Ljubav prema bližnjem i ljubav prema svijetu – Nebeske Tajne
7366. Gore je bilo rečeno/napomenuto kako ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu u čovjeku čine pakao. Sada (još) treba ukazati na prirodu tih ljubavi, sa ciljem da bi čovjek mogao (sa)znati da li njime vladaju te (dvije) vrste ljubavi, i posljedično tome da (bi saznao da) li u sebi nosi pakao ili raj; jer osoba ima u sebi ili raj ili pakao. Gospodin naučava u Luki 17:21 da je Kraljevstvo Božje u (= da se nalazi u) čovjeku; prema tome je i pakao također u čovjeku.
7367. Ljubav prema sebi vlada u čovjeku, što će reći, čovjek je uronjen u samo-ljublje (ili ‘on je u samo-ljubavi), kada u onome što misli i čini ne mari za svog bližnjeg, prema tome (ili ‘isto tako ni’) za narod (public = opće dobro), još manje za Gospodina, već jedino za sebe i svoje (= one koji mu pripadaju). Posljedično tome, ta ljubav vlada kada on čini sve iz vlastite ili pak iz koristi za nekog od svojih poznanika ili rodbine; a ako čovjek i čini nešto za narod (public = opće dobro) i za svog bližnjeg, to je samo sa ciljem da bi ga drugi mogli vidjeti da to čini.
7368. Rečeno je ‘za sebe i svoje (= one koji mu pripadaju)’, pošto on sa njima, i oni sa njime, čine jedno. Baš kao kad netko čini nešto zbog svoje žene, svoje djece, unučadi, zetova i snaha, on to čini sebi u korist (= zbog vlastite koristi) pošto su oni njegovi. Isto važi i za onog koji čini te stvari zbog druge rodbine, i zbog prijatelja koji su slične/sličnih afiniteta u ljubavi (= koji su mu naklonjeni) i koji su tim putem (= na taj način) povezani sa njime. Jer takvom povezanošću oni čine jedno sa njime, što će reći, vide sebe vezane za njega, i njega sa njima (ili ‘vide sebe u njemu, i njega u njima’).
7369. U onoj mjeri u kojoj je čovjek uronjen u samo-ljubav, u toj istoj mjeri se on udaljava od ljubavi prema bližnjem; posljedično tome, u onoj mjeri u kojoj je čovjek uronjen u ljubav prema sebi, u toj istoj mjeri se on udaljava od neba, jer nebo je ispunjeno ljubavlju prema bližnjem (ili ‘jer na nebu je ljubav prema bližnjem’). Iz ovog također slijedi da, u onoj mjeri u kojoj je čovjek uronjen u samo-ljubav, u toj istoj mjeri je on u paklu, jer pakao je ispunjen sa samo-ljubavlju (ili ‘jer u paklu je ljubav prema sebi’).
7370. Čovjek je u samo-ljubavi koji prezire svog bližnjeg u usporedbi sa sobom, i koji smatra svog bližnjeg za neprijatelja ako se on ne odnosi prema njemu sa naklonošću i ako ga ne poštuje. Još dublje je uronjen u samo-ljubav stoga onaj koji mrzi i progoni svog bližnjeg; a čak još više je uronjen onaj koji izgara za osvetom protiv bližnjeg i koji žudi za njegovim uništenjem. Ljudi poput ovih na kraju vole bijesniti na svog bližnjeg; a isti, ako su također i preljubnici, onda postaju okrutni.
7371. Užitak kojeg takvi ljudi uživaju/percipiraju u tim stvarima je užitak koji pripada samo-ljubavi; a taj užitak u čovjeku je pakleni užitak. Sve što čovjek čini u skladu sa svojom ljubavi je užitak, pa se prema tome po tom užitku može također doznati i priroda čovjekove ljubavi.
7372. Stavovi spomenuti u 7370 služe kao znakovi pomoću kojih prepoznajemo tko je stvarno uronjen u samo-ljubav. Kako ljudi izgledaju vanjštine što se tiče, bez obzira da li su ponosni/uobraženi ili skromni, je beznačajno. Jer oni su takvi u unutarnjem čovjeku, koji je u većine današnjih ljudi skriven, dok je izvanjski čovjek naučen prikazivati ponašanje koje izražava njegovu ljubav prema narodu i bližnjem, stoga suprotnostim stvarima, i to također iz sebičnih i svjetovnih razloga.
7373. Međutim, ljubav prema svijetu vlada u čovjeku, što će reći, čovjek je uronjen u ljubav prema svijetu, kada u onome što misli i čini ne gleda na ništa drugo i kada su mu namjere usmjerene jedino ka postizavanju zarade, i ne brine se da li bi pri tome mogao povrijediti bližnjeg ili narod (= zajednicu).
7374. Ljudi koji su uronjeni u ljubav prema svijetu (ili ‘kojima vlada ljubav prema svijetu’) su oni ljudi koji uz pomoć raznih vještina žele zgrnuti dobro (ili ‘doći u posjed dobra’) koje pripada drugim ljudima, a još više (su u tu ljubav uronjeni) oni koji to čine uz pomoć prevare i obmane. Oni koji su uronjeni u tu ljubav zavide drugima na njihovom dobru/imovini i žude za njime/njom; i u onoj mjeri u kojoj nemaju strah od zakona, oni im ta dobra oduzimaju, čak i pljačkom.
7375. Te dvije vrste ljubavi rastu (= se povećavaju) u onoj mjeri u kojoj su pred njih postavljena ograničenja oslabljena, i u onoj mjeri u kojoj se čovjek sa njima zanese (ili ‘u onoj mjeri u kojoj ponesu čovjeka’). I naposlijetku se one povećaju preko svake mjere, tako da ne samo da ljudi žele vladati nad svime u svom kraljevstvu, već također i nad svime izvan njega, čak do krajeva zemlje. Zaista, kada se ograničenja koja su postavljena ispred tih ljubavi oslabe te ljubavi se uzdižu čak do Boga Svemira, što će reći, do te mjere da se ljudi koji su uronjeni u te ljubavi žele popeti na prijestolje Božje, gdje žele da ih drugi obožavaju kao/umjesto Samog Boga. Njihova žudnja je u skladu sa sljedećim riječima iz Izaije koje se tiču Lucifera, pod kojim se (na ovom mjestu) misli na one koji su uronjeni u te ljubavi i koji se zovu ‘Babilon’:
‘U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori, na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Svevišnjemu. A ipak, bit ćeš srušen u Podzemlje, u dubine provalije!’ Izaija 14:13-15
7376. Iz svega ovoga se sada može vidjeti da su te dvije ljubavi izvor/uzrok svih zala, jer one su sasvim suprotne ljubavi prema bližnjem i ljubavi prema Bogu. U skladu sa time one su sasvim suprotne nebu, gdje vladaju ljubav prema Gospodinu i ljubav prema bližnjem. Posljedično tome, ove dvije ljubavi – ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu – su ono što sačinjava pakao u osobi; jer ove dvije ljubavi vladaju u paklu.
7377. Ali ljudi nisu uronjeni/utonuli u te dvije ljubavi ako teže važnim pozicijama ne zbog sebičnih razloga već zbog dobrobiti svoje zemlje, ili ako teže bogatstvu ne zbog njega samog već zbog toga da bi imali ono što je nužno u životu i za sebe a i za one koji o njima ovise, i zbog korisne službe, što im pruža zadovoljstvo u tome što su bogati. Važne pozicije i bogatstvo kod tih ljudi su sredstva za činjenje dobra.
***
7488. Iz svega što je bilo rečeno o ljubavi prema sebi (= samo-ljublju) i ljubavi prema svijetu, je očigledno da su te dvije ljubavi korijen svih zala (ili ‘da iz njih izvire svako zlo’); a pošto su korijen svih zala one su također i izvor svih neistina. I obratno, ljubav prema Gospodinu i ljubav prema bližnjem su izvor svih oblika dobra; a pošto su izvor svih oblika dobra one su također i izvor svih istina.
7489. S obzirom da stvari ovako stoje, očigledno je da čovjek, u onoj mjeri u kojoj ga pokreće samo-ljubav i ljubav prema svijetu, nije pokrenut sa ljubavlju (ili ‘nije u ljubavi’) prema bližnjem, a još manje sa ljubavlju (ili ‘u ljubavi’) prema Gospodinu. Jer prethodne dvije ljubavi su suprotne/protivne ovim potonjima.
7490. Isto tako je očigledno da u onoj mjeri u kojoj je čovjek pokrenut sa samo-ljubljem i ljubavlju prema svijetu (= u onoj mjeri u kojoj se on nalazi u tim ljubavima = u onoj mjeri u kojoj one u njemu vladaju), u toj istoj mjeri on nije svjestan ljubavi prema bližnjem (= u toj istoj mjeri ne zna što je ljubav prema bližnjem), sve dok na kraju čovjek više i ne zna da takva ljubav uopće postoji. Takav čovjek je također u istoj mjeri ne-svjestan vjere (= u toj istoj mjeri on ne zna što je vjera), sve dok na kraju više ne zna da li je vjera bilo što (till at length he is unaware of its being anything at all). On također u istoj mjeri nije svjestan ni što znači savjest, dok naposlijetku više ne bude svjestan da tako nešto uopće postoji. Zaista, on u toj istoj mjeri nema svjesnosti o tome što je duhovno, i stoga o tome što je nebeski život. Očigledno je, naposlijetku, da on nema vjeru u postojanje neba ili pakla, a posljedično tome ni vjeru u život nakon smrti. To su stvari koje sa sobom donose ljubav prema sebi i svijetu kada vladaju u čovjeku.
7491. Dobro nebeske ljubavi i istina vjere koja prati tu ljubav neprestano utječu (u čovjeka) od/iz Gospodina; ali gdje ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu vladaju one nisu primljene. Kod onih u kojih te ljubavi vladaju – što će reći, neprestano prožimaju njihovo razmišljanje, postoje kao krajnji cilj, okupiraju njihovu volju, i sačinjavaju njihov život – dobrota i istina koje utječu od/iz Gospodina su ili odbačene, ili uništene ili pak izopačene.
7492. Oni koji ih odbacuju se prema dobru ljubavi i istinama vjere odnose sa odvratnošću i sa prezirom. Oni, međutim, koji ih uništavaju ne priznaju/odriču se dobra ljubavi i istina vjere i podržavaju/podupiru zla i neistine. Ali oni koji ih izopačuju, oni lažno prikazuju dobra ljubavi i istine vjere i koriste ih za podršku zlu i rezultirajućoj neistini.
7493. Ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu unutar osobe počinju vladati kada čovjek započne donositi svoje vlastite odluke i kada postane odgovoran za svoje akcije; jer tada on započinje razmišljati od sebe ili ono što mu je svojstveno/vlastito, i time ta zla čini svojima, što on čini sve više i više kako čvršće prihvaća zlo u svoj život. U onoj mjeri u kojoj čovjek ta zla čini svojima Gospodin odvaja dobro nevinosti i ljubavi prema bližnjem koje je primio u dječaštvu i djetinstvu, i s vremena na vrijeme poslije toga, i pohranjuje ih (= čime ih odmiče/odvaja od čovjeka) interijerno unutar osobe. Jer dobro nevinosti i dobro ljubavi prema bližnjem ne mogu ni na koji način postojati zajedno sa zlom koje je proizvod tih ljubavi, i Gospodin nije voljan dopustiti njihovo uništenje (= zla ljubavi prema sebi i svijetu uništavaju dobro nevinosti i ljubavi prema bližnjem što je razlog zašto ih Gospodin ‘odvaja’ od čovjeka i pohranjuje u njegovu unutrašnjem čovjeku).
7494. Prema tome, ljudi koji ili izopače, unište, ili odbace dobro ljubavi prema bližnjem i istinu vjere koja boravi u njima u sebi nemaju života. Jer život kojeg čovjek prima od Božanstva se sastoji u tome da čovjek želi ono što je dobro i vjeruje u ono što je istinito. Ali oni koji ne žele ono što je dobro, već jedino ono što je zlo, i koji ne vjeruju u istinu, već jedino u neistinu, posjeduju ono što je suprotno životu. To suprotno od života je pakao i zove se smrt; a ti ljudi se nazivaju mrtvim (ljudima). Činjenica da se život ljubavi i vjere naziva životom a također i vječnim životom, i da se oni koji posjeduju taj život u sebi zovu žive osobe; i činjenica da se ono na-suprotno životu naziva smrt, a također i vječna smrt, i da se oni (koji u sebi imaju ono što je na-suportno životu) zovu mrtve osobe, se jasno vidi iz velikog broja odlomaka u Riječi, kao u Mateju 4:16; 8:21, 22; 18:8, 9; 19:16, 17, 29; Ivanu 3:15, 16, 36; 5:24, 25; 6:33, 35, 47, 48, 50, 51, 53, 57, 58, 67; 8-21, 24, 51; 10:10; 11:15, 26; 14:6, 19; 17: 7; 20:31; I na drugim mjestima.
***
10740. Što netko radi iz ljubavi to ostaje upisano/zapisano u/na njegovu srcu; jer ljubav je vatra života, i sačinjava (ili ‘i stoga’) svačiji život. Prema tome, kakva ljubav takav je i život; a kakav je život, što će reći, kakva je ljubav, takav je cijeli čovjek i u duši i u tijelu.
10741. Baš kao što ljubav prema Gospodinu i ljubav prema bližnjem sačinjavaju/tvore nebo/nebeski život u osobi, tako samo-ljubav i ljubav prema svijetu, kada su pre-dominantne (= kada pre-vladavaju u čovjeku) sačinjavaju pakleni život u njemu; jer ove potonje/kasnije vrste ljubavi su na-suprotne prvima. Stoga oni kod kojih ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu pre-vladavaju, ne mogu primiti ništa sa/iz neba; umjesto toga, ono što oni primaju dolazi iz pakla. Jer što god osoba misli i što god namjerava, što će reći, sve što vjeruje i što voli, dolazi ili iz neba ili iz pakla.
10742. To objašnjava zašto oni čiji je život sastavljen od samo-ljubavi i ljubavi prema svijetu, žude jedino za vlastitim dobrom, a ne za dobrom nekog drugog osim ako to njima samima ne donosi neku dobrobit/korist. A pošto njihov život proizlazi iz pakla, oni preziru druge u odnosu na sebe, ljuti su na druge koji (ili ‘ako’) se prema njima ne odnose sa naklonošću, mrze ih, izgaraju od žudnje za osvetom, zaista, čak od želje da se sa okrutnošću odnose prema njima. Ti osjećaji konačno postanu užici njihova života, stoga vrsta ljubavi koja sačinjava njihov život (= njihove ljubavi).
10743. To su ljudi koji u sebi imaju/nose pakao i koji nakon smrti ulaze u pakao. Oni ulaze/dolaze nakon smrti u pakao jer se njihov život slaže (= u skladu je) sa životom onih koji su u paklu, pošto su tamo svi takvog karaktera; i zato što (nakon smrti) svatko dolazi k svojima (= ka onima koji su u istoj ljubavi).
10744. Pošto takve osobe ne primaju ništa iz/sa neba, oni u svom srcu negiraju Boga i život nakon smrti, i posljedično tome potcjenjuju/preziru sve što ima veze sa Crkvom. To što oni čine dobro svojim sugrađanima, zajednici, zemlji, ili Crkvi, ili što govore dobro o njima, to ne vrijedi/mijenja/pomaže ništa, jer oni govore i djeluju na taj način iz sebičnih i svjetovnih razloga, sa ciljem da bi ih drugi vidjeli i da bi im porastao ugled, položaj ili zbog zarade. Za njih ti ciljevi služe kao izvanjska kontrola pomoću koje ih se navodi ka činjenju dobra i pomoću koje ih se spriječava/zadržava da čine ono što je loše. Ali njima nedostaje bilo kakve unutarnje kontrole savjesti koja ih tjera da ne čine zlo pošto je to grijeh i kao takvo protivno Božjim zakonima.
10745. Stoga, kada takve osobe uđu u zagrobni život, što se događa odmah nakon smrti, i kada im se oduzmu izvanjska ograničenja, oni zarone u svakojake zločinačke aktivnosti u skladu sa svojim unutarnjim impulsima (= unutrašnjostima), poput, prezira prema drugima u odnosu na sebe, neprijateljstva, mržnje, osvete, okrutnosti, i iznad svega licemjerja, prevare, lukavstva, i još mnogih drugih pakosti/zloba. Sve te aktivnosti su onda užici njihove ljubavi; i stoga su oni odvojeni od dobra i bačeni u pakao.
10746. Činjenica da su te stvari užici njihova života nije poznata većini ljudi dok žive na svijetu (= u smislu da oni toga nisu svjesni), pošto se te stvari skrivaju u samo-ljubavi i ljubavi prema svijetu, a takvi ljudi tada nazivaju dobrim sve ono što je u skladu sa tim užicima, a sve što ih potvrđuje nazivaju istinom. Oni niti znaju niti priznaju/spoznaju bilo što drugo kao dobro i istinito, pošto su za sebe zatvorili nebo i od tamo ne primaju ništa.
10747. Pošto je ljubav vatra života, i kako je kvaliteta svačijeg života određena (ili ‘u skladu sa’) njegovom ljubavlju, iz ovog se može vidjeti što je nebeska vatra a što paklena vatra. Nebeska vatra je ljubav prema Gospodinu i ljubav prema bližnjem, a paklena vatra je ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu sa posljedičnim žudnjama koje idu zajedno sa svakim zlom koje iz ovih ljubavi izvire kao iz svoga izvora.
10748. Kakav je život onih u paklu se može izvesti iz načina života kakvog bi takvi ljudi vodili jedno pored drugog ako bi bili lišeni izvanjskih ograničenja/spona i kad ne bi bilo unutarnjih (spona) koje ih ograničavaju/prisiljavaju.
E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 7366-7377; 7488-7494; 10740-10748’
