krijepi, glasu koji jača, riječ radosne vijesti koja tješi – jest vojska ‘glasova’. ‘Glasova’ koji će uvijek govoriti u ime Boga, onoga Boga Koji će – obećao je i drži Svoju riječ – davati Svoju riječ, Svoju uvijek Blagu Vijest, onima koji nastavljaju Krista, vječnu Riječ i Učitelja.

Glasovi, oni koji stoje na gori, na Božjoj gori, na pretiloj gori s mnogo vrhunaca, na kojoj se Gospodinu sviđa stanovati usred Svojih skrivenih slugu. Samo On zna što su oni, a oni Ga ljube kako samo oni, puni Njega, znaju ljubiti. Glasovi, oni koji sačinjavaju trijumfalnu kočiju Božju, blistavu od ljubavi.

Zar se čudite da ‘glasovi’ postoje? I da su mnogobrojni? Zar nije rečeno u Psalmu, učenima nejasnom ali ne i Meni? I zar nije rečeno da ‘ima na tisuće onih koji kliču i Gospodin je usred njih’ (Psalam 68:18)? To su glasovi proroka svakoga vremena. To su one duše koje su glasovi Božji po svome primjeru, ako ne po riječi. To su sveci, odabranici zemlje, već rajske duše razasute po Zemlji da svjedoče za Boga. To su ‘maleni Benjamini u zanosu duše’ (Matej 11:25; Luka 10:21). Uzalud ih gaze zvijeri tršćaka i stada i ih bivola htjela isključiti, njih koji su iskušani kao srebro.

Oni, novi proroci, glasnici Riječi, njezini nastavljači u širenju Radosne vijesti, novi evanđelisti – ne stoga što sastavljaju neko novo evanđelje, nego stoga što pomažu da se jasno vidi otajstvo Kristovog Evanđelja, a Pavao iz Tarza jedan je od prvih tih novih evanđelista – oni sada unaprijed čine pratnju Gospodinu Koji se pokazuje od strane istoka i daje im glas Svoje silne moći, Gospodinu Koji se očituje, sjajnomu Božanskome Suncu što se diže od istoka i trči ka zapadu po svome svemiru, i koji će kličući sa serafima praviti zbor u završnom času u istini svoje nadnaravne naravi – ne kao pogani kakvima ih premnogi smatraju, nego kao izabrani narod izabranoga naroda – pjevajući svoj ‘Veliča duša moja Gospodina… Koji je svratio pogled na nas malene… i velike stvari učinio nama Onaj koji je moguć.’  Luka 1:46-55

Od Gospodina Isusa Krista (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac, dna. 17 Siječnja 1948, u viziji primila i u svoju knjigu ‘Pouke na temelju Pavlove Poslanice Rimljanima – 2’, zapisala Marija Valtorta